REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

P-3702/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Marijanu Glavašu, na temelju prijedloga višeg sudskog savjetnika Tee Majsan, u pravnoj stvari tužitelja NĆ, [adresa] N, OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Krunoslavu Vuljaku, odvjetniku u Koprivnici, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 14. siječnja 2025., u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja, 21. studenog 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. da tužitelju NĆ isplati iznos od 1.166,81 eur zajedno sa zateznom kamatom tekućom:

na iznos od 20,85 EUR

koja teče od 2.8.2010 pa do plaćanja na iznos od 30,23 EUR

koja teče od 2.9.2010 pa do plaćanja na iznos od 25,99 EUR

koja teče od 2.10.2010 pa do plaćanja na iznos od 22,88 EUR

koja teče od 2.11.2010 pa do plaćanja na iznos od 32,21 EUR

koja teče od 2.12.2010 pa do plaćanja na iznos od 37,86 EUR

koja teče od 2.1.2011 pa do plaćanja na iznos od 33,91 EUR

koja teče od 2.2.2011 pa do plaćanja na iznos od 34,47 EUR

koja teče od 2.3.2011 pa do plaćanja na iznos od 31,36 EUR

koja teče od 2.4.2011 pa do plaćanja na iznos od 32,49 EUR

koja teče od 2.5.2011 pa do plaćanja na iznos od 42,38 EUR

koja teče od 2.6.2011 pa do plaćanja na iznos od 44,08 EUR

koja teče od 2.7.2011 pa do plaćanja na iznos od 55,10 EUR

koja teče od 2.8.2011 pa do plaćanja na iznos od 51,15 EUR

koja teče od 2.9.2011 pa do plaćanja na iznos od 44,65 EUR

koja teče od 2.10.2011 pa do plaćanja na iznos od 44,65 EUR

koja teče od 2.11.2011 pa do plaćanja na iznos od 43,80 EUR

koja teče od 2.12.2011 pa do plaćanja na iznos od 46,06 EUR

koja teče od 2.1.2012 pa do plaćanja na iznos od 48,60 EUR

koja teče od 2.2.2012 pa do plaćanja na iznos od 48,89 EUR

koja teče od 2.3.2012 pa do plaćanja na iznos od 47,19 EUR

koja teče od 2.4.2012 pa do plaćanja na iznos od 47,76 EUR

koja teče od 2.5.2012 pa do plaćanja na iznos od 48,89 EUR

koja teče od 2.6.2012 pa do plaćanja na iznos od 47,76 EUR

koja teče od 2.7.2012 pa do plaćanja na iznos od 203,61 EUR koja teče od 26.7.2012 pa do plaćanja do 31.7.2015. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana. II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 843,75 eur sa zateznim kamatama tekućim od 30. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao kreditorom 5.12.2005. sklopio Ugovor o kreditu br. 757232 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.377,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita dok se isti vraćao po prodajnom tečaju kreditora, dakle predmetnim ugovorom je bila ugovorena valutna klauzula u valuti CHF koja je nepoštena i ništetna. Navodi da je istim ugovorom ugovorena i kamatna stopa u iznosu od 5,00% godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. O toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a takva odredba je nepoštena i ništetna. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/2012 od 4. srpnja 2018.te čl. 502.a Zakona o parničnom postupku. Predlaže da sud donese presudu kojom će se naložiti tuženiku vratiti tužitelju kao stečeno bez osnove iznos od 1.166,81 eur sa zateznim kamatama na pojedine iznose, uz naknadu troška parničnog postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare potraživanja. Dalje navodi da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet budući da je u toj parnici utvrđena tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanja na okolnost jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinom slučaju. Ističe da nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnim u Parnici Potrošač. Utužene odredbe ne mogu biti ništetne pozivanjem na presudu VTS-a budući da takve odredbe nisu bile predmet ispitivanja u parnici Potrošač pa time niti dio dispozitiva Presude VTS-a. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u parnici Potrošač dok je Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o potrošačkom kreditiranju predviđao mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućim kamatnih stopa u portfelju tuženika, pri tome se vodio kombinacijom nekoliko parametara koje detaljno obrazlaže. Zaključuje da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja odnosno da nisu uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana, njihov sadržaj je određen i odrediv te je vidljivo da visina kamatne stope utvrđena odredbama uopće ne ovisi o volji tuženika već o objektivnom izvanjskom parametru. Navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da se tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, bio dužan sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koja ona može imati po njegova prava i obveze iz Ugovora, te je mogao od službenika tuženika u svakom momentu zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Kako je tužitelj svojom Izjavom jasno dao do znanja da je upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i sa rizicima povezanim s tečajnim razlikama, odnosno da razumije i da je informiran o valutnoj klauzuli, nije dopuštena mogućnost primjene pravnih utvrđenja iz presude VTS-a po pitanju nepoštenosti valutne klauzule vezane za CHF. Stoga kako je u konkretnom slučaju odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 84 ZZP ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81 ZZP-a nije dopuštena. Također, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupak protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Također, u trenutku sklapanja predmetnog ugovora nije postojao niti jedan zakonski niti podzakonski propis koji bi od tuženika zahtjevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su stranke imale jednake i ravnopravne startne pozicije. Visinu tužbenog zahtjeva ne osporava.

3. U tijeku postupka sud pročitao spisu priloženu dokumentaciju, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika 5.prosinca 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 757232 kojim je prednik tuženika odobrio tužitelju kredit za kupnju vozila u iznosu od 14.377,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate uz rok otplate od 84 mjeseci uz redovnu kamatu od 5% godišnju, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, te da je čl. 8 određeno da korisnik otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 203,20 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.

5. Sporno je da li su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, sporno je da li je nastupila zastara potraživanje.

6. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., pravomoćno je utvrđeno da je da je tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenom presudom riješeno je prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi ugovora o kreditu.

8. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9. Dakle ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača. Iz tog razloga sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja.

10. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je kupio vozilo za osobne potrebe te da ne zna što je to promjenjiva kamatna stopa niti valutna klauzula iz čega je zaključeno da mu prilikom potpisivanja kredita isto nije objašnjeno. Iz navedenog, ovaj sud zaključuje da je u ovom slučaju prednik tuženika postupio na isti način kako je to utvrđeno tijekom postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da tužitelja nije u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, te je sud zaključio da se u ovom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

11. Neosnovan je prigovor zastare, jer je podnošenjem tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članku 225. ZOO- a i tužitelj je mogao od prvog naplaćenog anuiteta, u roku 5 godina, tražiti od tuženika povrat iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne obveze. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu za razdoblje otplate kredita od kolovoza 2010. do srpnja 2012. godine. U odnosu na prvo (najstarije) potraživanje došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. i zastara u odnosu na preplaćenu kamatu i preplaćeni tečaj CHF iznova počinje teći 15. lipnja 2018. godine.

Naime, dana 13. lipnja 2014. donesena je presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 kojom je odbijen zahtjev u odnosu na prednika tuženika utvrđenje ništetnost promjenjive kamatne stope i valute. No, presudom VTS Pž- 6632/17 od 14.06.2018. utvrđena je u odnosu na tuženika ništetnost valutne klauzule te je utvrđena i ništetnost promjenjive kamatne stope presudom, pa zastara za jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutu za tuženika teče od 14.06.2018.

12. Člankom 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Tužitelj je tužbu podnio 6. lipnja 2023. , stoga je prigovor zastare neosnovan.

13. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

14. Tuženik nije osporio visinu tužbenog zahtjeva, pa je isti valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod t. I i II izreke.

17. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove.

18. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1 75 bodova, trošak sastava podneska od 3. srpnja 2024. prema Tbr 8/1 75 bodova, trošak pristupa na ročište 8. listopada 2024. i 14. siječnja 2025. prema Tbr 9/1 75 bodova, trošak pristupa na ročište za objavu presude prema Tbr 9/3 37,5 bodova što ukupno iznosi 337,50 bodova, odnosno 675,00 eur, a što uvećano za iznos PDV-a čini iznos od 843,75 eur. Na dosuđeni trošak sud je odredio kamate sukladno čl. 151 st. 3 ZPP-a.

20. Sukladno čl. 154 st. 1. ZPP-a sud nije tuženiku dosudio troškove parničnog postupka.

U Zagrebu 30. siječnja 2025.

Sudac

Marijan Glavaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu u Zagrebu.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku