REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-161/2024-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića, kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđene ĐJ zbog kaznenog djela iz članka 236. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak - dalje: KZ-15.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenice za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 25. ožujka 2024. broj K-798/2022- 19 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 30. srpnja 2024. broj Kž-450/2024-4, u sjednici održanoj 30. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđene ĐJ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 25. ožujka 2024. broj K-798/2022-19 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 30. srpnja 2024. broj Kž-450/2024-4 proglašena je krivom optužena ĐJ zbog počinjenja dvaju kaznenih djela protiv imovine, i to prijevarom iz članka 236. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ-15. i iznudom iz članka 243. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ-15. Za kazneno djelo prijevare temeljem članka 236. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ-15. utvrđena joj je kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a za kazneno djelo iznude temeljem članka 243. stavka 2. KZ-15. utvrđena joj je kazna zatvora u trajanju od jedne godine, nakon čega je, uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ-15., osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Potom joj je, temeljem članka 57. KZ-15., izrečena djelomična uvjetna osuda na način da će se dio kazne u trajanju od šest mjeseci izvršiti, a dio kazne u trajanju od jedne godine se neće izvršiti ako u roku od pet godina ne počini novo kazneno djelo, time da vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne.
2. Protiv te presude osuđenica je pravovremeno po braniteljici, odvjetnici Jeleni Košutić podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog teške povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ne precizirajući o kojim konkretno povredama bi se radilo, s prijedlogom da Ustavni sud Republike Hrvatske (pravilno bi bilo: Vrhovni sud Republike Hrvatske) „donese presudu kojom se ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Kž-450/2024-4 od 30. srpnja 2024. godine i presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-798/2022-19 od 25. ožujka 2024. odnosno da se iste preinače i osuđena oslobodi svih optužbi“.
3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024. - dalje: ZKP) spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo pisani odgovor 4. prosinca 2024. pod brojem Ksm-DO-223/2024 s mišljenjem da je zahtjev osuđenice neosnovan.
4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđenici i njezinoj braniteljici.
5. Zahtjev nije osnovan.
6. Obrazlažući razlog za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka podnositeljica zahtjeva prvenstveno ističe kako Županijski sud u Zagrebu i Općinski kazneni sud u Zagrebu osuđenoj nisu osigurali pravo na pravično i pošteno suđenje jer niti u jednoj presudi nisu navedeni dostatni i relevantni razlozi kojima se sud vodio u donošenju svoje odluke, a koji mogu dovesti do uvjerenja da je taj sud stvarno ispitao slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka. Slijedom navedenog osuđenica tvrdi da se ne može smatrati kako ta odluka zadovoljava opće zahtjeve koji proizlaze iz Ustavom zajamčenog prava na pošteno i pravično suđenje. Podnositeljica zahtjeva tvrdi da je osuđena za oba kaznena djela na osnovu indicija, bez ijednog konkretnog materijalnog ili personalnog dokaza, izuzev iskaza oštećene. Ističe kako se čitav slučaj temelji isključivo na iskazu oštećene koja bez ikakvih dokaza optužuje okrivljenu da bi joj davala novac, prezentirajući pritom svaku isplatu novca sa svog bankovnog računa kao novac za okrivljenu, iako spisu ne prileži niti jedan dokaz da je okrivljena primila novac od oštećene. Navodi da niti ispitane svjedokinje TJ, VJ i AJ nemaju nikakva relevantna saznanja o inkriminiranim djelima i uopće ne potvrđuju iskaz oštećene, a kako to pogrešno navode prvostupanjski i drugostupanjski sud. Smatra da tijekom postupka uopće nije dokazano da bi osuđena snimala seanse s oštećenom niti da bi joj na bilo koji način prijetila da će objaviti te snimke ukoliko joj ne isplati novac, zbog čega su sudovi pogrešno zaključili da bi ona, s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, prisilila oštećenu na nešto učini na štetu svoje imovine. Osuđenica smatra kako tijekom dokaznog postupka nije na nedvojbeni način utvrđeno da bi tim navodnim isplatama novca ona povećala svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, zbog čega je i predlagala da se tijekom postupka pribave podaci o njezinim primanjima tijekom inkriminiranog razdoblja, međutim taj dokazni prijedlog je sud prvog stupnja odbio provesti. Zaključno navodi kako je u ovom kaznenom predmetu trebalo primijeniti pravilo in dubio pro reo te da je optuženicu u nedostatku dokaza trebalo osloboditi optužbe.
6.1. Nasuprot ovako iznesenim navodima uvodno treba napomenuti da se povreda iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a, u odnosu na prvostupanjski postupak, može isticati samo ako je ista bila istaknuta u žalbi protiv prvostupanjske presude, što ovdje nije bio slučaj budući da se u žalbi na prvostupanjsku presudu nije ukazivalo na tešku povredu prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz članka 468. stavka 2. ZKP-a. S druge strane, iako podnositeljica zahtjeva u odnosu na drugostupanjski postupak također ističe zakonom dopuštenu osnovu pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a (teška povreda prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda), svojim opširnim i detaljno iznesenim tvrdnjama i razlozima osuđenica zapravo u bitnome osporava pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja u pravomoćnoj presudi u odnosu na njezino postupanje tempore criminis te, kao i u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude, ponovno polemizira s utvrđenim činjeničnim stanjem i ocjenom izvedenih dokaza, osobito iskazom oštećene SJ te u cijelosti osporava zaključke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda u odnosu na pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica u ovom kaznenom predmetu te u odnosu na ova kaznena djela i njezinu krivnju. Stoga se ovakvim tvrdnjama podnositeljice zahtjeva, a kojima se ponovno osporava dokazanost pojedinih navoda iz činjeničnog opisa pravomoćne presude, po ocjeni ovog suda, u biti, kao i u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude, problematizira pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pravomoćnoj presudi te se na taj način pokušava ishoditi njegova naknadna preocjena u trećem stupnju, a mimo uvjeta predviđenih u zakonu. Pri tome valja uočiti kako iz ovakvog sadržaja ovog dijela zahtjeva osuđenica i nadalje ustrajava na ranije već iznesenoj tvrdnji kako su na temelju izvedenih dokaza i njihovog vrednovanja te dane ocjene sudovi prvog i drugog stupnja trebali utvrditi drugačije i za nju povoljnije činjenično stanje od onog kako je to utvrđeno pravomoćnom presudom i pritom primijeniti pravilo in dubio pro reo, posebice imajući u vidu okolnost da tijekom postupka odlučne činjenice koje idu na štetu optuženice nisu na potpuno izvjestan način utvrđene.
6.2. No, suprotno navodima iz ovog dijela zahtjeva, podnositeljici zahtjeva treba ukazati na činjenicu da se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može podnijeti samo zbog točno propisanih povreda zakona (navedenih u članku 515. stavku 1. i članku 517. stavku 1. ZKP-a), pri čemu se isti ne može podnositi i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno zbog okolnosti koje se odnose na činjenična utvrđenja, kao što to u ovom slučaju nastoji postići osuđenica.
6.3. Stoga, slijedom svega prethodno iznesenog, nije u pravu osuđenica kada tvrdi da su joj u ovom kaznenom predmetu, iz razloga koji su u ovom dijelu zahtjeva izneseni, povrijeđene temeljne slobode i ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, s obzirom da se u ovom konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, suštinski i sadržajno radi o tvrdnjama i navodima kojima se očigledno osporava pravilnost i potpunost utvrđenih odlučnih činjenica.
6.4. Obrazlažući nadalje zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđenica ističe da također postoji znatna proturječnost između onoga što prvostupanjski i drugostupanjski sud navode u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika te su zaključci suda iz pravomoćne presude u suprotnosti s iskazima svjedoka danih na zapisniku pred sudom, pa iako to izričito ne navodi iz ovog dijela zahtjeva evidentno proizlazi kako ista smatra da je na taj način ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka predviđenih u članku 468. stavku 1. točki 11. ZKP-a.
6.5. Međutim, niti u navedenom osuđenica nije u pravu.
6.6. Naime, ističući ovaj razlog za podnošenje izvanrednog pravnog lijeka podnositeljica zahtjeva zanemaruje činjenicu da se u odnosu na osnovu pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a ne može pozivati na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a jer ta povreda odredaba kaznenog postupka ne ulazi u krug taksativno propisanih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a, a zbog kojih se ovaj izvanredni pravni lijek može podnijeti, neovisno o tome radi li se o prvostupanjskom ili žalbenom postupku.
7. Slijedom svega prethodno iznesenog, kako navodi iz zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude dijelom nisu osnovani, a dijelom su podneseni iz razloga zbog kojih se ovaj izvanredni pravni lijek po zakonu ne može podnijeti, trebalo je, temeljem članka 519. u vezi članka 512. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 30. siječnja 2025.
Predsjednica Vijeća:
Ileana Vinja
