Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1333/2023-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Marohnić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u odvjetničkom društvu Šavorić i partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 16. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja Ivane Dedić Golić, odvjetnice u Rijeci te zamjenika punomoćnika tuženika ĆB, odvjetničkog vježbenika u Rijeci, po objavi od 30. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su odredbe u Ugovoru o kreditu broj 336-25/2007, koji je sklopljen 04.06.2007. u Rijeci, solemniziran kod Javnog bilježnika Velibora Panjkovića, iz Rijeke, pod brojem Ov-21149/07, (dalje: Ugovor), sklopljen između tužitelja UB, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 (prije tvrtke i naziva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb) kao kreditora/banke i to: Članak 3. Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja." kao i Članka 4. Kredit se otplaćuje u 60 (šezdeset) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 753,24 CHF (sedamstopedesettri švicarska franka i 24/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 da isplati tužitelju UB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 5.100,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 1,41 EUR od 31.07.2007 do konačne isplate

- na iznos od 0,50 EUR od 03.09.2007 do konačne isplate

- na iznos od 0,40 EUR od 05.12.2007 do konačne isplate - na iznos od 4,80 EUR od 07.01.2008 do konačne isplate

- na iznos od 0,00 EUR od 31.01.2008 do konačne isplate

- na iznos od 8,65 EUR od 07.02.2008 do konačne isplate

- na iznos od 0,00 EUR od 29.02.2008 do konačne isplate

- na iznos od 16,89 EUR od 07.03.2008 do konačne isplate

- na iznos od 0,00 EUR od 31.03.2008 do konačne isplate

- na iznos od 16,31 EUR od 07.04.2008 do konačne isplate

- na iznos od 0,00 EUR od 30.04.2008 do konačne isplate

- na iznos od 1,66 EUR od 08.05.2008 do konačne isplate

- na iznos od 6,34 EUR od 10.06.2008 do konačne isplate

- na iznos od 0,00 EUR od 30.06.2008 do konačne isplate

- na iznos od 5,30 EUR od 03.07.2008 do konačne isplate

- na iznos od 2,29 EUR od 10.09.2008 do konačne isplate

- na iznos od 10,70 EUR od 06.10.2008 do konačne isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 31.10.2008 do konačne isplate

- na iznos od 37,61 EUR od 05.11.2008 do konačne isplate

- na iznos od 0,00 EUR od 30.11.2008 do konačne isplate

- na iznos od 40,36 EUR od 29.12.2008 do konačne isplate

- na iznos od 0,00 EUR od 31.12.2008 do konačne isplate

- na iznos od 46,11 EUR od 08.01.2009 do konačne isplate

- na iznos od 0,00 EUR od 31.01.2009 do konačne isplate

- na iznos od 55,40 EUR od 05.02.2009 do konačne isplate

- na iznos od 0,00 EUR od 28.02.2009 do konačne isplate

- na iznos od 60,57 EUR od 06.03.2009 do konačne isplate

- na iznos od 0,00 EUR od 31.03.2009 do konačne isplate

- na iznos od 47,55 EUR od 08.04.2009 do konačne isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 30.04.2009 do konačne isplate

- na iznos od 52,03 EUR od 04.05.2009 do konačne isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 31.05.2009 do konačne isplate

- na iznos od 44,11 EUR od 08.06.2009 do konačne isplate

- na iznos od 38,69 EUR od 06.07.2009 do konačne isplate

- na iznos od 0,00 EUR od 31.07.2009 do konačne isplate

- na iznos od 38,48 EUR od 17.08.2009 do konačne isplate

- na iznos od 0,00 EUR od 31.08.2009 do konačne isplate

- na iznos od 43,59 EUR od 07.09.2009 do konačne isplate

- na iznos od 0,00 EUR od 30.09.2009 do konačne isplate

- na iznos od 39,32 EUR od 05.10.2009 do konačne isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 31.10.2009 do konačne isplate

- na iznos od 39,20 EUR od 03.11.2009 do konačne isplate

- na iznos od 0,00 EUR od 30.11.2009 do konačne isplate

- na iznos od 44,42 EUR od 03.12.2009 do konačne isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 31.12.2009 do konačne isplate

- na iznos od 50,68 EUR od 07.01.2010 do konačne isplate

- na iznos od 58,95 EUR od 01.02.2010 do konačne isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 28.02.2010 do konačne isplate

- na iznos od 56,20 EUR od 05.03.2010 do konačne isplate

- na iznos od 0,00 EUR od 31.03.2010 do konačne isplate

- na iznos od 67,06 EUR od 06.04.2010 do konačne isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 30.04.2010 do konačne isplate

- na iznos od 70,59 EUR od 26.05.2010 do konačne isplate - na iznos od 0,01 EUR od 31.05.2010 do konačne isplate

- na iznos od 78,62 EUR od 07.06.2010 do konačne isplate

- na iznos od 0,02 EUR od 30.06.2010 do konačne isplate

- na iznos od 108,79 EUR od 02.07.2010 do konačne isplate

- na iznos od 0,72 EUR od 07.07.2010 do konačne isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 31.07.2010 do konačne isplate

- na iznos od 119,71 EUR od 27.08.2010 do konačne isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 31.08.2010 do konačne isplate

- na iznos od 121,07 EUR od 06.09.2010 do konačne isplate

- na iznos od 105,12 EUR od 22.10.2010 do konačne isplate

- na iznos od 0,02 EUR od 31.10.2010 do konačne isplate

- na iznos od 96,45 EUR od 03.11.2010 do konačne isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 30.11.2010 do konačne isplate

- na iznos od 134,11 EUR od 01.12.2010 do konačne isplate

- na iznos od 0,02 EUR od 31.12.2010 do konačne isplate

- na iznos od 133,30 EUR od 28.01.2011 do konačne isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 31.01.2011 do konačne isplate

- na iznos od 141,76 EUR od 28.02.2011 do konačne isplate

- na iznos od 134,59 EUR od 07.03.2011 do konačne isplate

- na iznos od 1,92 EUR od 31.03.2011 do konačne isplate

- na iznos od 124,22 EUR od 06.04.2011 do konačne isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 30.04.2011 do konačne isplate

- na iznos od 166,90 EUR od 27.05.2011 do konačne isplate

- na iznos od 0,07 EUR od 31.05.2011 do konačne isplate

- na iznos od 180,66 EUR od 30.06.2011 do konačne isplate

- na iznos od 216,02 EUR od 19.07.2011 do konačne isplate

- na iznos od 2,17 EUR od 31.07.2011 do konačne isplate

- na iznos od 196,73 EUR od 31.08.2011 do konačne isplate

- na iznos od 179,62 EUR od 29.09.2011 do konačne isplate

- na iznos od 0,02 EUR od 30.09.2011 do konačne isplate

- na iznos od 168,40 EUR od 17.10.2011 do konačne isplate

- na iznos od 0,00 EUR od 31.10.2011 do konačne isplate

- na iznos od 168,62 EUR od 17.11.2011 do konačne isplate

- na iznos od 0,02 EUR od 30.11.2011 do konačne isplate

- na iznos od 170,97 EUR od 14.12.2011 do konačne isplate

- na iznos od 0,61 EUR od 31.12.2011 do konačne isplate

- na iznos od 192,28 EUR od 30.01.2012 do konačne isplate

- na iznos od 0,00 EUR od 31.01.2012 do konačne isplate

- na iznos od 194,21 EUR od 28.02.2012 do konačne isplate

- na iznos od 1,98 EUR od 29.02.2012 do konačne isplate

- na iznos od 190,31 EUR od 06.03.2012 do konačne isplate

- na iznos od 188,95 EUR od 31.03.2012 do konačne isplate

- na iznos od 0,07 EUR od 30.04.2012 do konačne isplate

- na iznos od 189,31 EUR od 16.05.2012 do konačne isplate

- na iznos od 195,60 EUR od 31.05.2012 do konačne isplate

- na iznos od 156,40 EUR od 30.06.2012 do konačne isplate

- na iznos od 34,20 EUR od 12.07.2012 do konačne isplate

- na iznos od 0,04 EUR od 17.07.2012 do konačne isplate

(u visini propisanoj čl.29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15); odnosno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja se do dana 31.07.2015.g. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; a od dana 01.01.2023.g. po stopi, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za 3% poena i u slučaju promjena prema važećem propisu odnosno prema važećem propisu za pojedini period) , sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su odredbe u Ugovoru o kreditu broj 336-25/2007, koji je sklopljen 04.06.2007. u Rijeci, solemniziran kod Javnog bilježnika Velibora Panjkovića, iz Rijeke, pod brojem Ov-21149/07, (dalje: Ugovor), sklopljen između tužitelja UB, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 (prije tvrtke i naziva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb) kao kreditora/banke i to: Članka 2."Banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.700,00 CHF (slovima: četrdesettisućasedamsto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to pod niže navedeni uvjetima."

