Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-144/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupanog po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici u [adresa] protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10135/2021-20 od 30. studenoga 2023., na sjednici vijeća 30. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10135/2021-20 od 30. studenoga 2023. pod točkama

I., II. i III. izreke.

II. Uvažavanjem žalbe tužitelja rješava se:

Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju, pored dosuđenog parničnog troška u iznosu od 1.607,25 EUR-a, i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 124,38 EUR-a sa zateznom kamatom od 30. siječnja 2025. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 31,25 EUR-a u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 30,94 EUR-a zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

IV. Tuženici se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

V. U nepobijanoj točki IV. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205148297/05 (dalje: ugovor o kreditu) koji su dana 15. srpnja 2005. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici platiti tužitelju iznos od 3.102,77 EUR/23.377,59 kn s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose opisane u toj točki izreke. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.607,25 EUR/12.109,81 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 30. studenoga 2023. Pod točkom IV. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 143,94 EUR/1.084,50 kn.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica pod točkama I., II. i III. izreke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Tužitelj pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija prvostupanjsku presudu u točki III. izreke i to dijelu kojim mu nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući uvažiti žalbu i dosuditi mu zatraženi trošak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te zahtjev za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

- da je tužitelj s tuženicom 15. srpnja 2005. sklopio ugovor o namjenskom kreditu kojim mu je kao korisniku kredita odobren iznos od 23.000,00 CHF u kunama prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, s rokom otplate od 10 godina u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 241,64 CHF, s namjenom adaptacije kuće, te je ugovorena redovna kamata promjenjiva sukladno odluci tuženice o kamatnim stopama, a koja je u trenutku zaključenja ugovora o kreditu iznosila 4,90% godišnje,

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića, zaposlenika Darfin d.o.o., proizlazi da razlika s osnova valutne klauzule između anuiteta naplaćenih prema srednjem tečaju CHF na dan plaćanja anuiteta i anuiteta obračunatih prema tečaju važećem na dan isplate kredita iznosi 23.377,59 kn/3.102,77 EUR,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit iskoristio za adaptaciju obiteljske kuće u kojoj i sada živi sa svojom obitelji, da ga prilikom ugovaranja kredita nitko nije upozorio na rizike valutne klauzule te je morao prihvatiti ugovorene uvjete, da mu banka nije predočila kredit u drugoj valuti, da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao u vlasništvu obrt ili trgovačko društvo, da je kredit otplatio u cijelosti,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019 – dalje: ZPP),

- da je neosnovan prigovor zastare tuženice jer je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesenom Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO/05), te je zastara vezano za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ponovno počela teći 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10, pa je tužba od 16. prosinca 2021. podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina,

- da niti tužitelj nije dužan, a niti sud ovlašten i dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate (iznos od 1.087,22 kn) jer tužitelj u razdoblju kad je ostvarena tzv. negativna razlika ništa nije stekao bez osnove tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno postupajući u dobroj vjeri, već je upravo tuženica svojim nesavjesnim i nezakonitom postupanjem ostvarila korist tzv. pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama ako do njih dođe,

- da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03),

te primjenom odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 u vezi čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91),

utvrdio je ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita u valuti CHF, a koje su sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, jer iste kao odredbe unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prvostupanjski sud je, primjenom odredbe čl. 104. st. 1. ZOO/91, prihvatio zahtjev tužitelja te obvezao tuženicu isplatiti mu sve što je primila s osnova ništetnih ugovornih odredbi u razdoblju otplate kredita odnosno iznos od 3.102,77 EUR-a/23.377,59 kn, dok je u preostalom dijelu za iznos od 1.084,50 kn (razlika između prvotnog zahtjeva iz tužbe i smanjenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 14. veljače 2023. kojem se smanjenju tuženica protivila) odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan.

7. Tuženica u žalbi osporava status tužitelja kao potrošača tvrdnjom da je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno pravo kada je na tužitelja, samo na osnovu uvida u predmetni ugovor o kreditu i iskaza tužitelja, primijenio odredbe o zaštiti potrošača, jer tužitelj nije dokazao na što su iskorištena sredstva dobivena ugovorom o kreditu.

7.1. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava tužitelju status potrošača, jer tuženica niti jednom činjenicom nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, tim više što je u točki 6. ugovora o kreditu navedeno da je namjena kredita adaptacija obiteljske kuće, a u točki 5. ugovora o kreditu navedeno je da korisnik kredita može koristiti kredit podnošenjem dokumentacije koju propisuje kreditor, dakle tuženica je imala mogućnost kontrole načina korištenja kredita, odnosno da li je isti korišten za adaptaciju obiteljske kuće, a kako je to naveo tužitelj u svom iskazu. Protivno stavu tuženice, u ovom konkretnom slučaju upravo je na tuženici bio teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), uključujući i da tužitelj nije potrošač, a tuženica u tom smislu nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima status potrošača kako je definiran u čl. 3. ZZP/03.

8. Protivno žalbenim navodima tuženice kojima tvrdi da je obrazloženje prvostupanjskog suda vezano za valutnu klauzulu manjkavo, nedostatno i promašeno jer da nije jasno temeljem čega je prvostupanjski sud zauzeo stav i zaključak da bi se odredba o valutnoj klauzuli imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava na koje se poziva u obrazloženju presude u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim.

8.1. Naime, prvostupanjski sud je, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-1135/2023 od 3. siječnja 2024., odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi donio nakon provedenog dokaznog postupka, te je pravilno zaključio da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu obaviješten u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) sporne odredbe ovog konkretnog ugovora o kreditu, pa je pozivanje tuženice na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

8.2. Presuda Suda Europske unije broj C-81/19 i C-243/20, u kojima je Sud Europske unije izveo zaključak da u smislu Direktive ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te Direktive, nije primjenjiva u ovom konkretnom slučaju iz razloga što se prvostupanjski sud pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača i nije primjenjivao Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., pa su u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani.

9. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare i osporava početak tijeka zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 16. prosinca 2021. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 371. ZOO/91 (a isti je identičan čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, ''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO/05), u odnosu na potraživanje s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava tijek zateznih kamata, jer je tuženica nepošteni stjecatelj obzirom je utužene iznose primila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, te se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, tim više što je u konkretnom slučaju ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja utvrđena već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 214. ZOO/91 (isti je jednak čl. 1115. ZOO/05) pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženica stekla preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Žalbeni navodi tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio tužitelju zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (''Narodne novine'' broj 53/2020) i Odluke o produženju posebnih okolnosti (''Narodne novine'' broj 83/2020) nisu odlučni obzirom je citiranim Zakonom uređeno postupanje suda u ovršnim postupcima, a ne u parničnim postupcima.

11. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da nije ovlašten niti dužan potraživanje tužitelja umanjivati s negativnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niže od tečaja CHF na dan isplate, jer je razmatranjem spisa utvrđeno da tuženica u ovom konkretnom slučaju vezano za tzv. negativnu razliku nije na određen način istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno nije podnijela niti protutužbu, već je tijekom postupka samo osporavala visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, pa su stoga u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023., koje glasi: ''U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

12. Prvostupanjski sud je odluku o trošku donio primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP- a, utvrdivši da je tužitelj uspio s 96,5% tužbenog zahtjeva te mu je dosudio trošak parničnog postupka u iznosu od 1.607,25 EUR-a/12.109,81 kn, a koji trošak se odnosi na trošak zastupanja za radnje pobrojane u točki 19. obrazloženja (iz obrazloženja proizlazi da je visina troška utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ''Narodne novine'' broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/15, 37/2022 – napomena ovog suda), trošak vještačenja te trošak sudske pristojbe na tužbu, te je naložio tuženici naknaditi ga tužitelju u cijelosti.

13. Tuženica osporava odluku o trošku vezano za osporavanje osnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva.

14. Tužitelj, pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u revizijskim odluka Rev-329/2022 od 23. veljače 2022 i Rev-832/2022 od 23. ožujka 2023., navodi da mu pripada pravo na naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife.

14.1. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu odluke o troškovima, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud o troškovima pravilno odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, te je pravilno priznao tužitelju trošak za radnje pobrojane u točki 19. obrazloženja, osim u odnosu na trošak pristupa tužitelja na ročište za objavu presude.

15. Protivno stavu prvostupanjskog suda, tužitelju, a koji je prema stanju spisa, pristupio na ročište za objavu presude, pripada pravo na naknadu troška zastupanja na ročištu, a kako to osnovano ukazuje i tužitelj u svojoj žalbi. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev 832/2022, Rev 935/2022, Rev 559/2023, Rev 1222/2022, Rev 772/2023.

16. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu pod točkama I., II. i III. izreke, dok je uvažavanjem žalbe tužitelja, tužitelju valjalo, pored dosuđenog troška parničnog postupka u iznosu od 1.607,25 EUR-a, dosuditi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu 124,38 EUR-a, a koji se trošak odnosi na trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 99,50 EUR-a uvećano za pripadajući trošak PDV-a od 25%.

17. Obzirom da tuženica nije uspjela sa svojom žalbom, to joj sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

18. Tužitelju je priznat trošak žalbenog postupka, koji sukladno vrijednosti pobijanog troška u iznosu od 124,75 EUR-a i Tbr. 10. toč. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023) iznosi 25,00 EUR-a uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 6,25 EUR-a. Budući da je tužitelj sa žalbom uspio u cijelosti, valjalo je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a obvezati tuženika da mu naknadi trošak žalbenog postupka u cijelosti u iznosu od 31,25 EUR-a, dok je u preostalom dijelu za iznos od 30,49 EUR-a zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

19. U nepobijanoj točki IV. izreke, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu, 30. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun