REPUBLIKA HRVATSK

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-532/2024-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Orošić Kranjčec kao sutkinji pojedinki, u pravnoj stvari tužitelja NJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Hrvoje Kardum i Josip Kardum, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kardum i partneri j.t.d. u Zagrebu protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 11. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, odvjetnika Josipa Karduma, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 30. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. isplatiti tužitelju ČJ iznos od 718,84 EUR (sedamstoosamnaest eura i osamdesetčetiri eurocenta) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 5,20 EUR od 3.4.2008.,

- 5,20 EUR od 3.4.2008.,

- 5,05 EUR od 3.5.2008.,

- 5,00 EUR od 3.6.2008.,

- 5,06 EUR od 2.7.2008.,

- 4,95 EUR od 2.8.2008.,

- 4,97 EUR od 2.9.2008.,

- 5,04 EUR od 2.10.2008.,

- 5,48 EUR od 4.11.2008.,

- 5,16 EUR od 2.12.2008.,

- 8,49 EUR od 3.1.2009.,

- 8,56 EUR od 3.2.2009.,

- 8,60 EUR od 3.3.2009.,

- 8,51 EUR od 2.4.2009.,

- 8,50 EUR od 3.5.2009.,

- 8,36 EUR od 3.6.2009.,

- 8,24 EUR od 2.7.2009.,

- 8,28 EUR od 4.8.2009.,

- 8,37 EUR od 2.9.2009.,

- 11,20 EUR od 3.10.2009.,

- 11,14 EUR od 3.11.2009.,

- 11,29 EUR od 3.12.2009.,

- 11,44 EUR od 3.1.2010.,

- 11,59 EUR od 2.2.2010.,

- 11,55 EUR od 2.3.2010.,

- 11,81 EUR od 2.4.2010.,

- 11,75 EUR od 4.5.2010.,

- 11,88 EUR od 2.6.2010.,

- 12,62 EUR od 2.7.2010.,

- 12,45 EUR od 3.8.2010.,

- 13,08 EUR od 2.9.2010.,

- 12,75 EUR od 2.10.2010.,

- 12,50 EUR od 3.11.2010.,

- 13,26 EUR od 3.12.2010.,

- 13,73 EUR od 4.1.2011.,

- 13,39 EUR od 2.2.2011.,

- 13,44 EUR od 2.3.2011.,

- 13,19 EUR od 2.4.2011.,

- 13,27 EUR od 3.5.2011.,

- 14,10 EUR od 3.6.2011.,

- 14,22 EUR od 2.7.2011.,

- 15,14 EUR od 2.8.2011.,

- 14,81 EUR od 2.9.2011.,

- 14,29 EUR od 2.10.2011.,

- 14,27 EUR od 3.11.2011.,

- 14,21 EUR od 2.12.2011.,

- 14,40 EUR od 3.1.2012.,

- 14,61 EUR od 2.2.2012.,

- 14,62 EUR od 2.3.2012.,

- 14,49 EUR od 3.4.2012.,

- 14,54 EUR od 3.5.2012.,

- 14,62 EUR od 2.6.2012.,

- 14,54 EUR od 3.7.2012.,

- 14,54 EUR od 2.8.2012.,

- 14,47 EUR od 4.9.2012.,

- 14,32 EUR od 2.10.2012.,

- 14,50 EUR od 3.11.2012.,

- 14,56 EUR od 4.12.2012.,

- 14,53 EUR od 3.1.2013.,

- 14,28 EUR od 2.2.2013.,

- 14,46 EUR od 2.3.2013.,

- 31,17 EUR od 2.4.2013.,

sve do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. isplatiti tužitelju ČJ iznos od 2.462,31 EUR (dvijetisućečetristošezdesetdva eura i tridesetjedan eurocent) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,12 EUR od 3.5.2006.,

- 1,18 EUR od 2.6.2006.,

- 0,58 EUR od 2.9.2006.,

- 0,39 EUR od 3.10.2006.,

- 11,63 EUR od 4.11.2008.,

- 13,09 EUR od 3.1.2009.,

- 15,09 EUR od 3.2.2009.,

- 16,10 EUR od 3.3.2009.,

- 13,70 EUR od 2.4.2009.,

- 13,36 EUR od 3.5.2009.,

- 9,60 EUR od 3.6.2009.,

- 6,30 EUR od 2.7.2009.,

- 7,45 EUR od 4.8.2009.,

- 9,90 EUR od 2.9.2009.,

- 8,50 EUR od 3.10.2009.,

- 7,14 EUR od 3.11.2009.,

- 10,27 EUR od 3.12.2009.,

- 13,23 EUR od 3.1.2010.,

- 16,35 EUR od 2.2.2010.,

- 15,53 EUR od 2.3.2010.,

- 20,78 EUR od 2.4.2010.,

- 19,43 EUR od 4.5.2010.,

- 22,07 EUR od 2.6.2010.,

- 36,93 EUR od 2.7.2010.,

- 33,55 EUR od 3.8.2010.,

- 46,24 EUR od 2.9.2010.,

- 39,55 EUR od 2.10.2010.,

- 34,51 EUR od 3.11.2010.,

- 49,83 EUR od 3.12.2010.,

- 59,29 EUR od 4.1.2011.,

- 52,43 EUR od 2.2.2011.,

- 53,44 EUR od 2.3.2011.,

- 48,50 EUR od 2.4.2011.,

- 50,03 EUR od 3.5.2011.,

- 66,79 EUR od 3.6.2011.,

- 69,14 EUR od 2.7.2011.,

- 87,70 EUR od 2.8.2011.,

- 80,96 EUR od 2.9.2011.,

- 70,47 EUR od 2.10.2011.,

- 70,19 EUR od 3.11.2011.,

- 69,05 EUR od 2.12.2011.,

- 72,86 EUR od 3.1.2012.,

- 77,05 EUR od 2.2.2012.,

- 77,18 EUR od 2.3.2012.,

- 74,54 EUR od 3.4.2012.,

- 75,61 EUR od 3.5.2012.,

- 77,18 EUR od 2.6.2012.,

- 75,49 EUR od 3.7.2012.,

- 75,63 EUR od 2.8.2012.,

- 74,07 EUR od 4.9.2012.,

- 71,18 EUR od 2.10.2012.,

- 74,70 EUR od 3.11.2012.,

- 75,99 EUR od 4.12.2012.,

- 75,47 EUR od 3.1.2013.,

- 70,32 EUR od 2.2.2013.,

- 73,89 EUR od 2.3.2013.,

- 70,76 EUR od 2.4.2013.,

sve do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02 i 153/04), od 1. siječnja 2008. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj 600056 sklopljenog 31. ožujka 2006. između tužitelja NJ i pravnog prednika tuženika VOLKSBANK d.d. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. isplatiti tužitelju ČJ iznos od 152,80 EUR (stopedesetdvaeura i osamdeset eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. travnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02 i 153/04), od 1. siječnja 2008. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. naknaditi tužitelju ČJ trošak parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 EUR (dvijetisućedvjestopedeset eura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

VI. Odbija se zahtjev tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. za naknadu parničnog troška, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj CJ podnio je 11. lipnja 2023. tužbu protiv tuženika Nova hrvatska banka d.d. u kojoj je naveo da je sa tuženikom 31. ožujka 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 600056 prema kojem mu je tuženik kao kreditor kao potrošaču odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 24.833,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da su ovaj ugovor sklopili na način da mu je tuženik predočio šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo pa da se tako radilo o ponudi tuženika za davanje kredita po principu „uzmi ili ostavi“ te da se po njegovom pristanku pristupalo potpisivanju ugovora. Dalje je naveo da je na takvo sklapanje ugovora pristao jer izbora nije imao, da su sudovi u Republici Hrvatskoj kolektivnom presudom utvrdili ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i kamatnoj stopi koja se mijenja samovoljnom odlukom banke, a da je tuženik od njega na temelju tih ugovornih odredaba naplatio te stekao bez pravne osnove novčani iznos. Još je naveo da je tuženik temeljem odredbe čl. 6.1. navedenog ugovora prilikom isplate kredita od njega naplatio i novčani iznos na ime naknade za obradu kredita („ulazna naknada“), a da u ugovoru nije navedeno od čega se ta naknada sastoji niti zašto iznosi baš 1,00% od iznosa kredita odnosno da je i ta naknada ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“, da on na nju nije mogao utjecati te da se o njoj nije pregovaralo, a da kredit ne bi mogao niti ugovoriti da na to nije pristao. Još je naveo da je odlukom suda u Republici Hrvatskoj ova odredba o ulaznoj naknadi utvrđena ništetnom jer može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma, a da je tako utvrdio i sud Europske unije. Slijedom svega navedenog predložio je da sud presudom utvrdi ništetnom odredbu čl. 6.1 predmetnog ugovora i naloži tuženiku da mu vrati novčane iznose koje je stekao na temelju svih prethodno navedenih ništetnih ugovornih odredaba, a koje se obavezao odrediti nakon primitka isprava o predmetnom kreditu koje se nalaze kod tuženika, podredno provođenja vještačenja, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa do isplate kao i da mu naloži da mu naknadi trošak ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate. Podneskom od 12. prosinca 2023. tužitelj je naveo da je od tuženika zaprimio isprave vezane uz predmetni ugovor o kreditu pa je predložio je da sud presudom utvrdi ništetnom odredbu čl. 6.1 predmetnog ugovora i naloži tuženiku da mu vrati novčane iznose od 3.181,14 EUR i 152,80 EUR koje je stekao na temelju svih prethodno navedenih ništetnih ugovornih odredaba sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa do isplate, kako je to precizno navedeno u izreci ove presude kao i da mu naloži da mu naknadi trošak ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Obzirom je nakon podnošenja tužbe došlo do statusne promjene na strani tuženika NOVA HRVATSKA BANKA d.d. sud je u skladu sa odredbama čl. 212. i čl. 215. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) pravomoćnim rješenjem utvrdio da je u odnosu na istog nastupio prekid postupka te je potom postupak nastavio u odnosu na pravnog slijednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d..

3. Tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. je podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo da tužbu osporava, da smatra da je tužbeni zahtjev zastario, da utvrđenja iz parnice "Potrošač" nisu primjenjiva na predmetni ugovorni odnos niti je ovaj sud njima vezan, da ovdje utužene ugovorne odredbe nisu utvrđene ništetnima u navedenoj parnici, da tužitelj nije dokazao da se o ovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da su dovele do neravnoteže između stranaka, a i da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne dovodi do takve neravnoteže. Još je naveo da ne spori da je sa tužiteljem sklopio u tužbi naveden ugovor o kreditu te ugovorio promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, no da smatra da nema temelja niti u zakonu niti u sudskoj praksi za utvrđenje ništetnosti ovih ugovornih odredaba osobito obzirom promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope, a zakonom je predviđena mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope te je tužitelj bio slobodan takav kredit odabrati. Naveo je i da je ova ugovorna odredba jasna, uočljiva i razumljiva pa da smatra da njenu nedopuštenost odnosno ništetnost nije niti moguće utvrđivati. Još je naveo da način na koji se ovako ugovorena kamatna stopa mijenja ovisi o tržišnim uvjetima i da se pri njihovoj promjeni vodio kombinacijom parametara. Također je naveo da niti ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je jasna i lako uočljiva, a da je tužitelj bio dužan sam se informirati o eventualnim posljedicama koje valutna klauzula može imati po njegova prava iz obveze iz ugovora pri čemu i od njegovih službenika zatražiti te informacije. Tuženik je još naveo da unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF te da aprecijaciju bez presedana kao posljedicu svjetske ekonomske krize nitko nije mogao predvidjeti, a i da su obje ugovorne strane bile izložene tom riziku. Naveo je i da spori utuženu visinu tužbenog zahtjeva te da smatra da sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita pa je slijedom svega navedenog predložio da sud presudom tužbeni zahtjev odbije i tužitelju naloži da mu naknadi trošak ovog postupka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

4. Tužitelj je u nastavku postupka još naveo da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi adaptacije nekretnine za njegove osobne potrebe i potrebe stanovanja njegove obitelji, a podneskom od 190. studenog 2024. je naveo da tužbeni zahtjev uređuje prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka te da predlaže sudu da tuženiku naloži da mu po osnovi ništetnosti utuženih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 718,84 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako je navedeno u izreci ove presude, po osnovi ništetnosti utuženih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 2.462,31 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako je navedeno u izreci ove presude te po osnovi ništetnosti utuženih ugovornih odredbi o ulaznoj naknadi isplati iznos od 152,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako je navedeno u izreci ove presude.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u presliku otplatne kartice (list 7 do 9 spisa), presliku dopisa (list 10 spisa), presliku ugovora (list 11 do 14 spisa), presliku otplatne tablice (list 70 do 72 spisa), presliku plana otplate (list 73 i 74 spisa), presliku prometne kartice (list 75 do 82 spisa), presliku sudske prakse (list 15 do 56, 97 do 110, 113 do 130, 134 i 135 spisa), saslušao je tužitelja (list 139 spisa) te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću (list 147 do 158 spisa).

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da je među istima sporno jesu li odredbe čl. 2. i 4. predmetnog ugovora o kreditu, a kojima je određeno da je ovdje nesporan pravni prednik tuženika ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope, a tužitelj obvezan kredit otplatiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize na dan dospijeća, uslijed sudskim presudama utvrđene povrede pravnog prednika tuženika propisa zaštite potrošača u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 125/07, 79/09, 89/09; u daljnjem tekstu: ZZP), ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO). Među strankama je također sporno je li utuženo potraživanje tužitelja zastarjelo.

8. Ovaj sud je stava da je među strankama nesporna predmetna ugovorna odredba o promjeni kamatne stope jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva. Naime, istom je nedvojbeno određeno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci pravnog prednika ovdje tuženika, no ne i koje će kriterije isti pri donošenju navedene odluke primijeniti niti koji su parametri za donošenje ove odluke pa je tako riječ o sastojku predmetnog ugovora koji ovako ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez precizno određenih uvjeta za koje se veže promjena kamatne stope koje odredbe tako uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja jer dovode do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu tužitelja kao dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih jasnih kriterija. Pravni prednik ovdje tuženika je ovakvim odredbama potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je prema stavu ovog suda suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a uvažavajući odredbu 269. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ovaj bitan sastojak ugovora istim mora biti određen ili barem odrediv, u situaciji kada se ista određuje isključivo prema odluci pravnog prednika tuženika pa tako jednostrano i bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, sud nalazi i da su ovakve odredbe nedvojbeno protivne načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 4. ZOO-a (ovako i VTSRH u presudi i rješenju poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. ).

9. Valja pri tome reći da nepostojanje propisa koji bi nalagao pravnom predniku tuženika da u ugovoru o kreditu precizno utvrdi uvjete promjenjivosti kamatne stope u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, istome ne daje ovlaštenje kamatnu stopu, a time i visinu obveze tužitelja, mijenjati jednostrano i po svom nahođenju već ukazuje na to da je pravni prednik tuženika upravo u svom interesu i iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koja ga je stavila u neravnopravan položaj i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što je ponovno u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

10. Valja reći i da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao za kojeg vrijede i ostala temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe i načelo zabrane zlouporabe prava, a da je predmetna sporna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi suprotna i navedenim načelima obveznog prava jer je njome tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca obzirom je na temelju iste jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, no ne i procijeniti kolika će kamata bili u budućem kreditnom razdoblju, a tuženik tijekom ovog postupka nije niti jasno naveo niti ičim dokazao da je tužitelju objasnio način utvrđivanja kamatne stope odnosno parametre koji utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja na temelju kojih bi tužitelj mogao predvidjeti učinke koji će za njega nastupiti u budućnosti već je samo istaknuo da je riječ o kombinaciji parametara koje ovise o tržišnim uvjetima i time prema stavu suda samo potvrdio nužnost objašnjenja tužitelju takvog načina ugovaranja dok je saslušan kao stranka tužitelj CJ prema ocjeni suda jasno, životno i uvjerljivo iskazao da su mu u banci u koju ga je uputila autokuća u koju je došao kupiti automobil rekli da je jedino moguće da dobije ovdje predmetni kredit, a i da je valuta švicarski franak najstabilnija i da je sigurna te da ga nisu upozorili da je moguće da mu rata raste koliko je rasla, koji iskaz prema stavu suda potvrđuje propust tuženika da tužitelju prilikom sklapanja predmetnog ugovora objasni način utvrđivanja kamatne stope odnosno parametre koji utječu na njezino formiranje.

11. Konačno valja uzeti u obzir i Direktivu 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a ovaj je članak i formalno implementiran u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12).

12. Pravomoćnom, pak, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope, a ta je presuda Trgovačkog suda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. dok je presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrdila je nepoštenim i ništetnim i odredbe ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03.09.2019., pa je tako Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim. Predmetni je ugovor utvrđenje ništetnosti čijih odredaba traži tužitelj zaključen upravo u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u spisu broj P-1401/2012, a kojom presudom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe ugovora kojima je valuta glavnice vezana za protuvrijednost švicarskog franka, a takva presuda veže sve sudove u Republici Hrvatskoj, a tuženik u ovom sporu ničim nije dokazao da sadržaj predmetnog ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su bili predmet prethodno navedenih presuda pri čemu valja naglasiti da sama činjenica da je predmetni ugovor sklopljen radi kupnje automobila, a ne stana, prema stavu ovog suda bitnu razliku između predmetnog i navedenih ugovora ne predstavlja, a tuženik ponovno ničim nije dokazao da je tužitelj automobil koji je predmet ovog ugovora kupio u sklopu kakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti te stoga ne kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača dok je saslušan kao stranka tužitelj prema ocjeni suda jasno, životno i uvjerljivo iskazao da je ovim kreditom kupio automobil za osobne potrebe pa tako upravo kao potrošač u smislu odredaba navedenog zakona.

13. Slijedom svega navedenog, a ponovno ukazujući na to da je ovaj sud sukladno odredbi čl. 118. ZZP-a i odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, sud je nedvojbeno utvrdio da su u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO-a odredbe čl. 2. i 8. predmetnog ugovora o kreditu (precizno citirane u izreci ove presude) ništetne pa je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog zakona ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za ovo utvrđenje kao i zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati iznos koji mu je na ime povećanja anuiteta otplate predmetnog kredita, a temeljenog na pravu tuženika ugovorenog ništetnim odredbama predmetnog ugovora, isplatio i to u iznosima od 718,84 EUR i 2.462,31 EUR koji, pak, jasno proizlaze iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića od 8. studenog 2024. (list 147 do 158 spisa) koji je sud ocijenio jasno, detaljno i logično obrazloženim te stoga vjerodostojnim uvažavajući i da stranke pravilnosti ovog izračuna nisu prigovorile.

14. Primjenom odredaba čl. 1115. te čl. 29. st. 1. ZOO-a osnovanim je ocijenjen i zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati zakonske zatezne kamate na prethodno naveden iznos isplate i to tekuće od datuma preplate svakog pojedinog preplaćenog anuiteta predmetnog kredita, a koji datumi anuiteta također proizlaze iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića od 8. studenog 2024. koji je sud i u tom dijelu ocijenio jasno, detaljno i logično obrazloženim te stoga vjerodostojnim uvažavajući i da stranke utvrđenjima vještaka ovih datuma anuiteta nisu prigovorile te uvažavajući prethodno nedvojbeno utvrđenje o nesavjesnom postupanju tuženika prilikom predmetnog ugovaranja, a time i nesavjesnom stjecanju pojedinih iznosa anuiteta. Tužitelju su ove kamate dosuđene po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. važećeg ZOO-a.

15. Također valja reći da je prema stavu ovog suda prigovor tuženika da je potraživanje tužitelja zastarjelo neosnovan. Naime, iako je, kako je prethodno utvrđeno, obveza tuženika vratiti tužitelju neosnovano stečene dijelove plaćenih anuiteta, upravo uslijed njegovog nesavjesnog postupanja prilikom ugovaranja, počela teći već danom stjecanja istih, zastarni je rok od pet godina, propisan odredbom čl. 225. ZOO-a podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP-a) u travnju 2012. , o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. , prema stavu ovog suda prekinut u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a te je isti kako je propisano odredbom čl. 245. st. 1. i st. 3. ZOO-a, ponovno počeo teći tek donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kojom presudom je ovaj spor okončan, a koja presuda svojim pravomoćnim utvrđenjem povrede tuženika propisa zaštite potrošača sukladno odredbi čl. 502. c. ZPP-a veže i ovaj sud. Valja pri tome reći i da neovisno o tome što je odredbom čl. 118. ZZP-a naznačeno da odluka suda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ista ne isključuje primjenu navedene odredbe i u parnicama radi isplate, a o kojoj se parnici u konkretnom slučaju radi, tim više što je čl. 502.c ZPP-a (a koji je već bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom postupku) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe radi zaštite kolektivnih interesa u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihovog smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene čl. 502.c ZPP-a (u smislu da je dodana primjenjivost navedenih utvrđenja i u posebnim parnicama za isplatu) bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj (kojem je povrijeđeno pravo i kada je to utvrđeno takvom odlukom iz spora povodom te tužbe) traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla. Stoga se u konkretnom se slučaju ne radi od trogodišnjem zastarnom roku kako to navodi tuženik, niti se radi o tražbini s osnova naknade štete propisane čl. 230. st. 1. ZOO-a. Tužitelj je tako predmetnu tužbu podnesenu 11. lipnja 2023. podnio prije isteka nanovo započetog tijeka zastarnog roka od pet godina, propisanog odredbom čl. 225. ZOO-a. Slijedom, pak, odredbe čl. 328. ZOO-a pravo na samo utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

16. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da je među istima sporno i je li odredba čl. 6.1. ugovora o kreditu koji su sklopili, a kojom je ugovorena obveza tužitelja isplatiti pravnom predniku tuženika naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita sukladno njegovoj odluci i to 1 % jednokratno od iznosa kredita ništetna u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a, a slijedom toga i je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju ono što je njegov pravni prednik temeljem ove ugovorne odredbe primio. Među strankama je također sporno je li ovo utuženo potraživanje tužitelja zastarjelo.

17. Ovaj sud je stava da je među strankama nesporna predmetna ugovorna odredba čl. 6.1. ugovora o plaćanju naknade jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva. Naime, istom je nedvojbeno određeno da je obveza korisnika kredita ovu naknadu platiti kao i da njenu visinu utvrđuje tuženik, no ne i što se (koji trošak) tom naknadom naknađuje, a obzirom je riječ o bitnom sastojku predmetnog ugovora - cijeni, koji ovako nije precizno određen, ova odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja jer dovodi do situacije da tužitelj opravdanost plaćanja ove naknade ne može provjeriti jer za to nema nikakvih kriterija. Tuženik je ovakvom odredbom potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je prema stavu ovog suda suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a uvažavajući odredbu 269. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ovaj bitan sastojak ugovora istim mora biti određen ili barem odrediv, u situaciji kada sastav ove naknade nije detaljno i potpuno određen, sud nalazi i da je ovakva odredba nedvojbeno protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 4. ZOO-a.

18. Valja pri tome opet reći da nepostojanje propisa koji bi nalagao tuženiku da u ugovoru o kreditu precizno utvrdi sastav ove naknade tuženiku ne daje ovlaštenje ovu naknadu naplatiti paušalno već dokazuje da je tuženik upravo u svom interesu i iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koja ga je stavila u neravnopravan položaj i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što je ponovno u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

19. Valja i ovdje reći da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao za kojeg vrijede i ostala temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe i načelo zabrane zlouporabe prava, a da je i ova predmetna sporna odredba suprotna i navedenim načelima obveznog prava jer je njome tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca obzirom je na temelju iste jedino mogao znati da je ovu naknadu obvezan platiti, no ne i razumjeti na što se ova naknada odnosi odnosno što se njome naknađuje, a tuženik tijekom ovog postupka sudu nije niti jasno naveo niti ičim dokazao da je tužitelju upravo ovo i objasnio dok iz opisanog iskaza tužitelja NJ saslušanog kao stranke da su mu u banci u vezi ove naknade rekli samo da ju mora platiti, a da je on bio sretan da je dobio kredit, koji je sud ocijenio jasnim, logičnim, životnim i uvjerljivim, jasno proizlazi da ga tuženik nije informirao o troškovima na koje se odnosi predmetna naknada kao i da o toj naknadi nije mogao pregovarati te da mu je bilo jasno samo da ovu naknadu mora platiti da bi kredit dobio.

20. I ovdje valja uzeti u obzir Direktivu 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a ovaj je članak i formalno implementiran u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12).

21. Slijedom svega navedenog, a uvažavajući i da je sud na temelju prethodno opisanog iskaza tužitelja kao stranke nedvojbeno utvrdio da je tužitelj sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu postupao kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), sud je nedvojbeno utvrdio da su u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO-a kao i odredaba čl. 81., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača odredbe čl. 6.1. predmetnog ugovora o kreditu ništetne pa je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog zakona ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati iznos koji mu je na ime plaćanja u istom ugovorene naknade naplatio i to u iznosu od sada važećih 152,80 EUR koji, pak, jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića od 8. studenog 2024. (list 147 do 158 spisa) koji je sud ocijenio jasno, detaljno i logično obrazloženim te stoga vjerodostojnim uvažavajući i da stranke pravilnosti ovog izračuna nisu prigovorile.

22. Primjenom odredaba čl. 1115. te čl. 29. st. 1. ZOO-a osnovanim je ocijenjen i zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati zakonske zatezne kamate na prethodno naveden iznos isplate i to tekuće od dana isplate ove naknade, koji također jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića od 8. studenog 2024., a koji datum tuženik i nije izričito osporio, uvažavajući prethodno nedvojbeno utvrđenje o nesavjesnom postupanju tuženika prilikom predmetnog ugovaranja, a time i nesavjesnom stjecanju ove naknade. Stoga je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke ove presude, a tužiteljici su ove kamate dosuđene po stopi propisanoj odredbama čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), a sukladno čl. 2. Zakona o kamatama (NN 94/04) od dospijeća do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj važećim odredbama čl. 29. st. 2. ZOO-a.

23. Također valja reći da je prema stavu ovog suda prigovor tuženika da je ovo potraživanje tužitelja zastarjelo neosnovan. Naime, iako je, kako je prethodno utvrđeno, obveza tuženika vratiti tužitelju neosnovano stečenu naknadu uslijed njegovog nesavjesnog postupanja prilikom ugovaranja, počela teći već danom stjecanja iste, stav je ovog suda da se ova obveza ne može promatrati odvojeno od utvrđene ništetnosti pa da, obzirom je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva, niti zahtjev za povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe ne zastarijeva jer bi ograničenje restitucije zastarom obezvrijedilo institut ništetnosti koji upravo zbog sprječavanja nedopuštenih pojava sklapanja ništetnih ugovora djeluje retroaktivno i bez vremenskog ograničenja, a valja reći i da je posljedica utvrđenja ništetnosti povrat u stanje prije ništetnog ugovaranja pa se takvo postupanje razlikuje od restitucije kod drugih obvezno pravnih instituta, a koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim rokovima (tako i ŽS Rijeka u Gž-666/13).

24. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je, obzirom je u ovom sporu uspio u cijelosti, priznat i dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i to trošak sastava tužbe od 100 bodova (tbr. 7/1), sastava podnesaka od 12.12.2023., 28.3.2024. i 19.11.2024. od po 100 bodova za svaki (tbr. 8/1), zastupanja na ročištima 14.6.2024., 18.10.2024. i 16.11.2024. od po 100 bodova za svako (tbr. 9/1) odnosno ukupno 700 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV iznosi 1.750,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR te trošak izračuna utuženih iznosa u iznosu od 100,00 EUR čija osnovanost i visina proizlaze iz računa i potvrda o plaćanju koji prileže spisu (list 143, 159, 171 i 172 spisa) pa mu je sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.250,00 EUR. Tužitelju nije priznat kao potreban za ovu parnicu trošak pristupa po punomoćniku odvjetniku na ročište za objavu presude. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a. Zahtjev tuženika za naknadom troškova ovog postupka ocijenjen je neosnovanim jer isti u ovom sporu nije uspio.

25. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 30. siječnja 2025.

Sutkinja:

Marija Orošić Kranjčec

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u četiri (4) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju ČJ po punomoćniku

2. Tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d.