REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-125/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne Maržić, predsjednika vijeća, Gorane Aralica Martinović, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza GRAL FILM d.o.o., Zagreb, Remete 150, kojeg zastupa punomoćnica Anita Hukelj, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 45, protiv tuženika HRVATSKA RADIOTELEVIZIJA, Zagreb, Prisavlje 3, OIB: 68419124305, kojeg zastupa punomoćnik Mleden Prka, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Gajski, Grlić, Prka i Partneri d.o.o. u Zagrebu, Ribnjak 12-14, radi isplate iznosa od 497.710,53 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-802/2021-53 od 25. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 30. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-802/2021-53 od 25. studenog 2024. u točkama I. i II. njene izreke.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 7.486,46 EUR s PDV-om, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanim dijelom presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-802/2021-53 od 25. studenog 2024. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 497.710,53 EUR (točka I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 84.597,67 EUR, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2.1. Tako je odlučio prvostupanjski sud o zahtjevu za isplatom iznosa od 497.710,53 EUR na ime ispunjenja obveze iz ugovora za koji tužitelj tvrdi da je s tuženikom sklopljen u usmenom obliku. Tužitelj je u tužbi tvrdio da se radi o usmeno sklopljenom ugovoru o sudjelovanju HRT-a u koprodukciji filma „Bijeg do mora“ redatelja US i producenta Gral Filma (ovdje prednika tužitelja) u siječnju 2017., a kojim ugovorom se tuženik obvezao sudjelovati u realizaciji predmetnog filma na način da sufinancira film u trajanju od 90 minuta, dvije epizode dramske serije u trajanju od 50 minuta svaka i dokumentarni film o snimanju filma „Bijeg do mora“ u trajanju od 50 minuta, u iznosu od 3.000.000,00 kn uvećano za PDV od 25%, što ukupno iznosi 3.750,000,00 (tri milijuna sedamstopedeset tisuća) kn, a koje audiovizualne sadržaje se tužitelj obvezao izraditi. Tužitelj je svoj dio ugovora, odnosno izradu navedenog audiovizualnog sadržaja izvršio, dok tuženik svoj dio ugovorne obveze, odnosno isplatu dogovorenog iznosa nije izvršio. Sud je nakon provedenog dokaznog postupka ocijenio da tužitelj nije dokazao da je s tuženikom sklopio u usmenom obliku ugovor o sudjelovanju HRT-a u koprodukciji filma „Bijeg do mora“ redatelja US i producenta Gral Filma (ovdje prednika tužitelja) u siječnju 2017. godine, te da ne postoji tuženikova obveza koja bi proistekla na temelju takvog ugovora, odnosno nije dokazao odlučne činjenice u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev.

2.2. Primijenjene su odredbe čl. 247. i 286. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a prema odredbi čl. 286. ZOO-a ugovor se može sklopiti u bilo kojem obliku, osim ako je zakonom drukčije određeno. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje: Tarifa).

3. Tužitelj je pravovremeno podnio žalbu, sadržajno, protiv presude u točkama I. i II. njene izreke zbog svih žalbenih razloga i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome daje svoju ocjenu provedenih dokaza te tvrdi da je predmetni ugovor usmeno sklopljen o čemu, između ostalog, svjedoči pismo namjere od 19. siječnja 2016. kao i iskazi svjedoka o tome da je tuženik predao tuženiku scenarij, kao i kompletnu kreativnu i tehničku dokumentaciju potrebnu za izradu pisane verzije ugovora o nabavi. Tvrdi da je sud neosnovano odbio provesti dokaz saslušanjem svjedoka ES na okolnost značenja postojanja pisma namjere u kontekstu daljnjeg sklapanja ugovora s HRT-om, ovdje tuženikom. Smatra da je prema tadašnjoj praksi i procedurama imao sklopljen ugovor, a da kasnije imenovani zaposlenici i odgovorni ljudi, kao i uprava na HRT-u nemaju intenciju provođenja odluka svojih prethodnika. Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu kao osnovanu u cijelosti te preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, na način da usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice kao osnovan u cijelosti, podredno, da vrati predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, kao i da obveže tuženika na naknadu troška parničnog postupka tužitelju.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je žalba neosnovana i predlaže da ovaj sud potvrdi prvostupanjsku presudu uz naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 7.486,46 EUR s PDV-om.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP- a).

7. Navodi tužitelja da je u postupku pred prvostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a nisu osnovani jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danih u postupku i samih tih isprava i zapisnika, tako da ne postoje razlozi koji bi onemogućavali ispitivanje pravilnosti i zakonitosti pobijane presude.

8. Osim toga, pravo ocjene provedenih dokaza pridržano je za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a) pa postupanjem u skladu s tom ovlašću i time što provedene dokaze nije ocijenio u skladu s tužiteljevim shvaćanjem, na strani prvostupanjskog suda nije bilo nezakonitog postupanja koje bi osnovano dovelo u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. U obrazloženju presude, sud je dao jasne i valjane razloge zašto smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan, koji razlozi odgovaraju stanju spisa i sadržaju isprava priloženih spisu i iskazima saslušanih svjedoka koje je sud cijenio i za svoje ocjene dao razumljive razloge.

9. Pobijana presuda u skladu s načelom ekonomičnosti postupka sadrži valjane razloge o odbijanju izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka ES budući da provedba tog dokaza ne bi imala utjecaj na odlučnu činjenicu da pismo namjere ne predstavlja dokaz o sklapanju ugovora za koji tužitelj tvrdi da je usmeno sklopljen. Prvostupanjski sud je valjano odlučio o tome koji će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica u konkretnom slučaju, tako da nisu povrijeđene postupovne odredbe na koje upućuje žalitelj.

10. Tužitelj žalbom u bitnom samo ponavlja razloge koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka o tome da se radi o zahtjevu za ispunjenjem tuženikove obveze iz usmeno sklopljenog ugovora o sudjelovanju HRT-a u koprodukciji filma „Bijeg do mora“ redatelja US i producenta Gral Filma (ovdje prednika tužitelja) u siječnju 2017. godine, a kojim ugovorom se tuženik obvezao sudjelovati u realizaciji predmetnog filma na način da sufinancira film u trajanju od 90 minuta, dvije epizode dramske serije u trajanju od 50 minuta svaka i dokumentarni film o snimanju filma „Bijeg do mora“ u trajanju od 50 minuta, u iznosu od 3.000.000,00 kn uvećano za PDV od 25%, što ukupno iznosi 3.750,000,00 kn (tri milijuna sedamstopedeset tisuća), a koje audiovizualne sadržaje se tužitelj obvezao izraditi, a ovaj sud prihvaća razloge primjene materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje.

11. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 497.710,53 EUR (ranije 3.750.000,00 kn) na ime ispunjenja prema navodima tužitelja obveze iz usmeno sklopljenog Ugovora o koprodukciji odnosno Ugovora o nabavi.

12. Između stranaka nije sporno da je u siječnju 2017. godine održan sastanak na kojem su bili predstavnici tužitelja i tuženika te da se na tom sastanku razgovaralo o projektu, odnosno filmu „Bijeg do mora“ te da je tuženik izdao pismo namjere 19. siječnja 2016.

13. Između stranaka je sporno da li je sklopljen ugovor o koprodukciji odnosno nabavi kojim bi tuženik preuzeo obvezu sufinanciranja projekta „Bijeg do mora“ u visini od 497.710,53 EUR kako to tvrdi tužitelj.

14. Prema sadržaju tužiteljevih navoda radi se o usmeno sklopljenom ugovoru o audiovizualnoj produkciji iz siječnja 2017. godine u smislu odredbe čl. 118. tada važećeg Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj: 167/03, 79/07, 125/11, 80/11, 141/13, 127/14 i 62/17; dalje: ZAPSP/03) koja propisuje: (1) Ugovorom o audiovizualnoj produkciji, uređuju se odnosi između filmskog producenta, koautora audiovizualnog djela i autora doprinosa te međusobni odnosi autora audiovizualnog djela (sadržajnu isto odredbu nalazi se i u čl. 91. ZAPSP/21: (1) Ugovorom o audiovizualnoj produkciji uređuju se odnosi između audiovizualnog producenta, glavnog koautora, ostalih koautora i autora doprinosa audiovizualnog djela.).

15.1. Dakle, odgovor na sporno pitanje da li je sklopljen ugovor o audiovizualnoj produkciji iz siječnja 2017. godine je sadržan u odredbama ZAPSP/03, a prema kojima autorskopravni ugovor mora biti sklopljen u pisanom obliku, ako tim Zakonom nije drukčije određeno (čl. 51. ZAPSP/03).

15.2. To znači da, općenito, autorskopravni ugovori moraju biti u pisanom obliku da bi bili valjani, a čl. 65. se, prema čl. 118. tog Zakona, primjenjuje i na ugovor o audiovizualnoj produkciji na odgovarajući način i u skladu s odredbama iz tog članka. Pravila o obliku autorskopravnih ugovora izravno su povezana sa zakonskim pretpostavkama valjanosti pravnog posla, koje po prirodi stvari predstavljaju ograničenje načela dispozitivnosti.

15.3. No, prema odredbi čl. 294. ZOO-a, koji se primjenjuje na temelju čl. 55. ZAPSP/03, ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik smatra se valjanim iako nije sklopljen u tom obliku, ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog kojega je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo.

15.4. Isto tako, osim zahtjeva za pisani oblik, Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima propisuje i obavezne elemente koje autorskopravni ugovori moraju sadržavati, što se odnosi i na ugovor o audiovizualnoj produkciji. Članak 118. ZAPSP/03 propisuje: (1) Ugovorom o audiovizualnoj produkciji, uređuju se odnosi između filmskog producenta, koautora audiovizualnog djela i autora doprinosa te međusobni odnosi autora audiovizualnog djela. (2) Ako ugovorom o audiovizualnoj produkciji između filmskog producenta i autora doprinosa nije drukčije određeno, smatra se da filmski producent stječe sva imovinska prava autora doprinosa u opsegu potrebnom za ispunjenje svrhe ugovora. (3) Ako ugovorom iz stavka 1. ovoga članka koautori svoje pravo iznajmljivanja prepuste filmskom producentu, zadržavaju pravo na primjerenu naknadu za iznajmljivanje audiovizualnog djela. (4) Bez obzira na odredbe iz stavka 2. ovoga članka, autori doprinosa zadržavaju pravo da se svojim doprinosima audiovizualnom djelu samostalno koriste, ako se time ne nanosi povreda pravima filmskog producenta toga djela. (5) Koautori audiovizualnog djela ne mogu se odreći prava iz stavka 3., a autori doprinosa iz stavka 4. ovoga članka. (6) Odredbe iz čl. 17., čl. 47. st. 1. i čl. 48. ovoga Zakona ne primjenjuju se na audiovizualna djela.

16. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio relevantno činjenično stanje:

- da je Pismom namjere tuženika od 19. siječnja 2016. Hrvatska radiotelevizija iskazala programski interes za sudjelovanjem u realizaciji igranog filma „Bijeg do mora“ u režiji US i produkciji tvrtke Gral film d.o.o. te kako će se način, opseg i vrsta sudjelovanja HRT-a u ovoj koprodukciji definirat naknadno, s time da pismo namjere ne predstavlja ugovor, niti iz njega proizlaze bilo kakve međusobne obveze HRT-a i Gral filma,

- da iz Ugovora o autorskom djelu br. 47-17 te Ugovora o autorskom djelu br. 37-17 proizlazi da su isti sklopljeni između Gral filma d.o.o. te ZS i VS kao autora 16. veljače 2017. Sadržaj tih ugovor je identičan osim u pogledu iznosa naknade. Predmet tih ugovora je izrada autorskog djela: suradnik na scenariju, na projektu „Bijeg do mora“ te je autor dužan na zahtjev Gral filma izvršiti potrebne dorade i dopune djela kada to prema ocjeni Gral filma zahtijevaju uvjeti snimanja ili emitiranja, a sve u cilju postizanja bolje kvalitete djela (čl. 1.),

- da su razgovori oko projekta „Bijeg do mora“ između prednika tužitelja i tuženika trajali od 2015. do 2017. godine te da je u tom razdoblju došlo do više smjena unutar vodstva tuženika,

- da je u siječnju 2017. godini na inicijativu OS i US održan sastanak s predstavnicima tuženika u pogledu projekta „Bijeg do mora“,

- da na tome sastanku nisu dogovoreni nikakvi bitni elementi koji bi upućivali na sklapanje ugovora,

- da nisu bila predviđena proračunska sredstava za financiranje predmetnog projekta u 2017. godini,

- da je OS s obzirom da su mu bile poznate procedure na HRT-u kao i s obzirom da je već ranije surađivao s tuženikom, i kako sam navodi, imao je sklopljene ugovore, mogao i morao znati da bez potpisanog ugovora nema ugovorene suradnje s tuženikom na predmetnom projektu te nije mogao ići u snimanje bez da je imao zatvorenu financijsku konstrukciju te je zbog takvog rizičnog poteza projekt ostao nedovršen,

- da programska odluka u konkretnom slučaju nije donesena, a da je i donesena u svakom slučaju ne može predstavljati odluku kojom se smatra da je sklopljen i ugovor,

- pismo namjere nije obvezujući dokument kako i proizlazi iz samog njegovog sadržaja, a to pismo namjere ne obvezuje tuženika, kako je izričito i navedeno u tom pismu.

- da HAVC-u za donošenje odluke o sufinanciranju kao preduvjet nije potrebno da s HRT-om ima sklopljen ugovor niti je potrebna bilo kakva druga odluka HRT-a oko sudjelovanja u nekom projektu nego je isključivo riječ o umjetničkoj procjeni vijeća HAVC-a koji projekti su vrijedni financiranja.

17. Slijedom navedenog činjeničnog stanja proizlazi pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužiteljevih tvrdnji da bi ugovor u pogledu sudjelovanja tuženika u sufinanciranju snimanja filma „Bijeg do mora“ bio sklopljen na sastanku u siječnju 2017. godine, odnosno da su se sudionici na tom sastanku složili oko bitnih sastojaka ugovora. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je postupak tuženika oko sklapanja o audiovizualnoj produkciji složen i kompleksan što svakako proizlazi iz same činjenice da je riječ o javnoj ustanovi a djelatnost, funkcija i sadržaj javnih usluga, financiranje, upravljanje, nadzor i način rada regulirani su Zakonom o Hrvatskoj radioteleviziji i propisima donesenim na temelju toga Zakona te da upravo stoga odlučivanje oko sudjelovanja HRT-a u nekom projektu nije prepušteno jednoj osobi nego je upravo složenom procedurom postignuto da više razina sudjeluje o procijeni i u konačnom donošenju odluke pa tako i u konkretnom slučaju. Također iz samih događaja koji su uslijedili nakon toga sastanka proizlazi da ugovor nije bio sklopljen (e-mail od 14. veljače 2017., sastanci s predstavnicima tuženika). Dakle, ukupno navedeno na pruža osnovu za zaključak da je sklopljen usmeni ugovor između tuženice i tužitelja, s bitnim sastojcima kako to tvrdni tužitelj, a sukladno čl. 247. ZOO-a.

18. Neosnovani su svi žalbeni navodi o tome da na temelju činjenice da je tuženiku, poslan scenarij kao i kompletna kreativna i tehnička dokumentacija potrebna za izradu pisane verzije ugovora o nabavi uključujući i detalje poput operativnog i financijskog plana, kopije ugovora sa svim preostalim domaćim i inozemnim partnerima, režijske razrade za svaki pojedini dan snimanja, distribucijsko-promocijski plan za budući gotov film te pismo namjere distributera Blitz Film zasigurno proizlazi da je sklopljen usmeni ugovor o audiovizualnoj produkciji u siječnju 2017. godine.

19. Naime, u kontekstu sklapanja ugovora o audiovizualnoj produkciji, uobičajen je postupak predstavljanja ideje ili koncepta filma (ili drugog audiovizualnog projekta) potencijalnim investitorima, producentima, distributerima ili partnerima. To je način kako kreatori (redatelji, producenti, scenaristi) nastoje uvjeriti druge da podrže njihov projekt, bilo financijski, kreativno ili na neki drugi način. Navedeno uključuje osobito: opis koncepta, scenarističku razradu, kreativnu viziju i marketinšku i financijsku strategiju dakle, sve u procesu sklapanja ugovora da bi se omogućilo potencijalnim partnerima da bolje razumiju ideju i vrijednost projekta te donesu odluku hoće li ući u partnerstvo i financijski podržati projekt. U tom kontekstu je pravilno prvostupanjski ocijenio da pismo namjere predstavlja pisanu izjavu dvaju poslovnih subjekata o namjeri poslovanja odnosno suradnje, no pismo namjere nije pravno obvezujući dokument.

20. Dakle, slanje scenarija i drugog materijalna nije dokaz da su se stranke složile oko bitnih sastojaka ugovora (čl. 118. i čl. 52. ZAPSP/03) za koji posebni zakon (čl. 51. ZAPSP/03) propisuje pismenu formu. Također, slanje scenarija i drugog materijalna nije dokaz da je predmetni ugovor o audiovizualnoj produkciji za čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik izvršen u smislu odredbe čl. 294. ZOO-a, koji se primjenjuje na temelju čl. 55. ZAPSP/03. U tom smislu su neosnovani i svi žalbeni navodi o tome da pisani oblik ugovora nije sastavljen zbog kadrovskih promjena, a vrijednosni sudovi vezani za poslovanje tuženika su irelevantni.

21. Žalbom nije određeno osporena odluka u točki II. izreke prvostupanjske presude kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka, a žalbeni sud ispitavši pravilnost primjene materijalnog prava pri donošenju te odluke, ocjenjuje da je o trošku odlučeno pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

22. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke drugostupanjske presude.

23. Trošak tuženikovog odgovora na žalbu nije bio nužno potreban, pa je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke drugostupanjske presude.

Zagreb, 30. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Mirna Maržić