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.773,17 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 30. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se kao neosnovan odbija zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u preostalom dijelu.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao bankom dana 31.05.2007.g. (solemnizacija po Javnom Bilježniku dana 04.06.2007.g.) sklopio ugovor o kreditu broj: 336-25/2007 za adaptaciju kuće u iznosu 40.700,00 CHF protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju Banke važeći na dan korištenja kredita na period 60 mjesečnih anuiteta sa početnom kamatnom stopom od 4,20 % godišnje. Tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka nisu sklopili dodatak ugovora o kreditu tzv. konverziju kojim bi tužitelju bila izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR. Kredit je na dan podnošenja ove tužbe otplaćen. Predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena su tužiteljeva prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nepoštene ugovorne odredbe, a to se odnosi na ugovornu odredbu kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva na način da je tuženiku omogućeno da jednostranim odlukama mijenja kamatnu stopu, zbog čega je ugovorna činidba ostala neodređena i neodrediva, te je istodobno ugovorio i valutnu klauzulu CHF koja je uzrokovala dodatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Zbog takva postupanja tuženika ugovorne odredbe ugovora o kreditu su ništetne, jer je tuženik tipskim ugovorom ugovorio takve ugovorne odredbe koje njihovom istodobnom primjenom stvaraju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja uslijed čega su tako ugovorene obveze ništetne. Odlukom Visokoga trgovačkog suda Pž-6632/17 utvrđeno je da tuženik osim što je ugovarao s potrošačima nepoštenu ugovornu odredbu o načinu promjene kamatne stope odlukom banke, ugovarao je s potrošačima i nepoštenu ugovornu odredbu kojom se obveza iz kredita veže za valutnu klauzulu CHF te se glavnica kredita i sve obveze po kreditu otplaćuju po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Tužitelj ovom tužbom između ostalog traži isplatu na temelju ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, što je već utvrđeno ništetnim u kolektivnom sudskom sporu u tzv. slučaju franak, što je poznato sudu. Za isplatu na temelju utvrđenja da je ništetna odredba o promjeni kamatne stope, a kolektivnom presudom utvrđeno je da su ništetne i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, u tome slučaju potrebno je naložiti tuženiku da vrati sve preplaćene iznose anuiteta (kamata, valutna klauzula) uz pripadajuće zatezne kamate, a sve to zbog toga jer je već u spomenutoj kolektivnoj presudi utvrđeno da je tuženik s potrošačima ugovarao u potrošačkim kreditima nepoštenu kamatnu stopu i nepoštenu valutnu klauzulu CHF, u kakve ugovore spada i ugovor koji je tuženik ugovorio s tužiteljem, pa onda nije potrebno dodatno dokazivati kako je osim kamatne stope ništetna i valutna klauzula CHF, nego je svaki sud obvezan na temelju Zakona o zaštiti potrošača, te na temelju Zakona o parničnom postupku primijeniti već utvrđenu ništetnost na konkretni ugovorni odnos. Tužitelj se poziva i na odluke presudu Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 i Pž- 6632/17, te pravomoćnu presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu P-1401/12, te presude Suda EU u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, iz koje se vidi da po utvrđenju nepoštenih ugovornih odredaba nastaje i pravo na punu restituciju, a to znači da zastare potraživanja u takvome slučaju ne smije biti. Tužitelj dakle traži isplatu zbog utvrđena ništenost pojedinih odredbi ugovora o kreditu i to s osnova neosnovanog povećanja odnosno valutne klauzule/promjena u tečaju, zakonskih zateznih kamata na pojedine iznose, te konačno naknadu troškova postupka sa zakonskim zateznim kamatama, sve kako se traži tužbenim zahtjevom. Prije pokretanja ove parnice tuženik je sačinio preliminarnu projekciju svojih potraživanja na temelju dostupne dokumentacije (banke ili odbijaju predati traženu dokumentaciju ili dostavljaju reduciranu/parcijalnu dokumentaciju ili dostavljaju dokumentaciju nakon nekoliko mjeseci zbog navodne preopterećenosti ili navode da će dostaviti tek na zahtjev suda). Tako tužitelju prema dostupnoj dokumentaciji pripada s navedenih osnova za period od sklapanja ugovora o kreditu pa do vraćanja/otplate, odnosno zatvaranja kredita, odnosno plaćanja ukupno 4.384,26 EUR i to naravno sve gore navedeno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine plaćene iznose od dana plaćanja/dospijeća/nastanka obveze prema tužitelju sve do konačne isplate što se niže specificirano navodi, za sada prema projekciji koju je izradio tužitelj, ali što će se kasnije urediti sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Slijedom navedenog, predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 336-25/2007, koji je sklopljen 04.06.2007. u Rijeci, solemniziran kod Javnog bilježnika Velibora Panjkovića, iz Rijeke, pod brojem Ov-21149/07 i to odredbe Članka 2."Banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.700,00 CHF (slovima: četrdesettisućasedamsto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to pod niže navedeni uvjetima.", Članak 3. Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja." kao i Članka 4. Kredit se otplaćuje u 60 (šezdeset) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 753,24 CHF (sedamstopedesettri švicarska franka i 24/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja te kojom će obvezati tuženika da tužitelju isplati iznos od 4.384,26 eura s pripadajućim zateznim kamatama uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku jer se na pravna utvrđenja iz tih presuda dopušteno pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, a nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 31. srpnja 2007. godine, prije nego što je na snagu stupio čl 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke. U pogledu valutne klauzule tuženik ističe da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Nadalje, tuženik ističe kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj još 1994. godine i to odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 33/94). Otada pa sve do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni te je općeprihvaćen od svih subjekata u društvu te je uobičajena praksa da se kod sklapanja pravnih poslova (ugovori o kupoprodaji nekretnina, o zakupu, o najmu, o zajmu, o kreditu, o leasingu itd.) ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule. Institut valutne klauzule se posebno primjenjuje i na pravne poslove kao što su ugovori o kreditu koje fizičke osobe sklapaju sa bankama. Slijedom navedenog, neprihvatljiva je argumentacija da korisnicima kredita kao potrošačima, koji su sklapali ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom sa bankama kao trgovcima, nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice koje iz nje proizlaze za potrošača. Naprotiv potrošačima je ova ugovorna odredba bila jako dobro poznata, uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Osim toga, u korist tuženika je, a radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu, tužitelj izdao instrumente osiguranja pa je stoga za očekivati da je pri sklapanju ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog (svakako je to bio dužan učiniti). Nadalje, tuženik osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti CHF te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također, i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom u CHF. Također, i guverneri HNB su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost pa i tužitelja o rizicima vezanim za ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF i to zbog činjenice što HNB ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da valuta CHF, za razliku od EUR valute, nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike. Pritom, tuženik ističe kako su naprijed navedena upozorenja dana s obzirom na općeniti rizik koji nosi ugovaranje klauzule u valuti švicarskog franka odnosno da postoji mogućnost da tečaj CHF u budućnosti raste, ali nitko nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF u budućnosti pogotovo u razdoblju od više godina na koje razdoblje je sklopljen Ugovor o kreditu. Naprijed navedeno je potvrdio i HNB u biltenu iz kolovoza 2006. godine. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno odnosno da tuženik, HNB-a pa i nitko drugi nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF, jasno je kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala značajna neravnoteža na štetu potrošača odnosno tužitelja. Tuženik ističe kako i je nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a upravo zbog neočekivanog rasta tečaja CHF, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit što samo potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno, u skladu sa dobrim trgovačkim običajima, pravilima morala i poštenom poslovnom praksom. Tuženik ističe kako bi usvajanjem ovakvog tužbenog zahtjeva, kojim se tužitelja stavlja u poziciju kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom i to onom koja je vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u CHF, sud postupio protivno načelu pravičnosti i to osobito naspram svih onih potrošača koji su s bankama sklapali kredite s fiksnom kamatnom stopom, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, kao i onih potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Ukoliko pak sud odluči provesti vještačenje po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, tuženik predlaže da vještak iskaže i oduzme iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada su tečaj i kamatna stopa bili niži od početnih.Tuženik upućuje i na primjenu prava Europske unije te se poziva na odluke Suda Europske unije NBO protiv NBOA, C-226/12 i BB v Caixa d’Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa), C-415/11. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev radi isplate te potražuje kako je navedeno u izreci presude. Budući da je tužbeni zahtjev radi isplate povećan u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev valjalo je primijeniti pravila o preinaci tužbe. Sud je tu preinaku dopustio raspravnim rješenjem od 16. siječnja 2025. iako je izjavljena nakon zaključenja prethodnog postupka i unatoč protivljenju tuženika jer tužitelj prije provedenog vještačenja nije niti mogao znati točan iznos preplata koje su nastale kao posljedica promjene tečaja, kao niti točan iznos naknade za obradu kredita, a sud je ocijenio da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (članak 190. stavci 1. do 3. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP-a). Uz navedeno, ističe se kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 336- 25/2007 (dalje: Ugovor o kreditu, list 132-143 spisa), u otplatni plan (list 145-146 spisa), Obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu s novim otplatnim planom (list 147- 156 spisa), pregled prometa za klijenta (list 157-164 spisa), specifikaciju uplata (list 165-166), saslušan je tužitelj i provedeno je financijsko vještačenje (nalaz priložen listu 172-188 spisa).

