REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.broj P-9882/2023-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja BL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Marko Mučnjak, odvjetnik iz Odvjetničkog društva KUŽELIČKI & MUČNJAK, d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupa Branko Bulat, odvjetnik iz odvjetničkog društva ŠAVORIĆ & PARTNERI, d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 10. prosinca 2024. godine u nazočnosti zz punomoćnika tužitelja HL, odvjetničkog vježbenika i zz punomoćnika tuženika Monike Đukić Brekalo, odvjetnice iz Zagreba, dana 30. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3 Ugovora o kreditu broj 028-50- 4096831, sklopljenog između tužitelja BL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, a kojom je odredbom ugovoreno da je naknada 3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, isplatiti tužitelju BL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 465,12 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.5.2007. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 883,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 30. siječnja 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za platež zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 465,12 EUR za razdoblje od 12.5.2007. do 16.5.2007.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi od 24.10.2023. navodi da je dana 11. svibnja 2007. godine sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 028-50-4096831. Sukladno odredbi čl. 3 Ugovora određeno je "naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…" koja odredba je nepoštena i ništetna. Stajališta je da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva što je suprotno odredbi čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO. Tužitelj je zbog korištenja ništetne odredbe sadržane u čl. 3 Ugovora tuženiku bio dužan i uplatio iznos od 5.380,24 kn. U traženju pravne zaštite također se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. tužbenim zahtjevom kao u podnesku od 8.10.2024. predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ukazuje na nedokazane činjenične tvrdnje tužitelja te ističe prigovor zastare. Ističe neosnovanost tvrdnji tužitelja o ništetnosti odredbe ugovora vezano uz naknadu za obradu kredita budući ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 3,30% iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja kao ni načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu imajući u vidu odredbe Zakona o obveznim odnosima te odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Mišljenja je, a imajući u vidu odredbe spomenutih Zakona da u postupku odobravanja kredita tuženik i druge banke kreditori imaju troškove u vezi s obradom tj. odobravanjem kredita koji se razlikuje od drugih troškova i kamata. Taj trošak snosi tužitelj i drugi korisnici kredita pa je tužiteljev način i stav da takvi troškovi ne postoje pogrešan i suprotan propisu. Obrazlaže pojedine radnje i stavke koje čine trošak obrade svakog pojedinog kredita iz čl. 3 predmetnog Ugovora o kreditu. Slijedom svega izloženog mišljenja je da su u potpunosti neosnovane tvrdnje tužitelja kako je odredba čl. 3 Ugovora o kreditu ništetna odnosno da tužitelj ima pravo na povrat navodno naplaćenog iznosa od 424,38 EUR te zaključeno predlaže tužitelja u cijelosti odbiti s tužbenim zahtjevom uz naknadu troška parničnog troška tuženiku.
3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, knjigovodstvenu karticu po predmetnom kreditu, otplatni plan, izračun preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu na zahtjev tužiteljice, podneske stranaka, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice te dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Darku Prpić iz Darfin d.o.o. sa zadatkom utvrđenja visine naknade za obradu kredita.
4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra u cijelosti osnovanim zahtjev tužitelja.
5. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 11.5.2007. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade od 3,30% od iznosa kredita.
7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 11.5.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 028-50-4096831, a kojim Ugovorom je određeno plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 3,30% od iznosa kredita.
8. Sporno je da li je spomenuta ugovorna odredba ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa sporne naknade.
9. Saslušan tijekom postupka tužitelj je u jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda navela da je predmetni ugovor sa tuženikom zaključila 2007. godine, a radilo se o ugovoru za kupnju automobila. Sve formalnosti vezano za zaključenje ovog ugovora obavila je u autokući gdje ju je dočekao sadržajno pripremljen ugovor tako da u banku uopće nije odlazila. Navela je da joj je u autokući za kredit bila ponuđena jedina opcija valute CHF time da joj je pojašnjeno da je to za nju najpovoljnije. Navela je da joj je rečeno da mora platiti naknadu za obradu kredita time da se ne sjeća da li joj je što rečeno i pojašnjeno vezano uz tu naknadu time da joj značenje te naknade ništa nije pojašnjeno. Navela je da nije imala dojam da bi na bilo koji način mogla utjecati na sadržaj ugovora koji je već bio pripremljen i ona ga je potpisala. Navela je i to da je automobil koristila za osobe svrhe. Ne sjeća se da li je naknadu osobno platila ili joj je ona skinuta i isplaćena s računa. Upitana od strane tuženika da li je tražila od autokuće ili banke opće uvjete poslovanja i odluku o naknadama navela je da uopće nije znala da to postoji. Navela je i to da joj je ovo bio jedini kredit koji je imala i isti je uredno otplaćen. Vezano uz ovaj kredit potraživala je od banke iznose s naslova valutne klauzule i promjenjive kamate točnije vodila postupke koji su pravomoćno okončani.
10. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita te isplatu potraživanog iznosa. To iz sljedećih razloga.
11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine
12. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 3 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
13. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da mu prije zaključenja ugovora kao ni prilikom njegovog potpisivanja, a niti nakon toga nitko nije pojasnio njegovu obvezu vezano uz plaćanje naknade, već da je ista naplaćena od strane tuženika. Iskaz tužitelja također ukazuje da je sve formalnosti vezano za zaključenje ovog ugovora obavila u autokući gdje ju je dočekao sadržajno pripremljen ugovor time da nije imala dojam da bi na bilo koji način mogla utjecati na sadržaj ugovora koji je već bio pripremljen i isti je potpisala.
14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita.
15. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužitelju potraživanja iznosa od 465,12 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.5.2007. do isplate, kada je tuženik isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunavanja utužene naknade (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a). Navedeno je bio razlog odbijanja dijela tužbenog zahtjeva za platež zatezne kamate na dosuđeni iznos za razdoblje od 12.5.2007. do 16.5.2007. Kako je visina plaćene naknade među strankama bila sporna proveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Darku Prpić iz Darfin d.o.o. sa zadatkom utvrđenja visine iste. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da iznos jednokratne naknade naplaćen prilikom isplate kredita na dan 16.5.2007. iznosi 789,51 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 3.504,46 kn odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 465,12 EUR. Tuženik u konačnici ne prigovara matematičkom izračunu vještaka te je odustao od dokaznog prijedloga za dopunsko usmeno saslušanje vještaka (ročište 10.12.2024., list 68 spisa). Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti.
16. U predmetnom slučaju, a nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je temeljem istog činjeničnog osnova zahtijevao isplatu višeg iznosa i time nije promijenio istovjetnost zahtjeva budući je riječ o istom zahtjevu po kojem parnica teče od podnošenja tužbe. U tom smislu nije važna odredba čl. 191 st. 1 ZPP-a koja povišenje tužbenog zahtjeva tretira kao preinačenje tužbe jer je njeno značenje samo procesne naravi i ima svrhu da takvu dispoziciju tužitelja podvrgne pravilima iz čl. 192 ZPP-a. Uostalom i sama odredba čl. 191 st. 1 ZPP-a razlikuje promjenu istovjetnosti zahtjeva i povećanje postojećeg zahtjeva dakle povećanje postojećeg zahtjeva nije isto što i promjena njegovog identiteta. Sud je stajališta da čak kada bi se i radilo o preinaci ista bi svakako bila dopuštena i svrsishodna u smislu odredbe čl. 190 Zakona o parničnom postupku te ne bi postojala zastara niti u pogledu povišenog dijela tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja (npr. Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž-1337/22).
17. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 5. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1, te Tbr. 42 i 48. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe 50 bodova, podnesak 27.2.2024. 50 bodova, ročište 9.7.2024. 50 bodova, podnesak 8.10.2024. 50 bodova, ročište 7.11.2024. 50 bodova te ročište 10.12.2024. 50 bodova ili ukupno 300 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 600,00 EUR te 25% PDV-a 150,00 EUR ili ukupno 750,00 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 100,00 EUR, pristojba na tužbu 33,18 EUR koji trošak je bio nužan za vođenje ovog postupka te je tako tužitelju ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 883,18 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.
U Zagrebu, 30. siječnja 2025.
Sudac:
Vesna Horvat
POUKA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.
Dna:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
