Zakon.hr

Poslovni broj: P-1930/23-27

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Natali Kotlar, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. prosinca 2024. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja TP, odvjetničkog vježbenika i punomoćnice tuženika Pia Gaia Baučić, odvjetnice, dana 30. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredbe o jednostranoj primjeni kamatne stope sadržane u čl. 2. st. 1. i u čl. 7. st. 2. Ugovor o namjenskom kreditu od dana 25.07.2005. godine, a koji Ugovor je solemniziran dana 28.07.2005. godine kod javnog bilježnika Marija Baković iz Zagreba pod brojem OU-1059/05, između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, i to odredba čl. 2. st.1. u dijelu koji glasi:

"…promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d….", te odredba čl. 7. st. 2. "za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati takve izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s općim uvjetima kreditora…" pa stoga navedene odredbe Ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih stana kao i sudužnika.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.061,42 eur/15.531,80 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:

20,30 eur/153,01 kn sa 22.03.2008. godine;

38,65 eur/291,28 kn sa 22.03.2008. godine;

38,65 eur/291,28 kn sa 17.07.2008. godine;

38,65 eur/291,28 kn sa 31.03.2009. godine;

38,65 eur/291,28 kn sa 10.04.2009. godine;

38,65 eur/291,28 kn sa 20.05.2009. godine;

38,65 eur/291,28 kn sa 14.01.2010. godine;

52,66 eur/396,84 kn sa 07.04.2010. godine;

52,66 eur/396,84 kn sa 07.05.2010. godine;

52,66 eur/396,84 kn sa 30.06.2010. godine;

52,66 eur/396,84 kn sa 30.11.2010. godine;

52,66 eur/396,84 kn sa 15.02.2011. godine;

52,66 eur/396,84 kn sa 01.03.2011. godine;

52,66 eur/396,84 kn sa 08.04.2011. godine;

54,22 eur/408,59 kn sa 02.05.2013. godine;

54,22 eur/408,59 kn sa 02.05.2013. godine i

54,22 eur/408,59 kn sa 02.05.2013. godine,

do isplate i to do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba o otplati sadržana u članku 7. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu od dana 25.07.2005. godine, a koji ugovor je solemniziran dana 28.07.2005. godine kod javnog bilježnika Marija Baković iz Zagreba pod brojem OU- 1059/05, između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao Banke, u dijelu koji glasi: „… po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja…“, pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana kao i sudužnika.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.450,06 eur/10.925,54 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:

14,12 eur/106,44 kn sa 31.03.2009. godine;

11,01 eur/82,99 kn sa 10.04.2009. godine;

11,06 eur/83,38 kn sa 20.05.2009. godine;

14,32 eur/107,93 kn sa 14.01.2010. godine;

24,02 eur/181,03 kn sa 07.04.2010. godine;

25,67 eur/193,44 kn sa 07.05.2010. godine;

45,63 eur/343,80 kn sa 30.06.2010. godine;

57,72 eur/434,90 kn sa 30.11.2010. godine;

60,28 eur/454,23 kn sa 15.02.2011. godine;

67,57 eur/509,12 kn sa 01.03.2011. godine;

57,96 eur/436,70 kn sa 08.04.2011. godine;

97,31 eur/733,23 kn sa 02.05.2013. godine;

