REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: OVR-170/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

Z A K LJ U Č A K

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Juri Pezelju, kao sucu pojedincu, a po prijedlogu više sudske savjetnice Ivane Protulipac, u pravnoj stvari ovrhovoditelja JEDINSTVO KARTONAŽA d.o.o., Ivanec, Rudarska ulica 6, OIB: 30410831044, protiv ovršenika VANADO d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47, OIB: 91467672575, zastupano po punomoćniku Lindi Kocijančić, odvjetnici u Zagrebu, bez održavanja ročišta, odlučujući o prijedlogu ovršenika radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim te prijedlogu ovršenika za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava u postupku izravne naplate, dana 30. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prijedlog ovršenika od dana 17. siječnja 2025. za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom temeljem bjanko zadužnice izdane dana 17. srpnja 2017. i potvrđene istog dana kod javnog bilježnika Joze Rotima iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-5523/2017.

z a k l j u č i o  j e

Upućuje se ovršenik da u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave ovog zaključka pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom temeljem bjanko zadužnice izdane dana 17. srpnja 2017. i potvrđene istog dana kod javnog bilježnika Joze Rotima iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-5523/2017 iz razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 9. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 06/24, dalje u tekstu: OZ).

Obrazloženje

1. Ovršenik je dana 17. siječnja 2025. podnio ovom sudu prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim te prijedlog za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom temeljem bjanko zadužnice izdane dana 17. srpnja 2017. i potvrđene istog dana kod javnog bilježnika Joze Rotima iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-5523/2017.

2. U svom prijedlogu ovršenik u bitnome navodi da je ovrhovoditelj podnio Financijskoj agenciji na izravnu naplatu gore navedenu bjanko zadužnicu, slijedom čega mu je zaplijenjen na računu iznos od 8.669,86 EUR-a. Navodi da je navedena bjanko zadužnica izdana do iznosa od najviše 50.000,00 kuna, što odgovara protuvrijednosti od 6.666,67 EUR-a, dok je na računu ovršenika zaplijenjen iznos koji je za 2.000.00 EUR-a veći od iznosa naznačenog u zadužnici, odnosno iznos od 8.669,86 EUR-a. Stoga je pljenidba nezakonita. Nadalje, navodi da predmetna tražbina ovrhovoditelja ne postoji niti postoji osnova na temelju koje je takva tražbina mogla nastati. Navodi da je sa ovrhovoditeljem bio u poslovnom odnosu koji je započeo dana 17. srpnja 2017. sklapanjem Ugovora o implementaciji aplikacije PAUK (dalje u tekstu: Ugovor), predmet kojeg je bila implementacija softvera ovršenika uz obvezu ovrhovoditelja da plaća ugovorene naknade. Obzirom je plaćanje implementacije bilo avansno u iznosu od 50%, izvršenje implementacije osigurano je izdavanjem gore navedene zadužnice, sukladno čl. 15. Ugovora. Sukladno navedenom, kao jamstvo za dobro obavljenu implementaciju, ovršenik je dana 17. srpnja 2017. ovrhovoditelju predao gore navedenu zadužnicu, a ovrhovoditelj je dana 18. srpnja 2017. uplatio avans ovršeniku u visini od 50% iznosa ugovorenog za implementaciju iste. Nakon implementacije aplikacije PAUK, ovrhovoditelj je uplatio preostali iznos te nastavio koristiti usluge ovršenika temeljem ponuda izdanih tijekom trajanja ugovornog odnosa. Budući je gore navedena zadužnica izdana kao garancija za dobro obavljen posao koji se odnosi na implementaciju aplikacije, a svi računi ovršenika plaćeni su bez primjedbi, bez reklamacija, osim u dijelu koji se odnosi na 600,00 kuna, jasno je da nikada nije nastala tražbina koja bi davala osnove za prisilnu naplatu zadužnice. Tijekom studenog 2024. stranke su međusobno usklađivale otvorene stavke te je postojalo samo nepodmireno potraživanje ovršenika, dok ovrhovoditelj nije isticao nikakva potraživanja prema ovršeniku. Da je potraživanje ovrhovoditelja postojalo, ono bi bilo evidentirano u poslovnim knjigama ovrhovoditelja za 2019., a najkasnije za 2022., računajući od zadnjeg računa iz 2020., koliko i traje odgovornost za materijalne nedostatke isporučene usluge sukladno čl. 404. Zakona o obveznim odnosima. Stranke su bile u poslovnom odnosu od 2017. do 2019., koji odnos se zasnivao na zahtjevima ovrhovoditelja, ponudama ovršenika, isporukama dobara i usluga za koje su izdani računi i plaćeni. Iako je takav poslovni odnos prestao ranije, ovršenik je Ugovor, koji je još samo formalno postojao, jednostrano raskinuo 13. prosinca 2024. te zatražio od ovrhovoditelja povrat gore navedene zadužnice. Ovrhovoditelj se oglušio na zahtjev ovršenika te je zadužnicu podnio na izravnu naplatu. Stoga ovršenik predlaže sudu proglasiti pljenidbu i prijenos novčanih sredstava nedopuštenim iz razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 9. OZ-a. Ovršenik također predlaže odgoditi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava do odluke suda o prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, odnosno do okončanja parničnog postupka na čije pokretanje će eventualno biti upućen.

