Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž R-6/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Vesne Gašparuš-Horvat članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Tamari Crnković Gotovac, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske ceste d.o.o., Vončinina ulica 3, Zagreb, OIB: 55545787885, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1099/2022-22 od 16. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 30. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Hrvatske ceste d.o.o. i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1099/2022-22 od 16. prosinca 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Hrvatske ceste d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885 isplatiti tužiteljici HL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike plaće, iznos od 10.300,76 EUR bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 198,02 EUR od dana 15. prosinca 2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 198,02 EUR od dana 15. siječnja 2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 200,42 EUR od dana 15. veljače 2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 200,42 EUR od dana 15. ožujka 2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 200,42 EUR od dana 15. travnja 2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 200,42 EUR od dana 15. svibnja 2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 200,42 EUR od dana 15. lipnja 2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 200,42 EUR od dana 15. srpnja 2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 200,42 EUR od dana 15. kolovoza 2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 200,42 EUR od dana 15. rujna 2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 200,42 EUR od dana 15. listopada 2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 200,42 EUR od dana 15. studenog 2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 200,42 EUR od dana 15. prosinca 2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 200,42 EUR od dana 15. siječnja 2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 201,27 EUR od dana 15. veljače 2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 201,27 EUR od dana 15. ožujka 2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 201,27 EUR od dana 15. travnja 2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 201,27 EUR od dana 15. svibnja 2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 201,27 EUR od dana 15. lipnja 2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 204,07 EUR od dana 15. srpnja 2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 204,07 EUR od dana 15. kolovoza 2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 204,07 EUR od dana 15. rujna 2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 204,07 EUR od dana 15. listopada 2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 204,07 EUR od dana 15. studenog 2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 204,07 EUR od dana 15. prosinca 2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 204,07 EUR od dana 15. siječnja 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 204,92 EUR od dana 15. veljače 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 204,92 EUR od dana 15. ožujka 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 204,92 EUR od dana 15. travnja 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 204,92 EUR od dana 15. svibnja 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 204,92 EUR od dana 15. lipnja 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 204,92 EUR od dana 15. srpnja 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 204,92 EUR od dana 15. kolovoza 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 204,92 EUR od dana 15. rujna 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 204,92 EUR od dana 15. listopada 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 204,92 EUR od dana 15. studenog 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 204,92 EUR od dana 15. prosinca 2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 204,92 EUR od dana 15. siječnja 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 217,15 EUR od dana 15. veljače 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 217,15 EUR od dana 15. ožujka 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 217,15 EUR od dana 15. travnja 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 217,15 EUR od dana 15. svibnja 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 217,15 EUR od dana 15. lipnja 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 217,15 EUR od dana 15. srpnja 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 217,15 EUR od dana 15. kolovoza 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 217,15 EUR od dana 15. rujna 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 217,15 EUR od dana 15. listopada 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 217,15 EUR od dana 15. studenog 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 217,15 EUR od dana 15. prosinca 2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 217,15 EUR od dana 15. siječnja 2023. godine pa do isplate, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, po stopi koja se do 31. prosinca 2022., određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatske ceste d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885 isplatiti tužiteljici HL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura, uvećane za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 16. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška za preostali iznos preko dosuđenog."

2. Žalbu protiv navedene presude, sadržajno u dijelu u kojem nije upio u sporu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatom plaće za koju tvrdi da joj tuženik nije isplatio u spornom razdoblju obuhvaćenom tužbom sukladno odredbi članka 125. Kolektivnog ugovora za Hrvatske ceste d.o.o. (Klasa: 003-01/2018-1/228, Urbroj: 345-100/424- 2018-1 sklopljen 29. lipnja 2018. - dalje: KU) i članka 5. Pravilnika o devetim izmjenama i dopunama pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim primanjima u Hrvatskim cestama d.o.o. od 30. listopada 2018. (dalje: Pravilnika), te joj s tog osnova pripada pravo na povećanje koeficijenta s 3,20 (po kojoj je tuženik isplaćivao plaću) na 3,60 kao najvišeg koeficijenta unutar grupe radnih mjesta kojoj pripada tužiteljica.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru sadržajno istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi kako nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

5.1. Nije osnovan žalbeni razlog počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. i 14. ZPP koji tužiteljica obrazlaže tvrdnjom da se prije podnošenja tužbe trebala obratiti tuženiku i Komisiji za tumačenje kolektivnog ugovora.

5.2. Odredbom čl. 133. st. 1. Zakonom o radu („Narodne novine“, broj 93/14,127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23, dalje ZR) je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Stavkom 3. istog članka je propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa. Slijedom navedene odredbe jasno je kako tužiteljica nije bila dužna podnijeti zahtjev za zaštitu prava poslodavcu (tuženiku), jer se u konkretnom slučaju radi o postupku u povodu isplate razlike isplaćene bruto plaće odnosno o zahtjevu novčanih potraživanja. Tuženikovo pozivanje na odredbu čl. 124. st. 3. KU-a u potpunosti je irelevantno obzirom se kolektivnim ugovorom ne mogu mijenjati i/ili nepovoljnije uređivati kogentne zakonske odredbe jer je odredbom čl. 9. st. 3. ZR propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Slijedom navedenog, neosnovan je navod tuženika da se tužiteljica, prije podnošenja tužbe, trebala radi zaštite svojih materijalnih prava obratiti poslodavcu zahtjevom za zaštitu prava, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o novčanom zahtjevu tužitelja iz radnog odnosa. Iz istovjetnih razloga nije prije pokretanja sudskog postupka bila obvezna tražiti tumačenje Komisije za tumačenje kolektivnog ugovora.

5.3. Nije osnovan žalbeni razlog počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP kojim tvrdi da je sud pogrešno odredio predmet raspravljanja kao novčano potraživanje iz radnog odnosa, jer je sud postupao u skladu s odredbom čl. 2. ZPP u okviru zahtjeva koji je postavila tužiteljica za koji zahtjev je nadležan temeljem odredaba ZR.

5.4. Nije osnovan žalbeni razlog počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP koji tuženik obrazlaže navodeći da mu je sud „ograničio slobodnu volju“ u prezentaciji njegova viđenja primjene odredbe čl. 125. KU jer su u postupku izvedeni svi dokazi predloženi po strankama, pa tako i tuženiku, te je tuženik nakon očitovanja o spornoj primjeni odredaba KU jasno na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava naveo da nema daljnjih navoda za iznijeti, a prije toga je kao nespornu činjenicu priznao da je tužiteljica ispunila oba uvjeta iz KU (60 godina starosti i 5 godina staža do pune mirovine), kao i da nije sporna visina tužbenog zahtjeva (podnesak od 25.3.2024.)

6. Neosnovano tuženik pobija pravilnost i potpunost utvrđenja svih odlučnih činjenica u ovome postupku. Žalbeni razlozi koje tuženik iznosi s ovog osnova predstavljaju njegovu ocjenu izvedenih dokaza i njegovo viđenje primjene prava na iste te kao takvi ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenja svih odlučnih činjenica u postupku kao i pravilnost primjene materijalnog prava.

6.1. Prvostupanjski sud u postupku utvrđuje da je:

- odredbom čl. 47. KU regulirano pravo radnika da za obavljeni rad prima plaću, a koja se sastoji od: osnovne plaće utvrđene na osnovi složenosti poslova radnog mjesta na kojemu radnik radi i normalnih uvjeta rada na tom radnom mjestu, dodatka na plaću za radni staž, dodatka na plaću za posebne uvjete rada i dodatka na plaću za policu osnovnog dopunskog zdravstvenog osiguranja;

- odredbom čl. 50. st. 2. KU utvrđena najniža osnovna plaća – osnovica za obračun plaće u iznosu od 3.160,98 kuna, dok su radna mjesta razvrstana i vrednuju se prema grupama poslova i koeficijentima kako je to određeno člankom 52. KU;

- Ugovorom o drugim izmjenama i dopunama Kolektivnog ugovora za Hrvatske ceste d.o.o. od 6. svibnja 2019. mijenjan st. 2. čl. 50. KU i propisano ''Utvrđena najniža osnovna plaća – osnovica za obračun plaće od 01. siječnja 2019. godine iznosi 3.185,80 kuna'', te se osnovica za obračun plaće Ugovorom o četvrtim izmjenama i dopunama Kolektivnog ugovora za Hrvatske ceste d.o.o. od 8. srpnja 2020. , a koje odredbe se primjenjuju od 1. lipnja 2020. , povećava na iznos od 3.230,10 kuna;

- KU u čl. 125. propisano: ''Radnik ima pravo na najviši koeficijent za obračun plaće unutar grupe radnih mjesta kojoj pripada njegovo radno mjesto, ukoliko se mijenjaju akti poslodavca temeljem kojih se utvrđuje plaća, a radnik zadržava isto radno mjesto, pod uvjetom ispunjenja jednog od sljedeća dva uvjeta: ako je navršio 60 godina starosti te ako mu do pune mirovine nedostaje 5 godina radnog staža, odnosno do 5 godina života prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju''

- Pravilnikom je propisana promjena čl. 19. Pravilnika, koji se mijenja se te glasi:

Radnik ima pravo na najviši koeficijent za obračun plaće unutar grupe radnih mjesta kojoj pripada njegovo radno mjesto, ukoliko se mijenjaju akti poslodavca temeljem kojih se utvrđuje plaća, a radnik zadržava isto radno mjesto, pod uvjetom ispunjenja jednog od sljedeća dva uvjeta: ako je navršio 60 godina starosti te ako mu do pune mirovine nedostaje 5 godina radnog staža, odnosno do 5 godina života prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju.“;

- odredbom čl. 56. KU propisano je: ''Osnovna plaća radnika (ugovoreni koeficijent) uvećava se za svaku navršenu godinu radnog staža (efektivni rad) radnika za 0,5%'' slijedom čega je tuženik tužiteljici osim obračuna plaće po najvišem koeficijentu unutar grupe radnih mjesta, imao istoj pridodati i uvećanje za radni staž;

- da Komisija za tumačenje kolektivnog ugovora u pogledu odredbe čl. 125. KU nije dala bilo kakvo tumačenje.

7. Na ovako pravilno utvrđene odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice i tuženiku nalaže isplatu utuženog iznosa zaključujući kako su odredbe čl. 125. KU i čl. 5. Pravilnika o devetim izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim primanjima u Hrvatskim cestama d.o.o. od 30. listopada 2018. su identične, te da tuženik pogrešno interpretira članak 125. KU navodeći da promjene Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim primanjima ni na koji način ne utječu na radno mjesto tužiteljice ni na njenu plaću i da se čl. 125. KU treba tumačiti samo kao zaštita (postojećih) prava radnika i samo u slučaju mijenjanja akta poslodavca koji bi mogao imati za posljedicu smanjenje plaće radnika ili akta koji ima za svrhu reorganizaciju poslodavca.

8. I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sadržaj odredbe članka 125. KU te čl. 5. Pravilnika jasan je i nedvojben te regulira situaciju promjene akata poslodavca temeljem kojih se utvrđuje plaća, a radnik zadržava isto radno mjesto i predviđa dva uvjeta: da je radnik navršio 60 godina starosti ili da je radniku do pune mirovine nedostaje 5 godina radnog staža, odnosno do 5 godina života prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (što je nesporno kod tužiteljice), kao i da u skladu s odredbom čl. 319. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), odredbe ugovora treba tumačiti i primjenjivati onako kako glase pa je stoga neosnovana interpretacija tuženika kako bi se odredba trebala tumačiti i primjenjivati isključivo kao mehanizam sprječavanja smanjenja plaće radnika.

9. Prvostupanjski sud je također pravilno odbio kao neosnovan stav tuženika kako je za promjenu plaće tužiteljice trebao biti sklopljen dodatak ugovora o radu kojim se mijenja plaća i koji dodatak bi se primjenjivao za vrijeme trajanja KU, jer propust tuženika da tužiteljici ponudi dodatak ugovora o radu ne utječe na pravo tužiteljice da ostvaruje svoje novčano potraživanje s pozivom na odredbe KU, jer se u smislu odredbe čl. 9. st. 3. ZR o radi o primjeni za radnika najpovoljnijeg prava koje mu pripada temeljem odredaba KU.

10. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženik nije tužiteljici priznao pravo na povećanje koeficijenta s 3,20 na 3,60 kao najvišeg koeficijenta unutar grupe radnih mjesta kojoj pripada tužiteljica, već joj je nastavio isplaćivati plaću prema nižem koeficijentu 3,20, suprotno odredbama članka 125. KU i čl. 5. Pravilnika, te je stoga u obvezi tužiteljici isplatiti razliku plaće između koeficijenata 3,20 i 3,60 u utuženom periodu u iznosu od 10.300,76 eur, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. tog u mjesecu za prethodni mjesec.

11. Žalbu u pogledu odluke o trošku tuženik posebno ne obrazlaže. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan iznos troškova postupka koji je dosuđen tužitelju uzet iznos koji je dosudio sud prvog stupnja.

12. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu cijenjeni, jer nisu od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. ZPP).

13. Zbog svega navedenog, jer nisu osnovani žalbeni razlozi tuženika, a ne postoje ni oni na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

14. U nepobijanom dijelu pod točkom III. izreke, prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 30. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos