Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-410/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sutkinji Andrei Dujmenović Iveljić, u pravnoj stvari tužiteljice UP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Mari Ogresta, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane 16. prosinca 2024., u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice, 30. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, platiti tužiteljici UP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.008,95 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 04. rujna 2014. godine do isplate, i to za razdoblje od 04. rujna 2014. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, naknaditi tužiteljici UP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 809,73 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se Republici Hrvatskoj da na teret državnog proračuna, punomoćniku tužiteljice, odvjetniku Mari Ogresta iz Zagreba, nadoknadi troškove delegacije predmeta i to troškove javnog prijevoza u iznosu od 38,60 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 7. travnja 2006. s tuženikom (raniji naziv: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) sklopila Ugovor o kreditu broj: 016-834/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojim je tuženik odobrio tužiteljici stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 66.900,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Člankom 8. Ugovora je ugovoreno da tužiteljica može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita, u kojem slučaju je tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge tuženika. Tužiteljica je 3. rujna 2014. prijevremeno otplatila predmetni kredit, prilikom čega je s osnove naknade iz članka 8. Ugovora tuženiku platila iznos od 7.601,94 kn, što je odgovaralo kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.204,19 CHF po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Naknada iz članka 8. Ugovora ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa redovne kamate koju je prema Ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja redovne otplate predmetnog kredita. To navedenu ugovornu odredbu čini ništetnom jer je protivna članku 1024. stavku 4. u vezi članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, s posljedicama ništetnosti u smislu članaka 323. stavka 1. i članka 324. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Radi se o odredbi iz formuliranog ugovora o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženik i na sadržaj koje tužiteljica nije imala utjecaja niti je o istoj mogla pregovarati, pa se u pogledu naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Pored toga, radi se o odredbi koja nije jasna, lako razumljiva i uočljiva te suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, što je čini nepoštenom te ništetnom odredbom u smislu članaka 81. do 87. Zakona o zaštiti potrošača. Iz predmetne ugovorne odredbe nije jasno na koje troškove se navedena naknada odnosi, na temelju čega tuženik određuje visinu naknade te na temelju kojih parametara se može mijenjati njezina visina tijekom otplate kredita. Nepoštene odredbe su ništetne od početka te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvih odredbi i drugu ugovornu stranu u pravnom i činjeničnom smislu vratiti u poziciju kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo. To u konkretnom slučaju znači da je tuženik, po osnovi stjecanja bez osnove te kao nepošteni stjecatelj, dužan vratiti tužiteljici iznos plaćene naknade za prijevremenu otplatu zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana kada ju je tužiteljica platila pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava osnovu i visinu tužbe. Osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužiteljici teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopila u poslovne već privatne svrhe. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužiteljice jednokratno podmiriti troškove prijevremene otplate kredita, a tužiteljica je u trenutku sklapanja Ugovora znala da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi. Sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika. U skladu sa sudskom praksom Suda EU, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Nadalje, zahtjev transparentnosti vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika. Načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i s uslugama prijevremene otplate kredita prikažu na način da tuženik detaljno navede što čini troškove prijevremene otplate kredita. Sporna ugovorna odredba je jasna i razumljiva. Tužiteljica je razumno morala shvatiti prirodu usluge prijevremene otplate kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Dalje tuženik navodi da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita nije bila zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama i bila je uobičajena u bankarskom poslovanju. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom. Tuženik nije u naknadu za prijevremenu otplatu kredita uračunao kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po Ugovoru trebalo vratiti. Navedeno je razvidno iz izračuna spomenute kamate, a koja bi bila znatno viša od naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita. Uslijed prijevremene otplate kredita tuženik trpi troškove i nastaje mu šteta. Ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita s obzirom da bi stvarno utvrđivanje nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, uslijed čega mu nastaje šteta jer isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima. U takvim okolnostima, nema osnove za zaključak da bi sporna odredba Ugovora o kreditu prouzročila znatnu neravnotežu na štetu korisnika kredita. Sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužiteljici na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi. Tužiteljica je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imala stvarnu mogućnost pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužiteljici značenje sporne ugovorne odredbe. Tuženik je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužiteljica nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve i kad bi njezin zahtjev bio osnovan.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 016-834/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 7.4.2006. (str. 5 -10 spisa), obavijest o prijevremenom zatvaranju od 1.9.2014. (str. 12-13 spisa), izvod po kreditu za razdoblje od 1.1.2014. do 31.12.2014. (str.13-14 spisa), potvrdu o otplati duga u cijelosti od 5.9.2014. (str. 15 spisa), specifikaciju uplata za razdoblje od 31.5.2006. do 3.9.2014. (str. 16-18 spisa), izvadak iz Odluke o visini aktivnih kamatnih stopa u poslovanju s građanstvom s primjenom od 15.7.2014. (str.36-38 spisa), trošak financiranja za razdoblje od 31.8.2011. do 31.12.2017. (str. 39-48 spisa), trošak financiranja za 2018. (str. 49 spisa), trošak financiranja za 2019. (str. 50-53 spisa) ovjereni prijevod s engleskog jezika Aneksa br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (str. 34-113 spisa), mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu " Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u " (str. 114- 126 spisa), simulaciju kamate do dospijeća u CHF-u ( str. 127-129 spisa), simulaciju otplatnog plana u EUR ( str. 133-134 spisa), izjavu svjedoka ZP (str. 135- 137), izjavu svjedoka BP (str. 138-141 spisa), Odluku o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (str. 268-295 spisa ), te je saslušana tužiteljica UP.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Nije sporno da je tužiteljica, kao korisnik kredita, sklopila s prednikom tuženika, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj: 016-834/2006 od 7. travnja 2006., u kojem Ugovoru je u članku 8. (Prijevremena otplata kredita) određeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. Također nije sporno da je tužiteljica 3. rujna 2014. izvršila prijevremenu otplatu kredita te da joj je tuženik tom prilikom naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

6. Sporno je da li je ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za slučaj prijevremene otplate kredita, sadržana u članku 8. Ugovora o kreditu, ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužiteljici iznos koji je temeljem te odredbe isplatila tuženiku.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 016-834/2006 koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i prednika tuženika kao banke 7. travnja 2006., utvrđeno je da je u članku 8. toga Ugovora određeno da će tuženik u slučaju prijevremene potpune ili djelomične otplate kredita naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o naknadama za usluge.

8. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog Ugovora i statusu potrošača, sud je saslušao tužiteljicu kao stranku. Tužiteljica UP u svom iskazu je navela da je predmetni kredit uzela za kupnju prve nekretnine, odnosno stana i rješavanja stambenog pitanja. U vrijeme podizanja kredita nije bila nositelj OPG-a, član nekog trgovačkog društva niti je imala kakav obrt. Stan koji je kupljen sredstvima iz kredita je korišten isključivo za stanovanje i nikada se nije iznajmljivao. Za kredit se raspitivala kod više banaka ali je Hypo banka imala najbolju i najpovoljniju ponudu. U banci joj je ponuđen samo kredit u CHF-u, rečeno joj je da je to najpovoljniji kredit i nije bilo razgovora o drugim vrstama kredita. Kada je došla potpisati Ugovor o kreditu on ju je već dočekao unaprijed pripremljen i nije mogla utjecati na sadržaj Ugovora. Nije joj dana mogućnost da pregovara o odredbama Ugovora o kreditu. U banci joj je samo prezentirano koliko iznosi anuitet i nisu joj objašnjavane druge odredbe Ugovora o kreditu niti joj je tko objašnjavao koja su njezina prava i obveze iz Ugovora. Ona u banci nije tražila neka posebna objašnjenja. Nitko od službenika u banci nije ju upozorio na postojanje odredbe o izlaznoj naknadi, odnosno nitko joj nije rekao da će u slučaju prijevremene otplate kredita biti dužna platiti kakvu naknadu. Ugovor o kreditu je prije potpisivanja pročitala ali nije uočila odredbu o izlaznoj naknadi. Za postojanje te naknade saznala je 2014. kada je u banku došla radi prijevremene otplate kredita i tada joj je rečeno da je dužna platiti i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Nije joj rečeno koji troškovi se pokrivaju iz predmetne naknade niti joj je rečeno koje usluge banka pruža za takvu naknadu. U vrijeme potpisivanja Ugovora o kreditu nije joj prezentirana Odluka o naknadama banke. Izlazna naknada iznosila je oko 1.000,00 EUR. Sada zna što znači pojam izlazna naknada, odnosno radi se o naknadi koju banka naplaćuje u slučaju prijevremene otplate kredita. Da je odbila platiti izlaznu naknadu ne bih mogla iskoristiti opciju prijevremene otplate kredita.

9. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio budući da je ista jasno, razumljivo i logično iskazivala o okolnostima sklapanja Ugovora o kreditu i pregovorima. Osim toga tužiteljica je potvrdila kako je Ugovor sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj nije mogla utjecati te je potvrdila da nije mogla pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu i da je plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita postavljeno kao uvjet zatvaranja kredita.

10. Odredbom članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07. – dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 81. stavkom 3. ZZP propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a stavkom 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11. Prema članku 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni. Prema članku 4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Člankom 7. stavkom 1. ZOO propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. Odredbom članka 1024. stavak 2. ZOO propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je stavkom 3. istoga članka, propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknadi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, a stavkom 4. toga članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Prema članku 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

12. Odredbom članka 3. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužiteljica je svoj položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojega proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podignula stambeni kredit, radi kupnje stana. U vrijeme podizanja kredita tužiteljica na sebi nije imala nikakav obrt, nije bila nositelj OPG-a, niti je bila član nekog trgovačkog društva. Stambeni prostor, za čiju je kupnju koristila sredstva iz kredita, nikada nije iznajmljivala već je isti kroz cijelo ugovorno razdoblje koristila isključivo za stanovanje, odnosno sredstva iz kredita koristila je za vlastite, privatne svrhe. Dakle, kako tužiteljica sredstva iz kredita nije koristila u poslovne svrhe ili za poduzetničku djelatnost, ista se ima smatrati potrošačem u smislu odredbe članka 3. ZZP.

13. Dovodeći u vezu iskaz tužiteljice s ostalim dokazima, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu koji je samo zahtijevao potpis tužiteljice te da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj takvog Ugovora o kreditu. Dalje je utvrđeno da tužiteljici nije dana mogućnost da pregovara s tuženikom o odredbama Ugovora o kreditu, pa joj tako nije dana niti mogućnost da pregovara o odredbi članka 8. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Sve ostale odredbe su tipizirane, uređene od strane tuženika i samo navedene u Ugovoru, bez ikakvog dodatnog informiranja potrošača (tužiteljice) kao ugovorne strane koja djeluje u svojstvu prosječnog čovjeka, dok je tuženik bankarska institucija kojoj sklapanje konkretnog Ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe već je samo, ukoliko iste ne prihvaća, mogla odustati od sklapanja predloženog Ugovora o kreditu.

14. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, isti sastavljen je kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o odredbi članka 8. Ugovora o kreditu) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

15. U predmetnom slučaju tuženik, osim općenitog pozivanja na Odluku o naknadama za usluge banke, ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate. Također, tuženik sudu ne predlaže niti dostavlja dokaz o opravdanosti troškova naplaćenih spornom naknadom, odnosno dokaz odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima niti navodi način utvrđivanja visine takve naknade već isključivo da se ista naplaćuje u skladu s Odlukom o naknadama za usluge banke što znači da takvu naknadu jednostrano određuje tuženik temeljem odluka koje će biti na snazi u trenutku otplate kredita. S obzirom da tuženik nije dokazao na što se točno odnose troškovi koji su naplaćeni spornom odredbom od tužiteljice te odgovaraju li tako naplaćeni troškovi i realnim troškovima nastalim za tuženika u postupku prijevremene otplate kredita, ovaj sud smatra da je uslijed tog propusta tuženika došlo do neravnoteže, i to znatne, u pravima i obvezama stanaka, jer je s jedne strane naplaćen trošak koji nije realan niti dokazan, a s druge strane je zbog istog tužiteljici povećana njezina obveza (prilikom prijevremene otplate kredita), suprotno načelu savjesnosti i poštenja (a s obzirom da sama tužiteljica u odnosu na iste odredbe nije mogla utjecati niti odbiti prihvat istih). Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Imajući u vidu da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, opravdano je za zaključiti da naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Tuženik je tijekom postupka predložio provođenje financijskog vještačenja na okolnost da je trpio štetu zbog prijevremene otplate kredita. Tuženik općenito navodi da za isplatu kredita prethodno mora osigurati novac zaduživanjem na financijskom tržištu i za koje plaća kamatu zajmodavcima, a da u slučaju prijevremene otplate kredita nema istu mogućnost vratiti novac nego je dužan i dalje plaćati kamate svojim zajmodavcima, ali je istodobno u obvezi vraćeni novac položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i na ta novčana sredstva plaćati negativnu kamatu. Navedene tvrdnje tuženik činjenično ne dovodi u nikakvu vezu s konkretnim Ugovorom o kreditu i konkretnom prijevremenom otplatom. Po mišljenju ovoga suda dokazivanje nastanka štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito. Kako tuženik nije činjenično obrazložio troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate konkretnog kredita, sud je odbio prijedlog tuženika za provođenjem financijskog vještačenja.

16. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužiteljica kao potrošač s tuženikom sklopila ugovor o potrošačkom kreditu, da tužiteljici nije dana mogućnost da pregovara i utječe na sadržaj odredba Ugovora o kreditu, da tužiteljica nije bila informirana o naknadi koju će morati platiti u slučaju prijevremene otplate kredita niti je bila informirana o načinu formiranja visine sporne naknade, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, takva odredba koja sadrži obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavak 1. ZZP koja je prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP ništetna. Slijedom navedenoga, a kako je utvrđeno da je ništetna odredba članka 8. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se ona odnosi na obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži isplatu plaćenog iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.008,95 EUR, te je odlučeno kao u točci I. izreke.

17. Glede zahtjeva za plaćanje zateznih kamata od dana plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, valja reći da tužiteljica osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba nametnuta je tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Osim toga, tuženik je kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi s kreditom te upozorenje na obvezu plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

18. Zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, pa je provođenjem kontrole ništetnosti po službenoj dužnosti utvrđeno postojanje djelomične ništetnosti odredbe članka 8. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se ona odnosi na ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora (članak 324. stavak 2. ZOO). Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetne odredbe ugovora ( članak 323. stavak 1. ZOO), slijedom čega je prihvaćen zahtjev tužiteljice za vraćanjem primljenog iznosa od 1.008,95 EUR, to tim više što visina naknade nije sporna, a riječ je o imovini tužiteljice koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO). Na tako dosuđeni iznos, temeljem članka 1115. ZOO, tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to od 4. rujna 2014., kao dana kada je naknada naplaćena, pa do isplate i to u visini određenoj člankom 29. ZOO.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP, s obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu.

20. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR, sastava podneska od 26.8.2024. u iznosu od 150,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu 23.10.2024. u iznosu od 150,00 EUR, na ročištu 16.12.2024. u iznosu od 150,00 EUR, trošak PDV-a u iznosu od 150,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 EUR u skladu s Tbr. 7/1, Tbr. 8/1 i Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) te imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura, odnosno ukupno 809,73 EUR. Na tako dosuđeni trošak tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. članak 3. ZPP.

21. Nadalje, punomoćnik tužiteljice zatražio je naknadu troškova uzrokovanih delegacijom predmeta i to trošak javnog prijevoza po cijeni karte za prijevoz autobusom za pristup na ročišta 23.10.2024. i 16.12.2024.

22. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-108/2024-4 od 26. travnja 2024. Općinski sud u Kutini određen je kao drugi stvarno nadležan sud za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

23. Sukladno odredbi članka 11. stavak 4. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj: 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23., 36/24. - dalje: ZS), u slučaju kad predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda odredi rješenjem koji se predmeti ustupaju na suđenje drugom stvarnom i mjesno nadležnom sudu, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Prema odredbi članka 11. stavak 5. ZS, naknada troškova će se u tom slučaju isplatiti na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

24. U smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi, punomoćniku tužiteljice pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Slijedom navedenog, sud je punomoćniku tužiteljice na teret državnog proračuna dosudio troškove javnog prijevoza za pristup na ročišta 23.10.2024. i 16.12.2024. po cijeni karte za autobus na relaciji Zagreb – Kutina – Zagreb, u iznosu od 9,40 EUR u jednom smjeru, a prema cijenama utvrđenim uvidom u javno objavljene cjenike na predmetnoj relaciji , odnosno ukupno 38,60 EUR.

25. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Kutina, 30. siječanj 2025.

Sutkinja:

Andrea Dujmenović Iveljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužiteljica po punomoćniku Mari Ogresta, odvjetniku iz Zagreba

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba 3. ODO u Sisku ( u odnosu na točku III. izreke)