5. Sud nije proveo dokaz uvidom u Bilten o bankama iz kolovoza 2006., Osvrt na kredite stanovništva uz valutnu klauzulu švicarski franak od 25. travnja 2013, dokument tuženika "Tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju" i " Random walk model tečaja", i druge brošure tuženika predložene u odgovoru na tužbu te u izjavu ĆBO, jer su ti dokazi predloženi na okolnosti općenitog obavještavanja svih potrošača u predugovornoj fazi (dakle, nisu vezani za konkretni ugovor o kreditu), o čemu je već odlučeno u presudama donesenim po kolektivnoj tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF, na koje se tužitelj pozvao i za čija je utvrđenja ovaj sud vezan, kako će se to nastavno obrazložiti. Napominje se i da je tuženik odustao od dokaza saslušanjem svjedoka VB i javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i to odredbe članka 2., 3. i 4. Ugovora, kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica te je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banke. Predmet spora je i tužiteljev restitucijski zahtjev radi povrata preplaćenih iznosa na ime razlike s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Pri tome, tužitelj se u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

8. Budući da se tužitelj u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita. zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama).

9. Isto tako, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u kolektivnom sporu koji se je vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod posl.br. Rev- 2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao je o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1402/2012 od 4. srpnja 2013. u toč. 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke među kojima je i tužena u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), se odbijaju kao neosnovane. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).

10. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. S tim u svezi na tužitelju je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njegov konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.

11. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužitelju u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.

12. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:

– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 3. svibnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 40.700,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja od 60 mjeseci;

– da je kao kredit odobren za adaptaciju kuće;

– da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke;

– da je navedenim Ugovorom ugovorena redovna kamatna stopa po promjenjivoj stopi koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,20%, s time da se kamata stopa nakon 1. siječnja 2008. može mijenjati na temelju odluke banke;

– da Ugovor o kreditu ne sadrži odredbu u kojoj bi bili navedeni parametri od kojih ovisi promjena stope ugovorne kamate, odnosno parametri na temelju kojih se stopa početno ugovorne kamate može promijeniti ili temeljem kojih bi promjenjivost bila barem odrediva niti Ugovor o kreditu sadrži precizno određene i navedene tržišne uvjete koji utječu na promjenu prvotne ugovorene kamatne stope od 4,20%;

– da je tuženik temeljem odredbe čl. 6 Ugovora tj. odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,20 % jednostrano mijenjao istu na 5,00%, 5,99%, 6,20%, 5,95% i 5,45% godišnje,

– da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen,

– time da je iz sadržaja spisu priležećeg Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru.

