Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-757/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Katiji Hrabrov, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Sanji Hajnal, odvjetnici u Osijeku, Ivana Gundulića 5, protiv tuženice ABC, [osobni identifikacijski broj], sa sjedištem u [adresa], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj punomoćnicima-odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-862/2019-20 od 9. srpnja 2024., dana 30. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženice ABC kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-862/2019-20 od 9. srpnja 2024.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice FT za naknadom troška na ime sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

„Prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku odbija se."

2. Protiv citiranog rješenja žalbu je izjavila tužiteljica pobijajući ga zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak, podredno da se isto rješenje preinači sukladno žalbenim navodima. U žalbi ističe kako sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka na ovakav način donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog, i saslušanje stranaka. Navodi i kako je Sud Europske unije u odluci 21. veljače 2013. u predmetu C-472/11 istaknuo da nacionalni sud ne može po vlastitom nahođenju donijeti odluku o tome da je neka od odredaba sadržanih u potrošačkom ugovoru nepoštena, nego najprije treba provesti kontradiktoran postupak. Ovakvim postupanjem sud prvog stupnja počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku. Prvostupanjski sud je u cijelosti zanemario i zahtjeve iz odredbe čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača. Bila je dužnost i obveza prvostupanjskog suda da uzme u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja te ostale ugovorne odredbe, što isti nije učinio. Time je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, ističe da sve i da nije bila ugovorena mjesna nadležnost suda u Rijeci opet bi za suđenje u predmetnoj pravnoj stvari bio nadležan sud u Rijeci i to sukladno odredbama čl. 46. i čl. 48. Zakona o parničnom postupku. Popisuje trošak sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila žalbene navode tuženice ističući kako je tuženica u Ugovor o kreditu implementirala ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je ista činila sastavni dio tipskog ugovora tuženice na koji tužiteljica nije mogla utjecati. Navode tužiteljice potvrđuje i odluka Suda Europske unije u predmetu C-240/98 do C-244/98, kojom je utvrđena obveza nacionalnog suda da ex offo ispita nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, te je zaključeno da je ugovorna odredba u kojoj je ugovorena isključiva nadležnost suda mjesta glavnog poslovnog subjekta prodavatelja ili pružatelja usluge nepoštena u smislu čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. Osim toga, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je na strani tuženice sklopila upravo podružnica tuženice u Osijeku pa je pravilno sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 59. Zakona o parničnom postupku, jer se treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je ugovor sklopila.

Popisuje trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženica u žalbi ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije počinjena pred sudom prvog stupnja, budući da tuženica ni na koji način nije onemogućena u raspravljanju.

6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi također ukazuje tuženica, budući da pobijano rješenje ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se isto može ispitati.

7. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. istoga Zakona.

8. Pobijanim rješenjem sud prvog stupnja odbio je kao neosnovan tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, smatrajući da odredba čl. 14. Ugovora o kreditu nije bila posebno pregovarana te da tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača.

9. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. toga članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

10. Iz odredbe čl. 14. Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke prilikom sklapanja istog ugovorile za slučaj sporova proizašlih iz tog ugovora mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, odnosno sjedišta njene podružnice, ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

12. Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Identične odredbe sadrži i čl. 53. i 54. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 19/2022), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993, dalje - Direktiva).

14. Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2).

15. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te F Editores SA protiv FTŽ i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

16. O odredbi čl. 14. Ugovora, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo pa tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, čije je prebivalište na području Općinskog suda u Osijeku, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena.

17. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Rijeci.

18. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP.

19. Prema odredbi čl. 2. st. 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 – dalje: ZPK), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP.

20. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP o opće mjesnoj nadležnosti suda, već odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK (tako i Vrhovni sud u odluci Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019.).

21. Tužiteljica ima prebivalište na području nadležnosti prvostupanjskog suda, koji je nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, pa prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženice, nije osnovan.

22. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje suda prvog stupnja.

23. Zahtjev tužiteljice za naknadom troška na ime sastava odgovora na žalbu valjalo je odbiti, budući da takva radnja nije bila nužna za vođenje postupka.

Zadar, 30. siječnja 2025.

Sutkinja

Katija Hrabrov