Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Stalna služba u Ogulinu

Bernardina Frankopana 1

47300 Ogulin

P-461/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, po sucu Blaženki Glad, u pravnoj stvari tužitelja TN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Kristini Sudarić, odvjetnici u Ogulinu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćnici Ivi Markotić Bagarić, odvjetnici u OD Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon ročišta glavne i javne rasprave zaključene 10. prosinca 2024., u nazočnosti zamjeničkog punomoćnika tužitelja Hrvoja Bićanića, odvjetnika u Ogulinu i punomoćnika tuženika Marka Vrdoljaka, odvjetnika u OD Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, na ročištu za objavu i uručenje presude 30. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe, članaka 7. Ugovora o kreditu broj: broj 2402006-1031262160/51400607-5102674759 od 18. listopada 2005. godine, ovjerenog dana 20. listopada 2005. kod javnog bilježnika Mirjane Brčić iz Ogulina, pod poslovnim brojem: OU-184/2005, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno da se povrat obveza iz ugovora otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke, kao i članka 2. Ugovora kojim je iznos kredita vezan za valutu CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan puštanja kredita u tečaj.

Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 8. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102674759 od 18. listopada 2005. godine, ovjerenog dana 20. listopada 2005. kod javnog bilježnika Mirjane Brčić iz Ogulina, pod poslovnim brojem: OU-184/2005 zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena promijeniti kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama Banke.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 da tužitelju TN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 8.910,51 euro, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju zajedno s zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi propisanoj za razdoblje do 31. prosinca 2007. g. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. g. do 31. srpnja 2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. g. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kako slijedi:

- na iznos od 0,52 eur od dana 16.12.2005. do isplate,

- na iznos od 0,89 eur od dana 15.11.2008 do isplate,

- na iznos od 8,45 eur od dana 16.01.2009. do isplate,

- na iznos od 9,39 eur od dana 18.02.2009. do isplate,

- na iznos od 4,27 eur od dana 24.03.2009. do isplate,

- na iznos od 4,77 eur od dana 16.04.2009. do isplate,

- na iznos od 5,21 eur od dana 16.05.2009. do isplate,

- na iznos od 1,71 eur od dana 16.06.2009. do isplate,

- na iznos od 2,84 eur od dana 18.07.2009. do isplate,

- na iznos od 1,05 eur od dana 18.08.2009. do isplate,

- na iznos od 3,27 eur od dana 16.09.2009. do isplate,

- na iznos od 0,81 eur od dana 16.10.2009. do isplate

- na iznos od 2,96 eur od dana 17.11.2009. do isplate,

- na iznos od 2,06 eur od dana 16.12.2009. do isplate,

- na iznos od 6,85 eur od dana 16.01.2010. do isplate,

- na iznos od 9,46 eur od dana 16.02.2010. do isplate,

- na iznos od 8,98 eur od dana 16.03.2010. do isplate,

- na iznos od 12,09 eur od dana 16.04.2010. do isplate,

- na iznos od 16,79 eur od dana 18.05.2010. do isplate,

- na iznos od 15,52 eur od dana 17.06.2010. do isplate,

- na iznos od 1,17 eur od dana 17.07.2010. do isplate,

- na iznos od 22,87 eur od dana 17.07.2010. do isplate,

- na iznos od 2,39 eur od dana 17.08.2010. do isplate,

- na iznos od 20,67 eur od dana 17.08.2010. do isplate

- na iznos od 5,69 eur od dana 16.09.2010. do isplate,

- na iznos od 30,66 eur od dana 21.09.2010. do isplate,

- na iznos od 28,75 eur od dana 16.10.2010. do isplate,

- na iznos od 28,99 eur od dana 16.11.2010. do isplate,

- na iznos od 1,53 eur od dana 11.12.2010. do isplate,

- na iznos od 38,92 eur od dana 16.12.2010. do isplate,

- na iznos od 42,65 eur od dana 15.01.2011. do isplate,

- na iznos od 36,57 eur od dana 16.02.2011. do isplate,

- na iznos od 41,51 eur od dana 17.03.2011. do isplate,

- na iznos od 38,27 eur od dana 16.04.2011. do isplate,

- na iznos od 0,67 eur od dana 12.05.2011. do isplate,

- na iznos od 43,66 eur od dana 17.05.2011. do isplate,

- na iznos od 0,54 eur od dana 02.06.2011. do isplate,

- na iznos od 53,10 eur od dana 16.06.2011. do isplate,

- na iznos od 66,16 eur od dana 16.07.2011. do isplate,

- na iznos od 80,13 eur od dana 17.08.2011. do isplate,

- na iznos od 2,03 eur od dana 03.09.2011. do isplate,

- na iznos od 58,97 eur od dana 16.09.2011. do isplate,

- na iznos od 52,76 eur od dana 15.10.2011. do isplate,

- na iznos od 52,22 eur od dana 16.11.2011. do isplate,

- na iznos od 53,29 eur od dana 16.12.2011. do isplate,

- na iznos od 59,85 eur od dana 18.01.2012. do isplate,

- na iznos od 61,33 eur od dana 16.02.2012. do isplate,

- na iznos od 59,24 eur od dana 16.03.2012. do isplate,

- na iznos od 59,07 eur od dana 16.04.2012. do isplate,

- na iznos od 60,75 eur od dana 16.05.2012. do isplate,

- na iznos od 61,79 eur od dana 16.06.2012. do isplate,

- na iznos od 59,34 eur od dana 16.07.2012. do isplate,

- na iznos od 58,66 eur od dana 15.08.2012. do isplate,

- na iznos od 54,56 eur od dana 15.09.2012. do isplate,

- na iznos od 58,48 eur od dana 16.10.2012. do isplate,

- na iznos od 60,56 eur od dana 16.11.2012. do isplate,

- na iznos od 59,07 eur od dana 18.12.2012. do isplate,

- na iznos od 57,29 eur od dana 16.01.2013. do isplate,

- na iznos od 56,82 eur od dana 16.02.2013. do isplate,

- na iznos od 56,00 eur od dana 16.03.2013. do isplate,

- na iznos od 60,20 eur od dana 16.04.2013. do isplate,

- na iznos od 53,51 eur od dana 16.05.2013. do isplate,

- na iznos od 53,15 eur od dana 15.06.2013. do isplate,

- na iznos od 53,03 eur od dana 16.07.2013. do isplate,

- na iznos od 53,63 eur od dana 15.08.2013. do isplate,

- na iznos od 55,15 eur od dana 14.09.2013. do isplate,

- na iznos od 56,62 eur od dana 16.10.2013. do isplate,

- na iznos od 57,31 eur od dana 16.11.2013. do isplate,

- na iznos od 59,18 eur od dana 25.12.2013. do isplate,

- na iznos od 52,05 eur od dana 16.01.2014. do isplate,

- na iznos od 55,20 eur od dana 15.02.2014. do isplate,

- na iznos od 56,42 eur od dana 15.03.2014. do isplate,

- na iznos od 55,27 eur od dana 16.04.2014. do isplate,

- na iznos od 53,39 eur od dana 16.05.2014. do isplate,

- na iznos od 53,80 eur od dana 17.06.2014. do isplate,

- na iznos od 55,11 eur od dana 17.07.2014. do isplate,

- na iznos od 56,13 eur od dana 14.08.2014. do isplate,

- na iznos od 56,49 eur od dana 16.09.2014. do isplate,

- na iznos od 57,64 eur od dana 16.10.2014. do isplate,

- na iznos od 59,19 eur od dana 15.11.2014. do isplate,

- na iznos od 59,60 eur od dana 16.12.2014. do isplate,

- na iznos od 59,84 eur od dana 16.01.2015. do isplate,

- na iznos od 59,72 eur od dana 02.03.2015. do isplate,

- na iznos od 59,72 eur od dana 02.04.2015. do isplate,

- na iznos od 59,72 eur od dana 02.05.2015. do isplate,

- na iznos od 59,72 eur od dana 02.06.2015. do isplate,

- na iznos od 59,72 eur od dana 02.07.2015. do isplate,

- na iznos od 59,58 eur od dana 02.08.2015. do isplate,

- na iznos od 59,58 eur od dana 02.09.2015. do isplate,

- na iznos od 59,58 eur od dana 02.10.2015. do isplate,

- na iznos od 59,58 eur od dana 02.11.2015. do isplate,

- na iznos od 59,58 eur od dana 02.12.2015. do isplate,

- na iznos od 59,58 eur od dana 02.01.2016. do isplate,

- na iznos od 80,81 eur od dana 02.02.2016. do isplate,

- na iznos od 79,25 eur od dana 16.02.2016. do isplate,

- na iznos od 77,73 eur od dana 16.03.2016. do isplate,

- na iznos od 76,50 eur od dana 16.04.2016. do isplate,

- na iznos od 73,79 eur od dana 14.05.2016. do isplate,

- na iznos od 79,55 eur od dana 16.06.2016. do isplate,

- na iznos od 76,62 eur od dana 16.07.2016. do isplate,

- na iznos od 76,99 eur od dana 13.08.2016. do isplate,

- na iznos od 75,23 eur od dana 16.09.2016. do isplate,

- na iznos od 77,17 eur od dana 15.10.2016. do isplate,

- na iznos od 81,53 eur od dana 16.11.2016. do isplate,

- na iznos od 81,28 eur od dana 16.12.2016. do isplate,

- na iznos od 83,12 eur od dana 14.01.2017. do isplate,

- na iznos od 80,83 eur od dana 16.02.2017. do isplate,

- na iznos od 78,62 eur od dana 16.03.2017. do isplate,

- na iznos od 79,86 eur od dana 15.04.2017. do isplate,

- na iznos od 73,27 eur od dana 16.05.2017. do isplate,

- na iznos od 75,16 eur od dana 15.06.2017. do isplate,

- na iznos od 71,90 eur od dana 15.07.2017. do isplate,

- na iznos od 64,66 eur od dana 12.08.2017. do isplate,

- na iznos od 62,83 eur od dana 16.09.2017. do isplate,

- na iznos od 62,86 eur od dana 14.10.2017. do isplate,

- na iznos od 62,26 eur od dana 16.11.2017. do isplate,

- na iznos od 61,84 eur od dana 16.12.2017. do isplate,

- na iznos od 57,12 eur od dana 16.01.2018. do isplate,

- na iznos od 61,63 eur od dana 16.02.2018. do isplate,

- na iznos od 58,15 eur od dana 16.03.2018. do isplate,

- na iznos od 54,34 eur od dana 17.04.2018. do isplate,

- na iznos od 51,22 eur od dana 16.05.2018. do isplate,

- na iznos od 57,60 eur od dana 16.06.2018. do isplate,

- na iznos od 57,79 eur od dana 14.07.2018. do isplate,

- na iznos od 65,27 eur od dana 15.08.2018. do isplate,

- na iznos od 66,60 eur od dana 15.09.2018. do isplate,

- na iznos od 61,64 eur od dana 16.10.2018. do isplate,

- na iznos od 63,95 eur od dana 16.11.2018. do isplate,

- na iznos od 64,91 eur od dana 15.12.2018. do isplate,

- na iznos od 66,56 eur od dana 16.01.2019. do isplate,

- na iznos od 63,71 eur od dana 16.02.2019. do isplate,

- na iznos od 64,32 eur od dana 16.03.2019. do isplate,

- na iznos od 65,54 eur od dana 16.04.2019. do isplate,

- na iznos od 64,61 eur od dana 16.05.2019. do isplate,

- na iznos od 67,07 eur od dana 15.06.2019. do isplate,

- na iznos od 68,74 eur od dana 16.07.2019. do isplate,

- na iznos od 74,11 eur od dana 15.08.2019. do isplate,

- na iznos od 73,00 eur od dana 14.09.2019. do isplate,

- na iznos od 72,69 eur od dana 16.10.2019. do isplate,

- na iznos od 75,76 eur od dana 16.11.2019. do isplate,

- na iznos od 74,27 eur od dana 14.12.2019. do isplate,

- na iznos od 77,77 eur od dana 16.01.2020. do isplate,

- na iznos od 81,94 eur od dana 15.02.2020. do isplate,

- na iznos od 87,41 eur od dana 14.03.2020. do isplate,

- na iznos od 89,26 eur od dana 16.04.2020. do isplate,

- na iznos od 88,53 eur od dana 16.05.2020. do isplate,

- na iznos od 83,53 eur od dana 16.06.2020. do isplate,

- na iznos od 83,50 eur od dana 16.07.2020. do isplate,

- na iznos od 79,38 eur od dana 15.08.2020. do isplate,

- na iznos od 81,14 eur od dana 16.09.2020. do isplate,

- na iznos od 83,24 eur od dana 16.10.2020. do isplate,

- na iznos od 81,32 eur od dana 14.11.2020. do isplate,

- na iznos od 81,39 eur od dana 16.12.2020. do isplate,

- na iznos od 81,78 eur od dana 16.01.2021. do isplate,

- na iznos od 81,26 eur od dana 16.02.2021. do isplate,

- na iznos od 75,56 eur od dana 16.03.2021. do isplate,

- na iznos od 76,47 eur od dana 16.04.2021. do isplate,

- na iznos od 76,40 eur od dana 15.05.2021. do isplate,

- na iznos od 76,95 eur od dana 16.06.2021. do isplate,

- na iznos od 74,51 eur od dana 16.07.2021. do isplate,

- na iznos od 3,73 eur od dana 12.08.2021. do isplate,

- na iznos od 78,51 eur od dana 14.08.2021. do isplate,

- na iznos od 76,39 eur od dana 16.09.2021. do isplate,

- na iznos od 45,21 eur od dana 16.10.2021. do isplate,

- na iznos od 8,79 eur od dana 04.11.2021. do isplate,

- na iznos od 30,12 eur od dana 12.11.2021. do isplate,

- na iznos od 54,09 eur od dana 04.12.2021. do isplate,

- na iznos od 35,17 eur od dana 12.12.2021. do isplate, a sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja prema tužitelju u iznosu 308,05 eur (2.321,08 kn) sa zateznim kamatama na iznos od:

- € 0,12 / kn 0,89 od 16.11.2005. do isplate;

- € 0,54 / kn 4,08 od 17.01.2006. do isplate;

- € 2,88 / kn 21,73 od 16.02.2006. do isplate;

- € 3,87 / kn 29,18 od 16.03.2006. do isplate;

- € 4,71 / kn 35,49 od 15.04.2006. do isplate;

- € 3,5 / kn 26,34 od 17.05.2006. do isplate;

- € 4,32 7 kn 32,58 od 20.06.2006. do isplate;

- € 5,01 / kn 37,77 od 15.07.2006. do isplate;

- € 6,64 / kn 50,02 od 15.08.2006. do isplate;

- € 4,26 / kn 32,12 od 16.09.2006. do isplate;

- € 4,23 / kn 31,87 od 18.10.2006. do isplate;

- € 6,82 / kn 51,41 od 16.11.2006. do isplate;

- € 6,52 / kn 49,13 od 16.12.2006. do isplate;

- € 7,68 / kn 57,88 od 16.01.2007. do isplate;

- € 9,79 / kn 73,73 od 16.02.2007. do isplate;

- € 7,91 / kn 59,61 od 17.03.2007. do isplate;

- € 10,41 / kn 78,43 od 14.04.2007. do isplate;

- € 13,52 / kn 101,90 od 16.05.2007. do isplate;

- € 13,55 / kn 102,10 od 16.06.2007. do isplate;

- € 14,88 / kn 112,14 od 14.07.2007. do isplate;

- € 12,67 / kn 95,43 od 15.08.2007. do isplate;

- € 12,63 / kn 95,15 od 15.09.2007. do isplate;

- € 16,69 / kn 125,76 od 16.10.2007. do isplate;

- € 12,07 / kn 90,93 od 16.11.2007. do isplate;

- € 15,41 / kn 116,08 od 15.12.2007. do isplate;

- € 9,50 / kn 71,59 od 16.01.2008. do isplate;

- € 10,28 / kn 77,45 od 16.02.2008. do isplate;

- € 5,51 / kn 41,51 od 15.03.2008. do isplate;

- € 6,34 / kn 47,75 od 16.04.2008. do isplate;

- € 12,51 / kn 94,25 od 16.05.2008. do isplate;

- € 10,44 / kn 78,67 od 14.06.2008. do isplate;

- € 12,27 / kn 92,42 od 16.07.2008. do isplate;

- € 12,73 / kn 95,93 od 15.08.2008. do isplate;

- € 12,46 / kn 93,89 od 16.09.2008. do isplate;

- € 6,80 / kn 51,23 od 16.10.2008. do isplate;

- € 8,58 / kn 64,64 od 16.12.2008. do isplate.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 naknaditi tužitelju SN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 2.247,64 eura zajedno sa zakonom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 30. siječnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita i DN kao sudužnik s tuženom kao bankom 18. listopada 2005. zaključili stambeni kredit radi izgradnje stambenog prostora i to Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102674759, na iznos kredita od 52.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, te sa promjenjivom kamatnom stopom od 4,550 %, koja je određena u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora ovdje tuženika, s rokom otplate od 240 mjeseca, a koji ugovor je ovjeren 20. listopada 2005. kod javnog bilježnika Mirjane Brčić iz [adresa], pod poslovnim brojem: OU-184/2005. Tužitelj još uvijek otplaćuje predmetni stambeni kredit. U kreditu je sadržana odredba o valutnoj klauzuli u CHF koja je ugovorena na način da se sve obaveze iz ovog kredita obračunavaju po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, a kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditira za CHF važećem na dan odobrenja žiro

-računa Banke, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo što je protivno Zakonu o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Tužena je povrijedila prava tužitelja kao potrošača i korisnika kredita tako što u je u predmetnom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranim odlukama kreditora, o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, a što je utvrđeno i kroz sudsku praksu i to presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je utvrđeno da je ovdje tužena, između ostalih utuženih banaka, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a radilo se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i valutnu klauzulu potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda Republike, Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a koje presude obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi i na ovaj predmet.

Predmetni ugovor je standardizirani obrazac o čijim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a prilikom sklapanja ugovora tužitelj nije bio upoznat s mehanizmom promjene i egzaktnim parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope, a mehanizam promjene i egzaktni parametri promjene nisu sadržani u istom ugovoru niti su u ugovoru sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

Ovim ugovorom tužitelj je stavljen u neravnopravni položaj i odredbom o mjesnoj nadležnosti kojom se u slučaju spora ugovara mjesnu nadležnost suda koji se nalazi na području na kojem banka ima svoje sjedište, a što je van mjesta u kojem potrošač ima svoje prebivalište. Time bi tužitelju bio znatno otežan pristup sudu jer putovanja generiraju dodatne putne troškove za potrošača, kao i troškove izbivanja sa radnog mjesta, povrh odvjetničkih i sudskih troškova, pri čemu se ističe kako tuženik ima poslovnicu u [adresa] gdje je i sklopljen i ovjeren predmetni ugovor. Tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za isplatu onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate s obzirom da su odredbe ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102674759 sklopljenog između tužitelja i tužene koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF ništetne, a sukladno članku 7. ugovora naplata dospjelih obveza banka vrši zapljenom dijela plaće korisnika kredita. Tužitelj je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF preplatio svoju obvezu te mu je banka dužna vratiti iznose koje je primila temeljem ništetnih odredbi. Obzirom da tužitelj nema potrebna znanja, za potrebe tužbe zatražio je od društva Liliput d.o.o. izradu vještačkog nalaza, sukladno dokumentaciji kojom je raspolagao, koju dostavlja u prilogu zajedno s vještačkim nalazom. Iz navedenog nalaza i mišljenja razvidno je da je tužitelj po osnovi nepoštenih ugovornih odredbi preplatio iznose anuiteta, te da je uslijed naknadnih promjena kamatne stope prema Odluci Kreditora preplatio iznos od 837 eur / 6.309,59 kuna, te da je primjenom nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli CHF preplatio iznos od 8.646,10 eur/ 65.143,58 kuna tj. sveukupno iznos od 9.483,55 eur / 71.453,17 kn, a ovom tužbom potražuju se iznosi preplaćeni primjenom nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli.

