REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1557/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Knežević, Metelko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 23. siječnja 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 30. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1., 2. i čl. 6. Ugovora o kreditu br. 3209402432 od dana 29. svibnja 2007., koji su sklopili tužiteljica FN, kao korisnik kredita, i tuženik Zagrebačka banka d.d., kao kreditor, i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužiteljici FN iznos od 2.320,03 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,14 EUR od 9. kolovoza 2007. pa do isplate,

- 0,13 EUR od 2. rujna 2007. pa do isplate,

- 1,30 EUR od 21. studenoga 2007. pa do isplate,

- 2,47 EUR od 20. siječnja 2008. pa do isplate,

- 1,75 EUR od 22. veljače 2008. pa do isplate,

- 4,70 EUR od 22. ožujka 2008. pa do isplate,

- 3,88 EUR od 17. travnja 2008. pa do isplate,

- 0,37 EUR od 7. svibnja 2008. pa do isplate,

- 1,28 EUR od 18. lipnja 2008. pa do isplate,

- 1,02 EUR od 1. listopada 2008. pa do isplate,

- 1,02 EUR od 1. listopada 2008. pa do isplate,

- 2,36 EUR od 5. listopada 2008. pa do isplate,

- 8,93 EUR od 6. studenoga 2008. pa do isplate,

- 2,85 EUR od 17. prosinca 2008. pa do isplate,

- 11,05 EUR od 14. siječnja 2009. pa do isplate,

- 13,70 EUR od 18. veljače 2009. pa do isplate,

- 15,38 EUR od 10. ožujka 2009. pa do isplate,

- 10,83 EUR od 16. travnja 2009. pa do isplate,

- 11,27 EUR od 19. svibnja 2009. pa do isplate,

- 9,04 EUR od 17. lipnja 2009. pa do isplate,

- 10,15 EUR od 8. rujna 2009. pa do isplate,

- 9,33 EUR od 6. listopada 2009. pa do isplate,

- 9,40 EUR od 7. studenoga 2009. pa do isplate,

- 10,63 EUR od 8. prosinca 2009. pa do isplate,

- 12,11 EUR od 8. siječnja 2010. pa do isplate,

- 13,86 EUR od 6. veljače 2010. pa do isplate,

- 13,53 EUR od 12.ožujka2010. pa do isplate,

- 16,12 EUR od 13. travnja 2010. pa do isplate,

- 18,46 EUR od 13. svibnja 2010. pa do isplate,

- 19,00 EUR od 21. svibnja 2010. pa do isplate,

- 19,00 EUR od 21. svibnja 2010. pa do isplate,

- 20,54 EUR od 10. kolovoza 2010. pa do isplate

- 20,54 EUR od 10. kolovoza 2010. pa do isplate,

- 20,54 EUR od 10. kolovoza 2010. pa do isplate,

- 27,05 EUR od 6. listopada 2010. pa do isplate,

- 27,05 EUR od 6. listopada 2010. pa do isplate,

- 27,56 EUR od 17. studenoga 2010. pa do isplate,

- 33,85 EUR od 18. prosinca 2010. pa do isplate,

- 33,15 EUR od 18. siječnja 2011. pa do isplate,

- 31,87 EUR od 18. veljače 2011. pa do isplate,

- 34,43 EUR od 17. ožujka 2011. pa do isplate,

- 42,98 EUR od 4. lipnja 2011. pa do isplate,

- 41,37 EUR od 7. srpnja 2011. pa do isplate,

- 67,85 EUR od 13. kolovoza 2011. pa do isplate,

- 58,77 EUR od 4. rujna 2011. pa do isplate,

- 44,43 EUR od 5. listopada 2011. pa do isplate,

- 44,48 EUR od 5. studenoga 2011. pa do isplate,

- 44,48 EUR od 5. studenoga 2011. pa do isplate,

- 41,81 EUR od 6. prosinca 2011. pa do isplate,

- 44,75 EUR od 6. siječnja 2012. pa do isplate,

- 47,53 EUR od 7. veljače 2012. pa do isplate,

- 47,10 EUR od 7. ožujka 2012. pa do isplate,

- 45,82 EUR od 6. travnja 2012. pa do isplate,

- 47,51 EUR od 7. lipnja 2012. pa do isplate,

- 47,51 EUR od 7. lipnja 2012. pa do isplate,

- 47,28 EUR od 22. lipnja 2012. pa do isplate,

- 46,48 EUR od 24. srpnja 2012. pa do isplate,

- 45,53 EUR od 23. kolovoza 2012. pa do isplate,

- 42,81 EUR od 23. rujna 2012. pa do isplate,

- 45,80 EUR od 24. listopada 2012. pa do isplate,

- 46,62 EUR od 22. studenoga 2012. pa do isplate,

- 46,21 EUR od 22. prosinca 2012. pa do isplate,

- 41,65 EUR od 22. siječnja 2013. pa do isplate,

- 43,88 EUR od 21. veljače 2013. pa do isplate,

- 45,16 EUR od 20. ožujka 2013. pa do isplate,

- 45,75 EUR od 25. travnja 2013. pa do isplate,

- 41,93 EUR od 23. svibnja 2013. pa do isplate,

- 42,67 EUR od 25. lipnja 2013. pa do isplate,

- 41,62 EUR od 27. srpnja 2013. pa do isplate,

- 42,38 EUR od 20. kolovoza 2013. pa do isplate,

- 44,57 EUR od 22. rujna 2013. pa do isplate,

- 44,49 EUR od 19. studenoga 2013. pa do isplate,

- 46,45 EUR od 17. prosinca 2013. pa do isplate,

- 44,50 EUR od 17. siječnja 2014. pa do isplate,

- 44,50 EUR od 17. siječnja 2014. pa do isplate,

- 46,59 EUR od 11. veljače 2014. pa do isplate,

- 47,66 EUR od 14. ožujka 2014. pa do isplate,

- 45,86 EUR od 10. svibnja 2014. pa do isplate,

- 45,64 EUR od 10. lipnja 2014. pa do isplate,

- 45,97 EUR od 9. srpnja 2014. pa do isplate, sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te sve u roku od 15 dana.

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 399,84 EUR. IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.000,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. siječnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 29. svibnja 2007. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 3209402432 na iznos od 12.643,89 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, s tim da je tečaj CHF na taj dan iznosio 4,43943 kn, a navedeni iznos joj je isplaćen 31. svibnja 2007. Navodi da je predmetni Ugovor sklopljen za kupnju motornog vozila za osobne potrebe tužiteljice, kao potrošača, te da se istim ona obavezala vratiti iznos kredita, uz valutnu klauzulu i s pripadajućim kamatama, u mjesečnim anuitetima u visini od 181,70 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja. Predmetni kredit tužiteljica je cijelosti otplatila 8. srpnja 2014. Tužiteljica se pozvala na presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (donesenu povodom kolektivne tužbe), kojom je odbijena žalba i ovdje tuženika te je utvrđeno kako je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici iz tog postupka postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te je i Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom br. Rev-2221/2018 odbio revizije banaka u tom postupku. U tom postupku je utvrđeno kako su tužene banke u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima (a koje razdoblje ocjenjuje relevantnim za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača) propustile dati im sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu, kao i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, dok je priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata bankama. Tužiteljica se pozvala i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 12. prosinca 2016. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., u kojima se navodi da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora, nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik tzv. "valute utočišta", koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, nisu razumljive. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Tužiteljica tvrdi da je tuženiku bio poznat rizik povezan s valutnom klauzulom u CHF, ali je isti prešućen te je istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudio najnižu ugovorenu kamatu, čime je stvorena opća klima da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome je još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora potrošač uvjeravan da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana zbog toga je bila na štetu potrošača i značajna je, jer je bio neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, s obzirom da se i kamata plaćala u istoj valuti tj. u švicarskim francima. Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila da sud utvrdi ništetnima odredbe čl. 1., 2. i 6. predmetnog Ugovora i to u dijelu kojim je u istima ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kao i da joj zbog ništetnosti tih odredbi isplati iznos od 2.719,87 EUR sa zateznim kamatama tekućim na pojedini preplaćeni iznos od dana njegovog plaćanja do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je priznao navode tužbe o sklapanju Ugovora o kreditu dana 29. svibnja 2007. za kupnju motornog vozila, kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 12.643,89 CHF. Međutim, tuženik istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice, jer uplate nisu vršene samo od strane nje, već i od strane drugih osoba, a prigovara i da nije dokazala svojstvo potrošača, odnosno da se sredstvima koristilo isključivo za potrošačke svrhe. Istaknuo je i prigovor zastare, pozivajući se na trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Napomenuo je da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti, odnosno nepoštenosti, iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe sadržane u čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Smatra i da su odluke sudova na koje se poziva tužiteljica nepravilne i nezakonite. Tuženik je ustvrdio da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i to tako da je ona mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu švicarski franak te da se radi o jasnim i razumljivim ugovornim odredbama. Glede tijeka zateznih kamata, tuženik zahtjev tužiteljice smatra u potpunosti neosnovanim te se pri tome pozvao na čl. 214. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima te stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prema kojem strane iz ništetnog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnima. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 29. svibnja 2007. (dalje: Ugovor), potvrdu o solemnizaciji, Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, Efektivnu kamatnu stopu/realnu godišnju kamatnu stopu, Promete po kreditu/specifikaciju uplata, Obavijest o promjeni kamata, Odabir valute, izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan kao pod točkom I i II izreke.

5.

Tužiteljica je tijekom postupka, nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, u podnesku od 13. studenog 2024., snizila tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu na iznos od 2.320,03 EUR, međutim, kako sniženje tužbenog zahtjeva ima učinak djelomičnog povlačenja tužbe, te kako se tuženik u roku od 15 dana iz čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, dalje: ZPP), usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, to je sud odlučio o prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu iz tužbe.

6. Među strankama nije sporno da su dana 29. svibnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu, a nije sporno niti da je temeljem tog Ugovora tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 12.643,89 CHF, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, koji Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Mariji Baković, što i proizlazi iz sadržaja Ugovora i potvrde o solemnizaciji istog. Iz navedenog Ugovora proizlazi i da se korisnik kredita obvezao kredit vratiti u roku od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u visini od 181,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,50% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i da je određena promjena anuiteta za slučaj promjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Nesporno je da se radi o kreditu za kupnju motornog vozila, što i proizlazi iz sadržaja Ugovora (čl. 5.), iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru, s obzirom na odredbu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), kojom odredbom je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, te s obzirom da iz iskaza tužiteljice, kojeg je sud prihvatio kao logičan i uvjerljiv, proizlazi da je predmetni kredit podigla radi kupnje osobnog vozila koje joj je bilo potrebno za osobne potrebe, te da je u to vrijeme bila zaposlenica firme koja se bavila kućnom njegom i nije imala vlastiti obrt ili trgovačko društvo u vlasništvu.

7. Sporno je radi li se o nepoštenim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli kojom je glavnica predmetnog kredita vezana uz valutu CHF s isplatom u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, te jesu li iste kao takve ništetne, a s obzirom na utvrđenja suda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji je vođen od strane "Potrošača" - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka, između ostalih i tuženika, te obvezuju li ta utvrđenja ovaj sud u konkretnom sporu u dijelu zatražene ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i isplate po toj osnovi. Sporna je i aktivna legitimacija tužiteljice, s obzirom na tvrdnju tuženika da je neke uplate vršio ĆN, a sporno je i je li došlo do stjecanja bez osnove na strani tuženika zbog ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kao i je li potraživanje tužiteljice zastarjelo, te je sporan i tijek zateznih kamata.

8. Među strankama nije sporno da je, sukladno čl. 502.a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu posl.br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 1. tuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak), pri čemu je propustio informirati potrošače, prije i u vrijeme zaključenja ugovora, o svim rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa i neizvjesnosti iznosa glavnice koju su korisnici kredita trebali vratiti, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP/03, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, dalje: ZZP/07), i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

9. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

10. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

11. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/17 kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

13. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o ugovornim odredbama, te da tuženik nije informirao korisnike kredita o riziku vezanom uz ugovaranje valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, kao i riziku vezanom za istovremeno ugovaranje te odredbe i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci. Pritom je za istaknuti da okolnost što tužiteljica potražuje isplatu po osnovi stečenog bez osnove, a ne naknadu štete ne dovodi u pitanje primjenu utvrđenja iz ovog postupka. Ovo stoga što pravilnim tumačenjem odredbe čl. 502.c. ZPP proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete.

14. Sukladno čl. 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, konkretno, vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu, sklopljenima od strane tuženika, kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli kojom je obveza vezana uz valutu CHF. Nadalje, radi se o ugovoru sklopljenom na standardiziranom obrascu, te tuženik u ovom postupku nije dokazao da se radilo o odredbama o kojima su stranke pojedinačno pregovarale, kao i da su tužitelju predočeni svi rizici ugovaranja kredita sa spornim odredbama (primjerice da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, za razliku od EUR). Naime, i

z iskaza tužiteljice proizlazi da su je u autokući gdje je odabrala vozilo uputili kod tuženika radi sklapanja ugovora o kreditu, a tamo joj je ponuđen jedino kredit s valutnom klauzulom u CHF te nije imala drugih opcija. Ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika te ga je dobila gotov na potpis i tom prilikom nije bila upoznata s nikakvim rizicima vezanim uz valutu CHF, niti joj je itko rekao da bi moglo doći do takvog značajnog rasta rate kredita. Kada je dobila ugovor na potpis, nije shvatila da ima mogućnosti pregovaranja o bilo kakvoj ugovornoj odredbi, niti joj je to tko predočio, tako da nije sudjelovala u kreiranju ugovornih odredbi. Iskazala je i da je ugovor pročitala prije potpisivanja, te da je ni javni bilježnik nije upozorio prilikom solemnizacije ni na kakve rizike. Dodala je i da je osobno otplaćivala rate u banci, a moguće da je neke uplate izvršio njen suprug, kojem bi ona dala novce, kada je bila zbog posla spriječena sama izvršiti uplatu.

15. Slijedom navedenog, kako su odredbe ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor utvrđene ništetnima u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF te tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužiteljica bila u fazi sklapanja Ugovora u potpunosti informirana o značaju i svim rizicima ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, niti da je bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama, jer suprotno proizlazi iz iskaza tužiteljice, sud je prihvatio tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti sadržajno istih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu sadržanih u čl. 1., 2. i 6. predmetnog Ugovora, kako je to tužiteljica i zatražila, i odlučio kao pod točkom I izreke, a pritom je za dodati i da je tuženik na tu okolnost priložio samo brošuru Odabir valute, koja sadrži upute njegovim zaposlenicima za razgovor s klijentima općenito o valutnoj klauzuli, a ne i o specifičnostima valute CHF, što samo po sebi ne dovodi u sumnju iskaz tužiteljice, tim više što to ne mora značiti da je čak i o tome djelatnik tuženika u konkretnom slučaju postupio sukladno toj uputi. Još je za dodati da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), pa isti zahtjev nije zastario. S obzirom da se radi o ništetnim odredbama, to se iste odredbe među strankama ne mogu primijeniti. Posljedično, tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO/23, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužiteljica bi imala pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa obračunatog po početnom tečaju CHF i iznosa obračunatih po promijenjenim tečajevima, s obzirom da je tužiteljica zatražila samo povrat stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

16. Utvrđujući visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo vještačenje po vještaku financijske struke Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., koji vještak je u nalazu utvrdio da je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.643,89 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca i otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja, te je ugovorena i promjenjiva stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,50% godišnje. Utvrdio je i da je sveukupno otplata kredita iznosila 16.103,65 CHF, od čega je otplata glavnice 12.636,76 CHF, a kamata 3.466,89 CHF. Prema Prometima po kreditu/ specifikaciji uplata, kredit je isplaćen tužiteljici 31. svibnja 2007., na koji dan je srednji tečaj HNB-a iznosio 1 CHF= 4,439430 kn. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita iznosi 17.456,39 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 2.316,86 EUR i to kada se uzmu u obzir tzv. negativne razlike, za koje je vještak utvrdio da iznose 23,92 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3,17 EUR, dok kada se uzmu u obzir samo više plaćeni iznosi u odnosu na početni tečaj, preplata, po vještaku, iznosi 17.480,31 kn, odnosno 2.320,03 EUR. 17. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, odnosno tuženik ne prigovara matematičkom izračunu, već je ustrajao kod osporavanja osnove tužbenog zahtjeva, te je naveo i da je potrebno uračunati tzv. negativne razlike, slijedom čega je i sud prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje, kao nepristrano i obrazloženo, te sukladno pravilima struke i izrađeno u skladu sa zadatkom vještačenja, a glede tzv. negativnih razlika, radi se o pravnom pitanju koje nije u domeni vještaka.

18. Glede tih razlika za istaknuti je da iste u konkretnom slučaju predstavljaju iznose tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita, međutim taj prigovor tuženika o potrebi uračunavanja istih nije osnovan. Naime, odredba čl. 323. st. 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja ili isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike, odnosno u konkretnom slučaju ne postoji osnova da se za navedene negativne razlike umanji po tužitelju preplaćeni iznos. Osim toga, tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike, niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, pa kraj činjenice da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj, sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja.

19. Neosnovan je i prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer iako iz Prometima po kreditu/specifikacija uplata proizlazi da je suprug tužiteljice podmirio nekoliko rata, što je učinio po uputi, tj. za račun tužiteljice, koja mu je za to dala novac, kako je to tužiteljica iskazala, pa je ona aktivno legitimirana za predmetnu tražbinu usmjerenu na isplatu stečenog bez osnove, a to je i kao ugovorna strana iz predmetnog Ugovora. Neosnovan je i prigovor zastare i u dijelu zahtjeva za isplatu, jer se radi o restitucijskom zahtjevu, zastarijevanje kojeg počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020.). Kako je u sporu povodom kolektivne tužbe pravomoćno utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tek presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., proizlazi da do dana podnošenja predmetne tužbe, tj. 9. ožujka 2023., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO.

20. Kako je tužiteljica u tužbi zatražila po osnovi preplate iznos od 2.719,87 EUR, dok je vještačenjem utvrđen kao iznos preplate, kada bi se samo uzela u obzir samo razdoblja kada je tečaj bio viši od početnog, iznos od 2.320,03 EUR, isti iznos je i dosuđen tužiteljici, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 399,84 EUR.

21. Tužiteljici su dosuđene i zatezne kamate na pojedini preplaćeni iznos tekuće, temeljem čl. 1115. ZOO, od dana njegovog plaćanja do isplate, kako je to tužiteljica i zatražila, s tim da su datumi uplate pojedinačnog preplaćenog iznosa razvidni iz nalaza vještaka. Ovo s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove, te s obzirom da je tuženik bio nesavjestan, jer je znao, odnosno morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama i informiranja o rizicima sporne odredbe) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača).

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP (kada se uzme u obzir 100%-tni uspjeh u osnovi po oba tužbena zahtjeva, te uspjeh po visini za iste, proizlazi da tužiteljica nije uspjela tek s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, u vezi kojeg nisu nastali posebni troškovi), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

23. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podnesaka od 14. svibnja 2023., 13. rujna 2024. i 13. studenog 2024., sve po Tbr. 8. toč. 1. (3x100 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 4. ožujka 2024., 17. rujna 2024. i 25. siječnja 2025., sve po Tbr. 9. toč. 1. (3x100 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu od 350,00 EUR, te trošak vještačenja u iznosu od 250,00 EUR. Nije mu priznat trošak zastupanja na ročištu od 26. studenog 2024., jer toga dana u predmetu nije održano ročište.

24. Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 2.000,00 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

25. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO. U Zagrebu, 30. siječnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika