Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-54/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćniku Juri Grbavcu, odvjetniku u Splitu, Poljička cesta 20b, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-7/2019 od 12. prosinca 2024., 30. siječnja 2025.,
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-7/2019 od 12. prosinca 2024. i predmet vraća prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje, drugom sucu pojedincu.
II. O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će se konačnom odlukom.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 31.853,60 EUR sa zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos pobliže naveden u izreci presude od njegova dospijeća do isplate, u roku od 15 dana (točka I/1. izreke, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 3.981,68 EUR sa zateznom kamatom od 14. travnja 2021. do isplate (točka I/2. izreke) te zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate (točka I/3. izreke) te je naloženo tužitelju da u roku 15 dana tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu u 1.125,00 EUR (točka II. izreke).
2. Protiv navedene presude žali se tužitelj, navodeći da žalbu podnosi zbog svih propisanih razloga. Žalbom zahtijeva i naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 1.956,08 EUR.
3. Žalba tužitelja je osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete u iznosu od 31.853,60 EUR sa zateznom kamatom, po osnovi razlike između tržišne najamnine koju bi tužitelj mogao ostvariti davanjem u najam stana u [adresa], površine 51 m2, koji je njegovo vlasništvo i zaštićene najamnine koju prima, u razdoblju od 30. travnja 2012. do 30. studenoga 2018.
5. Donošenjem pobijane presude počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), koju u žalbi ističe tužitelj.
6. Prvostupanjski je sud u bitnome utvrdio:
- da je tužitelj vlasnik stana, stečenog 2014. godine, darovanjem od oca, ZŠ i da je na temelju tog ugovora upisan kao vlasnik u zemljišnoj knjizi,
- da je prednik tužitelja, ZŠ, zaključio Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom s ČŠ, kao najmoprimcem, kojim je također ugovoreno da će pored najmoprimca stan koristiti i SŠ, sin zaštićenog najmoprimca,
- da je tužitelj od zaštićenog najmoprimca ostvarivao mjesečni iznos zaštićene najamnine u iznosu 137,00 kn,
- da su ČŠ i SŠ predmetni stan koristili do studenoga 2018. kada je umro SŠ, dok je ČŠ preminula 2008.,
- da je Europski sud za ljudska prava u presudi Statileo protiv Hrvatske ([broj] od 10. srpnja 2014.) utvrdio povodom činjenično usporedivih zahtjeva podnositelja s predmetom u ovom sporu, da je tuženica povrijedila čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju koja jamči svakoj fizičkoj ili pravnoj osobi pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva, time što su vlasnici stanova zbog zaštićenih najmoprimaca ograničeni u ostvarivanju prava vlasništva i onemogućeni iznajmiti nekretninu po tržišnim uvjetima.
6.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da sklapanjem darovnog ugovora između tužitelja i njegova oca nije došlo do prave predaje stvari odnosno stana u odnosu na koji tužitelj zahtjeva plaćanje naknade jer je stan od trenutka sklapanja ugovora o darovanju 2014. pa sve do studenoga 2018. bio u posjedu zaštićenog najmoprimca, a ne tužitelja, da je stoga taj ugovor ništetan, neovisno o upisu tužiteljeva prava vlasništva u zemljišnoj knjizi jer ugovor o darovanju bez prave predaje stvari mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave te da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati predmetnu naknadu.
7. Takav zaključak prvostupanjskoga suda proturječan je stanju predmetnog spisa, na što osnovano u žalbi ukazuje tužitelj, tvrdnjom da ugovor o darovanju predmetne nekretnine jest solemniziran, međutim da isti uopće ne prileži predmetnom spisu te da je stoga nejasno na temelju čega je sud izveo zaključak da predmetni ugovor nije solemniziran, a osim toga, da se tužitelj u ovom postupku legitimirao zemljišnoknjižnim izvatkom, kao i da je u iskazu danom na ročištu 24. travnja 2023. naveo da je nekretninu stekao solemniziranim darovanjem, koju tvrdnju tuženik nije osporio, dok je na ročištu od 13. rujna 2024. tužitelj dostavio i ugovor o ustupu kojim mu njegov otac, opreza radi, ustupa predmetnu tražbinu (list 227-229 spisa), o čemu predmetna odluka također uopće ne sadrži razloge.
8. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 369. st. 1. ZPP, trebalo je ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu i predmet vratiti istome sudu, drugom sucu pojedincu (čl. 371. ZPP).
9. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari, trebalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku (čl. 164. st. 4. ZPP).
10. Odluka iz točke II. izreke ove presude temelji se na čl. 166. st. 3. ZPP.
11. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud prije svega otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje mu je ukazano ovim rješenjem, ponovno će raspraviti i utvrditi sve sporne i odlučne činjenice pa tako i prigovor tuženice da ČŠ nije bila nositelj stanarskog prava, kao i prigovor koji se tiče SŠ iz podneska tuženice od 26. listopada 2021., ponovno će ocijeniti sve izvedene dokaze, imajući pritom u vidu da vlasnik stana ima pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine (Rev-106/2024), da tužitelj pritom ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće, s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo (Rev 2364/2016) te da se u pogledu zastare ima primijeniti trogodišnji zastarni rok iz čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) prema kojem bi u zastari bile sve tražbine starije od tri godine prije podnošenja tužbe odnosno zahtjeva za mirno rješenje spora.
U Velikoj Gorici 30. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća
Verica Kos
