REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-819/2022-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Starčević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Jeleni Batarelo, odvjetnici iz Odvjetničkog društvau Davoru Vidoviću odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Vanja Peh i Jelena Batarelo iz Zagreba, Zavrtnica 17, odvojak 2, protiv tuženika KLINIČKA BOLNICA DUBRAVA sa sjedištem u [adresa], OIB: 32206148371, zastupanog po punomoćniku Tonču Ravliću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Ravlić i partneri iz Zagreba, Gundulićeva ulica 31, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. siječnja 2025 godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika EŽ, odvjetničke vježbenice, dana 30. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku KLINIČKA BOLNICA DUBRAVA, OIB: 322061148371, [adresa], da isplati tužitelju RŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.696,61 EUR (bruto), na ime mjesečnih novčanih iznosa sa osnova razlike plaće i naknada zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 30.12.2023. uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine a koja teče na svaki dospjeli, a neisplaćeni mjesečni iznos od 15.og u tekućem mjesecu za protekli mjesec, do isplate, osim na iznos predujma poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak prema izračunu nadležne ispostave Ministarstva financija, Porezne uprave, od svakog 15.og u tekućem mjesecu za protekli mjesec, do isplate, i to kako slijedi:

na iznos od 223,73 EUR od 16.03.2019. godine, pa do isplate,

na iznos od 187,71 EUR od 16.04.2019. godine, pa do isplate,

na iznos od 261,50 EUR od 16.05.2019. godine, pa do isplate,

na iznos od 243,31 EUR od 16.06.2019. godine, pa do isplate,

na iznos od 379,99 EUR od 16.07.2019. godine, pa do isplate,

na iznos od 333,46 EUR od 16.08.2019. godine, pa do isplate,

na iznos od 261,44 EUR od 16.09.2019. godine, pa do isplate,

na iznos od 310,85 EUR od 16.10.2019. godine, pa do isplate,

na iznos od 271,80 EUR od 16.11.2019. godine, pa do isplate,

na iznos od 219,23 EUR od 16.12.2019. godine, pa do isplate,

na iznos od 214,60 EUR od 16.01.2020. godine, pa do isplate,

na iznos od 274,13 EUR od 16.02.2020 godine, pa do Isplate,

na iznos od 337,01 EUR od 16.03.2020. godine, pa do isplate,

na iznos od 108,32 EUR od 16.04.2020. godine, pa do isplate,

na iznos od 35,34 EUR od 16.06.2020. godine, pa do isplate,

na iznos od 21,77 EUR od 16.07.2020. godine, pa do isplate,

na iznos od 12,42 EUR od 16.08.2020. godine, pa do isplate,

a sve to u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku KLINIČKA BOLNICA DUBRAVA ZAGREB, OIB: 322061148371, [adresa], da naknadi tužitelju RŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog postupka u iznosu od 1.000,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamata teče od dana donošenja presude, pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je u radnom odnosu kod tuženika, i to na radnom mjestu VSS zdravstveni djelatnik, specijalist neurokirurg, a rad mu je zbog prirode posla bio, a i sada je organiziran između ostalog i u smjenama, dvokratno, noću, vikendima - subotom i nedjeljom, blagdanom, prekovremeno. Također, isti ima pravo i na dodatke kako je niže specificirano u tužbi, a ujedno ima i znanstveni stupanj magistra znanosti. Tužitelj je ostvario veliki broj prekovremenih sati.

Plaća tužitelja odnosno određena uvećanja plaće i ostala prava radnika regulirana su Zakonom o radu, Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne Novine 88/13 – dalje u tekstu: KU 88/13, Narodne Novine 143/13 - dalje u tekstu: KU, Narodne Novine 96/15 - dalje u tekstu: Dodatak KU te Narodne Novine 29/18 – dalje u tekstu: KU/18, Narodne Novine 92/19-dalje u tekstu : KU/19, Narodne Novine 56/2020-dalje u tekstu KU 56/2020) te Zakonom o plaćama u javnim službama, kao i Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne Novine 141/12, 150/13, 24/17, 128/17 - 47/18,123/19, 66/20 - dalje u tekstu: TKU).

Isti propisi obuhvaćaju cijeli utuženi period od 01.02.2019.pa do dana podizanja ove tužbe.

Pri određenim uvećanjima plaće i ostalim pravima radnika koje tuženik nije poštovao, i to počev od 01.02.2019. godine do dana podnošenja ove tužbe, misli se prvenstveno na niže citirana prava koja tužitelj ima ostvariti.

Tuženik nije isplaćivao naknadu za cjelokupni prekovremeni rad u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan "padao" na "standardni" radni dan (od ponedjeljka do petka) (prema članku 58. stavak 9. KU 88/13, članku 51. stavku 9., 10. i 11. KU, odnosno članku 49. stavak 9., 10. i 11. KU 29/18 i KU 92/19, KU 56/2020, sve u vezi sa odredbama Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u RH). Naime, tužitelju u tom slučaju uz osnovnu plaću uvećanu za naknadu za blagdan pripada i naknada za prekovremene sate, a koja naknada za prekovremeni rad tužitelju nije isplaćivana.

Tuženik tužitelju nije isplaćivao dodatak na plaću s osnova posebnih uvjeta rada za sve stvarno odrađene sate rada (odnosno i u prekovremenom radu), a u iznosu utvrđenom člankom 65. KU 88/13, člankom 57. KU, Dodatkom KU odnosno člankom 55. KU 29/18 čl. 21 KU 92/19, KU 56/2020 i Popisom radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak, iako je tužitelj sve sate rada (pa tako i prekovremeni rad) odradio u posebnim uvjetima rada. Tuženik tužitelju nije isplaćivao dodatak na plaću s osnova iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi za sve stvarno odrađene sate rada (odnosno i u prekovremenom radu), a u iznosu utvrđenom člankom 66. KU 88/13, člankom 59. KU, Dodatkom KU odnosno člankom 57. KU 29/18 Dodatkom II. KU odnosno čl. 23. KU 92/19 KU 56/2020, iako je tužitelj sve sate rada (pa tako i prekovremeni rad) bio odgovoran za život i zdravlje ljudi.

Tuženik tužitelju počev od 01.02.2019. godine pa do dana podnošenja ove tužbe nije isplaćivao dodatak na plaću s osnova znanstvenog stupnja, za sve stvarno odrađene sate rada (odnosno i u prekovremenom radu), a u iznosu utvrđenom člankom 53. stavkom 2. (prije članak 54. stavak 2.) Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, iako je tužitelj sve sate rada (pa tako i prekovremeni rad) odradio kao magistar znanosti.

Ujedno, tuženik tužitelju nije isplaćivao naknadu za po jedan plaćeni slobodni dan nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom (prema članku 60. st. 2. KU 88/13 KU 92/19 i Dodatak KU 56/2020).

Također, tuženik nije tužitelju isplatio dodatak po osnovi radnog staža u zdravstvenim ustanovama za sve sate koje je tužitelj efektivno odradio, već samo na dio odrađenih sati, a čl. 60 KU (koji je bio na snazi od 01.12.2013.g. do 30.09.2015.g.) propisivao da pravo na uvećanje osnovne plaće imaju radnici koji su u zdravstvenim ustanovama i Zavodu ostvarili radni staž i to s navršenih 20 do navršenih 29 godina- 4%, zatim , s navršenih -34 godine 8%, a preko 34 godine 10% te sukladno čl. 45 KU, Narodne Novine 29/18 – dalje u tekstu: KU/18, Narodne Novine 92/19 - dalje u tekstu: KU/19, Narodne Novine 56/2020 - dalje u tekstu KU 56/2020.

Tuženik tužitelju nije ispravno, već u umanjenom iznosu, obračunao naknadu za pripravnost za sve stvarno odrađene sate rada (odnosno i u prekovremenom radu), a u iznosu utvrđenom člankom 62.KU 88/13, člankom 54. KU odnosno člankom 54. KU 29/18 KU 92/19 i Dodatak KU 56/2020.

Tuženik tužitelju nije ispravno, već u umanjenom iznosu, obračunao dodatak naknadu za rad po pozivu, A KOJI SE SMATRA PREKOVREMENIM RADOM I TAKO SE PLAĆA (OD KU), prema članku 55. KU odnosno članku 55. KU 29/18 KU 92/19 i Dodatak KU 56/2020.

Tuženik tužitelju nije ispravno, već u umanjenom iznosu, obračunao dodatak naknadu za dežurstvo za radnike koji su upućeni na specijalističku edukaciju ili edukaciju iz uže specijalizacije, prema članku 56. KU odnosno članku 56. KU 29/18 Ku 2018, KU 92/19 i Dodatak KU 56/2020.

Nadalje, Zakonom o radu (Narodne Novine 93/14; u daljnjem tekstu: ZOR), i to odredbom članka 81. (članak 60. prema Zakonu o radu Narodne Novine 149/09, 61/11, 82/12, 73/13) određeno je kako „…Za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad)…“. Odredbama Kolektivnih ugovora, konkretno odredbom članka 37. stavka 2. KU 126/11, odnosno članka 36. stavka 2. KU 143/13 propisano je da „…Radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije…“, a odredbom čl. 34. st. 2. KU 29/18 propisano je da „Radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.“ S obzirom da su za naknadu plaće za godišnji odmor uzimane prosječne mjesečne plaće koje su pogrešno obračunavane odnosno obračunavane u manjem iznosu, to je tuženik tužitelju pogrešno obračunavao i isplaćivao i naknadu za godišnji odmor. Naime, tuženik je vršio pogrešan obračun naknade za godišnji odmor jer je zbrajao prethodne tri plaće te ih dijelio sa satima provedenim na radu, na koji je način dobio prosječnu cijenu sata, da bi potom tako dobiveni iznos množio sa brojem sati korištenog godišnjeg odmora u tom mjesecu, umjesto da je zbrojivši tri plaće najprije tako dobiveni iznos podijelio na tri (kako bi dobio prosjek plaće), a onda tako dobiveni iznos podijelio sa redovnim brojem sati u mjesecu u kojem se koristio godišnji odmor (kako bi dobio prosječnu plaću po satu) i onda takav iznos pomnožio sa brojem sati korištenog godišnjeg odmora u tom mjesecu.

Na navedeni način jednostavno ispada da je radnik radio uvijek samo redovni fond sati te su zapravo radnici koji su imali puno prekovremenih sati u mjesecima koje prethode godišnjem odmoru kažnjeni odnosno oštećeni, obzirom im se taj dio uopće nije uzimao u obzir prilikom obračuna. A uzevši u obzir i da su im krivo obračunati neki odrađeni sati.

U skladu sa gore citiranom odredbom ZOR-a, u plaću se uračunavaju sva primanja u novcu i naravi koji predstavljaju naknadu za rad (dakle cijela bruto plaća) pa je očito u taj prosjek moralo ući sve što se nalazi na platnoj listi i isplaćuje kao plaća, a uslijed gore navedenog nije.

Slijedom svega navedenog, tuženik je tužitelju iz gore navedenih razloga pogrešno (u umanjenom iznosu) isplaćivao plaću, a isto tako i naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora, uslijed čega tužitelj ovim putem potražuje isplatu razlike plaće odnosno naknade plaće, koju mu je tuženik sukladno gore navedenom bio dužan isplaćivati, a nije.

Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, u podnesku od 15. siječnja 2025.g., tužitelj od tuženika, na ime dodataka za prekovremene sate, otežanih uvjeta rada te iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi -manje isplaćenih plaća/naknade za godišnji odmor potražuje iznos od 3.696,61 eura bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. stavkom 2. ZOO tekućom na pojedinačne mjesečne iznose kako je navedeno u izreci presude. Također potražuje trošak ovoga postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se tužba i tužbeni zahtjev tužitelja osporavaju se u cijelosti, kako u osnovu tako i visini.

Opreza radi tuženik ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja za utuženo razdoblje.

Tužitelj u svojoj tužbi tvrdi kako tuženik istome navodno nije isplaćivao naknadu za cjelokupni prekovremeni rad u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan „padao“ na standardni „radni dan“.

Osim navedenog tuženik navodi kako tužitelj istome navodno nije isplaćivao dodatak na plaću s osnova otežanih uvjeta rada za sve stvarno odrađene sate rada kao niti dodatak na plaću s osnove iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi za sve stvarno odrađene sate rada.

Tuženik osporava da se rad blagdanom treba tretirati i platiti kao prekovremeni rad. Naime, Zaključkom 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja određeno je kako mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana bez subota i nedjelja u tekućem mjesecu s 8 sati, a ne više kako je ranije bilo određeno bez blagdana, subota i nedjelja. Iz navedenog je razvidno da se sati koji su odrađeni na blagdan ili neradni dan ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu te se isti ne evidentiraju i ne plaćaju kao prekovremeni rad. Dakle, blagdani ulaze u radne dane, odnosno redovnu mjesečnu satnicu te se za navedene sate rada blagdanom isplaćuje naknada za blagdan (uvećanje plaće od 150%). Tužitelj pored te naknade nema pravo za navedene sate i na naknadu za prekovremeni rad (uvećanje plaće od 50%). Kada bi se tužitelju priznao rad blagdanom kao prekovremeni rad na navedeni način bi se radniku koji radi na blagdan satnica uvećavala za 200% što je nedopustivo i nezakonito.

Nadalje, tuženik navodi, kako članak 47. KU određuje da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža. Pri tome se kao dodaci na plaću određuju stimulacija, dodaci za posebne uvijete rada, dodaci i uvećanja plaća.

Obzirom na navedena određenja svi dodaci i uvećanja plaće (stimulacija, dodaci za posebne uvijete rada, dodaci i uvećanja plaće) obračunavaju se na osnovnu plaću kako je to definirano člankom 47. stavkom 2. KU.

U pogledu navedene odredbe dana su mišljenja povjerenstva iz Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja koje je povjerenstvo zaključcima 58. i 95. zauzelo stajalište kako za prekovremeni rad iznad ukupnog mjesečnog fonda sati se plaća obračunava sukladno članku 51. stavku 1. podstavku 4. KU, odnosno uvećava se za 50% na osnovnu plaću radnika bez primjene položajnog dodatka.

Isto tako zaključkom br. 106. određeno je kako je osnovica za izračun plaće osnovna plaća bez dodatka na plaću.

Nadalje, člankom 319. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje u tekstu ZOO) određeno je kako se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase.

Uzevši u obzir ranije citirane odredbe KU koje su izričite i jasne te ih nije potrebno posebno tumačiti, te ovdje navedenog članka ZOO, potpuno je jasno da se svi dodaci i uvećanja plaće obračunavaju na osnovnu plaću, a u koju ne ulazi prekovremeni rad.

U prilog navedenim tvrdnjama idu i brojne odluke Županijskih sudova u kojima se navodi kako se dodatak na otežane uvjete rada te dodatak za odgovornost za život i zdravlje ne obračunavaju i ne plaćaju na sate ostvarene kao prekovremeni rad. Također postoje u usuglašena tumačenja zajedničkog povjerenstva KU, koja sve dodatke i uvećanja obračunavaju na osnovnu plaću. Osim ranije citiranih zaključaka 58., 95. i 106. treba spomenuti i zaključak 152. u kojem se navodi kako povećanje dodatka s osnova posebnih uvjeta i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi ne mogu se kumulirati. Radnik koji ostvaruje pravo na dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi nema pravo na povećanje dodatka s osnova posebnih uvjeta rada.

Slijedom svega navedenog, tuženik je mišljenja kako tužitelj nema pravo na dodatke kako ih isti potražuje u svojem tužbenom zahtjevu.

Tuženik predlaže na okolnost tumačenja KU kao i prave volje među strankama saslušati članove povjerenstva za tumačenje KU kao i potpisnike KU.

Tuženik posebno ističe kako su tumačenja Zajedničkog povjerenstva obvezujuća i imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, a prema zaključcima navedenog povjerenstva, isti su sve dodatke i uvećanja tumačili na način da se dodaci obračunavaju na osnovnu plaću, bez prethodno obračunatih drugih dodataka. Prema zaključku sa 6. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora održane 18. prosinca 2018., preciznije zaključka broj 21, tumačenja ranijih povjerenstava odnose se na odredbe Kolektivnog ugovora koje su tumačene i imaju učinke tog kolektivnog ugovora.

Mutatis mutandis, ovaj zaključak upravo ukazuje na činjenicu ne samo da su tumačenja KU relevantna već tumačenja imaju učinke KU, dakle obvezujuća su te se odredbe KU moraju primjenjivati sukladno tumačenju.

Tome u prilog ide i recentna sudska praksa točnije Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. travnja 2021. poslovni broj Rev-281/2021 godine u kojem rješenju se jasno navodi kako Povjerenstvo za tumačenje Ugovora daje obvezujuća tumačenja odredbi Ugovora. Nadalje samom odredbom Kolektivnog ugovora propisano je kako su tumačenja Povjerenstva obvezna te se dostavljaju podnositelju upita te svim Ustanovama na koje se odnose, te imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana njegovog stupanja na snagu.

Prilog: Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-281/2021

od dana 27.4.2021. godine

Nadalje, tužitelj tvrdi kako je tuženik tužitelju pogrešno obračunavao i isplaćivao naknadu plaće za godišnji odmor, naknadu plaće za vrijeme trajanja privremene nesposobnosti za rad navodno ne poštujući odredbe Zakona o radu koje uređuju navedeno pitanje.

U odnosu na navode o pogrešnom računanju naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora tuženik navodi kako su izračuni i navodi tužitelja proizvoljni i neosnovani te iste tužitelj ničime nije dokazao. Naime, tuženik je pravilno vršio ovdje sporni obračun i isplatu naknade plaće tužitelju

Slijedom svega navedenog, a obzirom su tužbe i tužbeni zahtjevi tužitelja očito neosnovani, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbe i tužbene zahtjev tužitelja u cijelosti te dosuditi tuženiku trošak parničnog postupka.

3. Radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u obračunske liste plaća tužitelja, sudsku praksu, evidenciju rada, interni obračun potraživanja od strane tuženika.

4. Na temelju ovako provedenog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom uvećanja plaće po osnovi otežanih uvjeta rada za svaki sat kada je tužitelj radio u otežanim uvjetima rada, kao i uvećanja plaće po osnovi odgovornosti za svaki sat kada je tužitelj imao odgovornost za živote i zdravlje pacijenata, kao i naknada za po jedan plaćeni slobodan dan nakon odrađenog dežurstva, subotom, nedjeljom i blagdanom te dodatak po osnovi radnog staža u zdravstvenim ustanovama za sve sate koje je efektivno odradio, te je li tuženik tužitelju u utuženom razdoblju za vrijeme godišnjeg odmora isplatio naknade plaće uzimajući u obzir stvarne iznose njezinih plaća sa utuženim razlikama koje joj nisu isplaćene.

6. Među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kod tuženika na radnom mjestu liječnika specijaliste neurokirurgije. Također nije sporna visina tužbenog zahtjeva kao niti tijek kamate.

7. Među parničnim strankama je sporno jesu li tužitelju plaćeni dodaci za otežane uvjete rada, dodatak za odgovornost za život i zdravlje pacijenata, kao i naknadu za godišnji odmor.

8. Odredbom čl. 83. st. 3. Zakona o radu (NN 149/09, 61/11 i 73/13, dalje ZR/09), odnosno čl. 91. st. 3. (NN 93/14 i 127/17, dalje ZR/14) propisano je da se pod plaćom podrazumijeva osnovna ili minimalna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad.

Odredbom čl. 86. ZR/09, odnosno čl. 94. ZR/14 propisano je da radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi.

Odredbom čl. 47. st. 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, dalje KU/13) odnosno čl. 45 st.1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 28/18, dalje KU/18) , propisano je da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovu plaću, a st. 2 istog čl. da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. St. 3 navedenog čl. propisano je da su dodaci na osnovnu plaću: stimulacija, dodaci za posebne uvjete za rada, dodaci i uvećanja plaća. Odredbom čl. 51. st. 1. KU/13 odnosno čl. 49 st. 1. KU/18 propisano je da se osnovna plaća uvećava za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50%, te za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima.

Odredbom čl. 57. st. 1. KU/13 odnosno čl. 55. st. 1. KU/18 propisano je da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. U konkretnom slučaju, tužiteljici kao zdravstvenom radniku, specijalisti u bolnici, taj dodatak iznosi 25 % uvećanja osnovne plaće, a što među strankama nije sporno.

Odredbom čl. 59. KU/13 propisano je da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće, s time da je čl. 59. Dodatka I KU (NN 96/15), a koji je stupio na snagu 01. listopada 2015. godine, navedeni dodatak propisan u iznosu od 12%, kao i u čl. 57. KU/18.

Odredbom čl. 51. Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, dalje TKU/12) odnosno čl. 50. Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ( NN 128/17, dalje TKU/17), a koji se u utuženom periodu također primjenjuju na tužitelja plaća radnika je definirana na isti način kao i u KU/13 odnosno KU/18.

9. Radi utvrđenja visine potraživanja tužitelja, tuženik se obvezao izračunati razliku potraživanja.

10. Stranke nisu imale primjedbi na izračun tuženika te je tužitelj u skladu s istim podneskom od uredio svoj tužbeni zahtjev.

11. Sud smatra da tužitelju pripada uvećanje plaće za otežane uvjete rada za svaki sat kada je radio u otežanim uvjetima rada pa tako i za sve odrađene prekovremene sate. Naime, ukoliko postoje otežani uvjeti rada, oni postoje i u redovnom i u prekovremenom radu, te tužitelju pripada za sve efektivno odrađene sate rada uvećanje plaće za otežane uvjete rada bilo kao sati redovnog mjesečnog fonda radnih sati, bilo kao prekovremeni sati.

12. Isto se temelji na odredbi čl. 57. KU/13 odnosno čl. 55. KU/18 kojom je propisano da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja kod kojeg postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću koji u konkretnom slučaju iznosi 16 % . Naime, u popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak iz čl. 57. KU/13, odnosno čl. 55. KU/18 navodi se i radno mjesto tužitelja kao radno mjesto za koje mu pripada dodatak od 16% za posebne uvjete rada.

Vezano za zahtjev tužitelja za uvećanje plaće za dodatak za odgovornost za život i zdravlje ljudi, za efektivno odrađene sate, sud smatra osnovanim njegovo potraživanje budući je odredbom čl. 59. KU/13 i Dodatka I KU-a (NN 96/15) odnosno čl. 57. KU/18 utvrđeno da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% odnosno 12% od osnovne plaće, a prema mišljenju ovog suda taj dodatak obračunava se za svaki efektivno odrađeni sat rada (redovnog ili prekovremenog) i to tako da se utvrdi vrijednost osnovne plaće za sat rada i na njega obračuna dodatak.

Nadalje, tužitelj ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po osnovama iz čl. 57. KU/13, odnosno čl. 55. KU/18, 59.a Dodatka I KU-a, odnosno čl. 58 KU/18 i čl. 60. KU/13 zajedno sa dodatkom za prekovremeni rad budući isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na isplatu dodatka po osnovama iz gore navedenih članka KU-a, jer tužitelj i kada radi prekovremeno također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada te ima odgovornost za zdravlje i živote pacijenata.

Niti iz jedne odredbe KU-a ne proizlazi da radniku uvećanje pripada samo za ostvarenu redovnu satnicu, odnosno da se uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i uvećanje plaće po osnovi otežanih uvjeta rada, po osnovi odgovornosti za život i zdravlje pacijenata, kao i po osnovi dodataka za staž u zdravstvu, međusobno isključuju.

13. Dakle, tužitelju za prekovremene sate treba priznati dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, dodatak za posebne uvjete rada, neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad.

14. Dakle, sud smatra osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu na ime uvećanja plaće za navedene dodatke za primjenom odredbe čl. 86. ZR/09 odnosno čl. 94 ZR/14, te čl. 57. KU/13, odnosno čl. 55. KU/18.

15. Također je utvrdio osnovanim i zahtjev tužitelja za uvećanjem plaće za dodatak za odgovornost za život i zdravlje pacijenata u utuženom razdoblju za sve efektivno odrađene sate za 10% prema čl. 59. KU/13 odnosno 12% prema Dodatku I KU-a i čl. 57. KU/18.

16. Kako je nesporna visina tužbenog zahtjeva i tijek kamate, sud je tužitelju na ime razlike manje isplaćenih plaća dosudio iznos od 3.696,61 Eura bruto, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose kako je to navedeno pod I izreke presude.

17. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05 i 78/15), koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.1. ZPP-a, a u svezi s čl.155. ZPP-a.

19. Trošak je odmjeren temeljem važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika razmjerno vrijednosti predmeta spora i u okviru zahtjeva za naknadu troškova. Trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1), troška sastava podnesaka od 15.01.2025.g 200,00 eura , troška pristupa na roč. od 12.3.2024.g i 16.01.2025.g svaki po 200,00 eura, što sveukupno iznosi 800,00 eura.

20. Navedenom iznosu dodan je i PDV od 25% u iznosu od 200,00 euro, a što ukupno iznosi 1.000,00 eura.

21. Nadalje, sud je tužiteljici priznao zatraženu kamatu na parnični trošak sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN 112/12) po stopi određenoj odredbom čl. 29. ZOO-a, tekućom od dana presuđenja do isplate.

22. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 30. siječnja 2025.

Sudac:

Ivana Starčević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana pismenog primitka presude. Žalba se podnosi pisano, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika