Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-568/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Košir Skračić, predsjednice vijeća, Zlatane Bihar, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Ivana Stipčića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojega zastupa punomoćnica Borka Mihović, odvjetnica u Daruvaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-8666/2019- 20 od 29. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 30. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-8666/2019-20 od 29. travnja 2022.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 1.925,83 kn i 34.002,21 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose pobliže određene izrekom presude (točka I. i II. izreke), a tuženiku je naloženo i naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 12.800,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ , broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP). Predložio je pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, a podredno je predložio istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. U postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud, u smislu odredbe člana 365. stavak 2. ZPP, pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni ona iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju žalbom ukazuje tuženik. Naime, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih je ne bi bilo moguće ispitati, a u njoj su sadržani jasni i dostatni razlozi o svim odlučnim činjenicama odlučnim za primjenu mjerodavnog prava iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO).

6. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi predloženih i izvedenih dokaza utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, koje činjenice prihvaća i ovaj sud.

7. Predmet spora u ovom stupnju postupka je zahtjev za isplatu iznosa preplaćenih po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanih u ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile 19. listopada 2007.

8. S obzirom na sadržaj ugovora o kreditu koji je tužitelj sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje automobila, prvostupanjski sud nalazi neosnovanim prigovor tuženika da bi u konkretnom slučaju bila isključena vezanost suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, jer tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužitelj u konkretnom ugovornom odnosu nastupio kao trgovac, a ne kao potrošač.

9. Pozivajući se na direktan učinak presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (članak 502.c ZPP), u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima u kojima su bile sadržane nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, prvostupanjski je sud utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, jer tužitelj nije imao utjecaj na njihov sadržaj, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj informiran o kriterijima na temelju kojih je mogao sagledati ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvih odredbi. Time je, tužitelj, kao potrošač, stavljen u neravnopravan položaj, čime je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja.

9.1. Prvostupanjski sud smatra da ugovorna odredba ne mora potrošaču biti samo gramatički razumljiva, već je nužno da je on prije sklapanja ugovora dobio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora, odnosno da je na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega iz spornih ugovornih odredbi proizlaze.

9.2. S obzirom na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te činjenicu da ga presuda donesena povodom te tužbe obvezuje i u ovom postupku, pobijana presuda utemeljena je na shvaćanju da bi bilo nesvrsishodno i previše tegobno za tužitelja (potrošača) u ovoj parnici ponovno provoditi dokazni postupak i saslušavati sudionike konkretnog pravnog odnosa, radi utvrđenja pojedinačnog pregovaranja u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.

10. Neosnovano tuženik u žalbi ponavlja da je tužitelj propustio dokazati status potrošača, pa da se na njega u svakom slučaju ne bi odnosila presuda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. To stoga što tuženik, na kojemu je teret dokaza tih činjenica, nije dokazao da se u konkretnom slučaju radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).

11. Iako je tuženik u pravu kada navodi da je zaključak prvostupanjskog suda

– o direktnom učinku presude u kolektivnom sporu bez potrebe da se utvrđuje je li konkretni potrošač (ovdje tužitelj) tijekom pojedinačnog pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora dobio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora (sa spornim odredbama) - protivan shvaćanju koje je o tom pravnom pitanju zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske (primjerice u odluci poslovni broj Rev-1279/2022-4 od 14. veljače 2023.), ovaj sud smatra da to nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, budući da je tuženik radi utvrđenja tih činjenica određeno predložio saslušati samo svjedoka ĆĆ, koji je u svojstvu javnog bilježnika solemnizirao sporni ugovor o kreditu, dok je potpuno neodređeno predložio kao svjedoka saslušati i svog zaposlenika.

11.1. Saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora budući da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora nije mogao tužitelju objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja koji nisu bili sadržani u ugovornim odredbama, a niti je prema mjerodavnom zakonodavnom okviru on takve ovlasti imao. S druge strane, tuženik tijekom postupka nije određeno naveo koji je njegov djelatnik sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora, niti je tu činjenicu moguće utvrditi iz samog ugovora, pa predlaganjem dokaza da se radi utvrđenja odlučnih činjenica sasluša neki njegov djelatnik, bez navođenja imena i prezimena te osobe i svojstva u kojem je ta osoba sudjelovala u sklapanju spornog ugovora, tuženik odlučnu činjenicu ionako ne bi mogao dokazati. Zaključno, iako je tuženik tijekom postupka predložio saslušati tužitelja kao stranku, koji prijedlog je prvostupanjski sud odbio, ocjena je ovog suda da takvo postupanje suda nije bilo odlučno, budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari upravo utemeljena na činjenicama koje upućuju na to da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, od kojih tvrdnji tužitelj tijekom postupka nije odustao, štoviše kontinuirano ih je ponavljao u podnescima i na ročištima za glavnu raspravu, pa je za pretpostaviti da tužitelj u svom iskazu ne bi rekao ništa više ni drugačije od onoga na čemu temelji tužbu i tužbeni zahtjev u ovom postupku.

11.2. Kako, dakle, tuženik nije sudu ponudio odgovarajuće dokaze da se u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo i da su tužitelju na transparentan način pojašnjeni kriteriji promjene valute odnosno kamatne stope, pa da su time okolnosti konkretnog slučaja bile drugačije od onih u kolektivnom sporu, pravilno je prvostupanjski sud – polazeći od utvrđenja da su sporne ugovorne odredbe nepoštene, odnosno ništetne u smislu odredbe članka 96. stavak 1. i članka 102. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07. – dalje: ZZP) - na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO, prihvatio restitucijski zahtjev te obvezao tuženika da tužitelju vrati razliku između iznosa kamata koje je platio i onog iznosa kamata koje su za cijelo vrijeme otplate kredita izračunate na temelju početno ugovorene kamatne stope, kao i da mu vrati razliku između iznosa koji je nastao kao razlika između tečaja CHF na dan plaćanja pojedinih mjesečnih anuiteta u odnosu na početno utvrđeni tečaj (na dan isplate kredita), uz izraženi pravni stav da je tuženik nesavjestan stjecalac pa da je na preplaćene iznose zatezne kamate dužan platiti od dana stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO).

11.3. Naslanjajući se na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u svojoj presudi broj Rev-308/2022-2 od 19. travnja 2022., ovaj sud nalazi da je pravilno prvostupanjski sud obvezao tuženika da tužitelju vrati iznos preplaćenih kamata upravo u visini razlike između kamata koje je plaćao tijekom otplate kredita i one koju bi platio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Naime, u toj je odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio jasan stav da bi supstitucijom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nekom drugom stopom, koju bi sud utvrđivao od slučaja do slučaja, bili ugroženi ciljevi zakonom predviđene zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, a svaka prilagodba ništetne ugovorne odredbe značila bi ujedno i njezino djelomično ostavljanje na snazi, što nije dopušteno. To stoga što nepoštena ugovorna odredba ne obvezuje potrošača, a pravne posljedice ništetnosti propisane tim Zakonom jednake su kao da takve ugovorne odredbe (dijela odredbe) nije niti bilo.

12. Tuženik u žalbi opetovano ponavlja navode koje je isticao tijekom postupka, da je kod izračuna visine tužbenog zahtjeva trebao uzeti u obzir i eventualna razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene i kada je tečaj CHF bio niži od onog na dan isplate kredita.

12.1. Međutim, kako tuženik u odnosu na svoje (navodno/eventualno) potraživanje s osnove negativne tečajne razlike nije na određen način istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP niti materijalno pravni prigovor prijeboja iz članka 195. i 196. ZOO, a niti je postavio protutužbeni zahtjev za isplatu tog iznosa, u izostanku određenog prigovora i/ili zahtjeva, prvostupanjski sud nije bio ni ovlašten ni dužan u predloženom pravcu umanjivati tužiteljevu tražbinu, o čemu se na isti način izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u sjednici proširenog vijeća od 18. prosinca 2023. u predmetu poslovni broj Rev-549/2023.

12.2. S tim u vezi neosnovani su žalbeni razlozi kojima tuženik i u ovom stupnju postupka prigovara visini tužbenog zahtjeva, uz napomenu da matematičkom izračunu preplaćenih iznosa kako ih je vještak utvrdio, tuženik nije prigovorio.

13. Neosnovano tuženik u žalbi ponavlja i prigovor zastare utuženog potraživanja, jer je pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda da je zastarni rok, koji je prekinut podnošenjem kolektivne tužbe, počeo ponovno teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđena ništavost spornih ugovornih odredbi. Kako je odluka kojom je utvrđena ništetnost po osnovi jednostrano promijenjene kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a ona kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., to je tužba u ovoj pravnoj stvari, koju je tužitelj podnio 11. lipnja 2019., podnesena unutar zastarnog roka iz članka 225. ZOO.

14. Budući da je tuženik sklopio s tužiteljem ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne odredbama Zakona o zaštiti potrošača, odnosno Zakona o obveznim odnosima i kao takve ništetne, isti se smatra nepoštenim stjecateljem činjenicom sklapanja takvog ugovora, pa mu je osnovano prvostupanjski sud naložio zatezne kamate platiti od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita (članka 1115. ZOO).

15. Slijedom navedenoga, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, žalbu tuženika valjalo je odbiti i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

16. S obzirom na to da tuženik sa žalbom nije uspio, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP u vezi članka 154. stavak 1. ZPP).

U Sisku 30. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Renata Košir Skračić