Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Posl. br. Gž 1117/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji toga suda Svjetlani Pražić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovića br.3., OIB: 84397956623, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica Grada Vukovara br. 282., OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćnicima iz OD Grgić & Partneri d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 4253/2020 od 26. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 30. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 4253/2020 od 26. travnja 2024.
Obrazloženje
1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 376,47 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 281,25 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
2.Prvostupanjsku presudu pobija tužitelj iz žalbenog razloga sadržanog u čl. 353. st. 1. t.3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).
3.Odgovor na žalbu nije podnesen.
4.Žalba tužitelja nije osnovana.
5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu, u granicama žalbenih razloga tužitelja, ovaj sud nije utvrdio da kako se obzirom na čl. 467. st.1. ZPP-a, radi o predmetu u postupku spora male vrijednosti, da bi sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st.2., t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9. i 10. ZPP-a, a na koje povrede odredaba parničnog postupka, pazi ovaj sud po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. ZPP-a.
6.Nisu osnovani navodi tužitelja kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.
7.Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u visini iznosa invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio osiguranici ĆR u periodu od 31. siječnja 2018. do 31. ožujka 2019. zbog ozljede izvan rada u omjeru od 80%.
8.Među strankama je i u ovoj fazi postupka sporno da li postoji obveza tuženika da isplati tužitelju puni iznos isplaćenih mirovina sukladno čl. 160. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, dalje: ZMO-a) ili samo razmjerni iznos isplaćene invalidske mirovine, sukladno čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05 i dr., dalje: ZOOP-a).
9.1.Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski sud odbija kao neosnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije, pozivajući se pri tome na čl. 2. st.1. t.2., čl. 11. st.1., te čl. 22. st.1. ZOOP-a. Nadalje temeljem provedenih dokaza, točnije rješenja od 28. ožujka 2018. donesenog u upravnom postupku, kojim je utvrđeno da je kod osiguranice tužitelja nastupio potpuni gubitak radne sposobnosti, od čega da zbog ozljede izvan rada odnosno prometne nezgode u omjeru od 80%, a zbog bolesti preostalih 20%, prvostupanjski sud smatra da postoji uzročno posljedična veza između nastanka štetnog događaja odnosno ozlijeđivanja osiguranice tužitelja u prometnoj nezgodi od 28. svibnja 2006., te njenog umirovljenja.
Također sud prvog stupnja ne prihvaća kao osnovan ni tuženikov prigovor zastare potraživanja, rukovodeći se čl. 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a) u svezi čl. 165. st.1. ZMO-a), kao i time da je rješenje kojim je osiguranici tužitelja priznato pravo na razmjerni dio mirovine postalo pravomoćno 27. travnja 2018., a utuženi dio mirovine joj je bio isplaćivan od 31. siječnja 2018. do 31. ožujka 2019., dok je tužba tužitelja podnesena je 31. kolovoza 2020., slijedom čega sud zaključuje da je ista podnesena unutar zastarnog roka. Neosnovanim drži sud i tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.
9.2.Neovisno o prednjem, sud prvog stupnja smatra neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa.
Pri tome cijeni sadržaj čl. 161. st.1.-4., kao i čl. 27. st.1.-4. ZOOP-a, uvažava da između tužitelja i tuženika kao osiguratelja štetnika postoji odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu, da tužitelju svakom mjesečnom isplatom invalidske mirovine sukcesivno nastaje šteta, da su obveze tuženika kao osiguravajućeg društva po policama za osiguranje od automobilske odgovornosti regulirane odredbama ZOOP- a, te slijedom toga utvrđuje da ZOMO predstavlja samo opći propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja, a da su u postupcima kao što je ovaj, relevantne odredbe ZOOP-a, koje su bile na snazi u vrijeme izvršenih isplata invalidskih mirovina, uvažavajući stajališta iznesena u odlukama Vrhovnog suda RH poslovni broj Revx-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022.
Ujedno prvostupanjski sud navodi u obrazloženju svoje odluke da tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik, te da je obveza tuženika regulirana ZOOP-om temeljem kojeg zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi tog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane u ZOOP-u. Za osiguravajuća društva prvostupanjski sud smatra da nisu štetnici nego da temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom motornog vozila imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe, odnosno štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen upravo ZOOP-a.
9.3.Nastavno tome, sud prvog stupnja zaključuje da sukladno čl. 27. st. 1.- 3. ZOOP-a stvarna šteta koju je tuženik kao društvo za osiguranje u konkretnom slučaju obvezno nadoknaditi tužitelju predstavljala razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja za osiguranicu BR i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
No, kako temeljem izvedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi razmjerni iznos mirovine, a koji bi iznos bio stvarna šteta koju je tuženik dužan platiti, a da tužitelj, na kojem je po čl. 219. st. 1. ZPP-a teret dokazivanja, nije predložio provođenje bilo kakvih dokaza na tu okolnost, već je na ročištu održanom 15. ožujka 2024. naveo da nema daljnjih dokaznih prijedloga, te je odustao od svih predloženih a neprovedenih dokaza. Shodno tome, ocjena je prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao visinu svog potraživanja, zbog čega sud odlučuje kao u t. I. izreke presude.
Odluku o parničnom trošku sud temelji na čl. 154. st.1. u svezi čl. 155. ZPP-a.
10.Sukladno ovakvim utvrđenjima, nisu pravno utemeljene žalbene tvrdnje tužitelja kojima pobija pravilnost stajališta suda prvog stupnja u odnosu na pitanje primjene mjerodavnog materijalnog prava.
10.1.Protivno tumačenju tužitelja, stajalište je i ovog suda da u konkretnoj pravnoj situaciji, dolaze u primjenu odredbe ZOOP-a, a ne ZMO-a, kako to pogrešno smatra tužitelj.
Naime, skreće se pažnja tužitelju na činjenicu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, među ostalim, i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, sukladno odredbama ZOOP-a. U konkretnoj pravnoj situaciji radi se o obveznom osiguranju u prometu, koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena upravo odredbama već spomenutog ZOOP-a. To ima za posljedicu da se na konkretan odnos parničnih stranaka u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje ono materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP-a.
10.2.Osim toga je za napomenuti da se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač - štetnik. Obveza tuženika regulirana je odredbama ZOOP-a temeljem kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane odredbama ZOOP-a. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene pretpostavke propisane odredbama ZOOP-a) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretno vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP-a.
Čl. 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi: „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“
10.3.Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja. Stoga je uvjerenje i ovog suda da je u ovoj pravnoj stvari trebalo odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to čl. 27. ZOOP-a koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.
10.4.Odredbom čl. 27. st.1. ZOOP-a, propisano je da društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. istog članka, propisano je da se stvarnom štetom u smislu st. 1. ovoga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Stavkom 3. tog članka, propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Konačno st.4. propisano je da se st. 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.
10.5.Prema tome, analizirajući sadržaj ove odredbe, proizlazi da u slučaju kada se radio izdacima učinjenim s osnova invalidske mirovine, kako što je propisano u čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja HZMO-a i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu.
Budući da iz spisa nije razvidno da bi predmetna ozljeda osiguranika tužitelja nastala na radu, već je neprijeporno da je nastala u štetnom događaju od 28. svibnja 2006., za čiji je nastanak isključivo odgovoran osiguranik tuženika, to nema mjesta primjeni odredaba ZMO-a.
11.U prilog pravilnosti stajališta kako prvostupanjskog suda, ali isto tako i ovog suda, ukazuju mnogobrojne odluke Vrhovnog suda RH u kojima je izraženo ovakvo pravno shvaćanje (primjerice Rev 663/2022, Rev 1315/2022, Rev 495/2022, Rev 954/2022, Rev 772/2022, Rev 1180/2022, Rev 264/2022, Rev 249/2022, Rev 552/2022, Rev 5292/2022 i dr.)
12. Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.
13.Obzirom na prednje, pravilnom drži ovaj sud i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki II. izreke presude.
14.Zbog svih do sada izloženih razloga, valjalo je odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja, te potvrditi prvostupanjsku presudu primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.
U Rijeci 30. siječnja 2025.
Sutkinja
Svjetlana Pražić
