Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-1367/2019-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŠĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nedi Brčić, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku iz OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 18. prosinca 2024. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja u zamjeni Hrvoja Jovića, odvjetnika iz Vinkovaca, i punomoćnika tuženika u zamjeni Mislava Srba, odvjetnika iz Osijeka, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 30. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju ŠĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.476,27 eura (slovima: dvije tisuće četiristo sedamdeset šest eura i dvadeset sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom do 31.12.2007. po stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 01. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i to tekućom:

- na iznos od 7,10 eur od 01.11.2008.g. do isplate,

- na iznos od 9,84 eur od 01.01.2009.g. do isplate,

- na iznos od 11,81 eur od 01.02.2009.g. do isplate,

- na iznos od 12,70 eur od 01.03.2009.g. do isplate,

- na iznos od 10,47 eur od 01.04.2009.g. do isplate,

- na iznos od 10,95 eur od 01.05.2009.g. do isplate,

- na iznos od 7,11 eur od 01.06.2009.g. do isplate,

- na iznos od 4,29 eur od 01.07.2009.g. do isplate,

- na iznos od 5,04 eur od 01.08.2009.g. do isplate,

- na iznos od 6,53 eur od 01.09.2009.g. do isplate,

- na iznos od 6,40 eur od 01.10.2009.g. do isplate,

- na iznos od 4,89 eur od 01.11.2009.g. do isplate,

- na iznos od 7,72 eur od 01.12.2009.g. do isplate,

- na iznos od 9,99 eur od 01.01.2010.g. do isplate,

- na iznos od 13,21 eur od 01.02.2010.g. do isplate,

- na iznos od 12,47 eur od 01.03.2010.g. do isplate,

- na iznos od 16,85 eur od 01.04.2010.g. do isplate,

- na iznos od 16,02 eur od 01.05.2010.g. do isplate,

- na iznos od 17,63 eur od 01.06.2010.g. do isplate,

- na iznos od 31,64 eur od 01.07.2010.g. do isplate,

- na iznos od 28,67 eur od 01.08.2010.g. do isplate,

- na iznos od 37,45 eur od 01.09.2010.g. do isplate,

- na iznos od 34,42 eur od 01.10.2010.g. do isplate,

- na iznos od 29,32 eur od 01.11.2010.g. do isplate,

- na iznos od 39,53 eur od 01.12.2010.g. do isplate,

- na iznos od 52,53 eur od 01.01.2011.g. do isplate,

- na iznos od 43,33 eur od 01.02.2011.g. do isplate,

- na iznos od 46,56 eur od 01.03.2011.g. do isplate,

- na iznos od 42,45 eur od 01.04.2011.g. do isplate,

- na iznos od 43,19 eur od 01.05.2011.g. do isplate,

- na iznos od 60,62 eur od 01.06.2011.g. do isplate,

- na iznos od 62,31 eur od 01.07.2011.g. do isplate,

- na iznos od 76,87 eur od 01.08.2011.g. do isplate,

- na iznos od 69,39 eur od 01.09.2011.g. do isplate,

- na iznos od 61,21 eur od 01.10.2011.g. do isplate,

- na iznos od 60,33 eur od 01.11.2011.g. do isplate,

- na iznos od 59,70 eur od 01.12.2011.g. do isplate,

- na iznos od 63,60 eur od 01.01.2012.g. do isplate,

- na iznos od 67,01 eur od 01.02.2012.g. do isplate,

- na iznos od 67,46 eur od 01.03.2012.g. do isplate,

- na iznos od 65,11 eur od 01.04.2012.g. do isplate,

- na iznos od 66,70 eur od 01.05.2012.g. do isplate,

- na iznos od 67,79 eur od 01.06.2012.g. do isplate,

- na iznos od 65,96 eur od 01.07.2012.g. do isplate,

- na iznos od 66,44 eur od 01.08.2012.g. do isplate,

- na iznos od 65,07 eur od 01.09.2012.g. do isplate,

- na iznos od 62,10 eur od 01.10.2012.g. do isplate,

- na iznos od 65,26 eur od 01.11.2012.g. do isplate,

- na iznos od 66,78 eur od 01.12.2012.g. do isplate,

- na iznos od 65,71 eur od 01.01.2013.g. do isplate,

- na iznos od 59,75 eur od 01.02.2013.g. do isplate,

- na iznos od 64,82 eur od 01.03.2013.g. do isplate,

- na iznos od 65,25 eur od 01.04.2013.g. do isplate,

- na iznos od 63,27 eur od 01.05.2013.g. do isplate,

- na iznos od 57,10 eur od 01.06.2013.g. do isplate,

- na iznos od 56,94 eur od 01.07.2013.g. do isplate,

- na iznos od 58,46 eur od 01.08.2013.g. do isplate,

- na iznos od 60,89 eur od 01.09.2013.g. do isplate,

- na iznos od 64,26 eur od 01.10.2013.g. do isplate,

u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju ŠĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.987,50 eura (slovima: tisuću devetsto osamdeset sedam eura i pedeset centi) sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja tj. 30. siječnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo pokugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa u visini od 71,22 eura (slovima: sedamdeset jedan eur i dvadeset dva centa), kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku 21. studenog 2019. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi isplate.

1.1. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 15. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 198-50-3673648, a temeljem kojeg je koristio kredit u iznosu od 20.969,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, s rokom otplate kredita od 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospjeća.

1.2. Predmetni Ugovor o kreditu je ugovoren u valuti (CHF) sa isplatom u kunskoj protuvrijednosti (valutna klauzula). Naime, čl. 7. predmetnog ugovora je ugovorena otplata u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta kredita temeljem tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu – kunu stavljajući tužitelja kao potrošača korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na ovdje tuženika i radi se o ništetnoj odredbi ugovora. U navedenom pravcu govori i presuda Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018., a potvrđena Presudom Vrhovnog suda RH broj: Rev-2221/2018-11 od 03.09.2019. kojom je odbijena revizija tuženika kojom je nesporno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125707, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. , te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, te stoga predlaže sudu naložiti tuženiku da tužitelju izvrši isplatu uplaćenog iznosa po osnovi valutne klauzule sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima ovoga postupka.

1.4. Nadalje, tužitelj navodi kako ne raspolaže dokumentacijom potrebnom za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva s osnova novčanog potraživanja koje mu mora vratiti tuženik, to isti podnosi tzv. stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b ZPP-a.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prije svega prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a sve to iz razloga jer je čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora u Zagrebu, zbog čega je predlagao da se ovaj sud oglasi nenadležnim i po pravomoćnosti predmet dostavi na rješavanje mjesno nadležnom sudu.

2.1. Nadalje, opreza radi tuženik u cijelosti osporavao tužbu i tužbeni zahtjev smatrajući da tužitelj neosnovano svoj zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018. Tuženik smatra da se u naprijed navedenim postupcima koji su vođeni povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača pravna zaštita pruža na općenitoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost je li sporna odredba tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštena. Tuženik nadalje navodi da je tužitelj ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, te da se upravo iz tog razloga naprijed donesene presude povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača ne mogu primijeniti na auto kredite. Unatoč činjenici da se naprijed navedena odluka u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne odnosi na tužiteljev ugovor o kreditu, a ukoliko bi sud zauzeo drugačiji stav, tuženik smatra da bi tužitelj morao dokazati nepoštenost konkretnih ugovornih odredbi, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze.

2.2. Tuženik smatra da prema odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. ZZP/07, tužitelj prije svega mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, jer ukoliko to ne bi dokazao nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a ako nemaju bilo koje od naprijed navedena tri obilježja, da se tada provodi test poštenosti kada je potrebno utvrditi da li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, odnosno da ta odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U pogledu navoda tužitelja da je ništetna valutna klauzula iz konkretnog ugovora o kreditu, tuženik ističe da je ista odredba bila tužitelju jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da se o njoj pojedinačno pregovaralo, pa da stoga ona nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.3. Na poslijetku tuženik prigovara visini tužbenog zahtjev i ističe prigovor zastare, te predlaže tužbene zahtjeve tužitelja odbiti i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prozročene parnične troškove zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

3. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 10. listopada 2024. na način da je zahtijevao da mu tuženik zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli isplati preplaćeni iznos od 2.476,27 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos. U odnosu na odgovor na tužbu tuženika u svom očitovanju tužitelj se protivi svim navodima iz odgovora na tužbu kao neosnovanim u cijelosti. Smatra da je u ovome postupku sud vezan pravnim shvaćanjima koja su zauzeta u presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u pogledu ništetnosti odredbi u potrošačkim ugovorima u načinu primjene valutne klauzule.

4. Sud je odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti isti prigovor odbio, te je donio rješenje broj P-1367/2019-5 od 10. siječnja 2020. koje rješenje je povodom uložene žalbe tuženika potvrdio Županijski sud u Karlovcu svojom odlukom broj Gž- 210/2020-2 od 15. veljače 2021.

5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi čitanjem preslike Ugovora o kreditu broj: 198-50-3673648 sklopljenog 15.09.2006. (list 4-5), potvrde (solemnizacije) javnog bilježnika od 18.09.2006. (list 6), zahtjeva za dostavu dokumentacije s potvrdom slanja (list 7-9), obavijest banke o dostavi dokumentacije sa naknadama (list 28), preslike zahtjeva za kredit (list 29-30), promotivne uvjete za odobravanje kredita (list 31-33), tržišne parametre za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF (list 34), otplatni plan (list 93-98), prijepis knjigovodstvene kartice (list 99-103), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borković, dipl.oec. iz Vinkovaca, dana 04.10.2024. (list 126-130), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 18.12.2023. (list 163-165).

6. Tužitelj u svoj iskazu navodi da je ugovor o kreditu s tuženom bankom zaključio 15.09.2006. u svrhu kupnje automobila, koji je koristio za svoje osobne potrebe. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt. Kredit nije koristio kao poreznu olakšicu. Za ovu banku se odlučio jer su ga u auto kući uputili na ovu banku budući s njom imaju suradnju. Uputili su ga u poslovnicu banke, a u banci su mu ponudili kredit u CHF kao najpovoljniji odnosno jedini koji može dobiti za kupovinu automobila. Druge kredite mu nisu nudili. Ugovor je bio pripremljen kao gotov obrazac koji je samo trebao potpisati, a prije samog potpisivanja trebao je pribaviti potrebnu dokumentaciju kojom dokazuje kreditnu sposobnost, te nije mogao pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora. Prije potpisivanja ugovor je pročitao i ovjerio kod javnog bilježnika. Nitko mu u banci, a niti kod javnog bilježnika nije posebno pojašnjavao odredbe ugovora. Nije najbolje razumio odredbe ugovora kao niti značenje pojmova kamatna stopa i valutna klauzula. Nitko mu nije rekao da može doći do tako drastične promjene rate kredita, a kada su rate porasle nitko ga nije o tome obavijestio. Bilo mu je najbitnije da mu kredit bude odobren i da ga može otplaćivati. Kredit je otplatio u cijelosti.

7. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio slijedeće:

7.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu dana 15. rujna 2006. na iznos od 20.969,90 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu, te da su sredstva iz kredita korištena za kupovinu osobnog automobila.

7.2. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/2012 u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/2018 od 03. rujna 2019.

8. Između stranaka je sporan osnov, visina, pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.1. Prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema čl. 140. ZZP/07 odnosno čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

9. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema st. 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

11. Analizirajući spornu odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.969,90 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan plaćanja a prema otplatnom planu, anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Između ostalog utvrđeno je da je tužena od 01. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03). U razdoblju od 01. rujna 2004. do 06. kolovoza 2007., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i čl. 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Nadalje u razdoblju od 01. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila je kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

12. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Ovdje sud ima u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru gdje su odredbe o promjenjivoj kamatanoj stopi i o valutnoj klauzuli sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik, te korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno istu sagledati kao cjelinu zbog čega je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku. Stoga proizlazi da je navedena odredba čl. 7. nepošteno ugovorena odredba u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 slijedom čega je ista i ništavna sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača, te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

13. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, a radi utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Tomislavu Borković dipl.oec. iz Vinkovaca.

13.1. Vještak u svom nalazu od 04.10.2024. navodi da ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan odobrenja po predmetnom ugovoru o kreditu 19.09.2006. za 1 CHF = 4,672962 kn, utvrđen je u visini od 2.476,27 eura.

14. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković kao stručan i objektivan, zasnovan na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjen prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da je uslijed promjene tečaja iznos od 2.476,27 eura koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule, upravo onaj iznos koji tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 10.10.2024.

14.1. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 2.476,27 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

14.2. Tuženik je po osnovi odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužitelju navedene novčane iznose i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

15. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, sukladno čl. 361. Zakona o obveznim odnosima zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa od 15. lipnja 2023. Obzirom da je tužba podnijeta 21. studenog 2019. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

16. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

17. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 151/22 i 138/23 – dalje: Tarifa) odobren trošak i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav dva obrazložena podneska i to od 09.01.2020. i 08.10.2024. svaki u iznosu od 200,00 eura, za sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije od 08.11.2019. u iznosu od 50 eura, za zastupanje na tri ročišta i to od 18.05.2021., 24.09.2024. i 18.12.2024. svako u iznosu od po 200,00 eura, te za ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, što uz pripadajući PDV u iznosu od 337,50 eura čini ukupan iznos od 1.687,50 eura.

17.1. Tužitelju je također priznat uplaćeni trošak za vještačenja u iznosu od 300,00 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 1.987,50 eura.

17.2. Tužitelju nije odobren zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 71,22 eura iz razloga što je tužitelj ovog troška oslobođen obzirom na Zakon o izmjenama zakona o sudskim pristojbama i to čl. 11. st. 1. toč. 20. istog Zakona prema kojoj potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa imaju pravo na oslobođenje na plaćanje sudske pristojbe, a kako tužitelj ovaj trošak nije niti platio, to je u ovom dijelu tužbenog zahtjeva odbijen.

U Vinkovcima 30. siječnja 2025.

Sudac:

Snježna Kozina

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana ovjerenog primitka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovoga suda pismeno u tri primjerka.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Neda Brčić, Vinkovci – pun. tužitelja

2. OD Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, na broj: 0186/2013/ns – pun. tuženika