Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1231/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Sanji Barbarić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Danku Škari, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10444/2023-34 od 22. svibnja 2024., na sjednici vijeća 30. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženice djelomično se prihvaća kao osnovana, a djelomično se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 10444/2023-34 od 22. svibnja 2024.:

- potvrđuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 2.946,23 EUR-a sa zateznom kamatom do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom:

- na iznos 0,20 EUR od 29.05.2006.

- na iznos 5,11 EUR od 15.02.2008.

- na iznos 5,11 EUR od 17.03.2008.

- na iznos 5,11 EUR od 16.04.2008.

- na iznos 5,11 EUR od 16.05.2008.

- na iznos 9,85 EUR od 17.06.2008.

- na iznos 9,85 EUR od 16.07.2008.

- na iznos 9,85 EUR od 18.08.2008.

- na iznos 9,85 EUR od 16.09.2008.

- na iznos 9,85 EUR od 16.10.2008.

- na iznos 17,78 EUR od 17.11.2008.

- na iznos 9,85 EUR od 15.12.2008.

- na iznos 20,55 EUR od 16.01.2009.

- na iznos 22,53 EUR od 03.03.2009.

- na iznos 23,43 EUR od 27.03.2009.

- na iznos 25,23 EUR od 27.04.2009.

- na iznos 25,71 EUR od 26.05.2009.

- na iznos 21,84 EUR od 30.06.2009.

- na iznos 19,00 EUR od 27.07.2009.

- na iznos 19,75 EUR od 31.08.2009.

- na iznos 21,25 EUR od 14.09.2009.

- na iznos 21,12 EUR od 19.10.2009.

- na iznos 19,61 EUR od 16.11.2009.

- na iznos 22,45 EUR od 18.12.2009.

- na iznos 24,74 EUR od 19.01.2010.

- na iznos 27,98 EUR od 03.03.2010.

- na iznos 27,24 EUR od 03.03.2010.

- na iznos 31,65 EUR od 24.05.2010.

- na iznos 30,81 EUR od 19.07.2010.

- na iznos 32,44 EUR od 13.08.2010.

- na iznos 46,54 EUR od 15.09.2010.

- na iznos 43,64 EUR od 25.10.2010.

- na iznos 52,51 EUR od 17.11.2010.

- na iznos 49,44 EUR od 17.12.2010.

- na iznos 44,51 EUR od 17.12.2010.

- na iznos 54,91 EUR od 28.01.2011.

- na iznos 68,14 EUR od 18.02.2011.

- na iznos 58,77 EUR od 18.05.2011.

- na iznos 62,06 EUR od 18.05.2011.

- na iznos 57,88 EUR od 18.05.2011.

- na iznos 58,63 EUR od 18.05.2011.

- na iznos 76,37 EUR od 19.07.2011.

- na iznos 78,10 EUR od 09.09.2011.

- na iznos 92,91 EUR od 09.09.2011.

- na iznos 85,30 EUR od 09.09.2011.

- na iznos 76,97 EUR od 13.10.2011.

- na iznos 76,07 EUR od 17.11.2011.

- na iznos 75,43 EUR od 19.01.2012.

- na iznos 79,41 EUR od 10.02.2012.

- na iznos 82,87 EUR od 10.02.2012.

- na iznos 83,34 EUR od 20.04.2012.

- na iznos 80,94 EUR od 08.05.2012.

- na iznos 82,56 EUR od 03.07.2012.

- na iznos 83,66 EUR od 26.07.2012.

- na iznos 81,80 EUR od 21.08.2012.

- na iznos 82,29 EUR od 28.09.2012.

- na iznos 80,90 EUR od 26.10.2012.

- na iznos 77,88 EUR od 14.12.2012.

- na iznos 81,09 EUR od 24.12.2012.

- na iznos 82,64 EUR od 23.01.2013.

- na iznos 81,56 EUR od 25.03.2013.