97,31 eur/733,23 kn sa 02.05.2013. godine i

97,31 eur/733,23 kn sa 02.05.2013. godine,

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.486,49 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. siječnja 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 12. lipnja 2019. godine navodi da je tužitelj kao korisnik kredita sa ovdje tuženikom kao bankom dana 25.07.2005. godine sklopio Ugovor o kreditu 3205155752 a koji je solemniziran dana 28.07.2005. godine kod javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba, pod broje OU-1059/05 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 72.150,00 CHF. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke od 4,50% te valutna klauzula u CHF. U nastavnom dijelu svoje tužbe tužitelj se poziva na presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. godine i VSRH broj Revt-249/14. Ističe da iz istih presuda proizlazi da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju u dijelovima o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke i valutnoj klauzuli u CHF obzirom da se o tim odredbama među strankama nije pojedinačno pregovaralo te se stoga predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine te prvenstveno ističe prigovor zastare na cjelokupni iznos zbog proteka roka od 5 godina. U daljnjem dijelu svog odgovara na tužbu tuženik daje svoje pravno vođenje spornih pravnih pitanja te zaključno predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o namjenskom kreditu (list 5-10 spisa), punomoć (list 11 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 12-14 spisa), presliku osobne iskaznice (list 15-16 spisa), efektivnu kamatnu stopu (list 17-24 spisa), promet po kreditu (list 25-31 spisa), potvrdu o stanju duga (list 32 spisa), otkaz kredita (list 33 spisa), obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope (list 46-52 spisa), privatno vještačenje (list 57-69 spisa), financijska dokumentacija (list 93-144 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka mr.sc. Zrinku Ručeviću (list 160-166 spisa), dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mr.sc. Zrinka Ručevića (list 183-186 spisa), sudsku praksu ( 197-207, 246-255, 257-258 spisa), liječničku potvrdu (list 220-221 spisa), iskaz tužiteljice dan na ročištu dana 4.10.2023. (list 298-299 spisa), usmeno očitovanje vještaka mr.sc. Zrinka Ručevića dan na ročištu dana 20.11.2023. (list 308-309 spisa) i dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mr.sc. Zrinka Ručevića (list 318-323 spisa).

4. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

5. Sud je u ovoj pravnoj stvari dopustio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, 26. studenoga 2021. godine gdje je utvrđen stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (VSRH, Su IV-162/21).

6. Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 3205155752 te utvrdio da su isti sklopili tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao banka kreditor dana 25.07.2005. godine. Svrha tog kredita je bio rješavanje stambenog pitanja te je tuženik dostavio na raspolaganje tužitelju iznos od 72.150,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita. Kredit je bio odobren za kupnju stana. Nadalje, ugovoren je rok otplate kredita od 31 godinu s početkom otplate kredita od 12 mjeseci. Isto tako ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima a kao sredstvo osiguranja je ugovorena hipoteka na nekretninama.

7. U svom usmenom iskazu na ročištu dana 04.10.2023. tužiteljica UP je izjavila kako je kod tuženika realizirala hipotekarni kredit kojim je kupovala stan. Banku tuženika je odabrala jer joj je bila najbliže mjestu stanovanja. Stavila je dvije kuće kod Plitvica pod hipoteku jer nije mogla staviti stan koji je kupovala jer ta zgrada još nije bila etažirana. Njoj je od strane tuženika ponuđen i kredit sa valutnom klauzulom u drugoj valuti te kunski kredit, ali službenica u banci joj je preporučila da uzme ovaj u CHF jer je bio najpovoljniji za nju. Nije pitala zbog čega već je povjerovala službenici banke. Službenica u banci ju nije ništa upozorila vezano uz mogućnost povećanja kamatne stope ili tečaja za CHF odnosno rekla joj je da bi moglo doći do nekog malog povećanja, ali joj nije rekla da će doći do povećanja koje je uslijedilo. Službenica u banci je nije upozorila da HNB ne štiti tečaj prema CHF kao onaj prema EUR. U početku joj je rata bila oko 1.600,00 kn što joj je bilo prihvatljivo, a poslije je narasla na gotovo 2.800,00 kn, što joj je bilo jako puno. Kredit je otplaćivala na način da je išla u banku i uplaćivala svaki mjesec ratu. Više se ne sjeća na koji ju je način banka obavještavala da mora platiti veću ratu. Predmetni stan koristila je za stanovanje, nije na sebi imala obrt. Bila je kod javnog bilježnika Marije Baković radi solemnizacije ugovora o kreditu. Išla je sa papirima iz banke kod javnog bilježnika gdje je samo potpisivala te dokumente ali se ne sjeća da ju je javni bilježnik nešto upozoravao. Pročitala je cijeli ugovor, no najviše je vjerovala službenici banke da će sve biti u redu i da će eventualna promjena biti eventualno mala. Prihvatila je taj ugovor zato što joj je rata bila prihvatljiva, a da je znala da će skočiti na duplo, ne bi prihvatila sklapanje takvog ugovora jer nije imala takvih financijskih mogućnosti. Nakon što je otplatila cca polovicu kredita banka je raskinula ugovor sa njom jer više nije mogla plaćati takve rate. Na kraju je stan morala prodati, a i dalje ima taj spor s bankom oko kredita. Nema nikakvih stručnih znanja iz područja ekonomije bankarstva i međunarodnih tečajeva valuta. Na pitanje da li je poslije pročitanog ugovora imala kakva pitanja za službenika u banci ili nejasnoća za objasniti odgovorila je da je pročitala ugovor ali da je vjerovala službeniku u banci, tj. osobnom bankaru koji joj je objasnio te da je znala da se može desiti ovakvo povećanje rate da ne bi sklopila ugovor jer je bila svjesna svojih financijskih mogućnosti. Na pitanje je li tražila izmjenu nekih odredbi ugovora o kreditu odgovorila je da nije. Na pitanje je li se informirala o tečaju CHF-a odgovorila je da jest i da joj je tada bio prihvatljiv. Na pitanje da li je znala da tečaj CHF može rasti odgovorila je da je znala da tečaj može rasti, ali ne toliko. Na pitanje je li pisanim putem prigovarala povećanju anuiteta odgovorila je da nije. Na pitanje na kojoj se adresi nalazi stan kupljen od kredita odgovorila je [adresa]. Na pitanje do kad je koristila stan odgovorila je da do 2019. godine. Na pitanje je li taj stan kada davala u najam odgovorila je da nije.

8. Iz navedenih dokaza sud je utvrdio da se radi o potrošačkom kreditu obzirom da je svrha kredita bila kupnja stana za osobne potrebe tužiteljice. Nadalje sud je iz iskaza utvrdio da ugovorne stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbama ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF već da su to odredbe koje je tuženik kao banka jednostrano unio u sadržaj pisanog ugovora koji je sam napisao. Isto tako je sud iz provedenih dokaza utvrdio da tuženik kao banka nije tužiteljici dala sve potrebne informacije koje su potrebne da bi tužiteljicama mogla donijeti meritornu odluku obzirom da tuženik joj nije dao sve informacije o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke i valutnoj klauzuli CHF da bi tužiteljica mogla shvatiti sve rizike koji mogu nastati tijekom otplatnog razdoblja zbog takvih ugovornih odredbi.

9. Sud je izvršio uvid u Opće uvjete poslovanja tuženika kao i u Opće uvjete promijene kamatnih stopa tuženika s daljnjom dokumentacijom te je sud utvrdio da se u navedenim dokumentnima tuženika samo uopćeno navodi da se kamatna stopa mijenja sukladno različitim odlukama i aktima banke bez preciznih i jasnih kriterija po kojima se promjena kamate može odrediti. Stoga tužitelj kao korisnik kredita nije mogao znati uslijed čega dolazi do promjene kamatne stope, kolika će ta promjena biti, koliko će trajati, kada će uslijediti nova promjena, kolika će tih "novih" promjena biti, itd. Na kraju, sud nije utvrdio da bi stranke prilikom zaključenja Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarale o odredbama tih općih uvjeta

10. Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno je: pod 4. izreke, pored ostaloga, da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004.godine do 31.12.2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008.godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženik i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženik o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je, pored ostaloga, da se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke i suđeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je , između ostaloga, tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo da se djelomično odbija žalba tuženika tuženik, kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da je tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

11. Članak 118. Zakona o zaštiti potrošača određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

13. Prema stavu ovoga suda u konkretnom slučaju radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem navedene ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

14. Slijedom svega naprijed navedenog ovaj sud smatra da je odredba čl. 2 Ugovora broj 3205155752 u dijelu u kojem se utvrđuje da je korisnik kredita obvezan platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke ništetna i to vezano uz upravo onaj dio odredbe koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope te da je stoga, a zbog primjene tog ništetnog dijela navedenog članka ugovora između stranaka došlo do stjecanja bez osnove u korist tuženika i to u visini razlike koja je nastala naplatom po promijenjenoj, višoj kamatnoj stopi od strane banke na teret tužitelja.

15. Imajući u vidu sva naprijed navedena utvrđenja kao i gore citirane odredbe zakonskih propisa ovaj sud smatra da je došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača i nepoštene jednostrane promjene ugovorene kamatne stope povećanjem iste na viši iznos zbog čega je došlo do neosnovanog bogaćenja na strani tuženika kao banke kreditora.

16. Sud smatra da tužitelju kao potrošaču nisu na svima jasan način prilikom ugovaranja Ugovora o kreditu obrazloženi svi dosezi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zatim da mu nisu objašnjeni na koji način i po kojim parametrima može doći do povećanja te kamatne stope, a niti je tuženik kao banka kreditor omogućio tužitelju kao ugovaratelju i potrošaču da na ravnopravnoj bazi pregovara s bankom o toj ugovornoj odredbi.

17. Prilikom gore navedenog utvrđenja ovog suda, ovaj sud je imao u vidu i presudu VSRH Rev-18/2018 od 26.05.2020. godine iz koje jasno proizlazi vezanost sudova za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu.

18. Naime, iz te odluke proizlazi da se treba uzeti u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04.07.2013. godine utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valutu uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorna odredba kojom je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka, te da je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502. c. ZPP-a obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima te je stoga ovaj sud vezan za ta utvrđenja i dužan ih je primijeniti.

19. Nadalje, pravna zaštita potrošača izvire iz Direktive 93/13 EEZ, koja je u nacionalno pravo transponirana Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine te su sve naknadne izmjene i dopune zakonodavstva usmjerenog zaštiti potrošača išle u smjeru harmonizacije sa europskom pravnom stečevinom. Članak 6 st.1 Direktive određuje da: "Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio sa potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." Navedeno predmetno shvaćanje preneseno je i u hrvatski Zakon o zaštiti potrošača, na način da je utvrđeno da su nepoštene odredbe ništetne, te da ugovor može opstati ukoliko je to moguće bez ništetne odredbe.

20. Temeljem sudske prakse Europskog suda, izražene u slučaju C-618/10, Banco Espanol de Credito v. ČP Camino od 14.06.2012. godine, točka 73. utvrđeno je da se članak 6 (1) Direktive 93/13/EEZ mora tumačiti na način da onemogućava (prekludira) članicu unije koja bi omogućila zakonsku odredbu, u slučaju da nađe da postoji ništetna odredba u potrošačkom ugovoru, kojom bi bilo dozvoljeno sudu da revidira sadržaj odredbe koja je utvrđena ništetnom. Nacionalni sudovi su ovlašteni samo isključiti iz primjene takvu odredbu, a ne revidirati i mijenjati njen sadržaj, čak i kada je zakonom predviđena mogućnost revizije odredbe, a sve zbog obveze tumačenja vlastite legislative u skladu sa pravnom stečevinom EU.

21. Prema stavu ovoga suda u konkretnom slučaju radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem navedene ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

22. Slijedom svega naprijed ovaj sud smatra da su dijelovi odredbe čl. 2 i 7 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se visina tužiteljeve obveze plaćanja mjesečnih anuiteta čini ovisnom o promjeni tečaja za CHF u dijelu u kojem je ona viša od početno ugovorene ništetna, te da je zbog primjene tih ništetnih odredbi ugovora između stranaka došlo do stjecanja bez osnove u korist tuženika i to u visini razlike koja je nastala naplatom po promijenjenom, višem tečaju od početno ugovorenog na teret tužitelja.

23. Imajući u vidu sva naprijed navedena utvrđenja kao i gore citirane odredbe zakonskih propisa ovaj sud smatra da je došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača i nepoštene primjene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u dijelu u kojem je zbog povećanja tečaja u odnosu na hrvatsku kunu došlo do povećanja obveze tužitelja kao korisnika kredita i potrošača s jedne strane te da je zbog navedenog došlo do neosnovanog bogaćenja na strani tuženika kao banke kreditora.

24. Sud smatra da tužitelju kao potrošaču nisu na svima jasan način prilikom ugovaranja Ugovora o kreditu obrazloženi svi dosezi odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te da mu nisu objašnjeni na koji način i po kojim parametrima može doći do povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti je tuženik kao banka kreditor omogućio tužitelju kao ugovaratelju i potrošaču da na ravnopravnoj bazi pregovara s bankom o toj ugovornoj odredbi.

25. Naime, sud podsjeća i na obrazloženje odluke VSRH Rev-2221/18 od 03.09.2019. godine iz koje proizlazi da banke (uključujući i ovdje tuženika) vezano za pružanje odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima temeljem propustile dati svojim klijentima sve potrebne informacija na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumijete značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu te sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose.

26. Stoga je vezano uz valutu CHF koja je dio valutne klauzule došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli sud utvrdio ništavim pojedine odredbe navedenog Ugovora o kreditu kao prethodnom pitanju.

27. Slijedom navedenog sud smatra da je temeljem tog ništetnog dijela odredbe čl. 2 i 7 predmetnog Ugovora o kreditu došlo do neosnovanog bogaćenja tuženika kao banke na teret tužitelja te stoga smatra osnovanim zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa koji je nastao uslijed promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke te promjenom tečaja valute u valutnoj klauzuli - CHF na način da je tečajem došlo do značajnog povećanja kamatne stope te vrijednosti valute CHF u valutnoj klauzuli predmetnog ugovora. Slijedom ovakvog utvrđenja ovog suda isti nije prihvatio prigovore tuženika.

28. Na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz "Ručević vještačenja d.o.o.".

29. Provedenim financijskim vještačenjem sud je utvrdio da ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2006.) do izračuna uslijed, otkaza kredita (27. studenoga 2013.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.061,45 EUR,

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2006.) do izračuna uslijed otkaza kredita (27. studenoga 2013.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dane korištenja kredita, iznosi ukupno 1.450,06 EUR. Zatim, ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica manje platila, tada slijedi:

- manje plaćeni iznosi u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2006.) do izračuna uslijed otkaza kredita (27. studenoga 2013.), a koji proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF važećih u vrijeme korištenja kredita i tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze), iznose ukupno 166,03 EUR; (negativni iznosi razlika),

Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi: o razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2006.) do izračuna uslijed otkaza kredita (27. studenoga 2013.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.061,45 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa),

Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. rujna 2006.) do izračuna uslijed otkaza kredita (27. studenoga 2013.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dane korištenja kredita, iznosi ukupno 1.284,03 EUR.

30. Obzirom na istaknute prigovore sud je pozvao vještaka na ročište radi odgovora na pitanja i prigovore stranaka.

31. U svom iskazu danom na ročištu dana 04.07.2024. vještak mr.sc. Zrinko Ručević je izjavio da u odnosu na prigovor tuženika kako na njegovu nalazu nije uzeo u obzir negativnu tečajnu razliku, iskazao je kako je nalaz sačinio u skladu s postavljenim zadatkom prema kojem se izračuni trebaju sačiniti u skladu sa tužbenim zahtjevom tužitelja, što je shvatio na način da treba izračunati isključivo pozitivne razlike, dakle one razlike koje proizlaze iz povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenu kod otplate u odnosu na tečaj za valutu CHF koji je važio u vrijeme korištenja kredita.

32. U svom iskazu danom na ročištu dana 20.11.2023. stalni sudski vještak mr.sc. Zrinko Ručević je izjavio kako je raspravnim rješenjem od 4. listopada 2023. određeno očitovanje na podneske tuženika od 6. travnja 2021. i 6. lipnja 2023. u pogledu čega iskazuje kako se na podnesak iz 2021. očitovao pisanim dopunskim nalazom i mišljenjem koji je predao sudu 4. svibnja 2021. Što se tiče navoda tužene iz podneska od 6. lipnja 2023. iskazao je kako se predlaže uračunavanje negativnih tečajnih razlika u izračun eventualno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu, u pogledu čega je iskazao kako mu je bio zadatak bio očitovati isključivo o preplaćenim iznosima po obje utužene osnove, u kojem smislu sam ja i sačinio nalaz i mišljenje. Ako bi tuženik predložio izvođenje dokaza na tu okolnost, a sud prihvatio takav prijedlog tuženika i odredio provođenje dopunskog vještačenja na okolnost negativnih tečajnih razlika, mogu reći kako se mogu pisanim putem očitovati o tim negativnim tečajnim razlikama. Slijedom iznesenoga u cijelosti je ostao kod danog nalaza i mišljenja.

33. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.

34. Slijedom svega naprijed navedenog sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem isti potražuje s osnova promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci banke iznos od 2.061,42 EUR s pripadajućim kamatama, a s osnove promjene tečaja za CHF na više u odnosu na početni tečaj iznos od 1.450,06 EUR, obzirom da je taj iznos unutar osnovanog iznosa koji je izračunat provedenim financijskim vještačenjem.

35. Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta.

36. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 156/22), a od 30.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).

37. Vezano uz pitanje zastare, a koji je prigovor tuženik iznio u svom odgovoru na tužbu sud je krenuo od odredbe čl. 225 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 78/15, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO-a) kojim je određeno da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

38. Uvidom u prijemni štambilj ovog suda na tužbi tužitelja sud je utvrdio da je tužba podnesena dana 12.06.2019. godine.

39. U svom podnesku tužitelj navodi da europska sudska praksa određuje da podnošenjem kolektivne tužbe dolazi do prekida zastare u pojedinačnim predmetima koje fizičke i pravne osobe radi naknade štete proistekle iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

40. Ovaj sud smatra da je podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je podnijeta Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 04.04.2012. godine, a što je sud utvrdio uvidom u tekst dostavljene presude broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, došlo do prekida zastare te da je ista ponovo počela teći pravomoćnošću te presude, odnosno dana 13.06.2014. godine kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4. Dakle, ovaj sud smatra da je vezano uz pitanje promjenjive kamatne stope zastarni rok od pet godina počeo ponovo teći dana 13.06.2014. godine.

41. Što se tiče pitanje valutne klauzule u CHF ovaj sud smatra da je po tom pitanju odlučujuća pravna shvaćanja zauzeta u presudi Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine te da zastarni rok od pet godina vezano uz valutnu klauzulu počeo ponovo teći od pravomoćnosti te odluke dana 14.06.2018. godine.

42. Na kraju, sud je imao u vidu i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. godine (Su-IV- 123/2024-5) koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

43. Slijedom svega naprijed navedenog, te imajući u vidu kada je podnesena tužba, ovaj sud smatra da nije došlo do zastare niti za jedan od utuženih iznosa.

44. Vezano uz prigovor tuženika oko postojanja tzv. pozitivnih razlika kada je tečaj za CHF bio niži od onog u vrijeme korištenja kredita sud ukazuje na pravno mišljenje izneseno u odluci vrhovnog suda Republike Hrvatske VSRH Rev-677/23 da nema postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba. Kako u ovoj pravnoj stvari tuženik nije istaknuo prigovor kompenzacije ili protutužbeni zahtjev, to sud nije usvojio ovaj njegov prigovor.

45. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.).

46. Sud posebno napominje da je tužitelj preinačio odnosno smanjio svoj tužbeni zahtjev podneskom od 04.10.2023. godine a istom se tuženik nije usprotivio prije upuštanja u raspravljanje pa je sud o trosku odlučio temeljem vrijednosti predmeta spora iz tog zadnjeg tužbenog zahtjeva. Sud tuženiku nije priznao nikakav trošak jer niti je uspio u odnosu na glavnu stvar a niti je uspio sa radnjama vezano uz prijedlog za povrat prijašnje stanje.

47. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 12.06.2019. godine sa 200,00 EUR (Tbr. 7/1), trošak pristupa na ročišta 15.9.2020., 4.10.2023., 20.11.2023., 11.6.2024. i 16.12.2024. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9/1), trošak sastava četiri obrazložena podneska od 23.8.2019., 10.3.2023., 8.9.2023. i 4.10.2023. godine sa 200,00 EUR za svaki podnesak (Tbr. 8/1), trošak sastava ostalih obrazloženih podnesaka od 10.1.2020., 21.9.2020., 10.3.2021., 15.4.2021., 28.9.2021. i 23.2.2024. godine sa 100,00 EUR za svaki podnesak (Tbr. 8/3), trošak pristupa na ročište za objavu sa 100,00 EUR (Tbr 9/3) ili ukupno 2.700,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti trošak pripadajućeg PDV u iznosu od 675,00 EUR, te trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 111,49 EUR, pa se dobiva ukupni trošak tužitelja od 3.486,49 EUR.

48. Odredbom čl. 6 Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama izmijenjen je čl. 11 st.1 tč. 20 Zakona sudskim pristojbama na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Navedeno je stupilo na snagu 20.05.2023. godine (NN 51/23 od 12.05.2023. godine). Stoga sud nije tužitelju dosudio trošak sudske pristojbe na presudu.

49. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 30. siječnja 2025. godine pa do isplate.

50. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 30. siječnja 2025. godine

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte