REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Poslovni broj: Us I-866/2023-8

[adresa] E 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja EA (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Mate Knezović, odvjetnik u Zagrebu, Vrbanićeva 20, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (OIB: 84397956623), Središnje službe, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, radi prava na invalidsku mirovinu, 30. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-02/22-03/01168751218, URBROJ: 341-99-06/2- 22-3306 od 12. srpnja 2022. i prvostupanjsko rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/l 141-02/20-03/01168751218, URBROJ: 341-25-06/2-20-133210 od 21. travnja 2022.

II. Predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

III. Nalaže se prvostupanjskom tijelu da predmetnu upravnu stvar riješi polazeći od činjenice da je tužitelj svojstvo ratnoga vojnog invalida u Bosni i Hercegovini stekao na temelju ranjavanja, te od pravnog stajališta da za rješavanje ove upravne stvari nije odlučno je li do stradavanja pri sudjelovanju u ratu u Bosni i Hercegovini, u smislu stručno-medicinske terminologije, došlo ranjavanjem ili ozljeđivanjem (povređivanjem).

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura (slovima: tisuću dvjesto i pedeset eura) u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/l 141-02/20-03/01168751218, URBROJ: 341-25-06/2-20-133210 od 21. travnja 2022., odbijen je zahtjev tužitelja, pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (dalje: HVO), državljanina Republike Hrvatske, podnesen 16. studenoga 2020., za priznavanje prava na invalidsku mirovinu, s obrazloženjem da tužitelju nije pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela u Bosni i Hercegovini (dalje: BiH) utvrđena invalidnost na osnovi ranjavanja li zatočeništva u ratu u Bosni i Hercegovini niti po osnovi bolesti ili ozljede od I. do IV. skupine (dalje: RVI) te da stoga tužitelj ne ispunjava uvjete iz čl. 142. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 112/17, 98/19 i 84/21, dalje: ZHB) za priznavanje predmetnog prava prema hrvatskim propisima. Navedeno rješenje doneseno je u primjeni Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 2/06, dalje: Ugovor).

2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 141-02/22-03/01168751218, URBROJ: 341-99-06/2- 22-3306 od 12. srpnja 2022. odbijena kao neosnovana.

3. Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu Upravnom sudu u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu. Međutim, spis je rješenjem Predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 31 Su-229-2023-2 od 13. travnja 2023. delegiran ovom Sudu na daljnje rješavanje zbog velikog broja predmeta koje trenutno Upravni sud u Zagrebu ima u radu radi čega ne može u razumnom roku raspraviti ovaj predmet i donijeti odluku.

4. Tužitelj u tužbi i u naknadno dostavljenom podnesku osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da su upravna tijela pogrešno utemeljila svoje odluke na činjenici da je njemu priznat status RVI na temelju ozljede, a ne na temelju ranjavanja, te da stoga ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na invalidsku mirovinu prema hrvatskim propisima. Ukazuje da je iz uvjerenja o okolnostima stradavanja razvidno da je on ranjen gelerima granate i da je zadobio ozljede glave, vrata i leđa. Stoga da je on invalid na temelju ranjavanja u ratu u BiH. Predlaže da Sud poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i da donese meritornu odluku na način da mu se prizna pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad 100 % uzrokovane posljedicama sudjelovanja u ratu. Ujedno traži i naknadu troška ovog spora.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je u provedenom prvostupanjskom postupku pravilno utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti za priznanje prava na invalidsku mirovinu iz čl. 142. ZHB, jer tužitelju nije pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela u BiH priznat status RVI po osnovi ranjavanja ili zatočeništva kako to propisuje čl. 142. st. 1. ZHB, a niti mu je priznat status RVI od l. do IV. skupine po osnovi bolesti ili ozljede kako to propisuje čl. 142. st. 2. ZHB. Stoga kako nisu ispunjeni materijalni uvjeti iz čl. 142. ZHB to da nije bilo uvjeta za provođenje postupka medicinskog vještačenja i utvrđivanje eventualnog postojanja invalidnosti prema hrvatskim propisima. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

6. Tužitelj se je u tijeku spora suglasio da se odluka u ovom sporu donese bez provođenja dokaza medicinskim vještačenjem i bez rasprave. Tuženik u odgovoru na tužbu nije tražio zakazivanje rasprave.

7. Stoga je Sud bez održavanja rasprave, primjenom odredbe čl. 98. t. 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS) donio odluku u ovom sporu, budući da je u sporu postalo sporno samo pravno pitanje tumačenja čl. 142. ZHB.

8. Dakle, u sporu nije sporno da je tužitelju rješenjem Službe za branitelje iz Domovinskog rata, Županije Zapadnohercegovačke, od 3. srpnja 2007. priznato i dalje počevši od 01.03.2007. svojstvo RVI V grupe sa 70 % vojnog invaliditeta stalno po osnovu stradavanja u obnašanju vojne dužnosti u postrojbama HVO-a, dok se u obrazloženju tog rješenja navodi da je tužitelj uslijed detonacije granate zadobio povrede u predjelu kralježnice, glave i noge pri izvršavanju redovite dužnosti po zapovijedi zapovjednika što je dokazano Uvjerenjem o okolnostima stradavanja Odjela za obranu Široki Brijeg od 6. svibnja 2005.

9. Sporno je tumačenje pojmova ozljeđivanje i ranjavanje iz čl. 142. ZHB, a posljedično tome je sporan i uzrok invalidnosti kod tužitelja i ispunjavanje uvjeta za priznanje prava na invalidsku mirovinu prema hrvatskim propisima.

10. Tuženik i prvostupanjsko tijelo su temeljili svoja rješenja na pogrešnoj interpretaciji pojma ranjavanja iz čl. 1. st. 1. t. 7. Ugovora, odnosno na činjenici da je tužitelj ozlijeđen. Ta je interpretacija, koja polazi od stručno-medicinskog razlikovanja pojmova ranjavanja i ozljeđivanja (povređivanja) dosad bila ustaljena u upravnoj i sudskoj praksi. Polazeći od takve interpretacije, u upravnom postupku nije provedeno medicinsko vještačenje na okolnost postojanja invalidnosti kod tužitelja prema hrvatskim propisima jer su upravna tijela temeljila svoju odluku na stavu da kod tužitelja ne postoji uzrok invalidnosti koji propisuje čl. 142. ZHB za priznanje prava na invalidsku mirovinu prema hrvatskim propisima.

11. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odluci broj: U-III-1941/2011 od 14. veljače 2013. ocijenio da je zaključak o neostvarivanju statusa RVI pri stradavanju na prvoj crti bojišnice od detonacije granate pozivom na to da je invalidnost nastala po osnovi povrede i oboljenja, a ne po osnovi ranjavanja i zatočeništva, neživotan i arbitraran, vođen formalističkim pristupom, protivnim smislu i svrsi Ugovora.

12. Pored navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, da je pogrešno pojam ranjavanja iz navedenog uglavka Ugovora ograničiti samo na stručno- medicinski pojam ranjavanja, slijedi i zbog sljedećih razloga. Nije moguće pronaći uvjerljivi argument zbog kojeg su tvorci Ugovora, s obiju ugovornih strana, u vidu imali pripadnike HVO koji su uslijed ratnih djelovanja, u medicinskom smislu ranjeni, ali ne i one pripadnike HVO kojima je, sudjelujući u ratu u BiH u istom svojstvu, s istim ciljem, na jednak način, uz jednake rizike, uslijed neposrednoga neprijateljskog djelovanja invalidnost nastala – u medicinskom smislu - ozljeđivanjem. Pritom je, primjerice, moguće da ista granata jednog vojnika rani, njegovog suborca ozljedi, te da kod obojice, kao posljedica istog događaja, nastupi invalidnosti. Očito je da ovdje nema supstancijalne razlike koja bi opravdala da jedan od njih bude obuhvaćen pravima iz Ugovora, a drugi (kojem kožni omotač nije popustio) ne bude. Nadalje, načelo pacta sunt servanda, uređeno normom čl. 26. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, br. 16/93 i 9/98), određuje da svaki ugovor koji je na snazi veže stranke i one ga moraju izvršavati u dobroj vjeri. Opće pravilo o tumačenju ugovora sadržano je u čl. 31. st. 1. Bečke konvencije, po kojem se ugovor mora tumačiti u dobroj vjeri, prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svjetlu predmeta i svrhe ugovora. U st. 4. toga članka ugovoreno je da se poseban smisao pridaje nekom izrazu ako je ustanovljeno da je to bila namjera stranaka.

13. Slijedom navedenog, zbog pogrešnog pravnog pristupa, osporavano rješenje tuženika ocjenjeno je nezakonitim na temelju čl. 117. st. 1. ZUS te je bilo potrebno predmet vratiti na ponovni postupak kako bi se ponovo proveo upravni postupak s ispravnim tumačenjem čl. 142. ZHB.

14. Stoga je Sud poništio drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak te je ujedno izrekom presude naloženo prvostupanjskom tijelu da predmetnu upravnu stvar riješi polazeći od pravnog stajališta da za rješavanje ove upravne stvari nije odlučno je li do konkretnog stradavanja tužitelja pri sudjelovanju u ratu u BiH, u smislu stručno-medicinske terminologije, došlo ranjavanjem ili ozljeđivanjem (povređivanjem). Stoga javnopravna tijela u ponovnom postupku trebaju samo utvrditi ispunjavanje ostalih propisanih pretpostavki ili zapreka za usvajanje tužiteljeva zahtjeva. Javnopravna tijela ne mogu utemeljiti svoje odluke na nalazima i mišljenjima institucionalnih tijela vještačenja koja bi, pri tumačenju pojma ranjavanja, odstupila od izreke ove presude.

15. Odluka o troškovima ovog spora iz točke IV. izreke ove presude temelji se na čl. 144. do 148. ZUS. Obzirom da tuženik nije uspio u ovom sporu, to je dužan snositi svoje troškove spora, ali i troškove spora koji su nastali tužitelju. Budući da se prema čl. 144. st. 3. ZUS vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom to je tužitelju sukladno Tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) priznat trošak za sastav podneska od 8. siječnja 2025. po opunomoćeniku u iznosu od 1.000,00 eura po radnji, što uvećano za PDV, ukupno iznosi 1.250,00 eura. Kako se radi o opravdanom izdatku koji je nastao tužitelju u tijeku i u povodu ovog spora, to je Sud sukladno čl. 147. st. 1. ZUS priznao i dosudio taj trošak tužitelju na teret tuženika. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno čl. 151. st. 2. ZUS.

16. Tužitelj je pored navedenog troška zatražio i naknadu troška za sastav podneska od 23. listopada 2023. Međutim tužitelj se je u tom podnesku dodatno očitovao u ovom sporu nakon što je opunomoćio odvjetnika da ga zastupa u ovom sporu pa taj trošak treba snositi sam tužitelj, obzirom da je obveza stranke da već u tužbi iznese sva odlučna činjenična i pravna pitanja i predloži dokaze. Stoga se ne radi o opravdanom izdatku u smislu čl. 144. st. 1. ZUS, pa se trošak sastava tog podneska ne može prevaliti na teret druge strane. Stoga je u tom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog spora.

17. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, te uzevši u obzir propisana oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbama čl. 22. st. 1. i čl. 11. st. 1. t. 16. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18).

U Rijeci 30. siječnja 2025.

Sutkinja

Vesna Perić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 127. st. 2. ZUS).

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužitelja Mati Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, Vrbanićeva 20,

- tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, Antuna Mihanovića 3