Presudom VTSRH broj Pž-6632/1710 od 14.6.2018. (kojoj je prethodila presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba udruge Potrošač i ukinuta točka I. presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovnu odluku i raspravljanje) kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Predmetna presuda je potvrđena presudom VSRH Rev-2221/2018 od 3.9.2019.

Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te osnov te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora. Uslijed navedenih činjenica, u pojedinačnim sporovima potrošača i banaka, sudovi na okolnost preplate po osnovi promjenjive kamatne stope provode financijska vještačenja koja kao jedino relevantnu kamatnu stopu – cijenu ugovora, uzimaju početno ugovorenu stopu prilikom zasnivanja ugovornog odnosa, smatrajući da je posljedica ništetnosti promjenjive kamatne stope njezino anuliranje na početno ugovorenu stopu, a takav stav je u skladu i s člankom čl. 6/1 Direktive 93/13/EEZ.

1.1. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je specificirao konačni tužbeni zahtjev te uskladio s Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka točku II. tužbenog zahtjeva i tužitelj traži isplatu iznosa 8.910,51 euro sa zateznom kamatom od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na članak 16. Ugovora o kreditu broj 5102674759 od 18. listopada 2005. kojim je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke.

Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja i to s više osnova.

Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima.

Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju.

Dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. Navedeno potvrđuiu i odluke Suda EU u predmetima C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.

Tuženik ukazuje na recentnu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: USRH) posl. br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.

Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima:

Ø u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004.

Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: i. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

Tužena također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014.

Tužitelj se ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora.

Tužitelj predmetnom tužbom pored zahtjeva za isplatu na temelju navodne pretplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, zahtjeva da naslovni sud naloži tuženiku isplatu zakonskih zateznih kamata koje teku od uplate svakog navodno preplaćenog mjesečnog iznosa. Iz tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva razvidno je da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja na ime stečenog bez osnove prema nepoštenom stjecatelju, a sve samo na temelju presude iz kolektivnog spora. Kolektivni spor budući da nije predviđen odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo. Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako navodno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, što tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), koje glasi: „ Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. stavak 1. ZOO/05 (članka 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.” Tuženik ističe da pravno shvaćanje Vrhovnog suda regulira pitanje početka tijeka zastare pa time i indirektno uređuje pitanje trenutka dospijeća restitucijskog zahtjeva. Nedvojbeno je da zastara počinje teći prvi dan nakon dospijeća obveze jer prema općem pravilu ZOO-a zastara ne može teći ako tražbina nije dospjela. Budući da je Vrhovni sud kao početak tijeka zastare odredio dan pravomoćnosti odluke kojom se ustanovljuje ništetnost, to bi u konkretnom predmetu značilo da je zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na ime valutne klauzule dospio 15. lipnja 2018. (dan nakon donošenja odluke VTS Pž6632/17).

Tuženik ponovno ukazuje na odredbe čl. 118. ZZP/14, čl. 502. c ZPP-a (koji je vrijedio prije novele ZPP-a iz rujna 2019.), te čl. 138 a (ranije važećeg ZZP/07) iz kojih je razvidno kako je tužitelj kao potrošač u konkretnom predmetu bio ovlašten postaviti tužbeni zahtjev isključivo s osnova naknade štete. Kako je potraživanje tužitelja zastarjelo protekom trogodišnjeg zastarnog roka, tužitelj u potpunosti neosnovano traži isplatu te pritom pogrešno postavlja tijek zakonskih zateznih kamata.

Pored svega gore navedenog, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 2.350,51 odnosno EUR 311,95 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).

Stoga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 2.350,51 odnosno EUR 311,95 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose do isplate.

Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

2.1. Nakon provedenog financijskog vještačenja tuženik je u podnesku od 25. rujna 2004. uskladio prigovor radi prijeboja u iznosu 308,05 eura sa zateznom kamatom na pojedine iznose do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio čitanje Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607- 5102674759 od 18.10.2005. (list 55 spisa), Početnog otplatnog plana (list 11 spisa), Pregleda prometa po kreditu za razdoblje od 3.5.2005. do 29.9.2015. (list 15 spisa), Pregleda prometa po kreditu za razdoblje od 21.10.2005. do 16.12.2021. godine (list 17 spisa) i obavijesti o promjeni kamatnih stopa s pripadajućim otplatnim planovima list 41-48, 66-86 spisa), saslušao tužitelja kao stranku, proveo financijsko vještačenje po D&S d.o.o. Karlovac, dok obzirom na utvrđeno činjenično stanje i pravnu ocjenu spora daljnji dokazi nisu provedeni.

4. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP).

5. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

7. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj,

8. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tuženik sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

9. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

10. Člankom 49. ZZP, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. Nadalje, članak 50. istog zakona navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod 19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

12. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Stoga i ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

15. Odredba čl. 16. Ugovora o kreditu sklopljenom među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, obzirom bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Rijeku te bi imao trošak putovanja u Rijeku i natrag. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca i potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

16. U konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. Zakona o parničnom postupku , pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postoji izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužitelja.

17. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 10. listopada 2024. povećao zahtjev u odnosu na preplaćeni tečaj na iznos od 8.910,51 euro.

18. Obzirom je tužba preinačena povećanjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja. mjerodavne su odredbe članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga je tužitelj mogao preinačiti tužbu obzirom nema krivnje tužitelja koji je tek nakon provedenog financijskog vještačenja, mogao utvrditi visinu svog potraživanja i po njemu konačno postaviti tužbeni zahtjev. 19. Tuženik je istaknuo prigovor zastare.

20. Nadalje, tuženik je ostao kod prigovora radi prijeboja (prebijanja) koji je podneskom od 2. rujna 2024. određeno postavio u iznosu od 308,05 EUR (2.321,08 kn) po osnovi negativnih razlika uvećano za zatezne kamate, i to: - kn 0,89/€ 0,12 od 16.11.2005. pa do isplate; - kn 4,08/€ 0,54 od 17.01.2006. pa do isplate; - kn 21,73/€ 2,88 od 16.02.2006. pa do isplate; - kn 29,18/€ 3,87 od 16.03.2006. pa do isplate; - kn 35,49/€ 4,71 od 15.04.2006. pa do isplate; - kn 26,34/€ 3,5 od 17.05.2006. pa do isplate; - kn 32,58/€ 4,32 od 20.06.2006. pa do isplate; - kn 37,77/€ 5,01 od 15.07.2006. pa do isplate; - kn 50,02/€ 6,64 od 15.08.2006. pa do isplate; - kn 32,12/€ 4,26 od 16.09.2006. pa do isplate; - kn 31,87/€ 4,23 od 18.10.2006. pa do isplate; - kn 51,41/€ 6,82 od 16.11.2006. pa do isplate; - kn 49,13/€ 6,52 od 16.12.2006. pa do isplate; - kn 57,88/€ 7,68 od 16.01.2007. pa do isplate; - kn 73,73/€ 9,79 od 16.02.2007. pa do isplate; - kn 59,61/€ 7,91 od 17.03.2007. pa do isplate; - kn 78,43/€ 10,41 od 14.04.2007. pa do isplate; - kn 101,9/€ 13,52 od 16.05.2007. pa do isplate; - kn 102,1/€ 13,55 od 16.06.2007. pa do isplate; - kn 112,14/€ 14,88 od 14.07.2007. pa do isplate; - kn 95,43/€ 12,67 od 15.08.2007. pa do isplate; - kn 95,15/€ 12,63 od 15.09.2007. pa do isplate; - kn 125,76/€ 16,69 od 16.10.2007. pa do isplate; - kn 90,93/€ 12,07 od 16.11.2007. pa do isplate; - kn 116,08/€ 15,41 od 15.12.2007. pa do isplate; - kn 71,59/€ 9,5 od 16.01.2008. pa do isplate; - kn 77,45/€ 10,28 od 16.02.2008. pa do isplate; - kn 41,51/€ 5,51 od 15.03.2008. pa do isplate; - kn 47,75/€ 6,34 od 16.04.2008. pa do isplate; - kn 94,25/€ 12,51 od 16.05.2008. pa do isplate; - kn 78,67/€ 10,44 od 14.06.2008. pa do isplate; - kn 92,42/€ 12,27 od 16.07.2008. pa do isplate; - kn 95,93/€ 12,73 od 15.08.2008. pa do isplate; - kn 93,89/€ 12,46 od 16.09.2008. pa do isplate; - kn 51,23/€ 6,8 od 16.10.2008. pa do isplate; - kn 64,64/€ 8,58 od 16.12.2008. pa do isplate.

21. Obzirom je prigovor izjavljen kao procesnopravni prigovor radi prebijanja mjerodavne su odredbe članka 333. stavak 3. ZPP i članka 338. stavak 3. ZPP. Radi se o prigovoru kojim tuženik ističe postojanje svoje tražbine i zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Dakle do prijeboja će doći tek odlukom suda time da se radi o nesamostalnom prigovoru koji je ovisan o istaknutom tužbenom zahtjevu jer će sud o njemu odlučiti samo ako meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.

22. Tužbeni zahtjev je osnovan, dok prigovor radi prebijanja nije osnovan. 23. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe 7. Ugovora o kreditu broj: broj 2402006-1031262160/51400607-5102674759 od 18. listopada 2005. godine, ovjerenog dana 20. listopada 2005. kod javnog bilježnika Mirjane Brčić iz [adresa], pod poslovnim brojem: OU-184/2005, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno da se povrat obveza iz ugovora otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke, kao i članka 2. Ugovora kojim je iznos kredita vezan za valutu CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan puštanja kredita u tečaj te odredbe članka 8. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5102674759 od 18. listopada 2005. godine, ovjerenog dana 20. listopada 2005. kod javnog bilježnika Mirjane Brčić iz [adresa], pod poslovnim brojem: OU-184/2005 zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena promijeniti kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama Banke, a posljedično tome, zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 8.910,51 euro s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na iznose pobliže opisane kao pod točkom II. izreke, sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je taj iznos tuženik neosnovano naplatio temeljem takvih ništetnih ugovornih odredbi, a koji zahtjevi su utemeljeni na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

24. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor 18. listopada 2005. sklopili ugovor o kreditu, broj ugovora 2402006-1031262160/51400607- 5102674759 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 52.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize kreditora, za CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 240 mjeseci.

25. Nije sporno da tužitelj kredit otplaćuje i da ugovor nije konvertiran u EUR. 26. Neosnovano tuženik ističe prigovor tužitelju statusa potrošača. Iz dokumentacije prilazeće spisu tj. predmetnom Ugovoru o kreditu koji je po namjeni bio: „Stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, kredit za izgradnju stambenog prostora“ (članak 3. Ugovora), pa tako i iz Obavijesti o promijeni kamatne stope Obavijest za poslodavca Sektor građanstva od 1. travnja 2009., pa tako i iz Obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu sektor građanstva od dana 8. siječnja 2008. koje tužitelju dostavlja tuženik, proizlazi da se radi o sektoru građanstva i da je kredit podignut radi dovršetka stambenog prostora, da to potvrđuje i tužitelj u iskazu. Naime, ugovor o kreditu sklopljen je 18.10.2005., a obrt tužitelja s radom počinje 1.07.2006. (list 269 spisa) stoga je razvidno da u vrijeme pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu tužitelj nije bio obrtnik, što proizlazi i iz odredbi Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja, a sjedište obrta bilo je u centru grada [adresa], koji prostor je bio u najmu tužitelja. Predmetni ugovor o kreditu tužitelj je sklopio kao potrošač, tj. fizička osoba koja je u taj ugovorni odnos pristupila u neposlovnom svojstvu.

27. U donosi na navode tuženika da je teret dokaza statusa potrošača na tužitelju ukazuje se na praksu VSRH, Odluka Rev 18/2018-2, gdje se navodi da ukoliko banka tvrdi kako tužitelj nije potrošač, onda banka to mora i dokazati, citira se: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor."

28. Nesporno je da se za vrijeme trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta.

29. U postupku je utvrđeno da je:

- donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

- pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

30. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten. Osim toga, utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i tuženica, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženice i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Time je odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženica, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

31. Obzirom se tužitelj pozvao na pravno utvrđenje iz navedenog kolektivnog spora, sukladno odredbi članka 118. ZZP i 502.c ZPP sud je vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Radi se o direktnom učinku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu.

32. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 –čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

33. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, i pritom naglašava da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

34. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

35. U postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da je odredba o promjeni tečaja za valutu CHF ništetna jer o njoj banke (među njima i tužena) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima, to i u ovom postupku vrijedi presumpcija da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo pa je na tuženoj ležao teret dokaza da dokaže protivno.

36. Tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07 u daljnjem tekstu: ZZP) obzirom ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Radilo se o stambenom kreditu za izgradnju stambenog prostora koji je tužitelj koristio za stanovanje.

37. Radi se o potrošačkom kreditu pa tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača.

38. Nadalje, prema odredbi članka 74. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, kao i kamate i ostale troškove koje potrošač mora platiti kako bi otplatio zajam te, ako je moguće, ukupan iznos tih uplata, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, nominalnu godišnju kamatnu stopu za zajam i nominalnu godišnju kamatnu stopu za sredstava pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

39. Stoga, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

40. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 96. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi članka 87.stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

41. Prema odredbi članka 96. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

42. Tuženik nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, te je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Tužitelju nije objašnjeno u čemu se sastoji rizik podizanja kredita u valuti u CHF i rizik promjenjive kamatne stope, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

43. Dakle, u ovom sporu je utvrđeno da tužitelj kao prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten. Osim toga, utvrđeno je da je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tužene i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Stoga se radi o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da je tužena imala saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome ih je poticala, odnosno samo nudila sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

44. Stoga je i u konkretnom slučaju, nepoštena, a time i ništetna ugovorena odredba o valutnoj klauzuli kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica te odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

45. Jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

46. Naime, odredbom članka 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

47. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

48. Sukladno odredbi članka 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovor formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

49. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe članka 96. stavak 1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno uopće pregovaralo što je bio dužan dokazati u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP.

50. Prema članku 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

51. Radi utvrđenja visine zahtjeva zbog preplaćenoj tečaja CHF, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku iz D&S d.o.o. Karlovac. Zadatak vještaka bio je utvrditi kolikoj je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF, i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF.

52. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj preplatio kredit na ime tečaja u CHF u iznosu ukupno 8.910,51 EUR, pri čemu tzv. negativne tečajne razlike iznose 308,05 EUR. Vještak je iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog pojedinog anuiteta, a koji izračun prihvaća i ovaj sud obzirom stranke nisu imale prigovora na sam obračun iznosa.

53. Predmet ovog spora je tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe.

54. Obzirom se radi o restitucijskom zahtjevu, ugovorne strane dužne su vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, također temeljem navedene odredbe članka 1111. ZOO.

55. Stoga je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 8.910,51 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

56. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

57. Tuženik je nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe ZZP/07, te ZOO. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

58. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

59. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020.

60. U međuvremenu je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2022. dao objedinjeno pravo shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

61. Kolektivna tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., a u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. (danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13).

62. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4. travnja 2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

63. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRH broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017.-gdje je o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

64. U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

65. U odnosu zastarni rok, prije svega treba reći da kod instituta stjecanja bez osnove nije predviđen posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

66. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 12. lipnja 2023. Obzirom zastarni rok od pet godina počinje teći od dana donošenja presude pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske koja je donesena 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna u odnosu na valutu) to proizlazi da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

67. Nije osnovan prigovor zastare niti u odnosu na povećani zahtjev. 68. U konkretnom slučaju tužitelj je preinačio tužbu povećanjem postojećeg generički određenog tužbenog zahtjeva u okolnostima kada se taj povećani zahtjev temelji na istoj, neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi prema prvo postavljenom zahtjevu.

69. Na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024. doneseno je sljedeće pravno shvaćanje:„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

70. Nakon toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-1038/2023-2 od 5. lipnja 2024. u odnosu na revizijsko pitanje zauzima stav: " U slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka, za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara, iako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka."

71. Nakon svega, i ovaj sud je pravnog shvaćanja da je i u odnosu na povećani zahtjev došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO već s podnošenjem tužbe.

72. Valjalo je još odlučiti o postavljenom procesnopravnom prigovoru radi prebijanja (prijeboja).

73. Nije osnovan prigovor radi prebijanja, odnosno ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja.

74. Obzirom je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, tuženik ističe prigovor prijeboja s osnova razlike koja je nastala u periodima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, time da se tuženik nije izričito izjasnio da li tražbinu istaknutu radi prebijanja temelji na stjecanju bez osnove ili na naknadi štete, ali dakle u svakom slučaju iz činjeničnih navoda tuženika u odgovoru na tužbu i postupku proizlazi i zaključuje se da prigovor prijeboja temelji na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

75. Radi se o djelomičnoj ništetnosti odredaba ugovora (čl. 324. ZOO), time da u smislu čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora ( ovdje djelomične ništetnosti) svaka ugovora strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora.

76. U konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početnog ugovorenog, tužitelj nije ništa primio niti je stekao bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st.1. u svezi st. 3. ZOO, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio, a time ne postoji niti konkretna tražbina tuženika po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora.

77. Nadalje ne postoji niti konkretna tražbina tuženika s osnova naknade štete.

78. Naime, čl. 323. st.2. ZOO je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti.

79. U konkretnoj situaciji tuženik je taj koji je kriv za sklapanje ugovora jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Krivnja za ništetnost ugovorne odredbe je na strani tuženika, a nije kriv tužitelj pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, te tuženik kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu, a u smislu citirane odredbe.

80. Osim toga, u svakom slučaju bio bi osnovan tužiteljev prigovor zastare u odnosu na prigovor prijeboja (list 307 spisa) koji zapravo predstavlja zahtjev za uračunavanja negativne razlike, kod utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu. U tom slučaju primjenjivao bi se petogodišnji zastarni rok koji bi davno istekao prije podnošenja prigovora obzirom bi se radilo o potraživanjima koja su dospjela u razdoblju od 2005. do 2008.

81. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju.

82. Tužitelju pripada naknada parničnih troškova temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP obzirom je u cijelosti uspio u sporu.

83. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku odmjerenog u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) zajedno s PDV-om od 25% i to za sastav tužbe u iznosu 250,00 eura, sastav podneska od 10.10.2023. u iznosu 250,00 eura, zastupanje na ročištu 16.5.2024. u iznosu 250,00 eura, zastupanje na ročištu 23.5.2024. u iznosu 250,00 eura, sastav podneska od 24.5.2024. u iznosu 250,00 eura, sastav podneska od 10.10.2024. u iznosu 250,00 eura, zastupanje na ročištu 10.12.2024. u iznosu 250,00 eura, pristup na ročište radi objave i uručenja presude u iznosu 125,00 eura, troškove izvansudskog vještačenja (Liliput d.o.o. – 800,00 kn) u iznosu 106,18 eura, trošak sudskog vještačenja u iznosu 200,00 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 66,46 eura, što ukupno iznosi 2.247,64 eura, koji iznos je naložen tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade troškova postupka, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke.

84. Tužitelju ne pripada zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu obzirom je odredbom članka 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/2023) točka 20. mijenjana tako da su sada oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštiti kolektivnih interesa."

85. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Ogulinu 30. siječnja 2025.

Sudac

Blaženka Glad

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pisano, u tri istovjetna primjerka, u roku od 15 dana, računajući od dana objave ove presude. Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. Kristina Sudarić, odvjetnica u Ogulinu

2. Iva Markotić Bagarić, odvjetnica u OD Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu