REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] F 5
Poslovni broj: Us I-668/2023-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničara Vanje Vidakovića, u upravnom sporu kojeg je pokrenuo tužitelj FŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (OIB: 84397956623), Središnje službe, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, radi prava na invalidsku mirovinu, 30. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-02/22-03/00250010428, URBROJ: 341-99-06/2- 22-897 od 17. ožujka 2022. i prvostupanjsko rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/l 141-02/20-03/00250010428, URBROJ: 341-25-06/2-20-79909 od 24. siječnja 2022.
II. Predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/l 141-02/20-03/00250010428, URBROJ: 341-25-06/2-20-79909 od 24. siječnja 2022., odbijen je zahtjev tužitelja, državljanina Republike Hrvatske, pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (dalje: HVO), podnesen 29. svibnja 2020., za priznanje prava na invalidsku mirovinu u skladu s čl. 142. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 112/17, 98/19 i 84/21, dalje: ZHB), s obrazloženjem da je u upravnom postupku prvostupanjsko tijelo vještačenja utvrdilo da kod tužitelja ne postoji invalidnost po osnovi ranjavanja u ratu u Bosni i Hercegovini (dalje: BiH).
2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 141-02/22-03/00250010428, URBROJ: 341-99-06/2- 22-897od 17. ožujka 2022. odbijena kao neosnovana s obrazloženjem da je drugostupanjsko tijelo vještačenja također utvrdilo da kod tužitelja ne postoji invalidnost po osnovi ranjavanja u ratu u BiH.
3. Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu Upravnom sudu u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu. Međutim, spis je rješenjem Predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 31 Su-229-2023-2 od 13. travnja 2023. delegiran ovom Sudu na daljnje rješavanje zbog velikog broja predmeta koje trenutno Upravni sud u Zagrebu ima u radu radi čega ne može u razumnom roku raspraviti ovaj predmet i donijeti odluku.
4. Tužitelj u tužbi obrazlaže kako je uzrok njegove invalidnosti ranjavanje zadobiveno tijekom službe u ratu u BiH i da je stradao na prvoj crti obrane prilikom eksplozije granate, da je ranjen gelerima po cijelom tijelu, odbačen i ozlijeđen u predjelu glave, kralježnice, koljena i da je zadobio oštećenje sluha, te da je o svemu tome priložio medicinsku dokumentaciju (nalaze specijalista) kojima se potvrđuju navedene tjelesne posljedice na njegovom tijelu. Stoga tvrdi da je on ratni vojni invalid (dalje: RVI) po osnovu ranjavanja i da se od navedenih tjelesnih posljedica kontinuirano liječi i danas. Dodaje kako mu nalazi i mišljenja tijela vještačenja iz upravnog postupka nisu dostavljeni pa da stoga nije imao mogućnost staviti konkretnije prigovore na njih. Obrazlaže da je trebalo provesti ispitni postupak i omogućiti mu da se očituje na prvostupanjski nalaz i mišljenje iz upravnog postupka u skladu s čl. 51. st. 2., čl. 52. i čl. 53. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) budući da to vještačenje predstavlja samo fazu postupka koja podrazumijeva izvođenje dokaza, dok je ZUP opći u pravilima postupanja. Dodaje i da je odredbama ZHB jasno i decidirano navedeno da prvostupanjsko tijelo vještačenja donosi nalazi mišljenje isključivo nakon neposrednog pregleda hrvatskog branitelja, a on da nije pozvan na to vještačenje te da je i žalbu prvenstveno temeljio na činjenici da nikada nije pozvan na to vještačenje kako bi po potrebi priložio i dodatnu dokumentaciju. Zaključno navodi da je kao pripadnik HVO ranjen i da ima posljedice ranjavanja od kojih se i danas kontinuirano liječi. Predlaže da mu se prizna status RVI ili podredno da se predmet vrati na ponovni postupak uz jasno navođenje počinjenih nezakonitosti u postupanju.
5. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao u bitnome kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te je dodatno obrazložio kako tužitelj u tužbi ponavlja navode koje je iznio u žalbi tj. da priložena medicinska dokumentacija ide u prilog činjenici da je RVI po osnovu ranjavanja, te da se od nastalih tjelesnih posljedica kontinuirano liječi i danas. Ističe da je bitno razlikovati pojmove invalidnost (smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti) i oštećenje organizma (invaliditet, tjelesno oštećenje, RVI). Navodi da je priznanje statusa RVI u BiH na temelju ranjavanja samo zakonom propisana pretpostavka na temelju koje se medicinska dokumentacija mogla dostaviti tijelu vještačenja radi donošenja nalaza i mišljenja o tome postoji li invalidnost, a tijela vještačenja oba stupnja su utvrdila da kod tužitelja ne postoji invalidnost prema hrvatskim propisima. Stoga, budući da su tijela vještačenja oba stupnja suglasna da kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost niti djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti, to da nije bilo osnove za uvažavanje žalbenih navoda i donošenja drugačijeg rješenja u ovoj upravnoj stvari. Tuženik je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.
6. Dakle, među strankama ovog spora nije sporno da je uzrok tužiteljevih zdravstvenih tegoba ranjavanje u ratu u BiH i da je tužitelju pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela u BiH priznato svojstvo RVI Vl. grupe sa 60% vojnog invaliditeta, stalno, po osnovi ranjavanja i da stoga tužitelj ima pravo tražiti invalidsku mirovinu prema odredbama ZHB.
7. Međutim, sporno je da li kod tužitelja postoji invalidnost kao posljedica ranjavanja i prema hrvatskim propisima, zatim je sporno je li tužitelj prema hrvatskim propisima trebao biti pozvan da sudjeluje i da bude pregledan u postupku vještačenja pred hrvatskim tijelima vještačenja i je li mu nalaz i mišljenje tijela vještačenja oba stupnja trebao biti dostavljen na očitovanje prema pravilima o općem upravnom postupku.
8. Sud je u tijeku spora pozvao tužitelja rješenjem poslovni broj 1 Us I-668/2023- 3 od 18. rujna 2023. da se očituje da li predlaže da se u ovom sporu provede dokaz sudsko-medicinskim vještačenjem na okolnost njegove radne sposobnosti u kojem slučaju je na poziv Suda dužan predujmiti troškove vještačenja ili je suglasan da se odluka donese na temelju postojeće dokumentacije u spisu. Tužitelj je dostavio podnesak u kojem je naveo da on nema primjedbi da se navedeni dokaz provede u ovom sporu, ali da on nažalost nije u mogućnosti snositi troškove istog zbog sveukupne teške financijske situacije u kojoj se nalazi. U tom podnesku je ponovo naveo kako smatra da je trebao sudjelovati u postupku vještačenja.
9. Kako se je tužitelj očitovao da ne može snositi troškove vještačenja, kojim dokazom bi mogao osporiti odlučne stručno-medicinske činjenice, to Sud nije proveo taj dokaz u ovom sporu, već je odluku donio na temelju postojeće dokumentacije u spisu.
10. Budući da stranke ovog spora nisu izričito tražile u tužbi i u odgovoru na tužbu da se u sporu zakaže rasprave, te kako u sporu nije bilo potrebno izvoditi nove dokaze, to je Sud na temelju odredbe čl. 98. t. 5. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS), te odredbe čl. 8. ZUS prema kojoj je Sud dužan upravni spor provesti bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješio bez održavanja rasprave.
11. Na temelju razmatranja činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
12. Odredbom čl. 142. st. 1. ZHB propisano je da pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela BiH priznat status ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja ili zatočeništva, imaju pravo na invalidsku mirovinu po ovom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela BiH, ako to pravo nisu ostvarili do stupanja na snagu ovoga Zakona temeljem Ugovora HVO. St. 2. istoga članka propisano je da pripadnici borbenog sektora HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela BiH priznat status ratnog vojnog invalida od I. do IV. skupine po osnovi bolesti ili ozljede, imaju pravo na invalidsku mirovinu po ovom Zakonu i Zakonu o mirovinskom osiguranju umanjenu za iznos osobne invalidnine koja im je priznata po pravomoćnom rješenju nadležnog tijela BiH. St. 3. istog članka propisano je da se pravo iz st. 1. i 2. tog članka ostvaruje pod uvjetima određenim ovim Zakonom i Zakonom o mirovinskom osiguranju te na način i postupkom određenim Ugovorom između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji.
13. Odredbom čl. 39. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18 – Oduka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/21, dalje: ZOMO), propisano je da smanjenje radne sposobnosti prema tom Zakonu postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. St. 2. propisano je da preostala radna sposobnost postoji kada je kod osiguranika nastalo smanjenje radne sposobnosti iz st. 1. ovoga članka, ali se s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima. St. 3. propisano je da djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti iz st. 1. tog članka, a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima. St. 4. propisano je da potpuni gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti. Prema st. 5. uzroci smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost te djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti su bolest, ozljeda izvan rada, ozljeda na radu ili profesionalna bolest.
14. Čl. 14. st. 10. Uredbe o metodologijama vještačenja ("Narodne novine", broj 67/17 i 56/18, dalje: Uredba) propisano je da za osobe s boravkom u inozemstvu vijeće vještaka iz čl. 3. st. 5. ove Uredbe daje nalaz i mišljenje na temelju medicinske dokumentacije ili detaljnog medicinskog izvješća dostavljenog od inozemnog nositelja mirovinskog ili socijalnog osiguranja primjenom uredbi Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti i međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju. Kada za to postoje razlozi, vještak ili vijeće vještaka daje nalaz i mišljenje na temelju neposrednog pregleda osigurane osobe.
15. Iz dokumentacije nadležnih tijela u BiH slijedi da je tužitelj ranjen na prvoj crti obrane prilikom eksplozije granate, da je ranjen gelerima po cijelom tijelu, da je odbačen i ozlijeđen u predjelu glave, kralježnice, koljena lijeve noge i da je zadobio oštećenje sluha i da kod tužitelja s osnova ranjavanja postoji 60 % invaliditeta te da mu je priznat status RVI po osnovi ranjavanja.
16. Kako je ranjavanje prema citiranom čl. 142. st. 1. ZHB osnova za priznavanje invalidske mirovine po hrvatskim propisima, to je u upravnom postupku provedeno medicinsko vještačenje kako bi se utvrdilo je li i prema hrvatskim propisima postoji invalidnost kod tužitelja uslijed ranjavanja u ratu u BiH i u kojem omjeru, odnosno koje ozljede su nastale kod tužitelja kao posljedica ratnih zbivanja (ranjavanja), te koliko svaka od tih ozljeda sudjeluje u smanjenju radne sposobnosti tužitelja. Tijela vještačenja oba stupnja su u svojim nalazima i mišljenjima suglasna da bolesna stanja tužitelja koja su posljedica njegovog sudjelovanja u ratu u BiH u svojoj izraženosti ne umanjuju trajno njegovu radnu sposobnost za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti.
17. Vezano za postupak priznanja prava na mirovinu za osobe s boravkom u inozemstvu, radi pojašnjenja navodi se da hrvatski nositelj mirovinskog osiguranja donosi ocjenu o invalidnosti na temelju dostavljene medicinske dokumentacije iz inozemstva i pri tome nije vezan ocjenom o invalidnosti stranog nositelja mirovinskog osiguranja. To stoga što hrvatski nositelj mirovinskog osiguranja samostalno utvrđuje činjenice koje se odnose na ocjenu invalidnosti prema propisima važećima u Republici Hrvatskoj i na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku provedenog u Republici Hrvatskoj, a nalaz i mišljenje iz inozemstva ne obvezuje domaće ovlaštene vještake mirovinskog osiguranja u pogledu kvalifikacije zdravstvenog stanja i utvrđivanja invalidnosti u hrvatskom mirovinskom osiguranju jer svaka država ugovornica primjenjuje vlastiti sustav ostvarivanja prava na temelju invalidnosti i vlastitu definiciju invalidnosti koja sadrži zakonske i medicinske kriterije koji su svojstveni njezinom sustavu socijalne sigurnosti, tržištu rada i drugim elementima koji se pri definiranju invalidnosti uzimaju u obzir.
18. U odnosu na navod tužitelja da su ga tijela vještačenja iz upravnog postupka trebala pozvati da sudjeluje u postupku vještačenja i da su ga trebala pregledati, navodi se, da kada se osoba nalazi u inozemstvu, da se nalaz i mišljenje može donijeti bez osobnog pregleda te osobe i to na temelju priložene medicinske dokumentacije prema citiranom čl. 14. st. 10. Uredbe, kako je to i obrazložio tuženik u osporavanom rješenju.
19. Međutim, Sud cijeni da je osnovan navod tužitelja da su mu nalazi i mišljenja tijela vještačenja iz upravnog postupka oba stupnja trebala biti dostavljena na očitovanje, tim više što se tužitelj nalazi u inozemstvu i što se u tom slučaju nalaz i mišljenje može donijeti bez da tužitelj sudjeluje u postupku vještačenja i bez osobnog pregleda tužitelja.
20. Tuženik je na taj navod tužitelja u obrazloženju osporavanog rješenja naveo kako ZOMO, niti Uredbom, nije propisana obveza dostave nalaza i mišljenja stranci, a da je odredbom čl. 84. st. 1. ZUP propisano da stranke i druge osobe koje dokažu pravni interes imaju pravo obavijestiti se o tijeku postupka i razgledati spis predmeta te o svom trošku umnožiti akte iz spisa.
21. U svezi s time navodi se da je točno da ZOMO i Uredba ne sadrže odredbe kojima je propisana obveza dostave nalaza i mišljenja stranci. Međutim, u ovoj vrsti postupaka upravna tijela pored specijalnih propisa primjenjuju i odredbe općeg upravnog postupka (odredbe ZUP), kao općeg zakona koji se supsidijarno primjenjuje u svim upravnim postupcima. Prema odredbi čl. 30. i čl. 52. ZUP, u bitnome slijedi, da se stranci mora omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari. Iz toga slijedi pravo stranke da joj se dostavi ili da na bilo koji drugi način bude upoznata sa sadržajem nalaza i mišljenja vještaka iz upravnog postupka, kao i da joj se omogući da se očituje na isti. Ovdje valja navesti da je nelogično obrazloženje tuženika da je tužitelj imao mogućnost uvida u spis i da se je na taj način trebao upoznati s nalazima i mišljenima tijela vještačenja iz upravnog postupka, kraj činjenice da se tužitelj nalazi u inozemstvu i da je upravo radi te okolnosti u citiranom čl. 14. st. 10. Uredbe i predviđena mogućnost da se u tom slučaju vještačenje može provesti bez prisutnosti stranke. Stoga je trebalo pismenim putem dostaviti nalaze i mišljenja tužitelju i ujedno ga pozvati da se u određenom roku očituje na iste.
22. Slijedom svega navedenoga, u upravnom postupku tužitelj nije bio upoznat s odlučnim činjenicama te mu nije bilo omogućeno da se očituje na iste, radi čega se i rješenja donesena u tako provedenom upravnom postupku ne mogu ocijeniti zakonitima. Stoga je Sud na temelju čl. 117. st. 1. ZUS usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kako je to navedeno u izreci ove presude, a u ponovnom postupku potrebno je da prvostupanjsko tijelo i tuženik dostave nalaze i mišljenja vještaka tužitelju na očitovanje, a nakon što omoguće tužitelju da se izjasni o medicinskim činjenicama iz tih nalaza i mišljenja tada će ponovo odlučiti o predmetnom zahtjevu tužitelja.
23. U ponovnom postupku tuženik je vezan pravnim shvaćanjima i primjedbama ovog Suda, te je obvezan donijeti odluku u ponovnom postupku u roku u od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude sukladno odredbi čl. 151. st. 2. ZUS.
24. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelju nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23), a pored toga tužitelj je u ovoj vrsti spora oslobođen plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 135. ZHB.
U Rijeci 30. siječnja 2025.
Sutkinja
Vesna Perić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. i čl. 127. ZUS).
Dostaviti:
- tužitelju putem opunomoćenika za primanje pismena JŽ iz [adresa]
- tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, Antuna Mihanovića 3
