REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-369/2022-56

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja POSAVEC KREŠE, OIB: [osobni identifikacijski broj], Ivana Meštrovića 24, 40 000 Pribislavec, zastupanog po Andreji Štefan, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o., OIB: 90275854576 Velimira Škorpika 21, 10 000 Zagreb, zastupanog po Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 17. prosinca 2024.god., održane u nazočnosti punomoćnice tužitelja Štefan Andreje, odvjetnice i punomoćnika tuženika Bandić Ivana, odvjetnika, 30. siječnja 2025.god., objavio je i

p r e s u d i o  j e :

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 22061 saSporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini

sklopljenog 30.10.2006.g. između PORSCHE LEASING d.o.o., OIB: 90275854576, Velimira Škorpika 21, 10 000 Zagreb i POSAVEC KREŠE, OIB: [osobni identifikacijski broj], Ivana Meštrovića 24, 40 000 Pribislavec, a solemniziranog po javnom bilježniku Ivanu Kvakanu iz Čakovca pod brojem OU-708/06 dana 02.11.2006.g. i to u dijelu:

- UVJETI UGOVORA O KREDITU:

- POVRAT KREDITA, toč. 6.2. u kojem stoji da su kamatna stopa odnosno visina mjesečnih obroka promjenjivi su sukladno čl. 9.1. ovih ugovornih uvjeta.

- OČUVANJE VRIJEDNOSTI, toč. 9.1. u kojem je ugovoreno da visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi kao i promjena uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit.

- dio odredbe čl. 2. istog Ugovora u dijelu u kojem je iznos kredita ugovoren uz valutnu

klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- dio odredbe čl. 3. istog Ugovora u dijelu u kojem se za mjesečni obrok, ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita, troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV-a) i ukupni troškovi ugovara valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., OIB: 90275854576, Velimira Škorpika 21, 10 000 Zagreb da tužitelju POSAVEC KREŠI, OIB: [osobni identifikacijski broj] Ivana Meštrovića 24, 40 000 Pribislavec isplati iznos od 3.226,12 EUR-a (tritisućedvjesto- dvadesetišest eura i dvanaest centi ) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 1,10 EUR-a sa kamatom od 31.07.2007 do plaćanja;

- na iznos od 6,82 EUR-a sa kamatom od 31.08.2007 do plaćanja;

- na iznos od 6,82 EUR-a sa kamatom od 30.09.2007 do plaćanja;

- na iznos od 6,82 EUR-a sa kamatom od 31.10.2007 do plaćanja;

- na iznos od 6,82 EUR-a sa kamatom od 30.11.2007 do plaćanja;

- na iznos od 6,82 EUR-a sa kamatom od 31.12.2007 do plaćanja;

- na iznos od 6,82 EUR-a sa kamatom od 31.01.2008 do plaćanja;

- na iznos od 6,82 EUR-a sa kamatom od 29.02.2008 do plaćanja;

- na iznos od 6,82 EUR-a sa kamatom od 31.03.2008 do plaćanja;

- na iznos od 6,82 EUR-a sa kamatom od 30.04.2008 do plaćanja;

- na iznos od 6,82 EUR-a sa kamatom od 31.05.2008 do plaćanja;

- na iznos od 6,82 EUR-a sa kamatom od 30.06.2008 do plaćanja;

- na iznos od 6,82 EUR-a sa kamatom od 31.07.2008 do plaćanja;

- na iznos od 6,82 EUR-a sa kamatom od 31.08.2008 do plaćanja;

- na iznos od 6,82 EUR-a sa kamatom od 30.09.2008 do plaćanja;

- na iznos od 6,82 EUR-a sa kamatom od 31.10.2008 do plaćanja;

- na iznos od 6,82 EUR-a sa kamatom od 30.11.2008 do plaćanja;

- na iznos od 6,82 EUR-a sa kamatom od 31.12.2009 do plaćanja;

- na iznos od 6,82 EUR-a sa kamatom od 31.01.2009 do plaćanja;

- na iznos od 6,82 EUR-a sa kamatom od 28.02.2009 do plaćanja;

- na iznos od 6,83 EUR-a sa kamatom od 31.03.2009 do plaćanja;

- na iznos od 6,82 EUR-a sa kamatom od 30.04.2008 do plaćanja;

- na iznos od 6,82 EUR-a sa kamatom od 31.05.2009 do plaćanja;

- na iznos od 6,82 EUR-a sa kamatom od 30.06.2009 do plaćanja;

- na iznos od 14,34 EUR-a sa kamatom od 31.07.2009 do plaćanja;

- na iznos od 17,44 EUR-a sa kamatom od 31.08.2009 do plaćanja;

- na iznos od 17,94 EUR-a sa kamatom od 30.09.2009 do plaćanja;

- na iznos od 15,90 EUR-a sa kamatom od 31.10.2009 do plaćanja;

- na iznos od 17,73 EUR-a sa kamatom od 30.11.2009 do plaćanja;

- na iznos od 12,10 EUR-a sa kamatom od 31.12.2010 do plaćanja;

- na iznos od 18,77 EUR-a sa kamatom od 31.01.2010 do plaćanja;

- na iznos od 20,44 EUR-a sa kamatom od 28.02.2010 do plaćanja;

- na iznos od 21,78 EUR-a sa kamatom od 31.03.2010 do plaćanja;

- na iznos od 24,41 EUR-a sa kamatom od 30.04.2010 do plaćanja;

- na iznos od 29,28 EUR-a sa kamatom od 31.05.2010 do plaćanja;

- na iznos od 32,59 EUR-a sa kamatom od 30.06.2010 do plaćanja;

- na iznos od 37,82 EUR-a sa kamatom od 31.07.2010 do plaćanja;

- na iznos od 40,80 EUR-a sa kamatom od 31.08.2010 do plaćanja;

- na iznos od 44,91 EUR-a sa kamatom od 30.09.2010 do plaćanja;

- na iznos od 43,39 EUR-a sa kamatom od 31.10.2010 do plaćanja;

- na iznos od 45,65 EUR-a sa kamatom od 30.11.2010 do plaćanja;

- na iznos od 56,74 EUR-a sa kamatom od 31.12.2011 do plaćanja;

- na iznos od 56,25 EUR-a sa kamatom od 31.01.2011 do plaćanja;

- na iznos od 55,64 EUR-a sa kamatom od 28.02.2011 do plaćanja;

- na iznos od 61,16 EUR-a sa kamatom od 31.03.2011 do plaćanja;

- na iznos od 54,39 EUR-a sa kamatom od 30.04.2011 do plaćanja;

- na iznos od 60,92 EUR-a sa kamatom od 31.05.2011 do plaćanja;

- na iznos od 71,67 EUR-a sa kamatom od 30.06.2011 do plaćanja;

- na iznos od 87,45 EUR-a sa kamatom od 31.07.2011 do plaćanja;

- na iznos od 98,03 EUR-a sa kamatom od 31.08.2011 do plaćanja;

- na iznos od 78,37 EUR-a sa kamatom od 30.09.2011 do plaćanja;

- na iznos od 71,26 EUR-a sa kamatom od 31.10.2011 do plaćanja;

- na iznos od 71,34 EUR-a sa kamatom od 30.11.2011 do plaćanja;

- na iznos od 76,63 EUR-a sa kamatom od 31.12.2012 do plaćanja;

- na iznos od 81,41 EUR-a sa kamatom od 31.01.2012 do plaćanja;

- na iznos od 82,38 EUR-a sa kamatom od 29.02.2012 do plaćanja;

- na iznos od 80,31 EUR-a sa kamatom od 31.03.2012 do plaćanja;

- na iznos od 80,07 EUR-a sa kamatom od 30.04.2012 do plaćanja;

- na iznos od 82,23 EUR-a sa kamatom od 31.05.2012 do plaćanja;

- na iznos od 82,46 EUR-a sa kamatom od 30.06.2012 do plaćanja;

- na iznos od 80,36 EUR-a sa kamatom od 31.07.2012 do plaćanja;

- na iznos od 79,04 EUR-a sa kamatom od 31.08.2012 do plaćanja;

- na iznos od 74,84 EUR-a sa kamatom od 30.09.2012 do plaćanja;

- na iznos od 80,17 EUR-a sa kamatom od 31.10.2012 do plaćanja;

- na iznos od 81,04 EUR-a sa kamatom od 30.11.2012 do plaćanja;

- na iznos od 80,28 EUR-a sa kamatom od 31.12.2013 do plaćanja;

- na iznos od 72,06 EUR-a sa kamatom od 31.01.2013 do plaćanja;

- na iznos od 75,86 EUR-a sa kamatom od 28.02.2013 do plaćanja;

- na iznos od 76,58 EUR-a sa kamatom od 31.03.2013 do plaćanja;

- na iznos od 80,91 EUR-a sa kamatom od 30.04.2013 do plaćanja;

- na iznos od 71,57 EUR-a sa kamatom od 31.05.2013 do plaćanja;

- na iznos od 72,21 EUR-a sa kamatom od 30.06.2013 do plaćanja;

- na iznos od 73,50 EUR-a sa kamatom od 31.07.2013 do plaćanja;

- na iznos od 72,87 EUR-a sa kamatom od 31.08.2013 do plaćanja;

- na iznos od 75,33 EUR-a sa kamatom od 30.09.2013 do plaćanja;

- na iznos od 77,53 EUR-a sa kamatom od 31.10.2013 do plaćanja;

koja kamata teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.12.2007.g. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008.g. pa do 30.06.2011.g. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011.g. pa do 31.07.2015.g. po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015.g. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31.12.2023 pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kao referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PORSCHE LEASING d.o.o., OIB: 90275854576, Velimira Škorpika 21, 10 000 Zagreb da tužitelju POSAVEC KREŠI, OIB: [osobni identifikacijski broj] Ivana Meštrovića 24, 40 000 Pribislavec naknadi troškove parničnog postupka postupka u iznosu od 3.850,08 EUR (tritisućeosamstoipedeset eura i osam centi ), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kao referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje :

1. Tužitelj CU ( dalje: tužitelj ) je protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. (dalje: tuženik ) dana 09. prosinca 2022.god. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj navodi da je tužitelj dana 25.10.2006. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 22061 sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Kvakanu iz Čakovca pod brojem OU-708/06. Sastavni dio predmetnog Ugovora o kreditu, uvršteni u tekst istoga, su i Uvjeti ugovora o kreditu, Inačica: CHF-2005-01. članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu stoji: Godišnja stopa ugovorne kamate: 5,60 %, Efektivna kamatna stopa na kredit (realna kamatna stopa): 6,68% Nadalje, pod Uvjeti ugovora o kreditu, u članku 6. povrat kredita, toč 6.2. stoji: Korisnik kredita je obvezan kredit uvećan za ugovorne kamate Davatelju kredita vratiti sukladno odredbama Ugovora. Kamatna stopa odnosno visina mjesečnih obroka promjenjivi su sukladno čl.9.1. ovih ugovornih uvjeta. U članku 9. očuvanje vrijednosti, toč. 9.1. stoji: Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi kao i promjena uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit. Tužitelj se poziva na sudske odluke i to navodi da je Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od dana 04.07.2013.g. pod poslovnim brojem P-1401/2012, u toč. 5. utvrđeno je da su poslovne banke u Republici Hrvatskoj u periodu od 2003.g. do 2008.g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa su time banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to člancima 81. i 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/09, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navodi da u smislu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, u posebnim parnicama tužitelji se mogu pozvati na pravna utvrđenja iz parnica radi zaštite kolektivnih interesa u kojima je presuđeno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba. U tom slučaju, u posebnim parnicama, sudovi su vezani za utvrđenja iz presude radi zaštite kolektivnog interesa.

2. Tužitelj smatra da su pravna utvrđenja iz tzv. kolektivnog spora, barem posredno, primjenjiva i u ovoj pravnoj stvari. Naime, tuženik kao trgovac ništa drugačije nije postupao u odnosu na tužitelja kao potrošača prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sastavni su dio unaprijed formuliranog i standardnog ugovora tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a niti je mogućnost pojedinačnih pregovora postojala. Naprotiv, predmetni je ugovor tužitelju bio ponuđen po principu "uzmi ili ostavi", kao jedina opcija ishođenja kredita. Nadalje, prilikom sklapanja ugovora, tužitelju nisu dana nikakva pojašnjenja o tome temeljem čega tuženik donosi odluku o promjenama kamatnih stopa, niti pak koja je pritom referentna kamatna stopa, slijedom čega su predmetne ugovorne odredbe nerazumljive. Uslijed svega navedenog, predmetne su ugovorne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Kao takve, iste se ugovorne odredbe smatraju nepoštenima odnosno ništetnim u smislu čl. 96. i 97. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP). Članak 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270 ZOO-a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva. U konkretnom slučaju, činidba u pogledu kamatne stope koju je tužitelj tuženiku bio dužan plaćati nije ni određena, a niti odrediva. Naime, kamatna stopa mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelju bilo predočeno, ili dano do znanja, na temelju kojih parametara tuženik donosi svoju odluku o visini promjenjive kamatne stope tako da tužitelj isto nikako nije mogao razumjeti. Neodredivost odnosno neodređenost činidaba proizlazi i iz dodatne činjenice što je, pored promjenjive kamatne stope, tuženik u ugovor ugradio još jedan promjenjivi element-valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Činidba je u konkretnom slučaju ujedno i nedopuštena obzirom je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Uslijed svega navedenog, riječ je o ništetnoj ugovornoj odredbi. Također predmetne ugovorne odredbe u suprotnosti su s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 4 Zakona o obveznim odnosima (koje je načelo sadržano i u odredbama ZZP), a kojim je propisano da su se prilikom zasnivanja obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici dužni pridržavati navedenog načela. Ovo načelo, u konkretnom slučaju, podrazumijeva standard koji je tužitelj bio dužan primijeniti te tuženiku, kao slabijoj strani predočiti sve bitne parametre o kojima ovisi njegova odluka da li će sklopiti predmetni ugovor, pa tako pojasniti i na temelju čega tuženik mijenja predmetnu kamatnu stopu. To sve pogotovo imajući u vidu da je u konkretni Ugovor o kreditu tuženik ugradio i drugi promjenjivi elemenat-valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U prilog tvrdnji da bi predmetne ugovorne odredbe prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja kao potrošača, govori i činjenica da obzirom su predmet i cijena (kao bitni sastojci ugovora, pri čemu su kamate cijena), putem predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bili sadržani u unaprijed formuliranom ugovoru, to je tuženik potpuno izbjegao utjecaj tužitelja na cijenu, sve suprotno odredbama čl. 247. ZOO-a (koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora). U članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu, iznos kredita, stoji: iznos kredita 23.767,12 CHF. Nadalje, u članku 3. istog Ugovora o kreditu stoji: 3. kamatna stopa/visina i broj mjesečnih obroka kredita/trajanje ugovora/troškovi: Mjesečni obrok kredita 341,13 CHF, Ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita: 28.654,92 CHF, Troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV-a) 803,72 CHF, Ukupni troškovi Ugovora 28.654,92 CHF. U Uvjetima ugovora o kreditu u članku 5. plaćanje, pod 5.1. stoji: Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffesenbank Austria d.d. Zagreb za CHF vrijedećem na dan plaćanja. U Ugovor o kreditu uvrštena je i ugovorna odredba koja glasi: Korisnik kredita sa svojim potpisom potvrđuje, da je sve odredbe Ugovora pročitao i prihvatio. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od dana 04.07.2013.g. pod poslovnim brojem P-1401/2012, utvrđeno je da su poslovne banke u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2004.g. do 2008.g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,su time banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004.g. do 06.08.2007.g. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. do 31.12.2008.godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 75/09, 79/09, 9/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U smislu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, u posebnim parnicama tužitelji se mogu pozvati na pravna utvrđenja iz parnica (radi zaštite kolektivnog interesa) u kojima je presuđeno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba. U tom slučaju, u posebnim parnicama, sudovi su vezani za utvrđenja iz presude radi zaštite kolektivnog interesa. Kao i u vezi promjenjive kamatne stope, tužitelj ističe da su predmetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sastavni dio unaprijed formuliranog i standardnog ugovora tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Uz navedeno, one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ujedno se napominje da su predmetne odredbe nerazumljive obzirom tužitelj iz njih nikako nije mogao i ne može utvrditi promjene tečaja, a niti je tuženik tužitelja upozorio o značenju iste ugovorne odredbe i rizicima koji su uz njih vezani. Tužitelj tako nije imao potpunu predodžbu o stvarnom značaju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a s druge strane, tuženik tužitelju nije na primjeren način objasnio niti ga informirao o značenju i posljedicama predmetnih ugovornih odredbi. Tako tuženik tužitelja nije upozorio da valutna klauzula švicarski franak nije isto što i valutna klauzula u EUR-o te da je je daleko rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu švicarski franak. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj EUR-a, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na bilo koju drugu valutu, pa tako niti u odnosu na švicarski franak. Dalje, tužitelj nije bio upozoren da je švicarski franak valuta koja u vrijeme recesije naglo jača u odnosu na ostale valute. Zbog toga takva valuta nije pogodna odnosno, vrlo je rizična za dužnike. Također, a što je utvrđeno u obrazloženju ranije spomenute prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnim brojem P-1401/2012 od 04.07.2013.g., Međunarodni monetarni fond višekratno je upozoravao sve banke, pa je tako i tuženik znao, o izvjesnosti rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na EUR-o. Uvažavajući sve navedeno, riječ je o nepoštenim odnosno ništetnim odredbama u smislu čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača. Jednako tako, a obzirom je riječ o neodređenoj i neodredivoj činidbi, kao i činidbi ugovorenoj protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, to su iste ugovorne odredbe ništetne u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 270. ZOO-a. Nadalje, riječ je o ugovornim odredbama koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 40. ZOO-a, a to posebno imajući u vidu činjenicu da je tužitelj- potrošač-slabija ugovorna strana, za razliku od tuženika koji je jača ugovorna strana, ali unatoč tome nije tužitelja informirao i upozorio na prethodno navedene okolnosti. Također, jasno je da je uslijed opisanog došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je predmetni kredit otplato i to uz primjenu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranim odlukama tuženika i uz primjenu odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu preplatu u iznosu od 25.083,60 kuna, sve sukladno izračunu Vlaste Santo Olđa, dipl. oec. koja je za tužitelja, obzirom sam nema stručnog znanja, izradila izračun više plaćenog kredita. Obzirom je preplata posljedica ništetnih ugovornih odredbi, to tužitelj ima pravo potraživati vraćanje preplaćenog iznosa i predlaže da sud donese presudu kojom će tuženiak obvezati na isplatu istog.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu navodi da prije upuštanja u raspravljanje o meritumu stvari, tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti sud jer smatra da je nadležan prema sjedištu tuženika, zastare potraživanja jer smatra da se primjenjuje petogodišnji zastarni rok i aktivne legitimacije. Usprkos istaknutim prigovorima, tuženik se opreza radi očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju Tužitelj se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu, što tuženik dokazuje i dostavom primjerka ugovora s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio. Navedeno proizlazi i iz činjenice da je tuženik 2005. i 2006. godine od ukupnog broja sklopljenih ugovora čak 57,58% sklopio u valutom u eurima. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, u vrijeme kada je sklopljen Ugovor, radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora Dakle, proizlazi da je zadaća HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR-u i time omogući stabilnost cijena, što je javno dostupna činjenica, isto kao što je javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u, već da se isti podredno formira preko EUR-a. Tuženik ističe kako su tvrdnje tužitelja promašene i netočne te ukazuje na razliku kredita s valutnom klauzulom u CHF-u sklopljenih prije 2005. godine i nakon. Naime, nije u istoj poziciji osoba koja je kredit u švicarcima podigla prije 2005. godine i osoba koja je isti podigla nakon tog razdoblja. Drugim riječima, do 2005. godine su korisnici kredita mogli tvrditi da su banke ili drugi kreditori tajili informacije kojima su raspolagali o nestabilnosti tečaja CHF koji HNB ne štiti u odnosu na kunu, ali od 2005. se radi o općepoznatoj informaciji o kojoj se govorilo javno u medijima što znači da se korisnici kredita koji su se odlučili za sklapanje ugovora u CHF valuti, ne mogu više pozivati na istu argumentaciju o neznanju, na isti način kao i korisnici kredita koji su ugovore s valutom CHF sklopili u prethodnim razdobljima. U konkretnom slučaju, radi se o ugovoru, kratkoročnom kreditu koji je sklopljen u vremenu kada je pitanje valute CHF već bilo općepoznato, sudu na standard dužne pažnje i informiranost „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud EU koji ne podrazumijeva potrošača koji se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Kako tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama tako nema ništetnih odredbi Ugovora, niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Ne može se od tuženika očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja, kao što je budući smjer kretanja tečaja Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Dodatno, suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik ističe da ugovaranje valutne klauzule „samo po sebi“ ne čini neku ugovornu odredbu nepoštenom.

4. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je predmetni Ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011.g. ne smatra „problematičnima“ jer je kao korisnik kredita u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od korisnika kredita koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit Štoviše, tuženik ističe kako je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZID ZPK) u čl. 19. st. 3. izrijekom isključio već otplaćene kredite. Tuženik ukazuje sudu da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Tužitelj se u tužbi poziva na utvrđenja i odluke iz postupka temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač i isto navodi kao dokaz da je tuženik postupao nepošteno pri sklapanju predmetnog ugovora. Tužitelj navodi da je tuženik na potpuno identičan način kao i banke koje su bile obuhvaćene predmetnim postupkom plasirao sporni kredit tužitelja. Pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutno nikakve veze s ovdje tuženikom. Tuženik ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom udruge Potrošač, već uopće nije banka niti pripada bankarskom sektoru. Kao pravna osoba se u cijelosti razlikuje od banke jer je društvo s ograničenom odgovornošću, a ne dioničko društvo te nema vlastiti kapital, odnosno nema vlastiti novac, što će se detaljnije pojasniti u točki X. Tuženik u cijelosti osporava visinu isplate koju tužitelj potražuje u točki II. petita. Uopće je nejasno na koji je točno način tužitelj došao do tog izračuna i zašto uopće smatra da bi mu tuženik trebao navedeni iznos isplatiti. Tuženik ističe kako nema vlastiti kapital te se za svaki pojedini kredit zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala u CHF valuti. Navedeni iznos je potom isplaćen tužitelju što ne mijenja činjenicu da se na traženje tužitelja tuženik također zadužio u CHF valuti te je navedene iznose vraćao, također prema važećoj valuti CHF-a. tuženik nikako nije svojevoljno određivao promjenu kamatne stope, već u skladu s točno određenim parametrima koji uopće niti nisu ovisili o njemu, niti je time tuženik stekao ikakvu korist. Kako je već i sam tužitelj naveo, predmetni ugovor sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te točno definirane parametre na temelju kojih dolazi do promjena kamatne stope. Tuženik nije banka, nije dioničko društvo i nema svoj kapital te je bio obveznik plaćanja PDV-a. Do promjene kamatne stope je dolazilo radi zakonskih izmjena Zakona o PDV-u, tj. jer su se stope PDV-a mijenjale na temelju odluke zakonodavca. Naime, kamatna stopa sastoji se od dva dijela - fiksnog i varijabilnog, koji ovisi o kretanju referentne tržišne kamatne stope za određenu valutu, u ovom slučaju LIBOR te porezu i drugim davanjima, a koje uopće ne ovise o jednostranoj volji tuženika. Stoga je nejasno zašto tužitelj, obzirom na gore spomenute tvrdnje, nije iskoristio pravo koje mu pripada i zahtijevao raskid Ugovora o kreditu zbog promijenjenih uvjeta, nego sad, deset godina nakon što je isplatio Ugovor u cijelosti, neosnovano potražuje iznose navodno preplaćenih anuiteta. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.

5. Sud je Rješenjem od dana 20. siječnja 2023.god. odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a navedeno Rješenje je postalo pravomoćno dana 09. svibnja 2023.god. kada ga je potvrdio Županijski sud u Osijeku Rješenjem broj Gž-500/23.. Stoga se postupak nastavio kod ovoga suda.

6. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

7. Sud je na ročištu održanom dana 31. kolovoza 2023.god. dao nalog tuženiku da sukladno čl. 233. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 114/22– koji se primjenjuje obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZPP) dostavi dokumentaciju u svezi tog ugovora o kreditu.

8. Na to rješenje je tuženik podnio žalbu, te je ovaj sud rješenjem od dana 02. listopada 2023.god. istu žalbu odbacio i odlučio da će se postupak nastaviti. Tuženik se na to Rješenje žalio, a isto je potvrđeno Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-1043/23 od dana 25. ožujka 2024.god.

9. Nakon toga je tuženik uz podnesak od dana 02. svibnja 2024.god. u spis dostavio su dokumentaciju kako mu je to naložio sud.

10. Ovaj sud je osim toga dana 07. prosinca 2023.god. donio i Rješenje da nije dopušteno čitanje pisane izjave svjedoka RU, uz obrazloženje navedeno u istom, te je odlučeno da protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

11. Nakon toga je tuženik predložio da se taj svjedok sasluša neposredno na ovome sudu.

12. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev s osnova isplate u podnesku zaprimljenom 12. srpnja 2024.god. na način da sada traži isplatu iznosa od ukupno 3.511,86 EUR, u mjesečnim iznosima, za razdoblje dospijeća od 31. srpnja 2007.god. do 31. listopada 2013.god.

13. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

14. U podnesku od dana 16. rujna 2024.god. tužitelj navodi da sukladno tome da je vještak svoj nalaz ispravio, tužitelj ističe da je suglasan s navedenim očitovanjem vještaka kojim je isti preplatu sukladno postavljenom zadatku za vještačenje obračunao u iznosu od 3.226,12 EUR-a uvažavajući pritom i tzv. negativne razlike (prijeboj). Sukladno navedenom, tužitelj specificira tužbeni zahtjev i predlaže sudu donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da naloži tuženiku da tužitelju isplati ukupan iznos od 3.226,12 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedini mjesečni iznos u razdoblju od 31. srpnja 2007.god. do 31. listopada 2013.god., od dospijeća do isplate.

15. Dakle, tužbeni zahtjev tužitelja s osnova isplate sada glasi kao u toč. II. izreke ove presude.

16. Tuženik se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva, te je ovaj sud Rješenjem od dana 15. studenog 2024.god. dopustio navedenu preinaku, uz obrazloženje navedeno u istome i odlučeno je da protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

17. Zatim je sud Rješenjem od dana 15. studenog 2024.god. odbio prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja CU, a razlozi su pobliže navedeni u tom rješenju suda, te je odlučeno da protiv toga rješenja također nije dopušteno podnošenje posebne žalbe.

18. Po pozivu suda stranke su se očitovale da nije potrebno usmeno saslušanje vještaka.

19. Nakon provedenog postupka, sud je na ročištu održanom dana 17. prosinca 2024.god.. proveo dokaze još uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, kako je gore obrazloženo.

20. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u dopise (list 11-13 spisa), plan otplate (lis 15-19 spisa), podatke o uplatama (list 20-28 spisa), ugovor o kreditu (list 29-32 spisa), sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini (list 33-38 spisa), dopise – obavijesti (list 39-42 spisa), plan otplate (list 43- 47 spisa), podatke o uplatama (list 48-56 spisa), ugovor o kreditu (list 57-60 spisa), sporazum (list 61-66 spisa), izračun vještakinje Vlaste Santo Olđa iz Varaždina (list 67-82 spisa), promjene kamatnih stopa (list 97 spisa), sudsku praksu (list 98-115 spisa), zahtjev (list 116 i 117 spisa), ugovor (list 118-121 spisa), ugovor o potrošačkom kreditu (list 122-127 spisa), plan otplate (list 128 i 129 spisa), mišljenja (list 130-144 spisa), sudsku praksu (list 155-157 spisa), sudsku praksu (list 184-187 spisa), izjavu (list 201-203 spisa), uplate po kreditu (list 231-239 spisa), obavijest (list 240 spisa), dopise (list 241-244 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije zaprimljeno 24. lipnja 2024. (list 255-264 spisa), očitovanje vještaka Mikaca zaprimljeno 09. rujna 2024. (list 286-293 spisa), saslušao je svjedoka RU, te je saslušao tužitelja CU kao stranku u svrhu dokazivanja.

21. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan, a s obzirom da je sud posebnim Rješenjem već odlučio o prigovoru tuženika na tu preinaku, kako je naprijed obrazloženo.

22. U čl. 2 st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

23. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

24. Nesporno je da je tužitelj dana 25. listopada 2006. god. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 22061 sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Kvakanu iz Čakovca pod brojem OU-708/06 (dalje Ugovor o kreditu). Sastavni dio predmetnog Ugovora o kreditu, uvršteni u tekst istoga, su i Uvjeti ugovora o kreditu, Inačica: CHF- 2005-01.

25. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da se radi o kreditu za financiranje kupnje osobnog automobila marke VW Golf 1.9 TDI, kod trgovca Auto kuća Jesenović, u iznosu od 23.767,12 CHF, u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja kredita, uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 5,60 % godišnje, promjenjivu, sa rokom otplate 84 mjeseca i to u jednakim mjesečnim anuitetima od 341,13 CHF, plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF vrijedećem na dan plaćanja.

26. Osnovom prednje iznesenog, nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa što je navedeno u toč. 6.2, Uvjeta ugovora o kreditu (inačica CHF-2005-1 ), te valutna klauzula u CHF što je navedeno u toč. 9.1, 9.2. i 9.3 tih Uvjeta ugovora.

27. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi i da li se na ovdje tuženika kao davatelja kredita mogu primijeniti utvrđenja iz tzv. Kolektivne tužbe.

28. Dakle, u ovom postupku sporno da li je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor, da li su pojedine odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatu i valutnu klauzulu za CHF ništetne, te da li onda sukladno tome tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa i sporno je koji bi to iznosi bili.

29. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

30. Tuženik u svom odgovoru na tužbu ističe da on nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe potrošača tzv. Udruge Franak koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka, pa stoga smatra da pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutne nikakve veze sa tuženikom iz razloga što on nije bio tužen kolektivnom tužbom potrošača, ali isto tako i iz razloga što on nije banka.

31. Prema ocjeni suda nesporno je da tuženik nije banka, ali je financijska organizacija koja se bavi financiranjem i to putem kredita što jasno ukazuje da je tuženik trgovac, a tužitelj potrošač kao fizička osoba, što će dalje biti obrazloženo, te se u konkretnom slučaju prema sudskoj praksi na njihov odnos primjenjuje kako Zakon o obveznim odnosima tako i Zakon o zaštiti potrošača. Također tuženik kao pravna osoba registrirana za poslove davanja kredita na svakodnevnoj razini komunicira s bankama, dakle s bankom ima ustaljenu komunikaciju u svom redovnom poslovanju, za razliku od tužitelja koji je fizička osoba, koji svakako nema toliko iskustva, kontakata, znanja i saznanja u financijskom smislu.

32. U predmetnom Ugovoru, koji po svom sadržaju predstavlja tipizirani potrošački ugovor o financiranju putem kredita, kakav ugovor su sklapale i pojedine banke koje su sudjelovale u svojstvu tuženika u parničnom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1402/2012, a ugovorena kamata i sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora i koje su izražene u valuti CHF (švicarski franak ) ispunjavaju se plaćanjem u valuti HRK (hrvatskim kunama ) koristeći prodajni tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na dan uplata, što je jasno navedeno u samom ugovoru, dakle prema tečaju banke koja banka je bila jedna od tuženih banaka u postupku kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1402/2012, povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a. Zakona o parničnom postupku tj. u tzv. Kolektivnoj tužbi potrošača.

33. Unatoč tome što tuženik nije jedna od banaka koje su sudjelovale i protiv kojih je donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom postupku, meritum presude iz kolektivnog postupka potpuno je primjenjiv i u konkretnom slučaju (zbog sličnih okolnosti slučaja ), jer je tuženik kao davatelj kredita na potpuno jednak netransparentan način ugovorio valutnu klauzulu CHF, koje odredbe su ništetne zbog istih razloga kako je to utvrđeno u kolektivnom postupku za banke, što će dalje biti obrazloženo.

34. Na sve ugovorne odnose pa tako i na odnose između trgovaca i potrošača primjenjuju se odredbe članka 269. do 271. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje u tekstu ZOO) o činidbi kao objektu ugovorne obveze.

35. Člankom 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. ZOO-a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva.

36. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju. Isto se može primijeniti i na ovaj sporni ugovor o kreditu.

37. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na primjenu valutne klauzule tijekom trajanja otplate kredita (jer se samo za to podnesena tužba ), te da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, tj. da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.

38. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu i isplatu previše plaćenog s osnova te ništetne ugovorne odredbe, smatrajući da je tužitelj postupanjem tuženika (kao davatelja kredita) njemu previše uplatio temeljem spornog Ugovora zbog povećanja mjesečnih rata kredita zbog promjene tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK

39. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, kao obliku financiranja ovdje tužitelja od strane ovdje tuženika, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banaka, ali i odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019.

40. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

41. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem trgovca, a već je obrazloženo zašto ovaj sud smatra da utvrđenja iz tog Kolektivnog postupka obvezuju i ovaj sud i na temelju kojih Zakona.

42. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu, koja se odnosi na valutnu klauzulu, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine "broj: 96/03; dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tj. u travnju 2008.god.

43. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

44. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

45. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

46. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.

47. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

48. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku primjenjuje i pravna stajališta i utvrđenja naznačena u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

49. Točno je da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013.god., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je Zagrebačka banka d.d. Zagreb, koja je upravo osnivač ovdje tuženika, u razdoblju od 10. rujna 2003.god. do 31. prosinca 2008.god., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora ta tužena banka kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ta tužena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako je u tom postupku utvrđeno da je ta tužena banka (koja je osnivač ovdje tuženika ) u razdoblju od 01. travnja 2005.god. do 31. prosinca 2008.god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odrede na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnice švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora Zagrebačka banka d.d. (a koja je osnivač ovdje tuženika) nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

50. Sukladno sudskoj praksi su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na štetu potrošača, a uzimajući u obzir znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i o vezanosti rate uz tečaj CHF. Sud smatra da se ta utvrđenja mogu primijeniti i na ovdje tuženika.

51. Točno je da je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17- 10 od 14.6.2018.god. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tamo tuženika Zagrebačke banke d.d., kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je ta tužena banka potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

52. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.09.2019. god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tamo tužene Raiffeisen bank Austrija d.d. (čiji tečaj za CHF se primjenjivao u otplati ovog psornog kredita ) i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

53. Zatim je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i Raiffeisenbank Austria d.d. (čiji se tečaj za CHF primjenjivao kod ovog ugovora o kreditu ) u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

54. Bitno je istači da prema recentnoj sudskoj praksi presuda donijeta u tzv. kolektivnom sporu (ranije navedena ) glede utvrđenja ništetnosti promjenjive kamatne stope isključivo odlukom Banaka, odnosi se samo na kredite u valuti CHF (švicarski franak ), a ne na sve kredite između banaka i potrošača.

55. Međutim sukladno sudskoj praksi se može tražiti utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako je ugovor o kreditu sklopljen u drugoj valuti, dakle osim u valuti CHF (švicarski franak ), a moguće je isto utvrđivati ako je davatelj kredita koja druga pravna osoba, dakle ne banka koja je bila stranka u postupku tzv. kolektivne zaštite potrošača, koje sudske odluke su ranije navedene, a to sve kroz primjenu mjerodavnih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

56. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svezi istog pod brojem Rev 210/2023 dana 20. rujna 2023.god. donio Presudu u kojoj navodi da učinci kolektivne tužbe iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa okončane u odnosu na utvrđenja o ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. odnose se na kredite sklopljene u vezi CHF valute.

57. Isto tako VSRH u toj odluci navodi da sud može ocjenjivati i utvrđivati (kao u tom postupku ) nepoštenost ugovorne odredbe, te da bi se odredba utvrdila kao nepoštena potrebno je da su kumulativno ispunjene pretpostavke: 1) izostanak pojedinačnih pregovora; 2) suprotnost načelu savjesnosti i poštenja koja je dovela do 3) znatne neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Nadalje VSRH navodi da prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi koje su bile predmetom tog tužbenog zahtjeva u toj parnici (konkretno u tom postupku kredit u valuti HRK – hrvatske kune ) prvostupanjski sud je ocijenio postojanje tih pretpostavki te je uzeo u obzir i ostale relevantne okolnosti sklapanja ugovora i zaključio je da je na štetu potrošača, tužitelja, ugovornim odredbama znatno narušena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka i da je ta znatna neravnoteža suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

58. Prema stavu Vrhovnog suda RH iz te odluke, odluka iz spora za zaštitu individualnih interesa potrošača indirektno može imati utjecaj na način da ukazuje na parametre koje je potrebno cijeniti. U tom smislu ukazuje se na odluku Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015.: „ (...) Kako izreka pobijane presude čini jedinstvenu cjelinu, a iz koje je jasno razvidno da se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija glavnica je valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute, to nema nikakve sumnje da se ista ne odnosi na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu uz neku drugu valutu (...).“ U tom smislu i ovaj sud u Rev 1089/2020-2 od 25. travnja 2023.

59. U konkretnom slučaju u ovom parničnom postupku tužitelj upravo svojom tužbom traži utvrđenje ništavosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci Banke za čiji tečaj CHF je isplata pojedine mjesečne rate vezana, a onda nakon utvrđenja istog traži i isplatu s osnova previše plaćenog tuženiku, kao davatelju kredita.

60. Pravo na pokretanje parnice odnosno valjanost procesnih radnji prosuđuje se prema procesnim pravilima koja vrijede u trenutku poduzimanja procesne radnje, a ne onih koja su vrijedila u trenutku sklapanja ugovora.

61. Svakako i u konkretnom slučaju valja primijeniti recentnu sudsku praksu koja se odnosi na ništetnost odredbi iz sklopljenih ugovora o kreditu, a budući da se u konkretnom slučaju radi upravo o ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile za financiranje kupnje vozila.

62. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

63. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

64. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( ZOO ) koja u slučaju ništetnosti ugovora određuje da je svaka strana dužna vratiti sve što je primila na temelju takvog ugovora i stoga zastarni rok u slučaju institucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorene strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

65. Stoga u konkretnom slučaju nije ni nastupila zastara, a ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održane 30. siječnja 2020.god. broj Su- IV-47/20. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

66. Navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske se po mišljenju suda može primijeniti i u ovom postupku budući da tužitelja pod toč. I. tužbenog zahtjeva traži utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, dakle tek ovom presudom se po prvi puta utvrđuje da li su ništetne pojedine ugovorne odredbe u svezi valutne klauzule u CHF, to nakon što ovaj sud upravo u ovoj odluci utvrdi da li je ista ugovorna odredba ništetna, dalje odlučuje da li tužitelj ima pravo i na vraćanje onoga što je na temelju takve ništetne odredbe platio ovdje tuženiku, pa stoga niti jedan dio tužbenog zahtjeva tužitelja nije u zastari, sve sukladno čl. 323. ZOO. Takvo potraživanje niti ne može biti u zastari s obzirom da je tek donošenjem upravo ove presude otpala pravna osnova po kojoj je tuženik imao pravo na isplatu tih utuženih iznosa tužitelju tj. navodno preplaćenih iznosa.

67. Dakle, tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi uvrđenja ništetnim ugovornih odredbi koje se odnose na promjenu tečaja CHF i na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, kao i radi isplate s osnova više plaćenog zbog promjene tečaja CHF, te promjene kamatne stope.

68. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u dokumentaciju, saslušao je svjedoka, saslušao je tužitelja, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

69. Svjedok EU je u svom iskazu pred ovim sudom izjavio da radi kod tuženika Porsche leasing d.o.o. unatrag 21 godini i to u vanjskoj službi, a njegov posao je obilazak prodajnih salona i edukacija prodavača u auto salonima. Kada mu je predočen konkretni ugovor o kreditu i godina sklapanja svjedok je izjavio da on u tom razdoblju nije bio zadužen za edukaciju prodavača u auto salonu Auto-centar Jesenović Čakovec, za njih je bio zadužen drugi kolega. Tuženik je inače leasing kuća koja u svezi automobila sklapa ugovore o leasingu, a u to vrijeme je davala tzv. auto kredite. Postupak je bio takav da kada stranka odabere vozilo koje želi kupiti tada joj je prodavač u auto salonu dao sve dokumentaciju o auto kreditu i koje sve dokumente mora dostaviti, i kada je stranka sve dokumente dostavila u auto salon, prodavač je sve to poslao u kreditni ured tuženika u Zagrebu, a zatim kada se je kredit odobrio onda je tuženik sastavio ugovor o kreditu i svu dokumentaciju te je to sve poslano poštom u auto salon i onda je prodavač zvao stranku da dođe po te ugovore i da ide na ovjeru potpisa kod javnog bilježnika. Dakle, strankama je kredite nudio prodavač u auto salonu i kreditiranje se nudilo u valuti EUR ili u valuti CHF i strankama se davala ponuda, dao im se informativni otplatni plan, svi troškovi i stranka se je onda odlučila da li će na to pristati ili ne. Ako je stranka imala kakav upit onda je to rješavala tuženikova pravna služba i ako je to bilo moguće onda se je to mijenjalo u ugovoru. Strankama je promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu objašnjavao prodavač u auto salonu i javni bilježnik kod ovjere potpisa, to je bio njihov posao. Nekoliko puta je bio prisutan kod javnog bilježnika kada je isti na to upozorio stranke, a kada ga se pita za korektni ugovor o kreditu, on u svezi istog nije bio prisutan, a u to vrijeme nije bio zadužen za ovu auto-kuću. Uz ugovor o kreditu stranci je uvijek dan i otplatni plan. Novci iz dobivenog kredita su se prebacili direktno na auto-kuću i nakon toga je stranka dobila auto. Koliko se sjeća u to vrijeme je tuženik u svezi tih kredita upisao fiducijarno vlasništvo nad vozilom, što je onda MUP upisao u knjižicu vozila uz zabranu otuđenja i opterećenja. Korisnik kredita je u konkretnom slučaju zbog promjene tečaja CHF i promjena kamata mogao kontaktirati kod tuženika, to se je rješavalo u centrali u Zagrebu, ali moglo se kontaktirati i njih kao vanjsku službu. Za konkretni ugovor o kreditu on ne zna nikakve pojedinosti. Ti ugovoru o kreditu su se kod javnog bilježnika solemnizirali. Poznato mu je da su se na zahtjev stranke znale izmijeniti odredbe ugovora. Što se tiče promjene kamatne stope kod tuženika je marža bila fiksna, a na kamatnu stopu je utjecao tromjesečni LIBOR, dok je na visinu rata utjecao i tečaj CHF. Utjecala je i promjena stope PDV-a jer tuženik nije banka banka koja nudi kredite pa stoga moraju plaćati PDV na kamate, a ranije je PDV bio 23%, a onda se je povisio na 25%. Tuženik nije mijenjao visinu marže, ona je bila fiksna. Postojali su rokovi za sklapanje ugovora o kreditu, sama obrada kredita je trajala između 7-10 radnih dana i onda nakon toga je stranka imala 30 dana da im vrati ovjereni ugovor, a u slučaju da im to nije vratila u tom roku onda su smatrali da je stranka odustala od sklapanja ugovora. Nikada nisu dobili kakvu uputu ili nalog da nude kredite u valuti CHF umjesto u drugim valutama. Tuženik se zaduživao u onoj valuti u kojoj se davao pojedini kredit, a primarno je poslovanje tuženika vezano uz valutu EUR. Ako se stranka odlučila na kredit u valuti CHF onda se tuženik zaduživao u valuti CHF i to kod tuženikove matične banke Porsche bank Austria. Oni strankama nisu rekli da se tečaj CHF neće povisivati tijekom otplate kredita, jer tečaj ne ovisi o tuženikovoj volji, to je određivao HNB. Nisu strankama govorili da je CHF posebno sigurna valuta. Svi su smo jednako postupali po tim uputama.

70. Iskazu svjedoka vjeruje makar je isti zaposlenik tuženika, međutim taj svjedok uopće nema nikakva saznanja o konkretnom ugovoru o kreditu niti je radio te poslove u vrijeme kada se taj ugovor sklapao s tužiteljem.

71. Što se tiče poslovanja tuženika i zaduživanja tuženika da bi davao kredite, isto će se obrazložiti temeljem cjelokupne dokumentacije i temeljem primjenjivih Zakona. Naime, sud smatra da se tuženik ne bi bavio davanjem kredita da je zbog te djelatnosti na bilo koji način oštećen ili da mu se to financijski nije isplatilo. 72. Tužitelj CU je u svom iskazu naveo da je krajem 2006. godine kupovao novi osobni automobil te je išao u auto-kuću Autocentar Jesenović, Čakovec. Želio je kupiti marke Volkswagen, Golf 5 i to novi auto, te je rekao da ima nešto gotovine, a da za ostatak treba kredit. Tada mu je prodavač u toj auto-kući rekao da oni imaju mogućnost kreditiranja, te su mu ponudili da može kredit uzeti i to u valuti CHF, što su mu rekli da je najstabilnije, iako su natuknuli da imaju kredite i u kunama i eurima. Njemu je za kupnju auta nedostajalo nekih 24.000,00 CHF i za to je trebao kredit. Kako su mu u auto-kući sami ponudili taj kredit i rekli da je taj u CHF najpovoljniji on se za to odlučio, a u svezi tog kredita je u auto-kuću Jesenović dolazio iz Zagreba jedan dečko, čini mu se da se zvao C i preko njega se to rješavalo i to sve u toj auto-kući. Kada je ugovor bio napisan oni su mu ga pokazali i on ga je pročitao, te su išli kod javnog bilježnika u Čakovec na ovjeru potpisa. Jamac po tom kreditu je bila njegova majka VU. Kada su bili kod javnog bilježnika on im je samo rekao da ako se ne bi redovno plaćalo da onda ide prisilna naplata na jamca. On je taj ugovor više-manje shvatio, govorili su mu da je to sve standardno i uobičajeno. Ne zna da li su mu što objašnjavali u vezi promjenjive kamate, a nitko mu nije rekao da će se mjesečna rata mijenjati ovisno o tečaju švicarskog franka. On je shvatio da će mu mjesečne rate više-manje biti iste do kraja otplate. Kredit je uzeo na rok od 7 godina. Kreditor si je zadržao vlasništvo nad vozilom dok ne otplati kredit. Prvo su mu mjesečne rate iznosile oko 1.500,00 kuna, a kasnije su narasle i na 2.200,00 kuna mjesečno. Rate kredita je redovno plaćao i to preko uplatnica. Ne sjeća se detalja, zna da je to plaćao preko Raiffeisenbank i da je tamo dobio potvrdu da je rata plaćena. Taj kredit je otplaćen negdje 2013. godine u roku kada je bio istek kredita, možda jedan mjesec kasnije. Kada je to otplatio onda mu je i vraćena knjižica vozila. Kada su se te mjesečne rate povisivale išao je pitati samo u auto-kuću, a znao je i iz razgovora s drugim ljudima da te rate rastu jer raste i tečaj švicarca. Nije išao pokušati promijeniti ugovor na način da bi mu se te rate smanjile. Nikada nije čuo za EU, niti je s njime ikada razgovarao u svezi tog ugovora o kreditu, kredit se sređivao preko auto-kuće i preko tog gospodina C iz [adresa]. Taj automobil je kupio za privatne potrebe. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu mu nije objašnjeno ili rečeno da tuženik donosi odluke i na temelju čemu o promjeni kamatne stope. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu mu nije rečeno da HNB štiti tečaj eura, ali ne i tečaj CHF. On je kupovao to vozilo, a kod javnog bilježnika je s njim bila majka jer je bila jamac. Taj auto su koristili on i supruga. Da su to standardne odredbe ugovora i da je to najpovoljniji ugovor mu je rekao taj C iz [adresa] koji je nosio papire, ali i zaposlenici u auto-kući, rekli su da se taj kredit ne razlikuje od kredita u valuti kuna ili euro. Ne sjeća se da li je i kakve papire dobio prije potpisivanja ugovora, niti da li je dobio papire s iznosima rata. Ne zna da li su mu dali opće uvjete. Ne sjeća se da li je potpisao zahtjev za sklapanje ugovora. Ne zna da li su tražili da im dostavi podatke o zaposlenju i drugo. Čini mu se da su sve što su potpisali kod javnog bilježnika da je te papire dobio, a ne sjeća se da li ga je taj ugovor čekao kod javnog bilježnika ili ga je dobio prije. Javni bilježnik mu nije objasnio da sklapa ugovor s promjenjivom kamatnom stopom niti je objasnio da su mu rate vezane uz valutnu klauzulu. Nije naknadno od koga tražio da mu objasni te ugovorne odredbe, manje-više je razumio što piše, a nakon što se odlučio za kupnju auta i da će uzeti taj kredit rekli su mu da će sve biti u redu, pa im je vjerovao. Ugovor su sastavili valjda ovi u Porsche Leasingu. Nije mu poznato što je refinanciranje. Nešto su govorili da postoji mogućnost da ako je ugovor u valuti CHF da se može to promijeniti da se dalje plaća u valuti euro, on se za to nije odlučio, a ne zna zašto, makar bi mu i tada bilo isto. Poznato mu je da se tečajevi stranih valuta inače mijenjaju. Po zanimanju je ekonomist. Nikada nije radio kao ekonomist niti nema posebna financijska znanja. U vrijeme uzimanja kredita i njegove otplate nije imao u vlasništvo kakvo trgovačko društvo ili obrt, bio je zaposlen u Autocentru Jesenović. Uz tužbu je predao svu dokumentaciju koju ima u svezi tog ugovora o kreditu.

73. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, ocijenivši ga vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

74. Zakon o zaštiti potrošača određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Osim toga kroz cijelo vrijeme trajanja samog tog ugovora i plaćanja mjesečnih rata kredita nikada nije bilo sporno između stranaka za što se vozilo koristi, pa se stoga utvrđuje da ga je tužitelj koristio za osobne potrebe kao fizička osoba.

75. Uvidom u dokumentaciju u spisu sud je utvrdio da je mjesečne rate s osnova kredita plaćao upravo sam tužitelj kao fizička osoba, njegovo ime i prezime je navedeno na pojedinim mjesečnim uplatama, a očito je da je tuženik sve te uplate i priznao kao plaćene, budući da je jasno naveo da su sve rate s osnova spornog ugovora o kreditu podmirene.

76. Stoga je tužitelj dokazao da je potrošač, što je vidljivo iz samog sadržaja ugovora, kao i iz saslušanja tužitelja koji je saslušan neposredno pred ovim sudom. U ugovoru je naznačeno da ga tužitelj sklapa kao fizička osoba, a tekst samog ugovora je pisao tuženik (davatelj kredita ).

77. Iz pisane dokumentacije u spisu jasno proizlazi da su sve rate u cijelosti plaćene.

78. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bila u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

79. Tužitelj je ugovor sklopio kao potrošač s tuženikom kao trgovcem (kreditorom), a ugovor je sklopljen zbog osobnog vozila koje je kupljeno, te ga je koristio tužitelj. To je sve navedeno u Ugovoru o kreditu. Tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora nije imao nikakvu trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, pa je nesporno da je taj ugovor sklopio izvan takve djelatnosti koje nije niti imao, a što je potvrdio u svom iskazu, te mu sud vjeruje.

80. Stoga je tužitelj potrošač, što je vidljivo iz samog sadržaja ugovora, kao i iz saslušanja tužitelja koji je saslušan neposredno pred ovim sudom. U ugovoru je naznačeno da ga tužitelj sklapa kao fizička osoba, a tekst samog ugovora je pisao tuženik (davatelj kredita ). To je već ovaj sud obrazložio u posebnom rješenju donesenom tijekom ovog postupka dana 15. studenog 2024.god.

81. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica, kao i glede promjenjive kamatne stope, odnosno vezano je i plaćanje pojedine mjesečne rate kredita.

82. Također, i svi ostali troškovi iz tog ugovora, iako se u dokumentaciji pravnog posla ističu u valuti CHF, su zapravo naplaćeni u kunama, kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u svezi ovog pravnog posla, a što tuženik nije ničim osporio. 83. Tako onda tužitelj tvrdi u ovom postupku da je onda nominalni kunski iznos tj. pojedina mjesečna rata, koja je iz mjeseca u mjesec rasla, a koji je on morao plaćati, isključivo odraz rasta tečaja CHF, kao i rasta kamata, te slijedom toga u ovom parničnom postupku pred sudom traži da se utvrde ništetnim te odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i na promjenjivu kamatnu stopu.

84. Kako bi se to točno utvrdilo, tužitelj je predložio da se upravo u ovom postupku provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje kojim će se utvrditi i iz kojih razloga je dolazilo do povećanja mjesečnih rata koje je tužitelj plaćao tuženiku, te je sud stoga i prihvatio takav prijedlog i na taj način odredio financijsko-knjigovodstveno vještačenje, što će dalje biti obrazloženo.

85. Ugovor prema odredbi članka 247. Zakona o obveznim odnosima nastaje i proizvodi pravne učinke od trenutka kad se stranke suglase oko bitnih elemenata ugovora, a koji u vrijeme zaključenja ugovora moraju biti jasni i precizno određeni.

86. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

87. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

88. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

89. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

90. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

91. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. 92. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

93. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

94. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

95. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti valutne klauzule CHF i isplate mjesečnih rata vezanih uz promjenu tečaja CHF, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

96. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica s osnova kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze, kako pojedine mjesečne rate kredita, tako i ukupni iznos plaćanja tuženiku.

97. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja visine mjesečne rate kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao davatelj kredita objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

98. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice s osnova kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti tuženiku kao davatelju kredita i cijena.

99. Bitno je istači da je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita ( potrošač ) nije mogao pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužitelj snosio sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, upravo tužitelj je morao sam plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, čak preko 50 % više ( u jednom razdoblju ) nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao davatelj kredita iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužitelja ).

100. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru je tuženik na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji tužitelj kao primatelj kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredio način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza primatelja kredita (tužitelja ). Međutim, u konkretnom slučaju treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača. 101. Smisao i razlog ugovaranja valutne klauzule jest da onaj tko daje kredit, zaštiti uloženi novac od obezvrjeđivanja do kojeg može doći uslijed porasta inflacije, porasta cijena roba i usluga i sl., tako da prilikom povrata novčanih jedinica dobije istu vrijednost koju je on dao, odnosno vrijednost koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota (u konkretnom slučaju vrijednost vozila ).

102. Međutim, u konkretnom slučaju toga nema jer je upravo tuženik promjenom visine valute postigao zaradu a na štetu tužitelja koji je plaćao mjesečne rate kredita po tom povišenom tečaju CHF, te je tuženik realiziranjem te klauzule došao do izvora jednostavne, a istovremeno nepravične zarade tj. ekstra profita i to financijskim iscrpljivanjem tužitelja kroz enormno povećanje mjesečnog iznosa rate kredita iskazane u kunama. Dakle, cjelokupni teret povišenja tečaja CHF u odnosu na HRK je pao na teret tužitelja, dok tuženik nije snosio nikakve posljedice promjene tečaja. 103. Ugovorena valutna klauzula kojom bi se tuženik trebao štititi od deprecijacije kune u zakonskom smislu u konkretnom slučaju u potpunosti je promašila svrhu, a njezinom primjenom obogatio se tuženik na račun tužitelja, koristeći tu ugovornu odredbu, za koju je sada sud utvrdi da je ništetna.

104. Ništetnim su utvrđene sve ugovorne odredbe u ovom konkretnom ugovoru o potrošačkom kreditiranju iz ovog ugovora o kreditu iz kojih proizlazi da je glavnica vezana uz valutu CHF ( švicarski franak ).

105. Tužitelj je pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora, a ne i o spornim ugovornim odredbama koje su predmet ovog postupka, a isto je i sa ugovornim odredbama koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope isključivo sukladno odluci banke. To sve je prouzrokovalo neravnotežu između ugovornih strana na štetu tužitelja kako je već obrazloženo. 106. Stoga je sud u toč. I. izreke utvrdio da su ništetne te ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, konkretno toč. 6.2., toč.9.1, toč. 9.2. i dio toč. 9.3. konkretnog ugovora o kreditu, kako iste glase kako je pobliže navedeno u toč. I. izreke ove presude.

107. Kako je dio u Ugovoru o kreditu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope i na ugovaranje valutne klauzule ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

108. Radi utvrđivanja visine tražbine sud je proveo u ovom postupku financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

109. Rješenjem od dana 21. svibnja 2024.god. sud je odredio provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem u svezi Ugovora o kreditu broj 22061 koji su sklopili tužitelj i tuženik i to na okolnost : u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu obračun na način da se razlika anuiteta izračuna tako da se od anuiteta o promjenama kamatne stope za razdoblje otplate kredita odbije iznos iz prvog otplatnog plana u CHF i na razliku primjeni tečaj na dan korištenja kredita, a u odnosu na valutnu klauzulu CHF predlaže se razliku promjene tečaja izračunati na način da se na anuiteta po promjenama kamatne stope primjeni tečaj na dan korištenja kredita i od tog iznosa odbije stvarno izvršena uplata u kunama. U nalazu je potrebno navesti i razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja ( tzv. negativne razlike ). Vještačenje se povjerava stalnom sudskom vještaku Mikac Matiji iz Čakovca.

110. Vještak Mikac Matija je prilikom izrade nalaza i mišljenja koristio svu dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis.

111. Vještak Mikac Matija je dostavio svoj nalaz i mišljenje dana 24. lipnja 2024.god. u kojem navodi da temeljem izračuna proizlazi da je tokom razdoblja otplate kredita korisnik preplatio anuitete u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj u iznosu od 26.458,74HRK ( 3.511,86 EUR ). Od navedenog iznosa na ime promjena visine anuiteta uslijed promjena kamata se odnosi preplata u iznosu od 2.222,22 HRK (295,11 EUR) dok preplata koja proizlazi iz promjena tečaja CHF-HRK iznosi 24.236,61 HRK (3.216,75 EUR). Datumi nastanka pojedinih razlika su specificirani po datumima dospijeća anuiteta.

112. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz vještaka. Tuženik je imao primjedbe na nalaz vještaka.

113. Vještak se očitovao dana 09. rujna 2024.god. gdje navodi da je tuženik u pravu glede nehotičnog propusta u izračunu. Svi iznosi naplaćenih anuiteta su izračunati temeljem iznosa anuiteta u CHF i razine prodajnog tečaja za devize RBA banke na datum obračuna, što predstavlja ugovoreni tečaj otplate temeljem članka 5. Ugovora. Međutim, počevši s 33. obrokom, što zastupnik tuženika ispravno detektira, nehotično je u računici napravio propust te koristio pogrešan iznos anuiteta (352,19 CHF umjesto ispravnih 344,77 CHF) zbog čega su svi iznosi pogrešni. U nastavku dajem ispravak svog nalaza iz kojeg proizlaze svi iznosi kao i u priloženoj kartici prometa po kreditu. Preplata temeljem promjena kamatnih stopa je ista kao i u originalnom nalazu (2.222,22 HRK), dok je stvarna preplata temeljem promjena tečaja 22.083,50 HRK, u odnosu na pogrešno utvrđenih 24.236,52 HRK u originalnom nalazu.

114. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, te je podnesku zaprimljenom dana 16. rujna 2024.god. specificirao svoj tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu na način da je iznos koji od tuženika potražuje s osnova isplate smanjio na iznos od ukupno 3.226,12 EUR, te je sukladno nalazu vještaka naveo i pojedine mjesečne preplaćene iznose, za razdoblje dopijeća 31. srpnja 2007.god. do 31. listopada 2013.god.. Navedeni iznos koji sada potražuje s osnova isplate se odnosi samo na izračun vještaka Mikaca u nalazu i u očitovanju tj. ispravku nalaza koji se odnosi na preplatu s osnova promjene kamatne stope i s osnova promjene tečaja valute CHF (švicarski franak ).

115. Ističe se da je tužitelj u ovom postupku o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon što je upravo u ovom postupku provedeno financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

116. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje te očitovanja vještaka Mikac Matije jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

117. Što se tiče prigovora tuženika da je rata kredita rasla zbog promjene stope PDV-a (poreza na dodanu vrijednost ) nije sporno da se porez na dodanu vrijednosti ( dalje : PDV) uplaćuje u državni proračun RH, ali u konkretnom slučaju prvenstveno treba uzeti u obzir institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima u kojem je jasno određeno da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Te previše plaćene iznose s osnova rata kredita je vještak Mikac uzeo u obzir u svom izračunu. 118. Dakle, u ovom slučaju je dio imovine tužitelja, koji je prešao u imovinu tuženika, novčani iznos s pojedine mjesečne uplaćene rate s osnova kredita, koju je tužitelj platio na osnovu ugovornih odredbi koje su u ovom postupku po sudu utvrđene ništetnim, te svaka ta mjesečna rata kredita predstavlja i neto iznos i iznos poreza na dodanu vrijednost ( PDV ) što je ukupni bruto iznos, odnosno tužitelj je svaku ratu plaćao tuženiku upravo u bruto iznosu, pa je onda tužitelju upravo za bruto razliku, kako je to utvrdio vještak u ovom sudskom postupku, umanjena tužiteljeva imovina, a temeljem osnove koja je otpala, jer je sud u ovom postupku utvrdio ništetnost ugovorne odredbe i o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik, temeljem koje se sve navedeno obračunalo i naplatilo od tužitelja.

119. Prema Zakonu o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14 ) koji govori da je nepoštena odredba ništetna, a ništetna odredba da ne proizvodi nikakav pravni učinak te se uzima kao da nikada nije ni nastala te je nužno potrošača, u ovom slučaju tužitelja, dovesti u stanje u kakvom bi bio da takve odredbe nikada nije ni bilo. To nalaže i Direktiva o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima 93/13/EEZ; potrebno je osloboditi potrošačke ugovore takvih odredbi.

120. Činjenica je da je tuženik od tužitelja naplatio bruto iznos, dakle sa sadržanim PDV-om i za taj bruto iznos je umanjena imovina tužitelja, što je sve vještak detaljno obrazložio u svom nalazu i mišljenju i naknadnim očitovanjima.

121. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope i na ugovaranje valutne klauzule, a budući da to tužitelj potražuje u tužbenom zahtjevu (i prvotno postavljenom i specificiranom ), ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 3.226,12 EUR, sukladno je očitovanju – nalazu vještaka Mikaca u ovom postupku, a navedeni iznos predstavlja razliku između u anuitetima (mjesečnim ratama) koji su nastali zbog promjene kamatne stope i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora.

122. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tj. od 31. srpnja 2007.god. do 31. listopada 2013.god., dakle tijekom otplate kredita do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

123. Valja istači da se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

124. Stoga je sud u cijelosti usvojio specificirani tužbeni zahtjev tužitelja koji je specificiran nakon financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom predmetu, kako je pobliže navedeno u toč. II. izreke ove presude.

125. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim sređenim tužbenim zahtjevom. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora (prema specificiranom tužbenom zahtjevu ukupan traženi iznos od 3.226,12 EUR).

126. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 iste tj. 2,00 EUR/bod. i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.8. toč.1.), sastav podneska od 16.01.2023.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 31.08.2023. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 28.09. 2023.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 12.10.2023. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav odgovora na žalbu od 17.10.2023. u iznosu od 200,00 EUR /tbr.10/6 ), sastav podneska od 17.10.2023. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 09.04.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 07.05.2024..god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/4 ), sastav podneska od 27.05.2024. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/4 ), sastav podneska od 12.07.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1 ), sastav podneska od 16.09.2024.. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1 ), sastav podneska od 01.10.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1 ), sastav podneska od 19.11.2024. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/4 ), zastupanje na ročištu 17.12.2024.god. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9/1 ), te zastupanje na ročištu radi objave presude 28.04.2022. u iznosu od 100,00 EUR ( Tbr.9/3), odnosno ukupno u iznosu od 2.650,00 EUR, sve uz pripadajući PDV po Tbr. 42. Tarife koji ukupno iznosi 662,50 EUR. 127. Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troškova financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR. Priznaje mu se i trošak preliminarnog vještačenja po vještakinji Vlasti Santo-Olđa koji je morao provesti radi postavljanja tužbenog zahtjeva, a koji je platio u iznosu od 165,90 EUR. 128. Priznat mu je i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 39,87 EUR koji iznos je odmjeren i plaćen temeljem tada važećih Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i tada važeće Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21 ).

129. Tužitelj sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, tužitelj nije dužan platiti pristojbu.

130. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 3.850,08 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao pod toč. III. izreke. 131. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 30. siječnja 2025.god.

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud, sukladno Zakonu o područjima i sjedištima sudova ( NN RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćnici

2. tuženik po punomoćniku