Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-1934/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Mileni Vukelić Margan, u pravnoj stvari tužitelja DČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima JČ, OČ, DČH, Ivanu Topiću i Petru Markoviću odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Eterović, Šimić i Topić iz Zagreba protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate , rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru poslovni broj P-42/2022-20 od 5. rujna 2024., 30. siječnja 2025.
r i j e š i o j e
1.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru poslovni broj P-42/2022-20 od 5. rujna 2024.
2. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stanaka za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1.Rješenjem suda prvog stupnja je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti tog suda.
2.Protiv rješenja je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP).
3.U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Pored toga ukazuje i na povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, jer da nije proveden kontradiktorni postupak na temelju kojeg bi se ispitale sve okolnosti slučaja glede pitanja valjanosti prorogacijske klauzule i postojanja neravnoteže u pravima i obvezama stanaka na štetu potrošača. Tvrdi da okolnost vođenja postupka u sudu sjedišta tuženika ne dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da je tužitelj angažirao punomoćnika odvjetnika, a ukoliko bi sud odredio provođenje dokaza saslušanjem tužitelja, u tom slučaju da bi se taj dokaz mogao provesti njegovim zamolbenim saslušanjem pred sudom prebivališta tužitelja. Smatra, da je sud prvog stupnja, prije odluke o tome je li ugovorna odredba poštena, trebao cijeniti narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora te ostale ugovorne odredbe.Tvrdi da je bio onemogućen dokazati svoje tvrdnje da se o mjesnoj nadležnosti pojedinačno pregovaralo, pa da se ne može smatrati da je ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nepoštena, odnosno ništetna. Međutim, i pod pretpostavkom da se ima smatrati narečena odredba ništetnom, ukazuje da bi i u tom slučaju za suđenje bio nadležan sud u Zagrebu u skladu s odredbama čl. 46. i čl. 48. ZPP-a, kojima su propisana pravila o općemjesnoj nadležnosti u sporovima protiv pravne osobe.. Za svoje tvrdnje koje iznosi u žalbi, tuženik se poziva na više odluka različitih sudova koje su donosili glede pitanja nepoštenosti prorogacijske klauzule te s tim u svezi mjesne nadležnosti suda u postupcima u kojima se traži utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ugovora o kreditu te isplata preplaćenih iznosa.
4.Predlaže pobijano rješenje preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, podredno ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovan postupak, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.
5.Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode te predlaže žalbu odbiti i rješenje suda prvog stupnja potvrditi, uz nadoknadu troška žalbenog postupka.
6.Žalba tuženika nije osnovana.
7.Iako su točne tvrdnje tuženika da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, bitne činjenice je moguće utvrditi na temelju isprava i dokaza koji se nalaze u spisu pa je bilo moguće pobijano rješenje potvrditi unatoč počinjenoj povredi, primjenom čl. 373. a ZPP-a. Naime, u pobijanom rješenju sud prvog stupnja isključivo citira zaključak broj Su-IV-308/2020 sa sastanka predstavnika Vrhovnog suda Republike Hrvatske i predsjednika građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenoga 2020. ne upuštajući se u ocjenu relevantnih činjenica iz ovog postupka koje bi ukazivale na ništetnost prorogacijske klauzule. Povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a nije počinjena, budući da je tuženiku omogućeno raspravljanje o činjenicama koje su bitne za donošenje odluke o prigovoru mjesne nenadležnosti, pri čemu je odluka donesena nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari i nakon ročišta na kojemu su stranke raspravljale o istaknutom prigovoru.
8.I prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor tuženika da taj sud nije mjesno nadležan odlučivati u ovom postupku. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu koji sadrži prorogacijsku klauzulu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 – dalje ZZP/03). Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 83. istog Zakona prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Odredbom čl. 82. ZZP/03 su primjerice navedene ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. istog Zakona mogle smatrati nepoštenima, pa je između ostalih navedena odredba kojom se isključuje, ograničava, ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom. Istovjetne odredbe sadrži Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje ZZP/07) te Zakon o zaštiti potrošača iz 2014 ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19).
9.Iz priloženih isprava bi proizlazilo da je ugovor o kreditu koji je između stranaka sklopljen 23. siječnja 2007. pisan na unaprijed formuliranom obrascu kojeg je pripremio tuženik pa postoji presumpcija da se o odredbi čl. 16. Ugovora koji sadrži prorogacijsku klauzulu o nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora, nije pojedinačno pregovaralo, što čini tu ugovornu odredbu nepoštenom. Pored toga, takva odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u položaju ugovornih stranaka na štetu tužitelja, s obzirom na udaljenost mjesta sjedišta tuženika od prebivališta tužitelja (više od 150 km) , što zasigurno znatno otežava položaj tužitelja kao potrošača na ostvarivanje prava iz ugovora pred sudom, pri čemu je neodlučno to što je tužitelj za zastupanje angažirao odvjetnika sa sjedištem ureda u Zagrebu.
10.O nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima je svoje stajalište izrazio i Europski sud u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98. U presudi od 27. lipnja 2020. je izraženo stajalište da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti suda u sjedištu poslovanja trgovca o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
11.U odnosu na žalbene navode o primjeni čl. 46. i čl. 48. ZPP-a, odnosno o općemjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Rijeci, valja odgovoriti da je u ovom postupku neprijeporno da je ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u Zagrebu, pa kako se radi o sporu koji proizlazi iz rada poslovne jedinice izvan sjedišta tuženika, prema odredbi čl. 59. ZPP-a, pored suda općemjesne nadležnosti za suđenje je nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
12.Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i rješenje suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a.
13.Kako tuženik nije uspio u žalbenom postupku, nema pravo na nadoknadu troška sastava žalbe pa je takav zahtjev odbijen, dok je zahtjev tužitelja odbijen jer je ocijenjeno da trošak sastava odgovora na žalbu nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP-a.
U Rijeci 30. siječnja 2025.
Sutkinja
Milena Vukelić Margan