- na iznos 61,60 EUR od 19.08.2013.

- na iznos 66,76 EUR od 13.12.2013.

- na iznos 63,91 EUR od 14.02.2014.

- preinačuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 51,89 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos 5,11 EUR od 13.12.2007.

- na iznos 5,11 EUR od 15.01.2008.

- na iznos 13,89 EUR od 19.08.2013.

- na iznos 13,89 EUR od 13.12.2013.

- na iznos 13,89 EUR od 14.02.2014., te se u tom dijelu zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se uvažava kao osnovana, a djelomično se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 10444/2023-34 od 22. svibnja 2024.:

- potvrđuje pod točkom I. izreke u odluci o trošku u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.742,76 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama,

- preinačuje pod točkom I. izreke u odluci o trošku u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama, te se u tom dijelu odbija zahtjev tužiteljica za naknadu troška postupka kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 2.998,12 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, te naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.930,26 EUR-a sa zateznom kamatom od 22. svibnja 2024. do isplate.

2. Tuženica pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija presudu u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

5. Predmet postupka je, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, zahtjev tužiteljice za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

- da su nesporno tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica kao kreditor dana 6. travnja 2006. sklopile ugovor o kreditu radi kupnje novog vozila, s ugovorenim iznosom kredita od 23.747,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatu od 1,50% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, s rokom otplate u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća (zadnji dan u mjesecu),

- da je tužiteljica potrošač, obzirom se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila koje je tužiteljica kupila za osobne potrebe,

- da je kredit otplaćen u cijelosti,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu pojedinačno pregovarale sa potrošačima o parametrima koji utječu na promjenu kamatnih stopa niti su potrošačima dale objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope niti su informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja,

- da je ugovor o kreditu od 6. travnja 2006. sklopljen u razdoblju obuhvaćenom kolektivnom tužbom, pa se tužiteljica osnovano u tužbi pozvala na utvrđenja citiranih presuda, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a, te da tuženica tijekom postupka nije iznijela nikakve posebne okolnosti koje bi isključivale primjenu pravnih utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača,

- da je nalazom financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. utvrđena razlika na ime promjene kamatne stope u visini 823,66 EUR/6.204,34 kn te na ime valutne klauzule u visini 2.257,07 EUR/17.005,48 kn odnosno sveukupno preplata iznosi 3.080,48 EUR/23.209,82 kn, a što predstavlja razliku između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu, odnosno razliku između stvarno plaćenih anuiteta po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita,

- da sud nije ovlašten samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice, a tuženica tijekom postupka nije postavila protutužbeni zahtjev niti je istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalni prigovor prijeboja (tako i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/23),

- da je prigovor zastare neosnovan jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO), te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara je ponovno počela teći od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, te do podnošenja tužbe 10. travnja 2019. nije protekao rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj

P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, a o kojoj je ništetnosti odlučio kao o prethodnom pitanju, slijedom čega je na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. ZOO-a obvezao tuženicu da tužiteljici isplati iznos od 2.998,12 EUR-a, sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za financije, na koji iznos je primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a tužiteljici dosudio zateznu kamatu od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa navedenog pod točkom I. izreke jer je tuženica, a koja je sastavila predmetne nepoštene odredbe, nepošteni stjecatelj.

6.2. Prigovor tuženice da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe jer je ugovor otplaćen u cijelosti, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim primjenom odredbe čl. 328. ZOO-a u vezi čl. 327. st. 1. i čl. 323. st. 1. ZOO-a, zaključivši da se ništetnost može isticati bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno kredit otplaćen, obzirom se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

7. Tuženica u žalbi ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP-a i čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a navodeći da je prvostupanjski sud propustio donijeti posebno rješenje kojim dopušta preinaku tužbe obzirom je tužiteljica tužbom tražila iznos od 22.589,32 kn s kamatama od 2008. i 2009., dok je podneskom od 12. svibnja 2021. potraživala iznos od 23.208,28 kn s kamatama od 2006. i 2007. (koje tužbom nije tražio) a kojoj preinaci se ona protivila, da bi podneskom od 26. siječnja 2024. (nakon ukidne odluke drugostupanjskog suda) tužiteljica potraživala iznos od 2.998,12 EUR/22.589,32 kn, kojim je umanjila zahtjev da bi ostala u okviru visine zahtjeva iz tužbe, ali je izmijenila pojedinačne iznose i trenutak od kada traži zakonske zatezne kamate na pojedine iznose, te je istaknula i nove iznose koje nije potraživala tužbom, a što je od utjecaja na zastaru preinačenog dijela tužbenog zahtjeva obzirom je za ocjenu nastupanja zastare preinačenog dijela odlučan dan kada je tužba preinačena, a ne kad je podnesena.

7.1. Prema stanju spisa, tužiteljica je tužbom potraživala iznos od 2.998,12 EUR/22.389,32 kn za razdoblje od veljače 2008. do travnja 2013. sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od zadnjeg dana u mjesecu. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je tužbenim zahtjevom potraživala iznos od 3.080,28 EUR/23.208,82 kn za razdoblje od prosinca 2007. do travnja 2014. sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od datuma plaćanja prema nalazu vještaka, time da je postavila zahtjev i za mjesec prosinac 2007., siječanj 2008., kolovoz i prosinac 2013. te veljaču i travanj 2014. koji nisu bili obuhvaćeni tužbom. Podneskom od 26. siječnja 2024. (nakon ukidne odluke drugostupanjskog suda) tužiteljica je postavila konačni zahtjev, kojim potražuje iznos od 2.998,12 EUR- a/22.389,32 kn za razdoblje od svibnja 2006. (svibanj 2006. nije bio obuhvaćen tužbom) do veljače 2014. sa zateznim kamatama od datuma plaćanja svakog pojedinog iznosa naznačenog u nalazu vještaka, time da je povukla zahtjev za mjesec travanj 2014.

7.2. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda, u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-16/21-8 od 26. travnja 2021., smanjenje tužbenog zahtjeva tužiteljice u podnesku od 26. siječnja 2024. za iznos za koji je podneskom od 12. svibnja 2021. povisila tužbeni zahtjev predstavlja djelomično povlačenje tužbe, pa kako se tuženica istome nije protivila, smatra se da je pristala na djelomično povlačenje tužbe.

7.3. Obzirom je tužiteljica podneskom od 26. siječnja 2024. iz iste činjenične i pravne osnove potraživala iznos od 2.998,12 EUR-a (osim u dijelu koji se odnosi na potraživanje za novo utužene mjesece svibanj 2006., prosinac 2007., siječanj 2008., kolovoz i prosinac 2013. te veljaču i travanj 2014. po osnovu ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope), dakle tim podneskom je smanjila tužbeni zahtjev koji je povisila podneskom od 12. svibnja 2021., to se u smislu odredbe čl. 191. st. 3. ZPP-a ne radi o preinaci tužbe kako to pogrešno smatra tuženica, već o djelomičnom povlačenju na koje je tuženica pristala, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, pa nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP-a. Kako je prvostupanjski sud odlučio u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva i isti nije prekoračio, kako to neosnovano tvrdi tuženica, nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP-a. Ovdje valja ukazati tuženici da je, prema recentnoj sudskoj praksi, u odnosu na eventualno pojedinačno povećane iznose unutar smanjenog tužbenog zahtjeva riječ o nepravoj preinaci jer je tužiteljica nakon provođenja financijskog vještačenja povećala postojeći zahtjev iz iste činjenične i prave osnove, pa je zastara prekinuta već podnošenjem tužbe, odnosno do prekida zastare nije došlo tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem tih pojedinačnih iznosa. Takvo je i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 123/2024-5 od 27. svibnja 2024., koje prihvaća i ovaj sud.

8. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio i povrijedio odredbu čl. 12. ZPP-a, te počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, jer je o ništetnosti dijelova odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli, odlučio kao o prethodnom pitanju. Naime, utvrđenje ništetnosti spornih dijelova ugovora o kreditu je pretpostavka za potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa kako se tužiteljica u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a na ništetnost prvostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti, to je pravilno prvostupanjski sud kao prethodno pitanje utvrdio jesu li sporne ugovorne odredbe ništetne bez obzira na nepostojanje deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti.

9. Kako je razmatranjem spisa utvrđeno da tuženica u ovom konkretnom slučaju vezano za tzv. negativnu razliku nije na određen način istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno nije podnijela niti protutužbu, već je samo općenito stavila materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, to sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, pa su stoga u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

10. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima osporava tijek zateznih kamata tvrdeći da je prvostupanjski sud trebao dosuditi zatezne kamate najranije od prvog dana nakon dana plaćanja, a ne od dana plaćanja, jer je tuženica nesavjestan stjecatelj, te sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, to tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinog iznosa, odnosno od dana kada je tuženica stekla preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a to je upravo dan plaćanja.

11. Iako su točni žalbeni navodi tuženice da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije primjenjiva u ovom konkretnom slučaju, pogrešno zaključuje tuženica da je prvostupanjski sud donošenjem odluke prema Direktivi pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, prvostupanjski sud se, odlučujući o ništetnosti ugovornih odredbi o načinu promjene kamatnih stopa i valutnoj klauzuli kao prethodnom pitanju, pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, dakle o ništetnosti je zaključivao primjenom relevantnih odredbi ZZP-a. To što se prvostupanjski sud u točki 12. obrazloženja (…''ovaj sud primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda te pozivom i na odredbu čl. 3. st. 1. i čl. 5. sve Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993….'') nepotrebno pozvao i na odredbe Direktive tuženica pogrešno tumači na način da je ''…našavši Direktivnu kao osnovu za svoju odluku pogrešno primijenio materijalno pravo.'', jer iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi da je isključivo samo Direktiva bila osnov za odlučivanje o ništetnosti spornih ugovornih odredbi kao prethodnom pitanju u ovom postupku.

12. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare, osim u dijelu koji se odnosi na potraživanje za svibanj 2006., prosinac 2007., siječanj 2008., kolovoz i prosinac 2013. te veljaču i travanj 2014. po osnovu ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope počela je teći od 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013- 4 u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 10. travnja 2019. (predana pošti kao preporučena pošiljka) nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

13. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženice kojima ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužiteljice za svibanj 2006., prosinac 2007., siječanj 2008., kolovoz i prosinac 2013. te veljaču i travanj 2014. po osnovu ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Naime, tužiteljica u tužbi za navedene mjesece nije potraživala razliku po osnovu ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, već je potraživanje za te mjesece istaknula kao novi zahtjev u podnesku od 12. svibnja 2021. odnosno u podnesku od 26. siječnja 2024. (za mjesec svibanj 2006.), pa je u odnosu na navedene mjesece njezino potraživanje u zastari, obzirom da je u trenutku isticanja tih zahtjeva protekao opći zastarni rok od 5 godina od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđene u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014.

14. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženice djelomično odbiti kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 2.946,23 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama opisanim u izreci ove odluke, dok je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a žalbu tuženice valjalo djelomično prihvatiti te preinačiti točku I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 51,89 EUR- a s pripadajućim zateznim kamatama na iznose navedene u izreci ove odluke i u tom dijelu odbiti zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

15. Kako je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu odluku, valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka. Imajući u vidu da zbog preinačenja prvostupanjske odluke tužiteljica nije uspjela u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, to je o troškovima postupka valjalo odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, pri čemu valja istaknuti da je visina troškova postupka za pravne radnje navedene pod točkom 18. obrazloženja (osim za podneska od 12. svibnja 2021.), primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj: 138/2023, dalje: Tarifa), kao i trošak vještačenja pravilno određena već u prvostupanjskoj presudi.

16. Tuženica, osporavajući odluku o trošku, ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, navodeći da prvostupanjski sud nije odlučio o njezinom zahtjevu za naknadu troškova postupka na ime djelomičnog povlačenja tužbe, da je pogrešno primijenio materijalno pravo (čl. 158. st. 1. ZPP) kada je zaključio da tuženica nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka i dosudio tužiteljici trošak postupka u cijelosti, te da je pogrešno dosudio tužiteljici trošak sastava podneska od 10. lipnja 2019. (isti je uzrokovan ponašanjem tužiteljice, jer je ona tim podneskom povukla dio tužbenog zahtjeva slijedom prigovora tuženice iz odgovora na tužbu), sastava podneska od 12. svibnja 2021. (tim podneskom tužiteljica je opet mijenjala tužbeni zahtjev) i podneska od 25. (ispravno 26.) siječnja 2024. (istim je tužiteljica opet mijenjala tužbeni zahtjev).

17. Točno je da je tužiteljica tužbom postavila deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli i kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćene razlike s osnova ništetnih ugovornih odredbi, te da je podneskom od 10. lipnja 2019. (u očitovanju na tuženičin odgovor na tužbu) povukla deklaratorni zahtjev, na koje povlačenje je tuženica pristala i zatražila trošak postupka u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva. Međutim, prvostupanjski sud je o ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli odlučio kao o prethodnom pitanju, pa tuženica, neovisno o djelomičnom povlačenju tužbe u odnosu na deklaratorni zahtjev, u ovom postupku nije uspjela u osnovu, a u visini je uspjela u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (svega s 1,7%), pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da joj ne pripada pravo na naknadu troška postupka. Stoga, a imajući u vidu da tuženica nije uspjela u ovom postupku u osnovu, a u visini je uspjela svega u 1,7%, time što prvostupanjski sud nije odlučio o njezinom zahtjevu za naknadu troškova postupka, tuženica nije onemogućena u raspravljanju pred sudom te nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, koju obrazlaže tuženica u svojoj žalbi, jer bi njezin zahtjev trebalo odbiti u smislu čl. 154. st. 5. ZPP-a.

18. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno priznao tužiteljici trošak sastava podneska od 10. lipnja 2019. jer se radi o obrazloženom podnesku kojim se tužiteljica prvenstveno očitovala na navode tuženičinog odgovora na tužbu, a ne samo povukla tužbu u odnosu na deklaratorni zahtjev. Imajući u vidu da je odredbom Tbr. 8. toč. 6. Tarife propisano da se postupak povodom ukidne odluke smatra novim prvostupanjskim postupkom i odvjetniku u tom postupku pripada nagrada iz tog tarifnog broja, pravilno je prvostupanjski sud priznao tužiteljici trošak sastava podneska od 25. siječnja 2024. po Tbr. 8. toč. 3. Tarife, kojim je tužiteljica u ponovnom postupku postavila konačni tužbeni zahtjev, o kojem je i odlučeno prvostupanjskom presudom.

19. Međutim, podneskom od 12. svibnja 2021. tužiteljica se očitovala na nalaz financijskog vještaka i postavila tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka, pa joj pripada pravo na trošak primjenom Tbr. 8. toč. 4. Tarife, jer se ne radi o obrazloženom podnesku, već o ostalim podnescima.

20. Slijedom navedenog, žalbu tuženice je djelomično valjalo odbiti te primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi točku I. izreke u odluci o trošku u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.742,76 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a žalbu tuženice valjalo djelomično uvažiti te preinačiti točku I. izreke u odluci o trošku u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama i u tom dijelu odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka kao neosnovan.

21. Obzirom da je tuženica u žalbenom postupku uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu, to joj sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

U Varaždinu 30. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun