REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-10792/2023-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Eli Mišuri Stopfer, u pravnoj stvari tužiteljice ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Vukadin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukadin i partneri j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koga zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 13. siječnja 2025. u prisutnosti tužiteljice, njezina punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika LE, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, dana 30. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu od 1. kolovoza 2006. koji su sklopili tužiteljica ŠE kao korisnik kredita i prednik tuženika SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d. kao kreditor, i to na način da je ništetan čl. 5. Ugovora u dijelu koji glasi „3.00 % (slovima tri posto) na iznos razlike između odobrenog kredita i postojećeg kredita što iznosi = 202,65 CHF (dvjestodvašvicasrskafrankaišezdesetpetcenti) – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora”, kao i članak 11. Ugovora koji glasi „Korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora.“
II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. isplatiti tužiteljici ŠE iznos od 121,82 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 3. kolovoza 2006. do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. do isplate stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. naknaditi tužiteljici ŠE troškove postupka u iznosu od 1.574,08 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30. siječnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je 1. kolovoza 2006. u svojstvu korisnice kredita s prednikom tuženika u svojstvu kreditora sklopila Ugovor o kreditu broj 48212/066, kojim je prednik tuženika odobrio i isplatio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.100,00 CHF prema srednjem tečaju prednika tuženika. Navodi kako je tim Ugovorom u čl. 11. ugovorena odredba prema kojoj tuženik ima pravo naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, dok u čl. 5. stoji kako tuženik ima pravo naplatiti i naknadu za obradu zahtjeva za odobrenje kredita. Upućuje na nepoštenost, a time i ništetnost predmetnih odredaba, navodeći kako je ugovaranjem takvih obveza tužiteljice došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Navodi kako je obje naknade tužiteljica platila, a da je te iznose prednik tuženika stekao bez osnove, s obzirom da su plaćeni na temelju odredbi Ugovora koje su ništetne. Predlaže, stoga, donijeti presudu kojom se utvrđuje ništetnosti navedenih odredbi, kao i da se tuženiku naloži povrat onoga što je tužiteljica platila na temelju ništetne odredbe Ugovora, koji iznos specificira podneskom od 26. kolovoza 2024. i to u visini od 121,82 Eur na ime povrata plaćene jednokratne naknade za obradu kredita sa zateznom kamatom od 3. kolovoza 2006. do isplate, dok ne potražuje povrat preplaćenog na ime naknade za prijevremenu otplatu, s obzirom ne raspolaže podacima o njenoj visini, a potražuje i naknadu troškova postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, navodeći kako je potraživanje tužiteljice u zastari, kako su tvrdnje tužiteljice da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene, kako tužiteljica nije ni pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama te postavlja i prigovor visini tužbenog zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku.
3. Sud je tijekom postupka izveo sve po strankama predložene dokaze pa je tako izvršen uvid u otplatni plan (list 7-10 spisa), Ugovor o kreditu (list 28-30 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 64-66 spisa) i saslušana je tužiteljica (list 78-79 spisa).
4. Osim navedenih, stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga, tako da su u ovome postupku izvedeni svi predloženi dokazi.
5. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje u tekstu: ZPP) i provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
6. Uvidom u Ugovor o kreditu, a što među strankama nije niti sporno, utvrđeno je da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor sklopili 1. kolovoza 2006. Ugovor o kreditu za iznos od 24.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 84 mjeseca. Odredbom čl. 5. Ugovora ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,00% iznosa kredita, dok je odredbom čl. 11. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka, s tim da je dužan podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom kreditora.
7. U svome iskazu tužiteljica je iskazala kako je predmetni kredit sklopila, jer su joj bila potrebna sredstva za uređenje stana u kojemu je tada živjela. Prilikom dizanja kredita bila je u banci i razgovarala s djelatnikom banke, no nitko joj ni u jednom trenutku nije objasnio na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva niti zašto je ona određena u postotku u kojemu je određena. Ne sjeća se da je o ičemu mogla pregovarati vezano uz sklapanje toga ugovora. Nije sudjelovala u njegovom sastavljanju te joj je predočen na unaprijed sastavljenom obrascu. Ona je osobno platila naknadu, odnosno isplata joj je umanjena za taj iznos.
8. Iskaz tužiteljice prihvaćen je, jer su životno logičan i uvjerljiv, a i u skladu je s ispravama koje prileže spisu. Iz iskaza proizlazi činjenica da se o predmetnim ugovornim odredbama kojima je propisano plaćanje naknade banci u prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,00%, kao i u slučaju prijevremene otplate kredita, u visini prema odluci banke, nije pregovaralo niti je tužiteljica na sadržaj tih odredbi mogla utjecati, a nije joj bila poznata visina plaćenih naknada, čak niti nakon plaćanja.
9. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:
„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2.Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“
Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.
10. U pogledu navedenoga Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je u odluci Rev 673/2023 od 13. veljače 2024. sljedeći zaključak: Ocjenu o tome je li odredba potrošačkog ugovora kojom se ugovara naknada za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. st. 1. ZPP, sud ne može temeljiti isključivo na tome da je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je prilikom provođenja testa nepoštenosti, sud dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. st. 1. ZPP u svezi s odredbom članka 83. i 85. ZPP.
11. U konkretnom slučaju utvrđeno je da tužiteljici kao korisnici kredita ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nije bila niti jasna niti lako razumljiva, a o istoj nije bilo mogućnosti pregovaranja. Što se tiče naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, ta odredba neodređena je i neodrediva, s obzirom da je ugovoreno kako će se ona naplatiti u visini određenoj Odlukom o naknadama za usluge prednika tuženika, tako da tužiteljica nije mogla biti informirana o visini te naknade prilikom sklapanja Ugovora, budući da ni djelatnici prednika tuženika nisu mogli znati koja odluka banke će biti na snazi u trenutku prijevremene otplate kredita. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, time da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno, odrediva. Odredbom čl. 270. st. 1. ZOO propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Odredbom čl. 272. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Navedeno proizlazi iz činjenice da takva odredba ne sadrži precizan način utvrđivanja visine naknade koju će korisnik kredita biti dužan podmiriti u slučaju prijevremene otplate kredita, budući da nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za tu visinu nisu određeni, dok iz iskaza tužiteljice, kojega je sud prihvatio, proizlazi da o toj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale, a protivno je bio dužan dokazati tuženik, budući da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru.
12. Također, na temelju uvida u sam ugovor koji prileži spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, dalje: ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Također, odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Primjerice su navedene ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje prethodno navedenih pretpostavki, mogle smatrati nepoštenima pa tako i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja karakteristike proizvoda ili usluge koji su predmet ugovora, bez valjanog razloga. Kao posljedica nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe čl. 102. ZZP propisana je ništetnost.
13. Odredbom čl. 59. ZZP propisano je i da obavijest o financijskoj usluzi koja je predmet ugovora sadrži, među ostalim, opis osnovnih obilježja financijske usluge, ukupnu cijenu koju je potrošač dužan platiti za tu uslugu, uključujući sve poreze, pristojbe, naknade i ostale troškove, odnosno, kad točan iznos ukupne cijene nije moguće utvrditi, elemente za izračun ukupne cijene koji omogućavaju potrošaču da sam utvrdi cijenu.
14. Na temelju iskaza tužiteljice, utvrđeno je kako su joj sredstva iz kredita bila potrebna za privatne svrhe. Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07) potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.
15. U odnosu na navod tuženika da se radi o odredbi koja je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, valja navesti da je tužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač, odnosno, fizička osoba koja je navedeni Ugovor o kreditu sklopila u privatne svrhe, odnosno, u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravna znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, pristupio u okviru svoje djelatnosti.
16. Naime, odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom te dovodi korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženik taj koji sam o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini naknade, o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku.
17. I odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. 18. Primjenom citiranih propisa, predmetne ugovorne odredbe utvrđene su ništetnima, a tužbeni zahtjev ocijenjen je osnovanim u dijelu koji glasi na utvrđenje ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Isto proizlazi i iz zaključka Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je pod posl. br. Su IV – 308/2020 donesen 5. studenoga 2020. na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na kojemu je na pitanje: «Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača?» dan odgovor da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.
19. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, valjalo je utvrditi visinu plaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita.
20. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, koji je u cijelosti prihvaćen, s obzirom da je jasan, a ni stranke mu nisu prigovorile vezano uz matematički izračun, proizlazi kako je trošak obrade kredita plaćen 1. kolovoza 2006. u visini 121,82 Eur, dok visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita vještak nije bio u mogućnosti izračunati zbog nedostatka potrebne dokumentacije za izračun.
21. S obzirom na prihvaćeni nalaz i mišljenje vještaka, kojemu ni stranke nisu prigovarale, a na temelju kojega je utvrđeno da naknada za obradu kredita, koju je tužiteljica platila 1. kolovoza 2006. iznosi 121,82 Eur, to je sud po osnovi preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o obvezi plaćanja tzv. ulazne naknade, dosudio tužiteljici upravo taj iznos, kao što je prihvatio i zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe o obvezi plaćanja i naknade za obradu kredita, sadržane u čl. 5. Ugovora i naknade za prijevremenu otplate, koja je sadržana u čl. 11. Ugovora.
22. Što se tiče zahtjeva za isplatom zatezne kamate, valja navesti kako zatezna kamata, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO teče od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja.
23. Neosnovan je i prigovor zastare, kojega tuženik ističe u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnima ugovornih odredaba kojima je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu, dok je pravnim shvaćanjem posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
24. S obzirom na sve navedeno, prihvaćen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica traži od suda utvrđenje ništetnima ugovornih odredbi o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i tužbeni zahtjev za isplatu plaćenog po ništetnoj odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita u iznosu od 121,82 Eur sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 3. kolovoza 2006. do isplate, u granicama postavljenog zahtjeva.
25. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odlučeno je o troškovima postupka, s obzirom da je tužiteljica uspjela u sporu u cijelosti.
26. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa), trošak sastava podneska od 18.1.2024. i 26.8.2024. u visini od 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife) te trošak zastupanja na dva ročišta u visini od 100 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife), kao i na ročištu za objavu u visini 50 bodova (Tbr. 9/3 Tarife) što ukupno čini 550 bodova, što, uvećano za vrijednost boda od 2,00 Eur (Tbr. 50. Tarife) i pripadajući porez na dodanu vrijednost, iznosi 1.375,00 Eur, kojem iznosu je nadodan trošak plaćenog predujma za vještačenje 199,08 Eur, tako da sveukupno trošak tužiteljice koji je bio potreban za vođenje ovoga postupka u smislu čl. 155. ZPP-a iznosi 1.574,08 Eur, kako je i dosuđeno točkom III izreke ove presude, a na koji iznos teku zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a.
27. Tužiteljici, naprotiv, nije dosuđen trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu, s obzirom da one nisu plaćene, a nije joj dosuđen niti trošak sastava podnesaka od 7. i 9.4.2024., s obzirom da oni nisu bili potrebni za vođenje parnice.
U Zagrebu, 30. siječnja 2025.
Sutkinja:
Ela Mišura Stopfer
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.
DNA:
1. Punomoćniku tužiteljice
2. Punomoćniku tuženika