3. Prijedlog ovršenika dostavljen je ovrhovoditelju na očitovanje, a koji se očitovao podneskom od dana 24. siječnja 2025. U svom očitovanju ovrhovoditelj navodi da ovršenik nije ispunio svoje obveze iz Ugovora te je stoga, a sukladno čl. 15. Ugovora, podnio gore navedenu zadužnicu na izravnu naplatu. U odnosu na navod ovršenika da je gore navedena zadužnica izdana do iznosa od najviše 50.000,00 kuna, što odgovara protuvrijednosti od 6.666,67 EUR-a, dok je na računu ovršenika zaplijenjen iznos od 8.669,86 EUR-a, ovrhovoditelj navodi da se navedena razlika između iznosa na zadužnici i ovršenog iznosa odnosi na kamate. Naime, prilikom naplate gore navedene zadužnice, ovrhovoditelj je zatražio naplatu protuvrijednosti od 50.000,00 kuna, što iznosi 6.636,14 EUR-a, te zatražio od Financijske agencije da izvrši obračun i naplatu zakonskih zateznih kamata, a što je Financijska agencija i učinila. Dalje, navodi da je samo djelomično točan navod ovršenika da je izdavanje zadužnice vezano uz osiguranje plaćanja 50% avansa za implementaciju aplikacije, budući je u čl. 15. Ugovora navedeno da se zadužnica izdaje kao garancija za dobro izvršeni posao. Posao ovršenika nije završen, tj. ovrhovoditelj i ovršenik nikada nisu potpisali Zapisnik o implementaciji sustava i puštanja u rad aplikacije PAUK, kako se navodi u čl. 12. i 13. Ugovora, već je Ugovor jednostrano raskinut od strane ovršenika, a što se nikako ne može smatrati dobro izvršenim poslom. Svrha i smisao aktiviranja zadužnice je da ovrhovoditelj pokuša na taj način barem djelomično nadoknaditi štetu koju je pretrpio korištenjem svojih financijskih, ljudskih i materijalnih resursa radi ispunjenja svojih obveza iz Ugovora. Stoga predlaže sudu odbaciti prijedlog ovršenika kao nedopušten.

4. Prijedlog ovršenika za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava nije osnovan.

5. Odredbom čl. 210. st. 1. OZ-a propisano je da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz čl. 209. st. 1. OZ-a ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Financijskoj agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, dok čl. 210. st. 2. OZ-a propisuje da se na prijedlog za odgodu prijenosa iz st. 1. toga članka na odgovarajući način primjenjuju odredbe toga Zakona o odgodi ovrhe.

6. Dalje, odredbom čl. 65. st. 1. OZ-a propisano je da na prijedlog ovršenika sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu, ukoliko istovremeno postoji i neki od razloga iz st. 1. toč. 1. -11. navedenog članka OZ-a.

7. Dakle, za odgodu ovrhe moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta, od kojih je jedan da ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili da učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, a drugi je ostvarenje barem jedne od pretpostavki taksativno navedenih u čl. 65. st. 1. toč. 1. - 11. OZ-a.

8. U svom prijedlogu ovršenik niti navodi da bi provedbom ovrhe za njega nastala nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta niti navodi i obrazlaže u čemu bi se sastojala nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta koju bi provedbom ovrhe pretrpio, kao što ni ne ističe da je potrebno odgoditi ovrhu kako bi se spriječilo nasilje, već samo predlaže sudu odgoditi izdavanje naloga bankama za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava.

9. Za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava ne traži se postojanje bilo kakve štete već isključivo nenadoknadive ili teško nadoknadive štete tj. mora se raditi o takvoj šteti koju ovršenik, neovisno o visini štete koja bi mogla nastati, ne bi mogao protuovrhom ili restitucijskom parnicom nadoknaditi od ovrhovoditelja ili bi to mogao uz iznimne i nerazmjerne teškoće.

10. Vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete primarno ovisi o imovinskim prilikama ovrhovoditelja, odnosno o tome je li imovina ovrhovoditelja dostatna za naknadnu (povratnu) isplatu ovršeniku onog iznosa koji je u postupku izravne naplate zaplijenjen s ovršenikovog računa i prenesen ovrhovoditelju.

11. Zbog navedenog, ovršenik je primarno dužan dokazati da ovrhovoditelj nema imovinu ili da njegova imovina nije dostatna za naknadno namirenje ovršenika, a što ovršenik nije učinio. Naime, u svom prijedlogu ovršenik nije naveo nikakve podatke o imovini ovrhovoditelja, odnosno nije naveo nikakve podatke koji bi ukazivali na insolventnost ovrhovoditelja. Drugim riječima, ovršenik nije dostavio nikakve dokaze koji bi učinili vjerojatnim da ovrhovoditelj ne bi bio u mogućnosti vratiti ovršeniku iznos koji je u postupku izravne naplate zaplijenjen s ovršenikovog računa i prenesen ovrhovoditelju.

12. Sama činjenica da je protiv ovršenika podnesen zahtjev za izravnu naplatu ne znači da će on zbog te naplate pretrpjeti nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, već je ovršenik u svom prijedlogu dužan obrazložiti zbog čega bi naplata ovrhovoditeljeve tražbine za njega predstavljala nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu.

13. Odredba čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07,84/08, 123/08, 57/11,25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a obvezuje svaku stranku da podnese jasne, konkretne i dostatne dokaze svojih tvrdnji budući u ovršnom postupku svaka tvrdnja, neovisno o tome koliko djeluje logično, mora biti dostatno dokazana jer sud ne može utvrđivati odlučne činjenice na temelju same tvrdnje stranaka, već isključivo na temelju dokaza koje su stranke podnijele u svrhu dokazivanja tih činjenica, a koji dokazi moraju imati i kvalitetu potrebnu za nedvojbeno ili barem izvjesno utvrđenje odlučnih činjenica.

14. Obzirom da ovršenik nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za odgodu ovrhe, tj. za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava iz čl. 65. st. 1. OZ-a u vezi s čl. 210. st. 1. i st. 2. OZ-a, stoga je sud odbio prijedlog ovršenika za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava kao neosnovan te odlučio kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

15. Odredbom čl. 210. st. 1. OZ-a propisano je da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz čl. 209. st. 1. OZ-a, prema odredbi čl. 209. st. 5. toga Zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će se pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim, dok čl. 210. st. 2. OZ-a propisuje da se na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz st. 1. toga članka na odgovarajući način primjenjuju odredbe toga Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53.).

16. Odredbom čl. 215. st. 1. OZ-a propisano je da dužnik može privatnom ispravom potvrđenom kod javnog bilježnika dati suglasnost da se radi naplate tražbine čiji će iznos biti naknadno upisan u ispravi zaplijene svi njegovi računi kod banaka te da se novčana sredstva s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi izravno s računa isplate vjerovniku koji je određen u ispravi ili koji će naknadno biti u nju upisan (bjanko zadužnica). Takva isprava izdaje se u jednom primjerku i nakon što u nju bude upisan iznos tražbine i podaci o vjerovniku, ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja. Odredbom čl. 215. st. 2. OZ-a propisano je da ispravu iz st.1. istog članka, s naknadno upisanim iznosom tražbine i podacima o vjerovniku, Financijskoj agenciji s učincima dostave sudskog rješenja o ovrsi dostavlja vjerovnik te da se dostavom te isprave zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na vjerovnika. Odredbama čl. 214. st. 5. i st. 7. OZ-a, koje uređuje zapljenu računa na temelju zadužnice, a koje odredbe se temeljem čl. 215. st. 3. OZ-a na odgovarajući način primjenjuje i na bjanko zadužnicu, propisano je da vjerovnik na temelju (bjanko) zadužnice može, po svom izboru, od Financijske agencije zahtijevati naplatu svoje tražbine od dužnika ili jamaca plataca ili i od dužnika i jamaca plataca, kao i da (bjanko) zadužnica ima svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika ili jamaca plataca na drugim predmetima ovrhe.

17. Uvidom u gore navedenu bjanko zadužnicu podnesenu na izravnu naplatu sud je utvrdio da je istu izdao ovršenik dana 17. srpnja 2017. na iznos do 50.000,00 kuna te da istom ovršenik daje suglasnost da se radi naplate tražbine, u iznosu od 6.636,14 EUR-a koji iznos je ovrhovoditelj kao vjerovnik naknadno upisao, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos koja teče od 17. srpnja 2017. pa do namirenja, zaplijene svi računi kod banaka te da se novčana sredstva s tih računa, u skladu s izjavom sadržanom u zadužnici, izravno s računa isplate ovrhovoditelju. Ista zadužnica potvrđena je kod javnog bilježnika Joze Rotima iz Zagreba dana 17. srpnja 2017. pod brojem OV- 5523/2017.

18. Dakle, kao što proizlazi iz prethodno navedenog, ovršenik je izdao predmetnu bjanko zadužnicu na iznos do 50.000,00 kuna, koji iznos odgovara protuvrijednosti od 6.636,14 EUR-a, te je ovrhovoditelj u svojstvu vjerovnika, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. i st. 2. OZ-a, u predmetnu zadužnicu naknadno upisao iznos tražbine od 6.636,14 EUR-a. Dakle, ne veći od 50.000,00 kuna, do kojeg iznosa je ovršenik i izdao zadužnicu. Dalje, iz predmetne zadužnice proizlazi i da vjerovnik, ovdje ovrhovoditelj, ima pravo na naplatu zakonskih zateznih kamata na navedeni iznos tražbine tekućih od dana 17. srpnja 2017. pa do naplate.

19. U odnosu na navod ovršenika da mu je u predmetnom postupku izravne naplate na računu zaplijenjen iznos veći od iznosa do kojeg je izdao zadužnicu temeljem koje se provodi predmetni postupak izravne naplate (naime, ovršenik navodi da mu je na računu zaplijenjen iznos od 8.669,86 EUR-a, dok je zadužnicu izdao na iznos do 50.000,00 kn, što u protuvrijednosti odgovara iznosu od 6.636,14 EUR-a), valja reći da iz zadužnice proizlazi da vjerovnik, ovdje ovrhovoditelj, ima pravo i na naplatu zakonskih zateznih kamata na iznos tražbine tekućih od dana 17. srpnja 2017. pa do naplate, te se razlika iznosa do kojeg je ovršenik izdao zadužnicu do iznosa koji je ovršeniku zaplijenjen u predmetnom postupku izravne naplate odnosi upravo na zakonske zatezne kamate, koje je izračunala sama Financijska agencija te takav izračun ovaj sud smatra vjerodostojnim.

20. Sud nije utvrdio postojanje razloga iz čl. 50. st. 1. OZ-a na koje pazi po službenoj dužnosti, kao niti postojanje bitnih povreda ovršnog postupka, odnosno pogrešnu primjenu materijalnog prava, a na što također pazi po službenoj dužnosti, sve sukladno čl. 50. st. 1. toč. 5. OZ-a.

21. Odredbom čl. 52. st. 1 OZ-a propisano je da ako je žalba izjavljena iz razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 9. do 11. OZ-a, sud prvog stupnja dostavit će žalbu ovrhovoditelju radi očitovanja u roku od 8 dana, dok je stavkom 3. istog članka propisano da ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana, sud prvog stupnja donijet će bez odgode zaključak kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana od dana dostave toga zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz stavka 1. toga članka zbog kojeg je izjavio žalbu.

22. Kako ovršenik u svom prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim ističe razloge iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 9. OZ-a, a koje navode je ovrhovoditelj osporio, dok ovršenik njihovu osnovanost nije dokazao javnom ili javno ovjerovljenom ispravom, niti su činjenice na kojima se žalba temelji općepoznate i ne mogu se utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnjevama (čl. 52. st. 4. OZ-a), valjalo je temeljem odredbe čl. 210. OZ-a u vezi s čl. 52. st. 3. OZ-a odlučiti kao u izreci ovog zaključka.

U Zagrebu, 30. siječnja 2025.

Sudac:

Jure Pezelj

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja stranka ima pravo žalbe u roku 8 dana od dana primitka pismenog otpravka ovog rješenja. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Protiv ovog zaključka nije dopušten pravni lijek (sukladno čl. 11. st. 5. OZ-a)

Nacrt odluke izradila viša sudska savjetnica: Ivana Protulipac

DNA:

1. ovršeniku po pun.

2. ovrhovoditelju

3. spis

Z/ kal.30 dana