Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž-813/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ljiljane Banac predsjednice vijeća, sutkinje Štefice Bukvić izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Biserke Trstenjak-Opačak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavod za mirovinsko osiguranje, OIB:84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB:26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pn-55/2019-12 od 28. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 30. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj Pn-55/2019-12 od 28. travnja 2023. u pobijanoj točki I. izreke.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB:84397956623, na ime naknade štete isplati iznos od 5.804,93
EUR-a[1] /43.737,26 kuna (slovima: pettisućaosamstočetirikeuraidevedesettricenta / četrdesettritisućesedamstotridesetsedamkunaidvadesetšestlipa) sa zateznom kamatom počevši od 11. listopada 2019. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška eventualne pristojbe za odgovor na tužbu."
2. Navedenu presudu u dijelu pod točkom I. izreke, pravovremenom žalbom, pobija tužitelj zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži i presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za trošak postupka u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tužitelja nije osnovana.
5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu, postupak koji je prethodio, žalbene navode tužitelja, ovaj sud ne nalazi da su počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Predmet spora jest zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa na ime naknade štete nastale isplatom obiteljske mirovine DŠ supruzi preminulog osiguranika tužitelja, pokojnog TŠ, u razdoblju od 1. rujna 2016. do 28. rujna 2019., u ukupnom iznosu od 43.737,26 kn.
7. Između parničnih stranaka nesporno je:
- pasivna legitimacije tuženika kao osiguratelja vozila marke Renault 4, reg. oznake i broja VK-520-75 kojim je u vrijeme prometne nesreće upravljao EŠ,
- prometna nesreća od 17. rujna 1989. u kojoj je osiguranik tužitelja TŠ smrtno stradao,
- pretežita odgovornost osiguranika tuženika za nastanak prometne nesreće u omjeru od 60%, dok je doprinos osiguranika tužitelja pok. TŠ utvrđen u omjeru od 40%,
- da je udovici osiguranika tužitelja, DŠ, priznato pravo na obiteljsku mirovinu nakon smrti supruga,
- da je tužitelj podnosio prema tuženiku zahtjeve za naknadu štete za isplaćene iznose obiteljske mirovine za ranija razdoblja i da je tuženik po istima vršio plaćanja tužitelju zaključno s danom 28. veljače 2015.
8. Sporni su osnov i visina potraživanja tužitelja odnosno sporno je primjenjuju li se odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/,102/19; u daljnjem tekstu: ZOMO) ili Zakona o obveznim osiguranjima u prometu budući da tužitelj u svojoj žalbi osporava stav suda prvog stupnja da su za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013 i 152/2014; u daljnjem tekst: ZOOP).
9. Pri odlučivanju u ovom predmetu spora treba imati u vidu da između tužitelja i štetnika postoji odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu pa su stoga obveze društva za osiguranje po policama osiguranja od automobilske odgovornosti regulirane odredbama ZOOP. U postupcima u kojima spor pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv osiguranika štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime obiteljske mirovine relevantne su odredbe ZOOP koje su na snazi u trenutku izvršenih isplata obiteljskih mirovina (jer svaka isplata za tužitelja predstavlja novu štetu), a ne, kako to pogrešno smatra tužitelj, odredbe ZOMO koji predstavlja opći propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja. Drugim riječima, ZOOP u odnosu na opće odredbe ZOMO predstavlja lex specialis pa se stoga primjenjuje pravno načelo lex specialis derogat legi generali, odnosno ZOMO je opći propis kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih načela, (v. odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-I/988-1998 od 17. ožujka 2010.).
10. Navedeni pravni stav o primjeni ZOOP, a ne ZOMO izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji kao najviši sud u državi osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (v. Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-1437/21 od 5. siječnja 2021. i dr.).
11. Nadalje je čl. 8. ZOOP propisano kako tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama tog zakona, a kojim odredbama je uređen i opseg pokrića, odnosno rizici koje osiguravatelj uzima u pokriće sklopljenim ugovorom te obim i opseg osiguranog pokrića, a na temelju čega se (sukladno načelu razmjernosti) i naplaćuje, odnosno obračunava premija osiguranja.
12. Obveza tuženika regulirana je ZOOP na temelju kojega je i sklopljen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru tog zakona i njime preuzetih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici, nego na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu u slučaju da se ispune uvjeti propisani ZOOP naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (štetnika), i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor je uređen posebnim zakonom i to ZOOP.
13. Pritom je bitno naglasiti kako je čl. 27. st. 1. do st. 5. ZOOP propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, (st. 1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja, (st. 4.). Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje(st. 5.).
14. Prema jasnom izričaju odredbe čl. 27. st. 1. društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).
15. Iz svega navedenoga proizlazi kako je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo.
16. U odnosu na sporno pitanje opsega (stvarne) štete, i prema pravnom shvaćanju ovog suda, sukladno naprijed citiranim odredbama, tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete, a u takvoj situaciji stvarnu štetu, koju tužitelj trpi isplatama obiteljske mirovine nakon pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu njegovog osiguranika, predstavlja razlika između isplaćene obiteljske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja do smrti osiguranika tužitelja i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala (tako i u Rev-1235/2021-2 od 22. veljače 2022., Rev-1247/2022-2 od 17. siječnja 2023., Rev 470/2022-2 od 28. ožujka 2023.).
17. Dakle, prema čl. 27. st. 1. i st. 2. ZOOP, obveza tuženika, društva za osiguranje, je nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, koja postoji samo onda ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje DŠ supruzi pokojnog osiguranika HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja osiguranika tužitelja do njegove smrti i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu izostala uplata doprinosa, kako je to pravilno naveo sud prvog stupnja u pobijanoj odluci.
17.1. Stoga neosnovano tužitelj u žalbi navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer nema mjesta utvrđivanju razlike mirovine niti je potrebno provoditi financijsko vještačenje kojim bi se pokušavalo utvrditi nešto što se nije dogodilo i sasvim sigurno se neće nikada ni dogoditi, a na takvoj pretpostavci, odnosno takvom nalazu vještaka, se zasigurno ne bi mogla temeljiti odluka suda.
18. Suprotno žalbenim navodima, tužitelj nije dokazao da je isplatom mirovine u utuženom razdoblju pretrpio stvarnu štetu koju bi u skladu s navedenim odredbama čl. 27. ZOOP mogao osnovano potraživati od tuženika, jer nije dokazao da bi postojala razlika između mirovine koja se isplaćuje DŠ prema rješenju tužitelja i starosne mirovine bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja.
18.1. Obračun razlike mirovine koju je tužitelj dostavi na spis (list 38), izrađen je prema odredbi čl. 22. Zakona o osiguranju imovine i osoba ("Narodne novine" broj 53/77), a ne prema navedenim odredbama ZOOP, zbog čega tuženik nije prihvatio taj obračun.
18.2. Kada tuženik ospori tužiteljevo potraživanje u pogledu osnove i visine, sam obračun koji u ovom slučaju nije izvršen prema zakonu koji se primjenjuje nije dovoljan dokaz o osnovanosti potraživanja pa kako tužitelj nije predložio provođenje dokaza vještačenjem po vještaku financijske struke, to je pravilno sud prvog stupnja zaključio da tužitelj na kojemu je teret dokazivanja nije dokazao kako osnovanost tako i visinu tužbenog zahtjeva (čl. 219. i čl. 221.a ZPP-a).
19. Kako žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanoj točki I. izreke.
20. U preostalom, a nepobijanom dijelu (točka II. izreke), presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.
21. Slijedom iznesenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Osijek, 30. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća
Ljiljana Banac
