Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-69/2022-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužiteljice ĐF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćniku Jurici Jurić odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB 87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 4. prosinca 2024. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika i javno objavljene presude 30. siječnja 2025. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev:

"Ovrha određena rješenjem o ovrsi na temelju ovršne isprave Općinskog suda u Đakovu posl.br. Ovr-819/2021-2 od 19. studenog 2021.g., proglašava se djelomično nedopuštenom i to za ukupan iznos od 54.860,77 EUR, za koji iznos se ukidaju provedene ovršne radnje.

Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužiteljici ĐF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je Rješenjem o ovrsi na temelju ovršnih isprava naslovljenog suda posl.br. Ovr-819/2021-2 od 19. studenog 2021.g., određena je ovrha na nekretninama tužiteljice kao ovršenika, pojedinačno navedenim u prijedlogu za ovrhu ovrhovoditelja od 09. prosinca 2020.g. i to radi naplate novčane tražbine tuženika kao ovrhovoditelja – na iznose od 574.992,43 kn te

Posl. broj: P-69/2022-35

iznos od 968.839,27 kn te radi naknade troškova postupka. – zabilježbom ovrhe u zemljišnim knjigama, utvrđenjem vrijednosti nekretnina, njihovom prodajom i namirenjem te predajom nekretnina u posjed kupca.

2. Protiv rješenja o ovrsi iz toč. 1. tužbe, tužiteljica je izjavila žalbu dana 29. studenog 2021.g., a zaključkom Općinskog suda u Đakovu posl.br. Ovr-819/2021-6 od 21. siječnja 2022.g., tužiteljica kao ovršenik je upućeni u pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, zbog razloga iz čl. 50. st.1. toč. 6. i 7. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20 – u daljnjem tekstu OZ).

3. Tužiteljica navodi da je odredbama čl. 50. st. 1. toč. 6. i 7.. OZ-a, propisano da ovršenik može izjaviti žalbu protiv rješenja o ovrsi ako je ovrha određena na predmetu koji je izuzet od ovrhe, odnosno, na kojem 1 je mogućnost ovrhe ograničena, te ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno, ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika. Tužiteljica posebno ističe kako iznosi potraživanja ovrhovoditelja naznačeni u prijedlogu za ovrhu i rješenju nisu naznačeni na način da bi se moglo utvrditi na koji iznos se zahtijevaju zatezne kamate i od kojeg datuma dospijeća. Primjerice, naznačen je iznos od 574.992,43 kn, ali se potražuje kamata samo na iznos od 391.708,85 kn i na iznos od 54.691,10 kn (zbroj navedenih je 446.399,95 kn) tako da nije jasno potražuje li se čitav iznos ili se na razliku ne potražuje uopće kamata. Također, naznačen je iznos od 968.839,27 kn, ali se potražuje kamata samo na iznos od 665.723,76 kn i iznos od 215.353,51 kn (zbroj navedenih je 881.077,27 kn), tako da nije jasno potražuje li se čitav iznos ili se na razliku ne potražuje uopće kamata, odnosno, zbog kojeg razloga je izostavljen dio potraživanja. Nadalje, tužiteljica smatra da su specifikacije obveza priložene uz prijedlog za ovrhu nepotpune i netočne, jer ne obuhvaćaju sve uplate tužiteljice kao ovršenice. Naime, tužiteljica kao ovršenica je isplatila ovrhovoditelju od 2010. godine ukupan iznos od 2.314.965,65 kn i to: - 2010. - 2011.g. iznos od 896.642,80 kn - 2012.g. iznos od 468.752,31 kn - 2013.g. iznos od 288.373,70 kn - 2014.g. iznos od 203.262,50 kn - 2015.g. iznos od 185.538,12 kn - 2016.g. iznos od 65.947,48 kn - 2017.g. iznos od 65.867,07 kn. Osim toga, tužiteljica je Ugovorom o ustupu potraživanja broj MPRRR 6/2010 tuženiku kao ovrhovoditelju isplatila iznos od 567.333,61 kn, koji nije uzet u obzir prilikom izračuna ukupnog potraživanja ovrhovoditelja, a iz očitovanja tuženika kao ovršenika u ovršnom predmetu, nije jasno i razvidno je li došlo do isplate sredstava od strane Ministarstva poljoprivrede ili nije.

4. Tužiteljica smatra kako je određivanje ovrhe na nekretninama i to nekretninama iz zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i iz zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] dostatno za eventualno namirenje tražbine tuženika kao ovrhovoditelja, dok bi određivanje ovrhe i na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], predstavljalo povredu prava na dom i onemogućavanje osnovnih životnih potreba tužiteljice i osoba koje je dužna uzdržavati, budući da je riječ o jedinoj nekretnini ovršenice koja joj služi kao dom i za zadovoljenje osnovnih životnih potreba za smještajem i stanovanjem. Određivanje i provođenje ovrhe na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] predstavljalo bi narušavanje načela pravične ravnoteže u ovršnom postupku između interesa ovršenice i interesa ovrhovoditelja. Tuženik kao ovrhovoditelj nije učinio vjerojatnim da nema drugih prikladnih mogućnosti za namirenje svoje tražbine iz nekretnina koje su i predmet založnih prava (konkretno, nekretninama iz zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i iz zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]), tim više, što prema procjenama

Posl. broj: P-69/2022-35

samog ovrhovoditelja nekretnine iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], vrijede 2.258.521,78 kn. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra da je donošenjem pobijanog rješenja o ovrsi znatno narušena pravična ravnoteža između tužiteljice kao ovršenice i ovrhovoditelja, ne samo zbog činjenice nejasne visine potraživanja, nego i zbog zanemarivanja svih uplata ovršenice te zanemarivanja dostatne vrijednosti nekretnina koje su već predmet založnog prava ovrhovoditelja. Osim toga, određivanje ovrhe na nekretnini iz z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] predstavljalo bi i povredu prava na dom i 2 neometano stanovanje, budući da se radi o jedinoj nekretnini ovršenice koja joj služi za zadovoljenje životne potrebe za stanovanjem, kako nje same, tako i njezine obitelji.

5. Tužiteljica ističe kako priložena isprava rješenju o ovrsi – Zapisnik OU-78/21- 2, tj. Izvadak iz poslovnih knjiga tuženika kao ovrhovoditelja od 12.01.2021.g. ne ispunjava pretpostavke predviđene odredbom čl. 31. st. 2. u svezi odredbama čl. 36. OZ-a, jer nisu naznačeni opseg i vrijeme ispunjenja novčane obveze, odnosno, iz priloženog Izvatka iz poslovnih knjiga nije razvidno kada su pojedini iznosi koji čine ukupno novčano potraživanje tuženika kao ovrhovoditelja dospjeli, kao i na što se oni odnose i od kada se obračunavaju, ali i je li glavni dužnik i korisnik kredita do sada išta otplatio na ime potraživanja tuženika kao kreditora.

6. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik se u cijelosti protivi navodima tužbe i tužbenom zahtjevu te istu osporava u cijelosti.

7. Zaključkom Naslovnog suda posl. broj Ovr-819/2021 od 21. siječnja 2022. godine upućena je ovdje tužiteljica pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz članka 50. st.1. t. 6.i 7. OZ-a. Člankom 50. st.1.t.6. propisano je da ovršenik može izjaviti žalbu protiv rješenja o ovrsi ako je ovrha određena na predmetu koji je izuzet od ovrhe odnosno na kojem je mogućnost ovrhe ograničena. U žalbi protiv rješenja o ovrsi ovršenik navodi, a u tužbi ponavlja da određivanje ovrhe i na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] predstavlja povredu prava na dom budući je riječ o jedinoj nekretnini ovršenice (ovdje tužiteljice) koja joj služi kao dom i za zadovoljenje osnovnih životnih potreba, te da određivanje ovrhe na istoj predstavlja narušavanje načela pravične ravnoteže u ovršnom postupku između interesa ovrhovoditelja i ovršenice. Ovdje se ističe kako žalbeni razlog iz članka 50. st.1. točka 6. nije razlog za upućivanje u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom kako je to pogrešno učinio prvostupanjski sud. Naime, člankom 52. propisano je ukoliko je žalba izjavljena iz razloga članka 50. stavka 1. točke 7. i točaka 9. do 11. prvostupanjski sud dostaviti će žalbu ovrhovoditelju radi očitovanja, te ukoliko ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga sud će donijeti bez odgode zaključak kojim će ovršenika uputiti da u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga zbog kojeg je izjavio žalbu.

8. Nadalje tuženik navodi da je stavkom 7. istog članka propisano ako je žalba izjavljena i zbog kojeg od razloga iz članka 50. stavka 1. točaka 1. do 6. i točke 8., sud prvoga stupnja, ako smatra da žalba zbog njih nije osnovana, uputit će bez odgode presliku spisa sudu drugoga stupnja radi odlučivanja o žalbi u povodu tih razloga. Slijedom navedenog, obzirom je žalba izjavljena iz razloga iz članka 50. stavka 1. točka 6. koji ne predstavlja razlog za upućivanje u parnicu te se u parnici radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe ne može ispitivati da li je ovrha određena na predmetu koji je izuzet od ovrhe odnosno na kojemu je mogućnost ovrhe ograničena, te je o tom žalbenom razlogu ovlašten odlučivati ovršni sud, predlaže se u odnosu na taj žalbeni

Posl. broj: P-69/2022-35

razlog tužbu odbaciti kao nedopuštenu. Podredno, tuženik predlaže tužbu odbiti kao neosnovanu. Naime, vezano za navode tužitelja da bi provedba ovrhe na nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] predstavljala povredu prava na dom budući da je riječ o jedinoj nekretnini ovršenice koja joj služi kao dom za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenice i osoba koje je dužna uzdržavati, te bi isto predstavljalo narušenje načela pravične ravnoteže, valja ukazati na odredbu članka 80.b.st.2. Ovršnog zakona koja propisuje ako glavnica tražbine radi čijeg se namirenja traži ovrha prelazi iznos od 40.000,00 kn, sud može odbiti prijedlog za ovrhu na nekretnini ako ocijeni da bi prodaja nekretnine narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenika i ovrhovoditelja. Nadalje, u članku 80.b.st.3.točka 3. Ovršnog zakona određeno je da će sud pri ocjeni je li narušena pravična ravnoteža između ostalog uzeti u obzir činjenicu služi li nekretnina za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba te ima li ovršenik drugih nekretnina ili drugih mogućnosti da svoje potrebe zadovolji. U svezi predmetnih navoda, tuženik prije svega ističe da je utvrđenje da je jedina nekretnina nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužna uzdržavati određeno u članku 75.st.5.Ovršnog zakona, a koji je u Ovršnom zakonu izmjenjen Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona objavljenim u NN 73/2017 i to člankom 12.st.1. istog, kod čega je u čl.44.st.3. predmetnih izmjena određeno da se članak 12.stavak 1. istog primjenjuje samo na pravne poslove koji nastanu nakon stupanja na snagu Izmjena i dopuna Ovršnog zakona iz 2017. godine. U ovom postupku ovrhovoditelj pokušava naplatiti tražbinu iz pravnog odnosa koji je nastao još 2008. godine, odnosno tražbinu iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj 310- 77/2008 i Ugovora o dugoročnom kreditu broj 310-76/2008, oba zaključena 26.11.2008. iz čega jasno proizlazi da se članak 75.st.5. odnosno članak 80.b.st.3.t.3 Ovršnog zakona ne primjenjuje u ovom postupku. Nadalje, ovrhovoditelj ističe da je člankom 12. Sporazuma br. 324/08 o zasnivanju založnog prava na nekretnini kao i člankom 12. Sporazuma br. 325/08 o zasnivanju založnog prava na nekretnini ovršenica izrijekom pristala da se radi naplate dospjele tražbine banke, a nakon što javni bilježnik na Sporazum stavi potvrdu ovršnosti, neposredno na temelju Sporazuma provede prisilna ovrha na njezinoj cjelokupnoj pokretnoj i nepokretnoj imovini (clausula exequendi). Ujedno su člankom 11. Sporazuma stranke izrijekom utvrdile da je Banka ovlaštena izabrati iz kojih sredstava osiguranja, kojim redoslijedom i na koji način će namirivati svoju dospjelu, a nepodmirenu tražbinu. Vezano za navode tužiteljice da je određivanje ovrhe na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] dostatno za namirenje tražbine tuženika, tuženik navodi da je procjembenim elaboratom - 1513/21 od 23.10.2021. godine tržišna vrijednost nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđena u iznosu od 940.000,00 kn, dakle značajno niže nego u procjembenom elaboratu iz studenog 2011. godine na koji se poziva tužiteljica, (vrijednost je smanjena većim djelom zbog neodržavanja), a u kojem je vrijednost predmetne nekretnine bila utvrđena u iznosu od 2.258.521,78 kn, slijedom čega proizlazi da utvrđena vrijednost nekretnine ne pokriva iznos tražbine tuženika.

9. Nastavno na navode tužiteljice da iznosi potraživanja ovrhovoditelja naznačeni u prijedlogu za ovrhu nisu naznačeni na način da bi se moglo utvrditi na koji iznos se zahtijevaju zatezne kamate i od kojeg datuma dospjeća, ovrhovoditelj navodi da su uz prijedlog za ovrhu priložene ovršne isprave Sporazum broj 324/08 o zasnivanju založnog prava na nekretnini od 27.11.2008. radi osiguranja tražbine banke iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj 310-76/2008 kao i Sporazum broj 325/08 o zasnivanju založnog prava na nekretnini radi osiguranja tražbine iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj 310-77/2008. Člankom 8. Sporazuma stranke su suglasno

Posl. broj: P-69/2022-35

utvrdile da je Banka ovlaštena naknadno utvrditi visinu i dospjelost tražbine koja proizlazi iz Ugovora, a visinu tražbine kao i dan kada ta tražbina dospijeva utvrditi će Banka u izjavi danoj na zapisnik pred javnim bilježnikom. Nadalje člankom 10. Sporazuma propisano je da će javni bilježnik na Sporazum staviti potvrdu ovršnosti na zahtjev Banke, ako mu Banka prilikom stavljanja zahtjeva da na uvid zapisnik iz članka 8. Sporazuma i ako je zahtjev stavljen nakon što je tražbina Banke dospjela. Ujedno strane su suglasne da su uvjeti opisani u članku 10. jedini uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi se na sporazum stavila potvrda ovršnosti. Sukladno navedenim odredbama, dana 28.10.2021. godine na zahtjev Banke Javni bilježnik Nenad Dolinar, iz Zagreba zaprimio je na Zapisnik izjavu o visini i dopijeću tražbine po Ugovoru o dugoročnom kreditu br. 310-76/2008, OU-79/21 koja na dan 11.10.2021. godine iznosi ukupno 574.992,43 kn od čega glavnica 391.708,85 kn, dospjela redovna kamata 54.691,10 kn i zatezna kamata 128.592,48 kn. Također, dana 28.10.2021. godine na zahtjev Banke Javni bilježnik Nenad Dolinar zaprimio je na Zapisnik izjavu o visini i dopijeću tražbine po Ugovoru o dugoročnom kreditu br 310-77/2008, OU-78/21 koja na dan 11.10.2021. godine iznosi ukupno 968.839,27 kn od čega glavnica 665.723,76 kn, dospjela redovna kamata 215.353,51 kn te zatezna kamata 87.762,00 kn. Sastavni dio predmetnih zapisnika su izvatci iz poslovnih knjiga sa specifikacijom obveza na dan dospijeća odnosno na dan 11.10.2021. godine za Ugovor o dugoročnom kreditu broj 310- 76/2008 i Ugovor o dugoročnom kreditu br 310-77/2008, a u kojima je jasno naznačena visina potraživanja odnosno specifikacija istog. Sporazumi su postali ovršni 12.10.2021. godine, te je ovršnost istih iskazana sukladno članku 10. Sporazuma.

10. Slijedom navedenog, budući da tražbina banke iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj 310- 76/2008 i Ugovora o dugoročnom kreditu br. 310-77/2008 po dospijeću nije namirena ovrhovoditelj je dana 19.11.2021. temeljem ovršnih isprava podnio prijedlog za ovrhu radi naplate gore navedenih iznosa pri čemu je u prijedlogu za ovrhu jasno specificirano potraživanje sukladno gore navedenim izdatcima iz poslovnih knjiga. Stoga je netočna tvrdnja tužiteljice da iznosi potraživanja tuženika u prijedlogu za ovrhu nisu naznačeni na način da bi se jasno moglo utvrditi na koji iznos se zahtijevaju zatezne kamate i od kojeg datuma dospijeća, budući je ovrhovoditelj zatražio zakonsku zateznu kamatu na dospjelu glavnicu od dana 12.10.2021., a u pogledu redovne kamate, sukladno članku 31. ZOO-a tuženik ima pravo potraživati daljnju procesnu kamatu odnosno kamatu od dana podnošenja sudu zahtjeva za njihovu isplatu što je i učinjeno te je u pogledu dospjele redovne kamate zatražena zatezna kamata od dana podnošenja ovršnog prijedloga. Slijedom navedenog netočno je utvrđenje tužiteljice kako iz priloženih Zapisnika Rješenju o ovrsi nije razvidno kada je ukupno novčano potraživanje tuženika dospjelo, budući je dan dospijeća u zapisnicima izrijekom naveden, a sa opisanim načinom utvrđenja visine i dospjelosti tražbine tužiteljica se je Sporazumima izrijekom suglasila. Nadalje, ovršenica navodi da su specifikacije obveza priložene uz prijedlog za ovrhu nepotpune i netočne budući da ne obuhvaćaju sve uplate ovršenice, međutim sve izvršene uplate po predmetnim partijama uredno su proknjižene, a tužiteljica ne podnosi nikakav dokaz da bi potraživanje bilo podmireno već iznos potraživanja samo paušalno osporava. Nastavno na navode ovršenice da je Ugovorom o ustupu potraživanja uz naknadu broj MPRRR 6/2010 od 15.09.2010. godine ovrhovoditelju isplatila iznos od 567.333,61 kn koji nije uzet u obzir prilikom izračuna ukupnog potraživanja ovrhovoditelja, ovrhovoditelj navodi da je člankom 11. istog propisano da Ugovor stupa na snagu i proizvodi pravne učinke samo po primitku izvornika potvrde cesusa (Ministarstva poljoprivrede ribarstva i ruralnog razvoja) kojom će biti potvrđeno da je cedent (OPG

Posl. broj: P-69/2022-35

IF) ovlaštenik prava na investicijsku potporu u nominalnom iznosu potraživanja iz članka 1. Ugovora. Ukoliko cesus ne potvrdi pravo cedenta na potraživanje iz članka 1. Ugovora smatrat će se da ugovor nije ni sklopljen, te cesionar (ovdje tuženik) nije u obvezi postupiti u skladu sa člankom 3. Ugovora te Cedent svoja prava može ostvarivati isključivo prema Cesusu. Obzirom da ovdje tuženik Hrvatska Poštanska Banka, dioničko društvo nikada nije zaprimila izvornik potvrde cesusa (Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja) kojom bi bilo potvrđeno da je cedent ovlaštenik prava na investicijsku potporu u iznosu od 567.333,61 kn, niti je tužitelj dokazao da je tuženik takvu potvrdu primio, sukladno citiranom članku 11. predmetni Ugovor smatra se da nije niti sklopljen, cesionar (ovdje tuženik) nije u obvezi isplatiti cedentu (ovdje tužiteljici) iznos iz članka 1. Ugovora odnosno iznos od 567.333,61 kn u korist kredita za pokriće dospjelih i nedospjelih obveza po kreditima (Članak 4. Ugovora) pa se navodi tužiteljice da je tuženiku isplatila iznos od 567.333,61 kn ukazuju neutemeljenim.

11. Radi utvrđenja odlučnih činjenica, sud je prove dokaze uvidom u Ugovor o ustupu potraživanja, provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstveno financijske struke, dopunu nalaza, saslušanje vještaka, te je izvršen uvid u spis br. Ovr-819/2021.

12. Na temelju ovako provedenih dokaza, a na temelju savjesne i brižljive ocijene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

13. Nesporno je da je tuženik kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu protiv ovršenika kao tužiteljice na temelju ovršne isprave, ovrhom na nekretnini ovršenika, te je sud dozvolio ovrhu i donio rješenje o ovrsi br. Ovr-819/2021 od 19. studenog 2021. godine, a na koje rješenje je ovršenica uložila prigovor. U prigovoru ovršenica osporava potraživanje ovrhovoditelja, odnosno visinu, te obrazlaže da ovrhovoditelj nije uzeo u obzir sve uplate ovršenice, kao ni iznos od 567.333,61 kn, a koji iznos je Ministarstvo poljoprivrede a temeljem Ugovora o ustupu potraživanja zaključen između stranaka dostavilo ovrhovoditelju. Znači, ovršenica osporava visinu potraživanja, a također da je donošenjem rješenja o ovrsi narušena pravična ravnoteža između ovršenice i ovrhovoditelja, te da određivanje ovrhe na nekretnini u k. o. [katastarska općina] bi predstavljalo povredu prava na dom i neometano stanovanje. Postupajući po prigovoru ovršenice sud je dostavio spis na odlučivanje na Županijski sud, te je Županijski sud u Bjelovaru br. Gž Ovr-119/2022 od 13. siječnja 2023. godine ukinuo rješenje o ovrsi, a sud je zaključkom od 21. siječnja 2022. godine uputio ovršenicu na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga čl. 50. st. 1. t. 6. i 7. OZ-a a što je tužiteljica i učinila.

14. Među strankama nije sporno da su 26. studenog 2008. godine zaključile Ugovor o dugoročnom kreditu br. 310-76/08 gdje je tužiteljici odobren iznos kredita 880.000,00 kn za razvoj gospodarske djelatnosti – za kupnju nove opreme za farmu, trajna obrtna sredstva organizatoru proizvodnje i obrtna sredstava za redovito poslovanje OPG-a, te su stranke 27. studenog 2008. godine zaključile Sporazum br. 324/08 o zasnivanju založnog prava (hipoteke) na nekretnini i to upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica], farma i ekonomsko dvorište, površine 3398 m2, a radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 833.922,84 kn. Također su stranke istog dana, znači 26. studenog 2008. godine, zaključile Ugovor o dugoročnom kreditu

Posl. broj: P-69/2022-35

br. 310-77/08 gdje je tužiteljici odobren iznos kredita od 930.000,00 kn za razvoj gospodarske djelatnosti – za kupnju nove opreme za farmu, trajna obrtna sredstva organizatoru proizvodnje i obrtna sredstava za redovito poslovanje OPG-a, kao i Sporazum br. 325/08 o zasnivanju založnog prava (hipoteke) na nekretnini i to upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica], farma i ekonomsko dvorište, površine 3398 m2, a radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 833.922,84 kn.

15. Nadalje nije sporno da su tužiteljica i tuženik 15. rujna 2010. godine zaključili Ugovor o ustupu potraživanja uz naknadu (list spisa 24 i 26), a gdje suglasno utvrđuju da cedent, tj. tužiteljica ima potraživanje prema Ministarstvu poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja iznos od 567.333,61 kn, te da prenosi cesionaru, tj. tuženiku, svoju tražbinu zajedno sa svim sporednim pravima. Također je nesporno da je tuženik, a temeljem citiranog Ugovora o ustupu potraživanja, zaprimio navedenu uplatu u iznosu od 567.333,61 kn (list spisa 39) i to dana 21. rujna 2010. godine, te da je tuženik predmetnu uplatu uredno proknjižio istog dana i to u iznosu od 150.000,00 kn na partiju 9920025742 i iznos od 165.463,44 kn na partiju 9920025759, a ostatak iznosa, tj. 212.294,17 kn knjižen je istog dana na partiju 9920032975 koja je zatvorena, te na račune potraživanja po naknadama banke, a koje prema navodima tuženika nisu predmet ovrhe, što znači da je temeljem Ugovora o ustupu tuženik navedenu uplatu osnovano iskoristio za pokriće dospjelih i nedospjelih obveza po kreditima.

16. Sporno je dali je ovršenica, ovdje tužiteljica, sukladno zakonskim odredbama upućena od strane suda na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odnosno dali su ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ove parnice jer ovršenica nije upućena na pokretanja parnice iz razloga čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a. Nadalje je sporno dali je razlika novčanog iznosa od 251.870,17 kn korišten suprotno sklopljenom Ugovoru o ustupu potraživanja br. 6/10 od 15. rujna 2010. godine.

17. Radi utvrđenja odlučnih činjenica provedeno je vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke Dariju Dumaničić iz Osijeka, a vještačenje je bilo potrebno provesti na okolnosti utvrđivanja visine potraživanja tuženika prema tužiteljici, a temeljem ovršnih isprava.

18. Neosnovani su navodi tuženika da nisu ostvarene procesne pretpostavke za vođenje ovog postupka.

19. Naime, a kako je naprijed navedeno, nesporno je da je tužiteljica, kao ovršenik u ovršnom postupku br. Ovr-819/2021, uložila prigovor na rješenje o ovrsi, a između ostalog je osporila visinu potraživanja ovrhovoditelja uz obrazloženje da ovrhovoditelj nije obuhvatio sve uplate tužiteljice, a što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a, ali je sud istu uputio zaključkom od 21. siječnja 2022. godine da pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, ali iz razloga opisanih u čl. 50. st. 1. t. 6. i 7. OZ-a, ali ne i iz točke 9. OZ-a. U čl. 52. st. 1. OZ-a regulirano je da ako je žalba izjavljena iz razloga iz čl. 50. st. 1. točke 7. i točaka 9. do 11. sud će dostaviti žalbu ovrhovoditelju radi očitovanja u roku od 8 dana, a u st. 2. je regulirano da ako ovrhovoditelj prizna postojanje kojeg od razloga zbog kojih je žalba izjavljena, sud će obustaviti ovrhu. U st. 3. istog članka je regulirano da ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga sud će bez odgode donijeti zaključak kojim će ovršenika uputiti da u roku od 15 dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe

Posl. broj: P-69/2022-35

nedopuštenom zbog razloga iz st. 1. ovog članka zbog kojeg je izjavio žalbu. Budući da je ovršenica pravovremeno izjavila žalbu, a između ostalog iz žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. t. 9., a očito omaškom suda nije upućena na pokretanje parnice iz tih žalbenih razloga, po mišljenju suda ovršenica ne smije trpjeti zbog navedenog posljedice, odnosno da se u ovom postupku ne može raspravljati o njezinim žalbenim navodima, posebno kada se uzme u obzir da protiv zaključka suda, a kojim je upućena u parnicu nije dopušten pravni lijek.

20. Na okolnost utvrđivanja iznosa kojim je tužiteljica, kao dužnik, isplatila tuženiku, kao vjerovniku, odnosno radi utvrđenja visine potraživanja ovrhovoditelja, sud je proveo vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke Dariju Dumančić iz Osijeka (list spisa 60 do 82). Iz nalaza proizlazi da visina potraživanja tuženika iz njegovih poslovnih knjiga po Ugovoru br. 310-76/08 ukupno iznosi 76.314,62 eura (574.992,43 kn) u koji iznos su uključene dospjela glavnica, dospjela redovna kamata i zatezna kamata, a iz izvatka iz poslovnih knjiga tuženika po Ugovoru br. 310-77/08 ukupno potraživanje iznosi 128.587,07 eura (968.839,27 kn). Nakon uvida u cjelokupnu dokumentaciju spisa, a posebno "upita o transakcijama po računu" za razdoblje 2010. i 2011. godinu na kojima su vidljiva zaduženja i uplate po partijama, vještak je zaključio da visina potraživanja tuženika prema tužiteljici na temelju Ugovora o dugoročnom kreditu br. 310-76/08 zaključenog 26. studenog 2008. godine i Sporazuma br. 324/08 o zasnivanju založnog prava na nekretninama od 27. studenog 2008. godine sa zateznim kamatama obračunatim na dan podnošenja prijedloga za ovrhu (Ovr-819/2021) ukupno iznosi 76.195,38 eura (574.094,08 kn) u koji iznos su uračunati dug za glavnicu 51.988,70 eura, dug za redovnu kamatu 7.258,76 eura i dug za zateznu kamatu 16.947,92 eura.

21. Visina potraživanja tuženika prema tužiteljici na temelju Ugovora o dugoročnom kreditu br. 310-77/08 zaključenog 26. studenog 2008. godine i Sporazuma br. 325/08 o zasnivanju založnog prava na nekretninama od 27. studenog 2008. godine sa zateznim kamatama obračunatim na dan podnošenja prijedloga za ovrhu (Ovr-819/2021) ukupno iznosi 128.218,64 eura (966.063,32 kn) u koji iznos su uračunati dug za glavnicu 88.356,73 eura, dug za redovnu kamatu 28.582,32 eura i dug za zateznu kamatu 11.279,59 eura, što znači da ukupna visina potraživanja tuženika prema tužiteljici a na temelju oba dva Ugovora o dugoročnom kreditu ukupno iznosi 204.414,02 eura (1.540.157,40 kn).

22. Vještak je nadalje utvrdio da je Ugovorom o ustupu potraživanja uz naknadu br. 6/10 OPG Tesa IF, kao cedent, prenijela Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., kao cesionaru, svoju tražbinu prema Ministarstvu poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja u iznosu od 567.333,61 kn (75.298,11 eura), a tuženik je ustup predmetnog potraživanja evidentirao kao uplatu po kreditu br. 310-76/08 u iznosu od 19.908,42 eura (150.000,00 kn) i po kreditu br. 310-77/08 u iznosu od 21.960,77 eura (165.463,44 kn), a koji Ugovori su sa Sporazumom o zasnivanju založnog prava ovršne isprave. Također je vještak utvrdio da je od preostalog iznosa iz Ugovora o ustupu potraživanja tuženik knjižio na račun br. 9920032975 iznos od 212.294,17 kn (28.176,28 eura), te na račun br. 9940003242 – naknade faktoring u iznosu od 39.576,00 kn (5.252,64 eura).

23. Vještak je nadalje u nalazu naveo da je tuženik evidentirao sve uplate iz dokumenata koji se nalaze u spisu a po zaduženjima koji su predmet ove pravne stvari.

Posl. broj: P-69/2022-35

24. Na nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica je istakla primjedbe u podnesku od 25. veljače 2024. godine, te između ostalog navela da je tuženik iznosom od 251.870,17 kn knjižio i zatvarao iznose druge partije i račune koji nisu predmet ovršnog postupka i ove tužbe, a što je suprotno Zakonu o subvencijama, odnosno konkretno suprotno Pravilniku o potpori za kapitalna ulaganja u poljoprivredi i posebno odredbi čl. 5. kojim je regulirano koji trošak nije prihvatljiv za potporu za kapitalna ulaganja u poljoprivredi i to: troškovi poslovanja osoba, bankovni troškovi, troškovi garancija i sl. troškovi, utrošeni suprotno sklopljenim Ugovorom o ustupu potraživanja i suprotno podzakonskom aktu (Pravilniku) a za koja ograničenja je tuženik morao ili mogao znati.

25. Na istaknute prigovore tuženik se očitovao podneskom od 19. ožujka 2024. godine, te naveo da je netočna tvrdnja tužitelja da je iznos od 251.870,17 kn korišten suprotno sklopljenom Ugovoru o ustupu potraživanja br. 6/10 od 15. rujna 2010. budući je čl. 4. predmetnog Ugovora izrekom ugovoreno da se cesionar obvezuje da će, a nakon što zaprimi specifikaciju, odnosno potvrdu izvornika cesusa kojim će biti potvrđeno da je cedent ovlaštenik prava na investicijsku potporu uplatiti cedentu u korist kredita kod cesionara za pokriće dospjelih i nedospjelih obveza po kreditima.

26. Također se na ove istaknute navode dodatno očitovao vještak u podnesku od 30. rujna 2024. godine, te naveo da je vještak u svom nalazu i mišljenju od 12. siječnja 2024. godine obrazložio i opisao na koje račune, odnosno kredite, je tuženik evidentirao uplate temeljem Ugovora o ustupu potraživanja, naveo je da predmetnim ugovorom nije specificirano koje će obveze tužitelja prema tuženiku biti podmirene iz iznosa cesije, te je tuženik 21. rujna 2010. godine na partiji 9920032975 evidentirao uplatu u iznosu od 212.294,17 kn (28.176,28 eura) i tom uplatom je zatvorio dugovanje po partiji br. 13110000500 za isplatu predujma u iznosu od 200.000,00 kn, kamate po ovoj partiji u iznosu od 8.906,02 kn i zatezne kamate u iznosu od 2.397,46 kn i naknadu u iznosu od 990,69 kn i te partije nisu predmet ovog ovršnog postupka, a iz dokumentacije koja se nalazi u spisu vještak navodi da se radi o isplaćenom predujmu. Vještak ističe da je tuženik ugovorom o cesiji prvo zatvorio dospjela potraživanja u što je uključen i predujam sa redovnim i zateznim kamatama te dio dospjelih ali i nedospjelih rata po kreditima koje su predmet ovog spora, a kako je opisao u svom prvom nalazu.

27. Vještak je također naveo da s financijsko – računovodstvenog stajališta tuženik nije pogrešno knjižio uplatu u iznosu od 251.870,17 kn (33.428,91 eura) jer je zatvorio prvo sva dospjela a potom nedospjela potraživanja, a Ugovorom o ustupu potraživanja nije specificirano koja dugovanja se predmetnim ugovorom zatvaraju.

28. Tužiteljica se očitovala podneskom od 5. studenog 2024. godine te navela da je tuženik pojedine uplate knjižio na partije koji nisu predmetom ovog ovršnog postupka te istakla da tuženik to nije smio učiniti sukladno Zakonu o subvencijama i Pravilnika o potpori za kapitalna ulaganja u poljoprivredi te da je tako postupanje nezakonito, slijedom čega tužiteljica predlaže proglašenje ovrhe djelomično nedopuštenom i to za ukupan iznos od 54.860,77 eura od kojeg iznosa se 33.428,91 eura odnosi na glavnicu te iznos od 21.431,86 eura na zatezne kamate od dana uplate novčanog iznosa do podnošenja ovršnog prijedloga a kako je to vještak izračunao u svom nalazu i mišljenju (list spisa 112).

Posl. broj: P-69/2022-35

29. Znači, sporno je dali je tuženik nezakonito upotrijebio novčani iznos od ukupno 33.428,91 eura (251.870,17 kn), budući da taj iznos nije knjižio na partije kredita koje su predmet ovog ovršnog i parničnog postupka, a temeljem Ugovora o ustupu potraživanja, dali je temeljem Ugovora o ustupu tuženik bio u obvezi ovaj novčani iznos knjižiti na partije kredita i time umanjite svoje potraživanje prema tužiteljici, a kako to tužiteljica ističe tijekom postupka.

30. Tijekom postupka nije dokazano da je Ugovor o ustupu potraživanja uz naknadu br. 6/10 od 15. rujna 2010. godine (list spisa 24 do 26) zaključen s ciljem zatvaranja kredita, odnosno računa koji su predmet ovog postupka pa tako i ovršnog postupka. Sukladno čl. 4. citiranog Ugovora o ustupu tuženik je navedenu uplatu osnovano iskoristio za pokriće dospjelih i nedospjelih obveza po kreditima jer se iz provedenih dokaza zaključuje da je tužiteljica mimo ovih kredita koji su predmet ovog postupka imala kod tuženika još kreditnih obveza po drugim kreditima ili kreditu a što je tuženik ovom uplatom zatvorio, a s financijsko – računovodstvenog stajališta, a kako to navodi vještak u dopuni svog nalaza (list spisa 109 do 112), tuženik nije pogrešno knjižio uplatu u iznosu od 251.870,17 kn/33.428,91 eura, jer je zatvarao prvo sva dospjela a potom nedospjela potraživanja.

31. Navodi tužiteljice da su knjiženja tuženika u ukupnom iznosu od 251.870,17 kn/33.428,91 eura netočno knjižena jer su se zatvarale i druge partije kredita, odnosno računi koji nisu predmet ovog ovršnog postupka i ove tužbe, te da su suprotni Zakonu o subvencijama, odnosno Pravilniku o potpori za kapitalna ulaganja u poljoprivredi a posebno odredbi čl. 5. kojim je regulirano koji trošak nije prihvatljiv za potporu za kapitalna ulaganja su neosnovani, a iz razloga kako je naprijed obrazloženo. Što se tiče navoda tužiteljice da je tuženik temeljem Ugovora o ustupu knjižio i trošak kao što su troškovi poslovanja osoba, bankarski troškovi, troškovi garancija i slični troškovi, nisu predmet ovog parničnog postupka, već po mišljenju suda ako je tužiteljica smatrala da je tuženik temeljem Ugovora o ustupu tražbine određene račune knjižio protivno zakonu tada je ista trebala reagirati jer je očito u tom trenutku znala, odnosno imala saznanja koje račune tuženik zatvara i koje troškove obračunava.

32. Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučio kao u izreci presude.

U Đakovu, 30. siječnja 2025. g.

Sutkinja

Snježana Brajko

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku