Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Bujama – Buie
Buje, Istarska 1
Repubblica di Croazia
Tribunale comunale di Pisino
Sezione distaccata di Buje – Buie
Via dell'Istria 1, 52460 Buie
Posl. br. P-198/2024-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
P R E S U D A N A T E M E LJ U
P R I Z N A NJA
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sutkinji Pavici Gulišiji Brečević, u pravnoj stvari tužiteljice ŠV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Pavao Palaversić, odvjetnik u Puli, protiv I. tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Pazinu, Narodnog doma 2b i II. tuženika CV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici mr. sc. Emir Kulenović i Alma Kulenović, odvjetnici u Puli, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon glavne rasprave zaključene 27. studenog 2024. u prisutnosti tužiteljice i njezina punomoćnika, te zakonske zastupnice I. tuženice Danijele Šimonović, zamjenice općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu Pazin, 30. siječnja 2025., objavio i
p r e s u d i o j e
I. Proglašava se nedopuštenom ovrha koja se provodi pri Općinskom sudu u Puli-Pola pod posl. br. Ovr-67/2022 i to na 1/2 dijela nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Puli-Pola, oznake k. č. [katastarska čestica], obiteljska stambena zgrada, gospodarska zgrada garaža, dvorište uz stambenu zgradu, podul. 1 – 7, ukupne površine 475 m², upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], 5. suvlasnički dio: 2952/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-5) s kojim je povezano pravo vlasništva na posebnom dijelu - stan E - koji se nalazi u stambenom potkrovlju zgrade, obojan tamnoljubičastom bojom, a sastoji se od kuhinje i dnevnog boravka, terase, spremišta, hodnika (predsoblja), spavaonice, kupaonice, spavaonice, terase, stubišta i predsoblja, spremišta, kupaonice, spavaonice, terase i spavaonice, ukupne površine 143,19 m².
II. Utvrđuje se da nekretnina upisana u zemljišne knjige Općinskog suda u Puli – Pola, oznake k. č. [katastarska čestica], obiteljska stambena zgrada, gospodarska zgrada garaža, dvorište uz stambenu zgradu, podul. 1 – 7, ukupne površine 475 m², upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], 5. suvlasnički dio: 2952/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-5) s kojim je povezano pravo vlasništva na posebnom dijelu - stan E - koji se nalazi u stambenom potkrovlju zgrade, obojan tamnoljubičastom bojom, a sastoji se od kuhinje i dnevnog boravka, terase, spremišta, hodnika (predsoblja), spavaonice, kupaonice, spavaonice, terase, stubišta i predsoblja, spremišta, kupaonice, spavaonice, terase i spavaonice, ukupne površine 143,19 m², predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice ŠV i II. tuženika CV, svakog u 1/2 dijela, pa je stoga II. tuženik ĐV dužan trpjeti uknjižbu prava suvlasništva na ime i u korist tužiteljice ŠV na 1/2 navedene nekretnine te se nalaže Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli-Pola da provede taj upis.
III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva proglašenje nedopuštenom ovrhe koja se provodi pri Općinskom sudu u Puli-Pola pod posl. br. Ovr-67/2022, u odnosu na preostalu 1/2 dijela nekretnine k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], 5. suvlasničkog dijela.
IV. Nalaže se I. tuženici i II. tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka isplatom ukupnog iznosa od 708,37 eura (sedamstoosam eura i tridesetsedam centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.) uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.
V. U preostalom dijelu se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.
VI. Odbija se zahtjev I. tuženice za naknadu troškova postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica ŠV je Općinskom sudu u Puli – Pola podnijela tužbu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe koja se provodi pri Općinskom sudu u Puli – Pola pod posl. br. Ovr-67/2022, i to na nekretnini oznake k. č. [katastarska čestica], obiteljska stambena zgrada, gospodarska zgrada garaža, dvorište uz stambenu zgradu, podul. 1 – 7, ukupne površine 475 m², upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], 5. suvlasnički dio: 2952/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-5) s kojim je povezano pravo vlasništva na posebnom dijelu - stan E - koji se nalazi u stambenom potkrovlju zgrade, obojan tamnoljubičastom bojom, a sastoji se od kuhinje i dnevnog boravka, terase, spremišta, hodnika (predsoblja), spavaonice, kupaonice, spavaonice, terase, stubišta i predsoblja, spremišta, kupaonice, spavaonice, terase i spavaonice, ukupne površine 143,19 m², a podredno proglašenje nedopuštenom te ovrhe na 1/2 dijela navedene nekretnine. Osim toga, tužiteljica zahtijeva i utvrđenje da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu nje i II. tuženika VV, svakog u 1/2 dijela, pa da je stoga II. tuženik ĐV dužan trpjeti uknjižbu prava suvlasništva u ime i za korist tužiteljice, i da se nalaže Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli-Pola da provede taj upis.
1. 1. U tužbi se navodi da je povodom prigovora tužiteljice kao treće osobe u ovršnom postupku donesen zaključak Općinskog suda u Puli-Pola, posl. br. Ovr- 67/2022-61 od 27. listopada 2023. u kojem je tužiteljica kao treća osoba upućena da u roku od 15 dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja da ovrha na predmetu ovrhe nije dopuštena.
1. 2. Rješenjem o dosudi Općinskog suda u Puli-Pola, posl. br. Ovr-67/2022-55, od 20. rujna 2023. kupcu BONACA TRADE d.o.o., OIB: 81882688476, dosuđena je nekretnina ovršenika, ovdje II. tuženika, upisana u zemljišne knjige Općinskog suda u Puli – Pola, oznake k. č. br. [katastarska čestica], obiteljska stambena zgrada, gospodarska zgrada garaža, dvorište uz stambenu zgradu, podul. 1 – 7, ukupne površine 475 m², upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], 5. suvlasnički dio: 2952/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E- 5) s kojim je povezano pravo vlasništva na posebnom dijelu - stan E - koji se nalazi u stambenom potkrovlju zgrade, obojan tamnoljubičastom bojom, a sastoji se od kuhinje i dnevnog boravka, terase, spremišta, hodnika (predsoblja), spavaonice, kupaonice, spavaonice, terase, stubišta i predsoblja, spremišta, kupaonice, spavaonice, terase i spavaonice, ukupne površine 143,19 m². Protiv ovog rješenja tužiteljica kao treća osoba izjavila je žalbu dana 11. listopada 2023. o kojoj na dan sastava ove tužbe još uvijek nije odlučeno.
1. 3. Kao što je navela u svojem prigovoru i žalbi, nekretninu koja je predmet ovrhe stekli su zajedničkim sredstvima i radom tužiteljica i II. tuženik za vrijeme trajanja bračne zajednice, što znači da ista predstavlja njihovu bračnu stečevinu i da su suvlasnici nekretnine u jednakim dijelovima (svaki u 1/2 dijela). Naime, tužiteljica i II.tuženik sklopili su brak 31. svibnja 1985., predmetna nekretnina kupljena je 23. ožujka 2006., nedugo zatim u istu su uselili s djecom tako da obje stranke ondje žive neprekidno unatrag više od 15 godina. Budući da nekretnina predstavlja bračnu stečevinu, to znači da se na dijelu nekretnine u suvlasništvu tužiteljice ne može provoditi ovrha, bez obzira što je tuženik upisan u zemljišne knjige kao samovlasnik iste, jer je tužiteljica pravo suvlasništva stekla temeljem zakona.
1. 4. Tužiteljica podredno ističe i prigovor prava na dom. Tužiteljica i II. tuženik žive u iznimno teškim materijalnim uvjetima, a predmetna nekretnina njihov je jedini dom. Drugotuženik je umirovljenik kojem su ionako skromna mirovinska primanja opterećena ovrhama, a ujedno i teški kronični bolesnik kojem je zbog komplikacija uzrokovanih dijabetesom amputirana potkoljenica te je pretrpio moždani udar, što ga je sve učinilo gotovo nepokretnim. Tužiteljica je pak također starije životne dobi (rođ. 1963.) i nezaposlena, izuzev povremenog sezonskog rada u svojstvu pomoćne kuharice ili radnice u trgovačkom lancu. Kako tužiteljica i II. tuženik sa svojim skromnim primanjima i sada jedva podmiruju osnovne životne potrebe, u slučaju prisilnog iseljenja neće niti približno raspolagati novčanim sredstvima potrebnim za pronalaženje zamjenskog smještaja i to niti za najam takvog smještaja, a kamoli kupnju vlastite nekretnine. Stoga bi se daljnjom provedbom ovrhe te iseljenjem tužiteljice i drugotuženika iste doslovno svelo na beskućnike.
2. Prvotuženica Republika Hrvatska se u odgovoru na tužbu usprotivila tužbi te je osporila tužbeni zahtjev u cijelosti smatrajući ga neosnovanim. U prijedlogu se ističe da je u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu I. tuženica poduzimala radnje, pouzdajući se u načelo potpunosti i istinitosti zemljišnih knjiga (čl. 8. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama - Narodne novine 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17), odnosno u načelo povjerenja u zemljišne knjige i čl.122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014), slijedom čega smatra da je predmetna ovrha dopuštena, a tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. U vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu u zemljišnim knjigama nije bio evidentiran nikakav upis u korist treće osobe – ovdje tužiteljice (primjerice predbilježba prava vlasništva). Naime, za zaštitu osoba koje su ranije pokušale uknjižiti svoje pravo vlasništva postoji institut prvenstvenog reda, a u slučaju postojanja spora i institut zabilježbe spora, koji sukladno Zakonu o zemljišnim knjigama ustanovljuje određene pravne posljedice u slučaju uspjeha tih osoba u postupcima. Tužiteljica nije publicirala svoje pravo suvlasništva u zemljišnoj knjizi, te je ovrhovoditeljica (ovdje prvotuženica) u dobroj vjeri podnijela prijedlog za ovrhu, slijedom čega uživa i zaštitu prema načelu povjerenja u zemljišne knjige. Vlasništvo na nekretnini stječe se upisom u zemljišne knjige u skladu s odredbom čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Tužiteljica je imala mogućnost zaštititi svoje pravo suvlasništva sporne nekretnine budući da je isključivo o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li poduzimati odgovarajuće pravne radnje (zahtijevati upis, pokrenuti parnični postupak radi utvrđenja, zahtijevati zabilježbu spora i dr.), a koje radnje tužiteljica nije poduzela, već tek nakon prodaje nekretnine na javnoj dražbi u ovršnom postupku, podnosi ovu tužbu. Nedvojbeno, upravo iz odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima proizlazi da načelo povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga ima za posljedicu da prema poštenim trećim osobama djeluje neoboriva presumpcija da je istinito sve ono što je upisano u zemljišne knjige, čime se omogućava poštenom stjecatelju, ovdje prvotuženici, stjecanje stvarnih prava na nekretnini, čak i od nevlasnika. Očito je da su prigovor za proglašenje ovrhe nedopuštenom, naknadno i tužba podneseni s ciljem odugovlačenja ovršnog postupka, a sve s obzirom da je tužiteljica imala i ranije na raspolaganju poduzimanje odgovarajućih pravnih radnji. Navode tužiteljice da je suvlasnik nekretnine koja je predmet ovršnog postupka I. tuženica smatra paušalnim i neosnovanim jer nepoduzimanje radnji od strane tužiteljice radi upisa prava vlasništva (koje tužiteljica ničim niti ne dokazuje) ne može se stavljati na teret ovrhovoditelja, ovdje I. tuženice. Dakle, tužiteljica nije dokazala da je I. tuženica kao ovrhovoditelj bila nesavjesna i nepoštena. Prvotuženica smatra da svatko mora štititi svoje interese u pravnom prometu, što se odnosi i na treću osobu, u smislu da je svoja prava tužiteljica trebala zaštititi od potencijalnih rizika, pa i konkretnog, na način koji pozitivni propisi dopuštaju, a što je propustila učiniti. Dakle, tužiteljica nije u vrijeme donošenja rješenja o ovrsi poduzimala radnje radi zaštite svojih prava i interesa u ovršnom postupku, već tek sada, u stadiju dosude nekretnine kupcu ustaje s tužbom. Postupak ovrhe vodi se na zakonit i pravilan način, a tužiteljica nije u prilog svojih navoda dokazala da postoji razlog koji sprječava provedbu ovrhe.
2. 1. Prigovor prava na dom tužiteljice smatra neosnovanim i neprimjenjivim na konkretan slučaj jer je zahtjev prvotuženice u ovršnom postupku usmjeren na naplatu javnih davanja odnosno podmirenje zakonskih obveza ovršenika koje je isti propustio izvršiti. (ELJSP u predmetu Vrzić protiv Hrvatske). Osim toga, u ovršnom postupku nema naloga za iseljenje da bi se moglo raspravljati o prigovoru prava na dom, a taj prigovor tužiteljica nije istakla u prigovoru kao treća osoba, već ga ističe u tužbi. Prodaja nekretnine koja je predmet ovrhe posljedica je neispunjavanja zakonskih obveza ovršenika. Potraživanje prvotuženice zasnovano je na pravomoćnoj odluci donijetoj u upravnom postupku te je ovršni postupak nužno provesti kako bi se realiziralo pravo ovrhovoditeljice (ovdje prvotuženice) i time postigao cilj zbog kojeg je ovršni postupak pokrenut. U svakom slučaju, I. tuženica smatra da bi ako sud uvaži prigovor prava na dom, miješanje u pravo na dom u ovom slučaju bilo dopušteno. Naime, u konkretnom slučaju bile bi ispunjene sve tri pretpostavke koje predstavljaju iznimke od zabrane miješanja, a to je zakonitost miješanja, miješanje je usmjereno na postizanje legitimnog cilja jer je naplata poreznih dugova te javnih davanja u javnom interesu te nužna u demokratskom društvu. Naime, prisilna prodaja nekretnine je posljedica propusta ovršenika da podmiri svoje zakonske obveze te smatramo da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede navedenog konvencijskog prava te prigovor prava na dom smatra neosnovanim. Slijedom navedenog, I. tuženica predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženici.
3. Drugotuženik ĐV je u odgovoru na tužbu izjavio da ne osporava tužbu i tužbeni zahtjev, te da ga priznaje u cijelosti i predlaže da sud donese presudu na temelju priznanja.
4. Očitujući se navode I. tuženice, tužiteljica je u podnesku od 13. studenog 2024. navela da ona ne spori da njezino pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini nije upisano u zemljišnim knjigama, slijedom čega načelo povjerenja u zemljišne knjige ide u prilog I. tuženici, ali upravo zato tužiteljica istom suprostavlja načelo zaštite bračne stečevine. Bračni drug prava po osnovi bračne stečevine stječe ispunjenjem zakonskih pretpostavki propisanih za bračnu stečevinu bez obzira je li pravo upisano u zemljišne knjige. Protivno shvaćanju I. tuženice, tužiteljica nije predložila saslušanje same tužiteljice i svjedokinje ĆV na okolnost nesavjesnosti I. tuženice već vlastite savjesnosti, odnosno na okolnost da tužiteljica doista nije bila upoznata s imovinskopravnim poslovima i sudskim postupcima II. tuženika, kao što je i navedeno u zapisniku od 25. rujna 2024. S tim u vezi tužiteljica skreće pažnju na odluku Ustavnog suda br. U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. u vezi postojanja i zaštite bračne stečevine na nekretnini koja je upisana u zemljišnim knjigama kao vlasništvo samo jednog od supružnika, vezano uz provedbu ovršnog postupka radi naplate duga, a u kojoj Ustavni sud iznosi shvaćanje da se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla mora ocjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući bračnog druga koji nije bio sudionik tog odnosa.
4. 1. S obzirom na to da je tužiteljica u tužbi također istaknula prigovor prava na dom, saslušanje tužiteljice i predložene svjedokinje također je bitno radi utvrđivanja okolnosti i činjenica navedenih u toč. IV. tužbenog historijata, a sve u svrhu zaštite prava na nepovredivost doma iz čl. 34., st. 1. te prava na poštovanje obiteljskog života iz čl. 35. Ustava. Prema svim smjernicama za ocjenu pravične ravnoteže između interesa ovršenika i ovrhovoditelja navedenim u čl. 80.b, st. 3. OZ-a više je nego očito da je u konkretnom slučaju interes tužiteljice i ovršenika, ovdje II. tuženika, da sačuvaju svoj jedini dom nesrazmjerno veći od interesa ovrhovoditelja, ovdje I. tužene Republike Hrvatske, da naplati svoje potraživanje, tim više što je riječ o tijelu javne vlasti od kojeg se očekuje određeni stupanj socijalne osjetljivosti. Naime, provedbom ovrhe ta bi ravnoteža po svim stavkama iz čl. 80.b, st. 3. OZ-a bila narušena u korist ovrhovoditelja i to: zato što je vrijednost tražbine koja se namiruje (187.824,90 kuna) nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine koja je predmet sporne ovrhe (1.861.021,50 kuna / 247.000,00 eura), zato što ovrhovoditelj (ovdje I. tužena), nije učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri, zato što nekretnina služi za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika te isti i njegova supruga, ovdje tužiteljica, nemaju drugih nekretnina ili mogućnosti da zadovolje svoje potrebe, zato što ovrhovoditelj, ovdje I. tuženica, nema osobito opravdan interes za hitnim namirenjem tražbine radi ostvarenja vlastitoga uzdržavanja ili drugih važnih razloga, zato što se ovršenik, ovdje II. tuženik, a kamoli tužiteljica nikad nije suglasio s time da ovrhovoditelj, ovdje I. tuženica, radi namirenja određene tražbine zatraži namirenje prodajom određene nekretnine. Stoga tužiteljica ustraje na prigovoru povrede prava na dom zajamčenog čl. 34., st. 1. Ustava te čl. 8. (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10). U odlukama br. U-III-2073/2010 od 4. ožujka 2014., U-III-5917/2013 od 23. svibnja 2014. i dr., Ustavni sud zauzeo je stajalište da se svakoj osobi, ako tijekom postupka pred sudovima istakne prigovor miješanja u njezino pravo na poštovanje doma mjerom prisilnog iseljenja, mora omogućiti da nezavisni sud ocijeni nužnost, razmjernost i razumnost takve predložene mjere. Prema stajalištu pravne teorije i sudske prakse, stranka može ukazati na povredu prava na dom u svakoj fazi postupka pa čak prvi put tek u ustavnoj tužbi. U skladu s tim redovni sudovi, koji najbolje poznaju činjenice predmeta, dužni su ispitati razmjernost i nužnost predložene mjere, uzeti u obzir osobite okolnosti konkretnog slučaja i ocijeniti može li se miješanje u pravo na dom opravdati razlozima javnog interesa te postoji li za njega prijeka društvena potreba. Drugim riječima, ako je doista riječ o domu, kao što ovdje neosporno jest jer tužiteljica i njezin bračni drug u njemu žive već desteljećima i nemaju drugi smještaj, onda je sud između ostalog dužan utvrditi postoji li blaža mjera kojom se može postići isti cilj, odnosno, je li mjera prisilnog iseljenja obitelji iz jedinog doma kojim raspolaže s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja doista nužna i razmjerna cilju koji se želi ostvariti – naplati poreznog duga u iznosu od 187.824,90 kuna od strane tijela javne vlasti. Dakle, kako prema smjernicama iz čl. 80.b, st. 3. OZ- a, tako i prema shvaćanjima ESLJP-a i Ustavnog suda, spornu ovrhu nije moguće provesti uz očuvanje pravične ravnoteža između interesa suprostavljenih strana, slijedom čega istu valja proglasiti nedopuštenom jer bi iseljenje tužiteljice i njezinog bračnog druga iz njihova jedinog doma značilo grubo kršenje jamstva nepovredivosti doma i prava na dom sadržanog u čl. 34., st. 1. Ustava i čl. 8. Konvencije, kao i prava na poštovanje obiteljskog života zajamčenog čl. 35. Ustava.
5. Rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. 31 Su 8372024-3 od 9. veljače 2024. ispravljenim rješenjem rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. 31 Su 83/2024-5 od 13. veljače 2024., Općinskom sudu u Pazinu je ustupljen ovaj parnični predmet koji se nastavio voditi u Stalnoj službi Buje-Buie pod posl. br. 198/2024.
6. U dokaznom postupku pročitan je zaključak Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. Ovr 67/2022-61 od 27. listopada 2023. (str. 6-8), vjenčani list (str. 9), Kupoprodajni ugovor od 23. ožujka 2006. (str.10-12), izvadak iz zemljišne knjige (str. 13-24), liječnička potvrda i specijalistički nalaz (str. 25-28), dopis – obavijest o stanju duga (str. 29-31), potvrda Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (str. 33), potvrda o visini dohotka i primitaka (str. 34-35), potvrda Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (str. 36- 40), potvrda Zemljišnoknjižnog odjela Pula (str. 62), dio spisa - isprave i podnesci u tom dijelu spisa Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. Ovr 67/2022 (str. 66-123), te rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave (str. 168-199). Pored toga je izveden dokaz saslušanjem svjedokinje UV te tužiteljice ŠV koje su saslušane na ročištu od 27. studenog 2024. (str. 163-167).
7. Tužbeni zahtjev je osnovan u pretežitom dijelu.
8. U okviru parnice za proglašenje ovrhe nedopuštenom, sud raspravlja i odlučuje samo o žalbenim razlozima zbog kojih je ovršenik/treća osoba upućen/a u parnicu te se i tužba može temeljiti samo na činjenicama koje su bile iznesene u žalbi protiv rješenja o ovrsi. Kada tome ne bi bilo tako onda ni sam postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a koji je pokrenut upravo radi upućivanja ovršenika od strane suda na pokretanje parnice u određenim, ovršnim zakonom, propisanim situacijama, ne bi imalo smisla. To zato jer bi ovršenik/treća osoba kao tužitelj mogao/la iznositi daljnje činjenice i prigovore i u tužbi, a radi kojih nije bio upućen na parnicu. Postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom je u određenom smislu i strogo formalan postupak zato jer je sud strogo vezan na raspravljanje o onim prigovorima koji su izneseni kao žalbeni razlozi.
9. Tužiteljica je kao treća osoba u ovršnom postupku Općinskog suda u Puli – Pola koji se vodi pod posl. br. Ovr-67/2022 upućena da pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. U ovršnom postupku tužiteljica je istakla prigovor da nekretnina koja je predmet ovrhe predstavlja bračnu stečevinu te je istakla prigovor prava na dom.
9. 1. U predmetnoj tužbi je tužiteljica istakla iste prigovore zbog kojih je i upućena na pokretanje parnice.
10. Nije sporno da je II. tuženik CV upisan u cijelosti kao vlasnik nekretnine za koju tužiteljica ovom tužbom traži utvrđenje da je ovrha nedopuštena, kao ni činjenica da je tužiteljica s II. tuženikom sklopila brak 31. svibnja 1985. (navedeno proizlazi i iz Vjenčanog lista – str. 9 spisa) te da su u braku do danas, kao i da je nekretnina koja je predmet ovršnog postupka stečena u tijeku trajanja braka.
11. Sporno je čini li nekretnina oznake k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], 5. suvlasnički dio: 2952/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-5) s kojim je povezano pravo vlasništva na posebnom dijelu - stan E - koji se nalazi u stambenom potkrovlju zgrade, bračnu stečevinu tužiteljice i II. tuženika CV, pa da je ovrha na toj nekretnini ili makar na suvlasničkom udjelu tužiteljice nedopuštena, te predstavlja li predmetni stan dom tužiteljice.
12. Čitanjem Kupoprodajnog ugovora od 23. ožujka 2006. (str. 10-12) utvrđeno je da je II. tuženik CV u svojstvu kupca sklopio taj ugovor za predmetnu nekretninu.
13. Iz iskaza svjedokinje UV, kćerke tužiteljice i II. tuženika, proizlazi da je ona do unazad četiri godine živjela sa svojim roditeljima u obiteljskoj kući na adresi [adresa] (koja je predmet ovog postupka), gdje i danas ima prijavljeno prebivalište, iako živi sa suprugom u Loborici, Radeki Polje 17 A. Navela je da ona nema nikakvih saznanja o imovinsko-pravnim poslovima i sudskim postupcima svog oca CV. On je od njih uvijek sve skrivao vezano za njegove poslove, te ih ništa nije pitao. Donosio je doma novac, na majci je bilo da se brine o kućanstvu, a na njoj da se brine o školi. Svjedokinji nisu poznate osobe po imenu BV, FV, DV koje su upisane u zemljišnoknjižnom izvatku za predmetnu nekretninu. Te osobe nikada nisu dolazile kod njih u kuću, barem kada je ona bila doma. Svjedokinja nema saznanja niti o poreznim dugovima svog oca. Tek prije otprilike četiri - pet godina kada je došlo pismeno saznali su da je predmetni stan pod ovrhom i već pred prodajom. Tada se ona upitala što napraviti pa je putem Googla pretraživala i iz zemljišnoknjižnog izvatka za predmetnu nekretninu prvi put vidjela da postoji veliki porezni dug za koji njena majka i ona nisu znale. Njena majka je oduvijek bila domaćica i nikada nije radila, tek odnedavno je krenula raditi tijekom sezone. Njeni roditelji su i dalje u braku ali su odnosi narušeni iako zajedno žive, te među njima nema komunikacije. Predmetni stan je kupljen novcem kojeg je otac stekao zaradom od električarskog obrta. On je njenoj majci uvijek davao određeni iznos novca za režije i druge potrebe. Svjedokinja je pitala oca kako je došlo do ovrhe i dugova ali joj on ne želi dati odgovor, osim što uvijek kaže kako njega nikada nitko ne može izbaciti iz stana.
14. Tužiteljica ŠV je u svom iskazu izjavila da je u braku s II.tuženikom TV od 1985., te da zajedno žive u predmetnom stanu. Za predmetnu ovrhu i dugove II. tuženika saznala je prije otprilike tri - četiri godine kada je njemu poštom došlo pismeno da je predmetni stan pred dražbom. Prije toga ona nikada nije bila upoznata s poslovima supruga niti je bilo poznato da on ima bilo kakve dugove. Njegov stav je bio da on radi i da donosi novac, a da je na njoj briga o djeci i kućanstvu. Ona nikada nije radila, do prije četiri - pet godina kada je počela raditi samo sezonski i time "pokrije" troškove struje i vode. II. tuženik bi njoj uvijek davao određeni iznos za troškove njihova života. Predmetni stan je kupljen novcem od supruga (II. tuženika), koji joj je rekao da je taj novac zaradio. On je u to vrijeme radio kao električar te je imao obrt. Tužiteljici nisu poznate osobe vjerovnika koje su navedene u zemljišnoknjižnom izvatku predmetnog stana. Predmetni stan su kupili oko 2006. Tada su bili u braku i imali su djecu. Kada su ona i kćerka saznale da je stan pod ovrhom odnosno da ide na prodaju, pitale su II. tuženika zbog čega i kako je došlo do toga ali on im je samo odgovorio da to nije njihova briga i da on rješava stvari vezane za to. Tužiteljica je otvorila tekući račun u banci prije otprilike četiri - pet godina. Pismeno koje je došlo poštom, a u kojemu je pisalo da se stan prodaje na dražbi, otvorila je njena moja kćerka UV. Taj put je kćerka "naletjela" na poštu jer je inače II. tuženik primao poštu te bi od njih uvijek skrivao. Tužiteljica nikada nije primila niti vidjela pismena od porezne uprave.
15. Sud prihvaća kao istinite iskaze svjedokinje UV i tužiteljice ŠV, jer su iskazivale uvjerljivo, životno i neproturječno. Pri tom je sud cijenio da su tužiteljica i njena kćerka zainteresirane za uspjeh u sporu. Međutim, zahvaljujući blagodati načela neposrednosti sud je ocijenio da su unatoč tome, istinito iskazivale.
16. Čitanjem Potvrde Zemljišnoknjižnog odjela Pula (str. 62) utvrđeno je tužiteljica nije upisana kao vlasnik, suvlasnik niti ovlaštenik nekretnina na području tog zemljišnoknjižnog odjela.
17. Na temelju izvedenih dokaza te nespornih činjenica, utvrđeno je:
- da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Puli-Pola, posl.br. Ovr-67/2022-2 od 28. siječnja 2022. određena ovrha na nekretnini II. tuženika CV, i to na k. č. [katastarska čestica], obiteljska stambena zgrada, gospodarska zgrada garaža, dvorište uz stambenu zgradu, podul. 1 – 7, ukupne površine 475 m², upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], 5. suvlasnički dio: 2952/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-5) s kojim je povezano pravo vlasništva na posebnom dijelu - stan E - koji se nalazi u stambenom potkrovlju zgrade, obojan tamnoljubičastom bojom, a sastoji se od kuhinje i dnevnog boravka, terase, spremišta, hodnika (predsoblja), spavaonice, kupaonice, spavaonice, terase, stubišta i predsoblja, spremišta, kupaonice, spavaonice, terase i spavaonice, ukupne površine 143,19 m².
- da je zaključkom Općinskog suda u Puli-Pola, posl.br. PU Ovr-67/2022-61 od 27. listopada 2023. treća osoba ŠV (ovdje tužiteljica) upućena na parnicu radi proglašenja ovrhe u ovoj pravnoj stvari (u odnosu na predmetnu nekretninu) nedopuštenom,
- da je tužiteljica kao treća osoba podnijela tužbu protiv ovrhovoditelja (I. tužene) i ovršenika (II. tuženika) u ovoj pravnoj stvari, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom,
- da je tužiteljica u braku s II. tuženikom od 31. svibnja 1985., te da je u braku na temelju Kupoprodajnog ugovora od 23. ožujka 2006. stečen predmetni stan u kojem žive tužiteljica i II. tuženik, nedugo nakon što je nekretnina kupljena do danas, te da navedena nekretnina čini njihov dom skoro 20 godina,
- da je prebivalište tužiteljice i II. tuženika na adresi predmetne nekretnine, te da tužiteljica i II. tuženik nemaju drugu nekretninu u kojoj bi mogli živjeti.
18. Predmetna nekretnina oznake k. č. [katastarska čestica], obiteljska stambena zgrada, gospodarska zgrada garaža, dvorište uz stambenu zgradu, podul. 1 – 7, ukupne površine 475 m², upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], 5. suvlasnički dio: 2952/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-5) s kojim je povezano pravo vlasništva na posebnom dijelu - stan E - koji se nalazi u stambenom potkrovlju zgrade, obojan tamnoljubičastom bojom, a sastoji se od kuhinje i dnevnog boravka, terase, spremišta, hodnika (predsoblja), spavaonice, kupaonice, spavaonice, terase, stubišta i predsoblja, spremišta, kupaonice, spavaonice, terase i spavaonice, ukupne površine 143,19 m², u zemljišnim knjigama u cijelosti je upisana kao vlasništvo II. tuženika CV, a ista je stečena na temelju Kupoprodajnog ugovora od 23. ožujka 2006. sklopljenog između II. tuženika i prodavatelja MV. U to vrijeme, na snazi je bio Obiteljski zakon (Narodne novine br. 116/2003., 17/2004. i 136/2004., dalje ObZ), a prema odredbama članka 248. ObZ-a '03, bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, dok su prema članku 249. st. 1. ObZ-a, bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili. Slijedom navedenog, budući da je predmetna nekretnina stečena 2006. za vrijeme trajanja braka tužiteljice i II. tuženika, oni su suvlasnici predmetne nekretnine svaki u 1/2 dijela, pa I. tužena, odnosno ovrhovoditelj, nije ovlašten provoditi ovrhu na dijelu nekretnine koji predstavlja vlasništvo tužiteljice.
19. Prema čl. 8. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", - međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje: Konvencija) je propisano da svatko ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske, dok je stavkom 2. članka određeno da se javna vlast ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
19. 1. U konkretnom slučaju bilo je nužno odvagnuti interes tužiteljice kao osobe kojoj prijeti gubitak doma nasuprot cilju koji se želi postići mjerom ovrhe koje završava u konačnici iseljenjem tužiteljice i II. tuženika (test razmjernosti).
19. 2. Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja od čega je samo jedan negativan odgovor dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz čl. 8. Konvencije. Pored utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, potrebno je utvrditi i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, što znači da sud mora utvrditi je li se kod opravdanog cilja taj cilj mogao postići blažom mjerom i ispitati je li miješanje razmjerno potrebama ovrhovoditelja. U odnosu na pitanja je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li prisilno iseljenje nužno u demokratskom društvu, teret dokaza je na ovrhovoditelju, ovdje I. tuženiku.
19. 3. Legitimni cilj ovrhovoditelja, ovdje I. tuženika je pravo na naplatu duga. S druge strane, prodaja nekretnine koja predstavlja dom treće osobe u ovršnom postupku nije posljedica neispunjavanja ugovornih obveza. Treća osoba, ovdje tužiteljica je s II. tuženikom u suposjedu stana i u njemu nesmetano boravi skoro 20 godina, na toj adresi ima prijavljeno prebivalište, a pokrenula je i parnični postupak radi proglašenja ove ovrhe nedopuštenom u odnosu na predmetnu nekretninu. Stavljajući u međusobni odnos dva pojedinačna prava - pravo na zaštitu imovinskih prava ovrhovoditelja i pravo na dom treće osobe, po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju pravo na dom preteže nad pravom ovrhovoditelja, ovdje I. tuženika na zaštitu imovinskih prava. Tužiteljica ŠV dokazala da je s predmetnom nekretninom ostvarila dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost da bi se ista mogla smatrati njenim domom u smislu članka 8. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija -„Narodne novine“, Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje: EKZLJP). Predmetna nekretnina neophodna je za zadovoljenje tužiteljičinih stambenih potreba. Prema tome, u konkretnom slučaju je provođenjem ovrhe nedvojbeno došlo do miješanja u pravo na dom treće osobe, ovdje tužiteljice, a koje joj je zajamčeno člankom 8. stavak 1. EKZLJP.
19. 4. U konkretnom slučaju, iako je miješanje utemeljeno na zakonu, a u odnosu na usmjerenost na postizanje legitimnog cilja ovrhovoditelj nije predlagao posebne dokaze, ova mjera u odnosu na tužiteljicu nije nužna u demokratskom društvu. Ovrha se u konkretnom slučaju može na prikladan način provesti i na drugom predmetu ovrhe II. tuženika, ovršenika u ovršnom postupku, a koji je u konačnici i stvarni dužnik predmetnog duga. I. tuženik nije učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, odnosno da nema drugih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili makar djelomično namiri.
19. 5. Osobito opravdani interes ovrhovoditelja, ovdje I. tuženika, za hitnim namirenjem tražbine zbog važnih razloga nekretnini koja predstavlja dom tužiteljice i II. tuženika, ovršenika, nije dokazan, niti se radi o tražbini uzdržavanja. Osim toga, treba uzeti u obzir i da je vrijednost tražbine koja se namiruje (187.824,90 kuna / 24.928,65 eura) nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine koja je predmet ovrhe (1.861,50 kuna / 247.000,00 eura).
20. Slijedom navedenog, I. tuženik nije ovlašten provoditi ovrhu na stanu koji predstavlja dom tužiteljice i koji je njezina bračna stečevina u 1/2 dijela.
21. U skladu s navedenim, sud nalazi osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom ovrhe koja se vodi kod Općinskog suda u Puli-Pola pod posl. br. Ovr-6772022 na predmetnoj nekretnini oznake k. č. [katastarska čestica], obiteljska stambena zgrada, gospodarska zgrada garaža, dvorište uz stambenu zgradu, podul. 1 – 7, ukupne površine 475 m², upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], 5. suvlasnički dio: 2952/10000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-5) s kojim je povezano pravo vlasništva na posebnom dijelu - stan E - koji se nalazi u stambenom potkrovlju zgrade, obojan tamnoljubičastom bojom, a sastoji se od kuhinje i dnevnog boravka, terase, spremišta, hodnika (predsoblja), spavaonice, kupaonice, spavaonice, terase, stubišta i predsoblja, spremišta, kupaonice, spavaonice, terase i spavaonice, ukupne površine 143,19 m², i to na 1/2 dijela te nekretnine, pa je u tom dijelu prihvaćen tužbeni zahtjev, a odbijen za proglašenje nedopuštenom ovrhe u drugoj polovici dijela nekretnine.
22. Budući da je sud utvrdio da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice u 1/2 dijela, prihvaćen je tužbeni zahtjev i u dijelu kojim je tužiteljica zahtijevala utvrđenje da predmetna nekretnina u 1/2 dijela predstavlja njezinu bračnu stečevinu, odnosno bračnu stečevinu nje i II. tuženika svakog u 1/2 dijela, i da je II. tuženik dužan trpjeti uknjižbu prava suvlasništva na ime i u korist tužiteljice na 1/2 dijela predmetne nekretnine.
22. 1. Iako je upućivanje na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u smislu odredbi Ovršnog zakona procesna pretpostavka dopustivosti takve tužbe na utvrđenje, što znači da pravni interes tužitelja proizlazi iz Zakona – konkretno odredbe čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/2023., u nastavku: ZPP) u vezi s čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 06/24., u nastavku: OZ). Međutim, to nije zapreka da se prethodno pitanje (radi dokazivanja kojeg je stranka upućena na parnicu) uobliči kroz kumulaciju tužbenog zahtjeva.
22. 2. Stoga tužiteljica iz činjenice što je upućena na pokretanje predmetne parnice radi dokazivanja prigovora da je suvlasnica nekretnine na kojoj se provodi ovrha, osnovano izvodi svoje ovlaštenje na isticanje tužbenog zahtjeva prema II. tuženiku (dosadašnjem samovlasniku predmetne nekretnine) na trpljenje uknjižbe njezinog prava vlasništva s osnove bračne stečevine u opsegu od 1/2 dijela.
22. 3. Takav pravni stav iznesen je primjerice u presudi Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-2068/13-2 od 8. travnja 2013.
23. U odnosu na prigovore I. tužene da tužiteljica nije u zemljišnoj knjizi publicirala svoje pravo suvlasništva te da je isključivo bitno da je I. tužena postupala u dobroj vjeri s obzirom na načelo povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga, sud ukazuje na odluku Ustavnog suda RH posl. br. U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. u vezi postojanja i zaštite bračne stečevine na nekretnini koja je upisana u zemljišnim knjigama kao vlasništvo samo jednog od supružnika, vezano uz provedbu ovršnog postupka radi naplate duga, a u kojoj Ustavnim sud iznosi shvaćanje da se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla mora ocjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući bračnog druga koji nije bio sudionik tog odnosa.
23. 1. Budući da je iz iskaza tužiteljice i svjedokinje UV utvrđeno da tužiteljica nije bila upoznata s imovinsko-pravnim poslovima i sudskim postupcima II. tuženika, već da je za predmetnu ovrhu saznala slučajno kada je ona, odnosno njezina kćerka (svjedokinja UV) preuzela sudsko pismeno koje je došlo poštom, a iz kojeg je tužiteljica saznala da je za predmetnu nekretninu oglašena javna dražba u ovršnom postupku (što je sasvim životno i logično s obzirom na ulogu koju je imala tužiteljica u obitelji (briga za kućanstvo i djecu), te ponašanje II. tuženika kao "glave obitelji" koji o poslovima sam odlučuje), sud ocjenjuje da je tužiteljica bila savjesna i u dobroj vjeri postupala te da nije bilo razloga da u zemljišnoj knjizi publicira svoje pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini stečeno na temelju Zakona. Stoga su prigovori I. tužene neosnovani.
24. U odnosu na II. tuženika sud je donio presudu na temelju priznanja, u skladu s odredbom čl. 331. st. 1. ZPP-a, u ovoj odluci, a ne ranije, jer je donošenje takve presude odgodio kako bi utvrđenjem svih relevantnih činjenica otklonio sumnju da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati (čl. 3. st. 3. ZPP-a).
24. 1. Uzimajući u obzir da je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se zahtijevalo proglašenje ovrhe nedopuštenom na predmetnoj nekretnini, ocijenjen osnovanim tužbeni zahtjev u odnosu na 1/2 dijela nekretnine (a ne cijelu nekretninu), što je bio podredno postavljen tužbeni zahtjev, presudom na temelju priznanja je, jednako kao i presudom (u odnosu na I. tuženu) prihvaćen tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom samo u odnosu na 1/2 dijela predmetne nekretnine.
25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. I. – III. izreke.
26. Tužiteljica i I. tuženica su podnijele zahtjeve za naknadu troškova postupka.
27. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.
27. 1. Tužiteljica je u odnosu na t. I. tužbenog zahtjeva uspjela s 50 %, a u odnosu na t. II. tužbenog zahtjeva sa 100 %. Prema tome njezin uspjeh u parnici je 75 % pa su joj I. i II. tuženici dužni naknadi opravdani trošak i to visini 75 %.
27. 2. Tužiteljica je zatražila naknadu troška na ime sastava tužbe, sastava podneska od 13. studenog 2024., pristupa na ročišta od 25. rujna 2024. te 27. studenog 2024., za svaku radnju po 200,00 eura (bez PDV-a), zatim putni trošak na relaciji [adresa] – [adresa] – [adresa] prilikom dolaska na oba ročišta, u iznosu od 45,70 eura za svaki dolazak, te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 53,09 eura te na presudu u iznosu od 53,09 eura.
27. 3. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., nadalje OT) i čl. 155. ZPP-a priznati su joj troškovi zastupanja kod sastava tužbe u visini 100 bodova (tar. br. 7. t. 1. OT), sastava obrazloženog podneska od 13. studenog 2024. u visini 100 bodova (tar. br. 8. t. 1. OT), te zastupanja na ročištima od 25. rujna 2024. i 27. studenog 2024., za svaku radnju po 100 bodova (tar. br. 9. t. 1. OT). Priznat joj je i putni trošak na relaciji [adresa] – [adresa] – [adresa] prilikom dolaska na oba ročišta, za svaki dolazak u iznosu po 45,70 eura. Nadalje, priznat joj je i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 eura (a ne 53,09 eura), te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 26,55 eura u visini polovice propisanog iznosa sudske pristojbe u skladu s čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18. i 51/23.) jer će presuda biti dostavljena u elektroničkom obliku pa tužiteljica ima mogućnost platiti sudsku pristojbu na presudu u visini polovice propisanog iznosa ako pristojbu plati u roku tri dana od dana elektroničke dostave odluke.
27. 4. Prema tome opravdani troškovi tužiteljice iznose 944,50 eura.
27.5. Međutim, s obzirom na to da je uspjeh tužiteljice u parnici 75 %, tuženici su joj dužni naknaditi iznos od 708,37 eura.
28. Na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a tužiteljici na odmjerene troškove postupka pripadaju zatezne kamate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO/23) uvećanoj za tri postotna poena.
29. Stoga je naloženo I. tuženici i II. tuženiku da tužiteljici naknade troškove postupka isplatom ukupnog iznosa od 708,37 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO/23 uvećanoj za tri postotna poena, a u preostalom dijelu njezin zahtjev za naknadu troškova odbijen je kao neosnovan (t. IV. i V. izreke).
30. Zahtjev I. tuženice naknadu troškova postupka odbijen je u cijelosti jer je izgubila parnicu (t. VI. izreke).
U Bujama 30. siječnja 2025.
Sutkinja
Pavica Gulišija Brečević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dostave presude.
DNA:
1. tužiteljici p.p.
2. I. tuženici po z.z. ODO Pazin
3. II. tuženiku p.p.