13. Tužitelj je u bitnom iskazao da su mu da su mu sredstva bila potrebna za nadogradnju obiteljske kuće, koja se primarno koristi za stanovanje tužitelja i njegove obitelji. Tamo je imao i poslovni prostor, a to nakon što je zaključen ugovor o kreditu, od 2014. do umirovljenja, U banci mu je ponuđen ovaj ugovor kao najpovoljniji, nije bilo usporedbe sa drugim kreditima, sadržaj je u cijelosti pripremila banka, nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim odredbama tog ugovora i tužitelj ga je mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Nisu mu pojašnjeni nikakvi rizici za ugovaranje ovakvog kredita i nije mu rečeno da može doći do porasta anuiteta kako je došlo. Nije bilo rečeno da može doći do porasta tečaja. U odnosu na kamatu ona je trebala biti fiksna za određeno razdoblje a kasnije se mogla mijenjati, no tužitelju uopće nije bila jasna odredba kako bi se ta kamata mogla mijenjati, pod kojim uvjetima i po kojim parametrima. Nije mu objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu kako to čini u odnosu na euro. O tome nije bilo uopće nikakvog spomena. Da je tužitelj znao da može doći do ovakvog porasta anuiteta nikad ne bi zaključio ovakav ugovor o kreditu. Taj kredit da ga je koštao skoro dvostruko više nego kako je bilo ugovoreno. Anuitet je na početku iznosio 3.300,00 kuna, a najviše je iznosio preko 5.000,00 kuna. Ugovor je u cijelosti isplaćen 2012. godine. Od banke nije tražio nikakva pojašnjenja, jer i tako nije bilo mogućnosti pregovora pa nije vidio svrhu traženja pojašnjenja, a novci su mu bili potrebni. Shvaća što znače tečajne razlike ali zna i to da se radi o vrlo malim vrijednostima kod osciliranja, nikako do ovakvih do kakvih je došlo u CHF.

14. Sud je iskaz tužitelja u cijelosti prihvatio kao istinit jer je bio logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužitelj prije zaključenja ugovora bio upozoren na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF te da bi bio upoznat s parametrima na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa (o kojima će nastavno biti više riječi), a iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti.

15. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.

16. Naime, tužitelj je navedeni ugovor zaključio kao fizička osoba, za nadogradnju nekretnine stambene namjene (dakle, u privatne svrhe) pa se radi o potrošačkom ugovoru. Napominje se da je tužitelj naveo kako je, uz to što je tamo stanovao s obitelji, u istoj nekretnini od 2014. nadalje obavljao poslovnu djelatnost, no kako se radi o razdoblju nakon zaključenja i otplate ugovora o kreditu te činjenici da je namjena nekretnine i nadalje ostala pretežito stambena, nedvojbeno je da je tužitelj zaključio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača.

17. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka i da je redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja i kamatne stope, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

19. Naime prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakav je i tužitelj, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

20. Isto tako, niti odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci banke o kreditiranju ne sadrži nikakve određene, transparentne, jasne i lako razumljive kriterije za promjenu kamatne stope, pa tužitelj kao potrošač, na temelju sadržaja te odredbe nije mogao u vrijeme sklapanja ugovora procijeniti bilo kakve ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe. Ovo iz razloga jer odredba ne sadrži niti jedan kriterij temeljem kojeg bi i takva osnova mogla procijeniti i predvidjeti elemente o kojima ovisi visina njegove obveze u pogledu kamate jer za to ugovor ne sadrži niti jedan formulirani i određeni kriterij pa je takva ugovorna odredba protivna savjesnosti i poštenju. Na temelju takve odredbe tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za nju proizlaze iz takve ugovorne odredbe.

21. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

22. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.

23. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.

24. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

25. Isto tako valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno solemniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94., 16/07., 75/09.) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Međutim javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, pa to što je Ugovor o kreditu je utječe na ocjenu poštenosti spornih ugovornih odredbi.

26. Isto tako činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja. Naime, kogentnom odredbom članka 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

27. Unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke, primjenom članka 87. ZZP/03 i članka 105. stavak 1. ZOO-a, predmetni ugovor može opstati i bez tih ništetnih odredbi. Ništetni dio odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 4,20%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 5,25%, sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim. Isto vrijedi i za tečaj, koji u vrijeme isplate kredita iznosio 1 CHF=4,429000 HRK, odnosno to je visina tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao.

28. Visinu preplate s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svake pojedinog anuiteta sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović-Butković, koja je preplatu po osnovi tečajne razlike utvrdila u iznosu od 5.100,90 eura, s time da je utvrdio i to da je tužitelj, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, na ime tečajnih razlika manje uplatio 6,77 eura. Citirani Nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer cijeni da je isti dan objektivno i u skladu sa pravilima struke, a stranke nisu imale primjedbe na matematički obračun, dok su primjedbe tuženika bile usmjerena na to da je cijela zadaća vještaku bila pogrešna jer je zadana kao da je riječ o kunskom kreditu (bez valutne klauzule), što nije bila volja stranaka. O tome zašto je vještaku dana upravo ova zadaća, jasno je iz prethodnog odlomka obrazloženja ove presude, a iz istog razloga nije prihvaćen prijedlog tuženika da se vještačenje dopuni na način da se obračun izvrši primjenom ugovorene valutne klauzule, koja je, uzgred rečeno, utvrđena ništetnom.

29. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika te prema kamatnoj stopi višoj od početno ugovorene tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza i mišljenja vještaka.

30. Nisu osnovani navodi tuženika u dijelu u kojem navodi da je potraživanje tužitelja trebalo umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita jer tuženik u tijeku postupka nije postavio nikakav zahtjev (pa ni u obliku prigovora radi prebijanja) kojim od tužitelja zahtjeva isplatu "potplaćenih iznosa", odnosno onih koji bi mu pripali u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenih. Međutim, i da je takav zahtjev tuženika u tijeku postupka postavljen, isti, po ocjeni ovog suda, ne bi ni bio osnovan. Naime, iako je vještak utvrdio tzv. negativne razlike u iznosu od 6,77 eura tuženik koji je koristio ugovornu odredbe u kojoj je kao zaštitna klauzula ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana za švicarski franak te je pritom propustio prije i u vrijeme zaključivanja ugovora informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanjem bez osnove. Dakle, onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (odluke poslovni broj Rev 580/07 od 29. kolovoza 2007. i poslovni broj Rev 2624/15 od 23. siječnja 2019.).

31. Pritom, prigovor zastare nije osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO- a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe članka 225. ZOO- a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja 11. lipnja 2023. (list 1 spisa), nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.

32. Međutim, nije osnovan zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe sadržane članka 2. Ugovora o kreditu prema kojoj Banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.700,00 CHF (slovima: četrdesettisućasedamsto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to pod niže navedeni uvjetima." Tom odredbom naveden je iznos kredita koji je odobren tužitelju uz primjenu valutne klauzule u CHF po tečaju važećem na dan korištenja kredita. Budući da je u tijeku ovog postupka nedvojbeno utvrđeno da je tužitelju taj tečaj bio poznat i da je na njega pristao (jer su mu se njegove obveze prikazale upravo s obzirom na taj tečaj), radi se jasnoj, lako razumljivoj i uočljivoj odredbi, kako gramatički (jezično) tako i sadržajno, pa nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Osim toga, tijekom cijelog postupka tužitelj svoj zahtjev radi isplate temelji upravo na razlici između anuiteta kojeg je plaćao prema tečaju važećem na dan plaćanja i tečaja važećeg na dan korištenja kredita, a kojeg je sud i prihvatio, pa bi stoga i u tom smislu bilo proturječno utvrditi ništetnost odredbe koja se veže upravo na tečaj važeći na dan korištenja kredita.

33. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP- a. Naime, tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora o kreditu), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, sud je odlučio da pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa).

34. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za: – sastav tužbe 100 bodova Tbr. 7.1

– sastav podneska od 16.01.2025. (očitovanje na nalaz vještaka) 100 bodova Tbr.

8.1

– zastupanje na ročištu 28.11.2023 100 bodova Tbr. 9.1

– zastupanje na ročištu 11.12.2024. 100 bodova Tbr. 9.1.

– zastupanje na ročištu 16.01.2025. 100 bodova Tbr. 9.1.

– pristup ročištu za objavu odluke 50 bodova Tbr. 9.3.

Prema Tbr 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura, pa tužitelju na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 1.100,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 1.375,00 eura. Tužitelju pripada i naknada predujma za vještačenje u utrošenom iznosu od 398,17 eura. Tužitelju ne pripada trošak sudske pristojbe na presudu jer je prema Zakonu o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23.) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku. Tužitelju ne pripada naknada troška za sastav podnesaka od 29.12.2023., 24.10.2024. i 12.11.2024., jer se radi o podnescima kojima je zahtijevao produljenje roka za uplatu, odgodu ročišta i dostavio zamjeničku punomoć, pa se ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

35. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.

U Opatiji 30. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku