REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4838/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne Maržić, predsjednice vijeća, Gorane Aralica Martinović, sutkinje izvjestiteljice i Ivane Mlinarić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza M.D. SISTEM d.o.o., Augusta Šenoe 103 A, Velika Gorica, OIB: 18709930104, protiv 1. tuženika KLINIKA ZA DJEČJE BOLESTI ZAGREB, Zagreb, Klaićeva 16, OIB: 70641763756, kojeg zastupa punomoćnik Matija Dorić, odvjetnik iz Zagreba i 2. tuženika KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR SESTRE MILOSRDNICE, Zagreb, Vinogradska cesta 29, OIB: 84924656517, uz sudjelovanje umješača HG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Štengl, odvjetnik iz Zagreba, na strani tužitelja, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi kao i o žalbi umješača na strani tužitelja HG protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-891/2013 od 23. prosinca 2014., u sjednici vijeća održanoj 30. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-891/2013 od 23. prosinca 2014.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-891/2013 od 23. prosinca 2014. u točki II. njegove izreke u dijelu koji se odnosi na nalog tužitelju da naknadi prvotuženiku trošak postupka u iznosu od 409.550,00 kn u roku od osam dana.

II. Uvažava se tužiteljeva žalba i ukida rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-891/2013 od 23. prosinca 2014. u točki II. njegove izreke u dijelu koji se odnosi na nalog tužitelju da naknadi prvotuženiku trošak postupka u iznosu od 500,00 kn u roku od osam dana i rješava:

Odbija se zahtjev prvotuženika da mu tužitelj naknadi trošak postupka u iznosu od 500,00 kn u roku od osam dana.

III. Uvažava se žalba umješača na strani tužitelja HG i ukida rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-891/2013 od 23. prosinca 2014. u točki II. njegove izreke u dijelu koji se odnosi na nalog umješaču na strani tužitelja HG da solidarno s tužiteljem naknadi prvotuženiku trošak postupka u iznosu od 410.050,00 kn u roku od osam dana.

IV. Odbija se zahtjev umješača na strani tužitelja HG da mu tuženici solidarno naknade troškove žalbenog postupka u iznosu od 52.868,75 kn.

V. Odbija se zahtjev prvotuženika da mu tužitelj i umješač solidarno naknade troškove žalbenog postupka u iznosu od 8.305,13 EUR i 6.250,00 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-891/2013 od 23. prosinca 2014. u cijelosti je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev da mu tuženici plate iznos od 18.381,21 eur s pripadajućom kamatom prema pojedinačno specificiranim iznosima od dospijeća do isplate; iznos od 5.045.166,00 kn; iznos od 111.490,80 eur s pripadajućom kamatom prema pojedinačno specificiranim iznosima od dospijeća do isplate; iznos od 4.753.734,30 kn s pripadajućom kamatom prema pojedinačno specificiranim iznosima od dospijeća do isplate.

2. Pobijanim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-891/2013 od 23. prosinca 2014. u točki II. njegove izreke naloženo je tužitelju M.D. SISTEM d.o.o., Augusta Šenoe 103 A, Velika Gorica, OIB: 18709930104 i umješaču HG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] solidarno naknaditi prvotuženiku trošak postupka u iznosu od 410.050,00 kn u roku osam dana.

3. Protiv predmetne presude, kao i protiv odluke o troškovima sadržanim u točki II. izreke rješenja, žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako je uplatom naknade u iznosu od 22.500,00 kn prestao važiti Ugovor o poslovno tehničkoj suradnji od 6. studenoga 1992. Ujedno se žali i na raspravno rješenje od 22. listopada 2014. kojim se dopušta preinaka tužbe jer smatra da specifikacija tužbenog zahtjeva iz podneska od 13. listopada 2014. ne predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva. Predlaže da ovaj sud presudu preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Protiv predmetnog rješenja u dijelu točke II. njegove izreke kojom je naloženo tužitelju i umješaču solidarno naknaditi prvotuženiku trošak postupka u iznosu od 410.050,00 kn u roku osam dana žalbu je podnio umješač pozivajući se na bitnu povredu iz članka 354 stavka 1. Zakona o parničnom postupku jer je prilikom donošenja rješenja o naknadi troškova postupka nepravilno primijenio odredbu članka 154. Zakona o parničnom postupku a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

5. Prvotuženik u odgovoru na tužiteljevu žalbu predlaže odbiti žalbu i potvrditi pobijanu presudu. Potražuje troškove žalbenog postupka u iznosu od 8.305,13 eur (62.575,00 kn).

6. Prvotuženik u odgovoru na umješačevu žalbu predlaže odbiti žalbu i potvrditi pobijano rješenje. Potražuje troškove žalbenog postupka u iznosu od 6.250,00 kn.

7. Tužiteljeva žalba je neosnovana, u odnosu na presudu, a djelomično osnovana u odnosu na troškove postupka.

8. Žalba umješača na strani tužitelja je osnovana.

9. Ovaj je sud prvostupanjsku presudu i rješenje ispitao na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, ni u pobijanoj presudi nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti pa niti ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda ima obrazloženje iz kojeg je jasno koje je činjenice i na temelju kojih dokaza utvrdio prvostupanjski sud, na kojim odlučnim činjenicama je temeljio svoju ocjenu o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Prvostupanjski sud je proveo ocjenu dokaza te na temelju rezultata postupka odlučio koje činjenice uzeti kao dokazane (članak 8. ZPP-a). Suprotno žalbenim navodima, okolnost da je u obrazloženju presude, u kojoj su izneseni razlozi o odlučnim činjenicama, došlo do toga da prvostupanjski sud nije obrazložio i autorskopravnu osnovu zahtjeva, ne utječe za zakonitost i pravilnost pobijane presude budući da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je ugovorni odnos između stranaka prestao radi čega je i odbio tužbeni zahtjev očito smatrajući da tužitelj nije dokazao da uživa autorskopravnu zaštitu nad predmetnim računalnim programom, a ako i uživa da je potpisivanjem i prihvaćanjem realizacije Zapisnika i ne isticanjem prigovora neispunjenja prvotuženikova obveza po predmetnom Ugovoru prestala suglasnim dispozicijama stranaka. Kako je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev irelevantni su navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kada je prvostupanjski sud usvojio i prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na drugotuženika. Nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

11. Tužitelj neosnovano ističe kako je prvostupanjski učinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi s člankom 190. stavkom 3. ZPP-a.

12. Iz spisa proizlazi da je tužitelj u prvobitno postavljenoj tužbi zahtijevao isplatu iznosa od 277.568,21 kn sa zateznom kamatom od 5. rujna 1995. - tvrdeći kako mu taj iznos tuženik duguje kao naknadu za korištenje „Medicinskog dokumentacijskog sistema“ na temelju Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji od 6. studenog 1992. jer da je tuženik i nakon isteka ugovorenog roka nastavio koristiti ustupljeno pravo. Tijekom postupka tužitelj je više puta mijenjao tužbeni zahtjev podnescima od 4. svibnja 2004., 22. ožujka 2005., 10. svibnja 2006., 1. prosinca 2006. i 17. prosinca 2008. i konačno je postavio tužbeni zahtjev podneskom od 13. listopada 2014., o kojem je prvostupanjski sud odlučivao.

13. Naime, prvostupanjski je sud dopustio preinaku tužbe kvantitativnim povećanjem tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj ustvari obavio sukcesivnu kumulaciju tužbenih zahtjeva smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka. Pravilno tuženik u odgovoru na tužiteljeve žalbene navodi da tužitelj nema pravnog interesa za isticanjem žalbe na ovo raspravno rješenje. Ovdje se dodaje, s obzirom na tuženikov prigovor zastare, da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članci 190. i 191. ZPP-a), kao u ovom slučaju, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Dakle, čak i u slučaju da bi tužbeni zahtjev bio osnovan, a on to nije zbog razloga koji će kasnije biti obrazloženi, tužitelj zaista nema pravnog interesa za isticanje žalbe na rješenje kojim mu je prihvaćena preinaka tužbe u činjeničnoj situaciji gdje su se i tuženici upustili u raspravljanje po tako preinačenoj tužbi. U odnosu na izostavljene dijelove tužbenog zahtjeva (podneskom od 17. prosinca 2008., na listovima 539. do 543. spisa, tužitelj je tražio - da sud utvrdi da je tuženik povrijedio imovinska prava tužitelja na način da koristi autorsko djelo, računalni program MDS, bez odobrenja i bez odgovarajuće naknade te da mijenja integritet djela na način da preinačuje originalni izvorni kod programa te da naloži tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade za neovlašteno korištenje autorskog djela određeni iznos naknade (21.130.726,15 kn), a tražio je i isplatu mjesečne naknade za korištenje programa) primjenjuju se odredbe o povlačenju tužbe u smislu odredbe članka 193. ZPP-a.

14. Predmet ovog postupka je zahtjev za isplatu na temelju ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji na području medicinske informatike, a osnovno područje suradnje je implementacija i razvoj produkta „Medicinski dokumentacijski sistem“ (u daljnjem tekstu: MDS), dakle, predmet tužbe je zahtjev za isplatu kao ispunjenje ugovorne obveze. Osim toga, tužitelj u slučaju da predmetni ugovor nije više na snazi tužbom traži naknadu za korištenje i mijenjanje MDS računalnog programa na temelju odredbe članka 27. tada važećeg Zakona o autorskim pravima („Narodne novine“ broj: 167/03, 79/07, 125/11, 80/11, 141/13, 127/14, 62/17, 96/18 i 111/21; dalje: ZAPSP), dakle. kao ispunjenje izvanugovorne obveze.

15. Između stranaka nije sporno:

- da su Dječja bolnica Zagreb (pravni prednik tuženika) i M.D. Sistem Zagreb zaključili ugovor o poslovno tehničkoj suradnji na području medicinske informatike 6. studenoga 1992. (u daljnjem tekstu: Ugovor). Odredbom članka 3. Ugovora odredile su osnovno područje suradnje kroz implementaciju i razvoj produkta medicinsko dokumentacijskog sistema za korisnika kao računalski podržavan skup medicinskih podataka o poslovanju bolnice koji uključuje evidenciju bolesnika, vođenje općih podataka o bolesniku (status, nalazi, anamneza, laboratorijski podaci, terapijski postupci, operativni postupci, epikriza), unos i potraživanja tekućih medicinskih podataka, pretraživanje podataka iz arhive, sortiranje podataka i generiranje izvještaja, ispisi izvještaja (traženih podataka, statističkih podataka, otpusno pismo) arhiviranje podataka;

- odredbom članka 4. Ugovora definirano je da se sklapanjem tog ugovora tužitelj kao isporučilac obvezuje ustupiti korisniku pravo korištenja MDS uz naknadu a MDS tužitelj predaje na korištenje korisniku u izvedbenom obliku;

- odredbom stavka 2. članka 6. Ugovora isporučilac se obvezao staviti na raspolaganja svu potrebnu tehničku dokumentaciju za ispravno korištenje MDS, obučiti djelatnike optimalnom radu i implementirati poboljšane verzije tijekom trajanja Ugovora;

- odredbom članka 7. Ugovora stranke su ugovorile visinu naknade;

- odredbom članka 8. Ugovora propisana je da se ugovor zaključuje na rok od 2 godine. Ugovor se smatra raskinutim protekom vremena na koji je zaključen, kao i zbog drugih zakonom predviđenih razloga. Korisnik ima pravo raskida ugovora uz otkazni rok od 90 dana na osnovu zahtjeva u pisanom obliku. Ukoliko nakon proteka vremena na koji je zaključen ugovor korisnik nastavi iskorištavati MDS u skladu s ugovorom a isporučilac se tome ne protivi smatrat će se da je zaključen no novi ugovor s istim uvjetima kao i prethodni;

- tužitelj i pravni prednik tuženika potpisali su Zapisnik o preuzimanju na korištenje „produkta“ „medicinski dokumentacijski sistem“ od 30. ožujka 1995. sukladno članku 4. ugovora o poslovno tehničkoj suradnji zaključenog 6. studenog 1992. (u daljnjem tekstu: Zapisnik);

- iz Zapisnika proizlazi da su do 30 ožujka 1995. instalirana programska rješenja - bolnički podsustav, poliklinički podsustav i fakturni podsustav. U razdoblju od 27. do 33. ožujka instalirana su programska rješenja za obradu stacionarnih bolesnika, mikrobiološki laboratorij, ultrazvučna, radiološka i kardiološka dijagnostika za stacionarne bolesnike. Instaliranjem navedenih programskih rješenja ispunjene su obveze isporučioca iz ugovora. S obzirom na to da edukacija djelatnika za ova programska rješenja nije obavljena i s obzirom da se nije stigla obaviti provjera funkcionalnosti istih, korisnik je zadržavao pravo prigovora za uočene nedostatke, a isporučitelj se obvezao u najkraćem roku ih ispraviti. Sukladno članku 7. Ugovora korisnik se obvezao isplatiti isporučitelju ostatak naknade po Ugovoru za izvršene poslove zaključno s 30. ožujka 1995. u iznosu od 25.200,00 kn. Klinika za dječje bolesti Zagreb obvezala se preostali dio naknade po ugovoru doznačiti na žiro-račun isporučitelja u roku od osam dana po potpisu zapisnika. Namirenjem predmetne obveze prestao je važiti ugovor o poslovno tehničkoj suradnji od 6. studenog 1992. i Aneks ugovoru od 24. svibnja 1993. Određeno je da će se za održavanje programskih rješenja i daljnju suradnju zaključiti novi ugovor do kraja mjeseca travnja 1995. godine;

- tužitelju je isplaćen iznos od 25.200 kn;

- stranke nisu sklopile novi ugovor.

16. Između stranaka je sporno da li je predmetni Ugovor od 6. studenog 1992. prestao važiti potpisivanjem Zapisnika od 30. ožujka 1995. i isplatom iznosa od 25.200,00 kn prema Zapisniku o preuzimanju na korištenje produkta „medicinski dokumentacijski sistem“ od 30. ožujka 1995. Također je sporno da li tužitelj uživa autorskopravnu zaštitu djela koje je bilo predmetom Ugovora kao i da li tuženik i dalje koristi to autorsko djelo s koje osnove bi tužitelju pripao utuženi iznos.

17. Pravilni su i u skladu sa sklopljenim sporazumom i drugim izvedenim dokazima zaključci prvostupanjskog suda da se naknada dogovorena sporazumom između stranaka prema Zapisniku od 30. ožujka 1995. odnosi na programska rješenja koja su zapisnikom pobrojana te da su u tom dijelu ispunjene tužiteljeve obveze. Također je pravilno utvrđeno, kako je i navedeno u Zapisniku, da namirenjem predmetne obveze u iznosu od 25.200,00 kn, koji iznos se prednik tuženika obvezao isplatiti tužitelju u roku od osam dana, prestaje važiti Ugovor o poslovno – tehničkoj suradnji od 6. studenoga 1992. i Aneks ugovoru od 24. svibnja 1993. Dakle, volja ugovornih strana je jasno izražena u smislu da su stranke sporazumno utvrdile da namirenjem predmetne obveze u iznosu od 25.200,00 kn prestaje važiti Ugovor o poslovno – tehničkoj suradnji od 6. studenoga 1992. i Aneks ugovoru od 24. svibnja 1993. iz čega proizlazi da tužitelj nema nikakvih drugih potraživanja koja bi proizlazila iz predmetnog ugovornog odnosa. Potpuno je neosnovano u žalbi pozivanje da bi još bio ugovoren „preostali dio naknade“ za razliku od „ostatka naknade“ koji bi trebalo platiti do 7. travnja 1995. jer takvo što ne proizlazi iz Zapisnika, već dapače, proizlazi da su se stranke sporazumjele o visini ukupno preostalog duga po Ugovoru (25.200,00 kn) i rok za njegovo plaćanje (8. dana) kao i način plaćanja (na žiro račun), sve uz izričitu odredbu da sporazumno ugovaraju raskid Ugovora („prestaje važiti“), a da će se za održavanje programskih rješenja i daljnju suradnju zaključiti novi ugovor, a nesporno je da taj novi ugovor nije nikada sklopljen pa niti nema „preostalog dijela naknade“ ili neke druge naknade.

18. Neosnovano je u žalbi pozivanje na okolnost da su Zapisnik potpisali IG za tužitelja i dipl. oec. RG i dr. DG, a da ravnatelj bolnice nije potpisao Zapisnik, odnosno da osobe koje su za prednika tuženika potpisale Zapisnik nisu bile ovlaštene na zastupanje. Naime, sami tuženici se pozivaju na Zapisnik tako da se na takve okolnosti može primijeniti odredba članka 312. Zakona o obveznim odnosima. Moguće je (u prvostupanjskom postupku se te činjenice nisu utvrđivale) da je Zapisnik potpisala neka osoba kao opunomoćenik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja (tuženik to opovrgava) ali u svakom slučaju on obvezuje neovlašteno zastupanog jer je očito da je ugovor naknadno odobren budući da je po njemu nesporno izvršeno plaćanje 21. travnja 1995. ugovorenog iznosa (dokaz o uplati od 21. travnja 1995.).

19. U odnosu na žalbene navode da ugovorni odnos između stranaka i dalje egzistira, a polazeći od činjenice da je Ugovor od 6. studenog 1992. kao obveznopravni odnos nastao suglasnošću volja suugovaratelja, proizlazi da može i prestati na isti način, dakle, novim sporazumom ugovornih strana, odnosno, Zapisnikom od 30. ožujka 1995., u kojem su stranke jasno očitovale svoju volju za sporazumnim raskidom ugovora. To znači da sporazumni raskid ugovora, odnosno predmetni zapisnik, po svojoj pravnoj prirodi predstavlja novi ugovor sklopljen na temeljnom načelu obveznog prava – slobodi uređivanja obveznih odnosa (članak 2. Zakona o obveznim odnosima) i dispozitivnom karakteru zakonskih odredaba (članak 11. Zakona o obveznim odnosima), a bližu pravnu osnovu predstavlja odredba stavka 1. članka 160. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj se obveza prestaje suglasnošću volja ugovornih strana ili u drugim zakonom određenim slučajevima.

20. U odnosu na tužiteljevu tvrdnju da uživa autorskopravnu zaštitu djela koje je bilo predmetom Ugovora kao i da tuženik koristi to autorsko djelo i da ga „mijenja“ s koje osnove bi tužitelju pripao utuženi iznos valja istaknuti da autorska djela sukladno odredbi stavka 2. članka 5. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima jesu, između ostalog, jezična djela (pisana djela, govorna djela, računalni programi) pod uvjetom da su originalna intelektualna tvorevina iz književnoga, znanstvenog i umjetničkog područja koja imaju individualni karakter. To znači da se računalni program smatra jezičnim djelom koje uživa zaštitu, pod uvjetom da je originalan i ima individualnost.

21. Prema stipulaciji ugovora od 6. studenog 1992. i to odredbe stavka 2. članka 4. Ugovora proizlazi da su stranke sklopile ugovor o kupoprodaji iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima čiji predmet je - MDS u „izvedbenom obliku“ (prema Zapisniku radi se o „produktu“) i ugovor o djelu iz članka 590. Zakona o obveznim odnosima čiji predmet je - implementacija i razvoj računalnog programa i obuka korisnika. Da bi se razriješio spor između stranaka vezan za povredu autorskog prava, kako to tužitelj tvrdi, potrebno je točno definirati o kojem autorskom djelu se radi u konkretnom slučaju i da li je tužitelj nositelj prava za koja tvrdi da ih tuženici povređuju.

22. Tijekom postupka nije dokazano da predmetni računalni program - MDS u izvedbenom obliku predstavljaju autorsko djelo u smislu odredbe članka 107. ZAPSP-a prema kojoj je računalni program zaštićen kao jezično djelo ako je izvoran u smislu da predstavlja vlastitu intelektualnu tvorevinu svog autora. Pojam računalni program obuhvaća izražaj računalnog programa u bilo kojem obliku uključujući i pripremni dizajnerski materijal. Ideje i načela na kojima se zasniva bilo koji element računalnog programa, uključujući i ona na kojima se zasnivaju njegova sučelja, nisu zaštićena autorskim pravom.

23. Naime, prema pisanom očitovanju MG, zastupnika po zakonu tužitelja (na stranicama 105. do 121. sudskog spisa), proizlazi da je on od 1987. godine surađivao na razvoju programskog rješenja MDS s dr. JG na Burroughs opremi, koja je ostala nakon Univerzijade, u jednom od tadašnjih SIZ-ova zdravstva gdje je dr. JG radio, u suradnji s bolnicom Novo Mesto. Tada je puštena u funkciju prva verzija programa MDS. Zaposlenjem dr. JG u KB Šalata, Klinika za ortopediju, tadašnji ravnatelj nabavio je opremu Digital Equipment Corporation, na čijem je sustavu postavljen MDS, izveden u programskom jeziku VAX Basic. Slijedom navedenih činjenica, proizlazi da „prva verzija programa MDS“ jasno nije nastala u okviru djelovanja tužitelja, budući da je Ugovor o osnivanju poduzeća u privatnom vlasništvu donesen 1. veljače 1992., prema javnim podacima sudskog registra. Pitanje koje se postavlja jest da li je „prva verzija“ nastala djelovanjem MG, zastupnika po zakonu tužitelja, te da li je originalna i izvorna u smislu da predstavlja vlastitu intelektualnu tvorevinu svog autora. Tvrdnje tužitelja da je „vlasnik“ osnovnog koda predmetnog sustava u suprotnosti su s njegovim tvrdnjama o načinu na koji je zastupnik po zakonu tužitelja opisao razvoj tog sustava (preuzimanje Burroughs opreme ostale iza Univerzijade u jednom od tadašnjih SIZ-ova zdravstva itd.).

24. Osim toga, tužitelj tijekom postupka nije dostavio računalni program koji je identificirao kao MDS u izvedbenom obliku, niti je naveo njegov programski jezik, a koji je trebao biti dostavljen u pisanom obliku zajedno s pripadajućim aplikacijama, modulima i licencama. U samom Ugovoru je navedeno da je korisniku predao MDS u „izvedbenom obliku“, a suprotno tužiteljevim tvrdnjama - nigdje se u ugovoru ne spominju autorska prava niti autorsko djelo. Neosnovane su žalbene tvrdnje da su se nejasne odredbe Ugovora i Zapisnika trebale tumačiti u korist tužitelja budući da su odredbe kako Ugovora tako i Zapisnika jasne i ugovorne strane su prilikom sklapanja ugovora potpuno izrazile svoju volju tako da ne postoji potreba za njegovim tumačenjem, kako je pravilno ocijenio prvostupanjski sud.

25. Računalni program, kako je već navedeno, štiti se kao jezično djelo i tužitelj je dužan priložiti ispravu (MDS u izvedbenom obliku, odnosno materijalni nosač podataka pisanog djela) na koju se poziva kao dokaz svojih tvrdnji, sve u skladu s odredbama članka 232. ZPP-a. Zbog toga je vještački nalaz i mišljenje vještaka Miše Augustinovića irelevantan i ne može biti prihvaćen, budući da nije jasno s čim je uspoređivao predmetni MDS. Iz nalaza i mišljenja također je očito da tužitelj nije dostavio MDS s pripadajućim aplikacijama, modulima i licencama niti sudu niti vještaku (vidi list 383. spisa).

26. Vezano za tužiteljeve tvrdnje da je on nositelj autorskih imovinskih prava ističe se da se u Ugovoru niti u Zapisniku nigdje ne navodi ništa što bi upućivalo na to da tužitelj raspolaže imovinskim pravom nad predmetnim računalnim programom niti su tuženici priznali tu činjenicu, već dapače oni tvrde da je predmetni računalni program nastao po narudžbi njihovog prednika s pozivom na zakonsko određenje da na računalnom programu stvorenom u okviru ugovora o djelu nositelj autorskog imovinskog prava je naručitelj djela, osim ako ugovorom nije što drugo određeno. Naime, tuženici tvrde da su oni nositelji imovinskog prava na predmetnom računalnom programu budući da je ono nastalo po njihovoj narudžbi.

27. Kako tužitelj, na kojem je teret dokazivanja u okolnostima konkretnog slučaja, nije dokazao da je upravo on nositelj autorskih imovinskih prava nad predmetnim MDS-om, daljnje tvrdnje o povredi prava, u smislu da je tuženik koristio predmetni računalni sustav i da ga je „mijenjao“ u smislu imovinskog prava na preradu, neosnovane su.

28. Neovisno o navedenom, s obzirom na žalbene navode prema kojima je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa s tužiteljem „mijenjao“ njegov program, valja odgovoriti da kod računalnih programa postoje u opsegu imovinske pravne zaštite zakonske iznimke koje ograničavaju taj opseg zaštite. Tako je u članku 110. stavku 1. ZAPSP-a propisano da u nedostatku posebnih ugovornih odredaba za poduzimanje radnji iz članka 109. stavka 1. točaka 1. i 2. ovog Zakona nije potrebno odobrenje nositelja prava, ako su te radnje zakonitom stjecatelju neophodne za korištenje računalnog programa u skladu s njegovom namjeravanom svrhom, uključujući i za ispravljanje pogrešaka. U stavku 2. tog članka propisano je da se osobi koja ima pravo koristiti računalni program ugovorom ne može zabraniti izrada sigurnosnog primjerka, ako je to potrebno za korištenje programa, te je svaka ugovorna odredba koja je protivna stavcima 2. i 3. tog članka ništava (stavak 4.).

29. Kako je tužitelj pravna osoba, sve njegove tvrdnje da uživa pravo na naknadu zbog „mijenjanja“ programa u smislu povrede moralnih prava autora temeljenih na zaštiti integriteta djela su izlišne. Naime, moralna prava su vezana uz autora, fizičku osobu, te se radi o ovlaštenjima osobnopravne naravi.

30. Slijedom svega navedenog, proizlazi neosnovanost zahtjeva za isplatom naknade s osnove ispunjenja obveze iz Ugovora kao i neosnovanost zahtjeva za uobičajenom naknadom za korištenje i „mijenjanje“ MDS računalnog programa pa je tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a i potvrditi pobijanu presudu.

31. U pogledu odluke o troškovima postupka, tužiteljeva žalba spori stajalište prvostupanjskog suda o načinu utvrđenja visine vrijednosti predmeta spora ukazujući da nije bilo mjesta zbrajanju pojedinih novčanih iznosa tužbenih zahtjeva za koje tvrdi da su alternativno postavljeni. Kao što je već ranije navedeno, tužitelj je obavio sukcesivnu kumulaciju tužbenih zahtjeva o čemu je sud odlučivao tako da je pravilno određena vrijednost predmeta spora u smislu stavka 1. članka 37. ZPP-a koja propisuje da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.

32. Međutim, osnovano je tužiteljevo osporavanje dosuđenog iznosa od 500,00 kn za sastav jednog podneska pa je time sud pogrešno odredio ukupnu visinu troška odvjetničkog zastupanja prvotuženika. Radi se o trošku podneska od 14. srpnja 2014. vezanog za prijavu i dostavu punomoći u smislu Tbr. 8/3 OT-a. Naime, učinkovito ostvarenje zaštite prvotuženikovih prava u ovom postupku podrazumijeva i pravo na zastupanje po punomoćniku, a što u slučaju kad je navedeni postupak neosnovano pokrenut, i tužbeni zahtjev odbijen, obuhvaća i pravo na naknadu troškova tog zastupanja ali samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a). Kako je punomoćnik dužan pri prvoj radnji u postupku podnijeti punomoć (članak 98. stavak 1. ZPP-a) tako ovaj sud cijeni da troškovi sastava podneska kojim se dostavlja punomoć ne mogu teretiti suprotnu stranu.

33. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja na temelju odredbe članka 380. točaka 2. i 3. ZPP-a.

34. S druge strane, žalba umješača na strani tužitelja, kojom on osporava svoju solidarnu obvezu nadoknade prvotuženiku parničnih troškova, je osnovana jer je sud ovakvim obvezivanjem umješača počinio u žalbi istaknutu bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u svezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a. Naime, odredbom članka 206. stavka 1. ZPP-a propisano je da osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije može se pridružiti toj stranci. Prema tomu, iz sadržaja navedene odredbe proizlazi da umješač nije stranka u postupku već treća osoba koja se pridružuje jednoj od stranaka. U konkretnom slučaju, tužitelj je stranka koja je u cijelosti izgubila parnicu pa se o troškovima postupka u takvom slučaju odlučuje primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a kojom je propisano da stranka koja izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Stoga stranka koja je izgubila spor, a to je u konkretnom tužitelj, mora protivnoj stranci nadoknaditi sve opravdane troškove izazvane vođenjem postupka i nema mjesta solidarnoj odgovornosti umješača.

35. Osim toga, prvotuženik nije niti zahtijevao da mu tužitelj i umješač solidarno naknade parnični trošak te je ispravan žalbeni navod da je počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a jer je u tom dijelu prekoračen zahtjev koji je postavio prvotuženik.

36. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. izreke ovog drugostupanjskog rješenja na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a.

37. Kako umješač nema položaj stranke, već samo pravni interes da stranka kojoj se pridružio uspije u parnici, unatoč tome što je izjavljivanjem pravnog lijeka poduzeo načelno povoljnu radnju, ne pripada mu pravo na naknadu zatraženih troškova žalbenog postupka u iznosu od 52.868,75 kn s obzirom na to da se naknađuju samo oni troškovi potrebni za vođenje parnice, odnosno za uspjeh stranke kojoj se pridružio u sporu. Umješač je svojim sudjelovanjem u parnici sam prouzročio nastanak troškova koji nisu bili niti nužni niti potrebni za uspjeh stranke kojoj se pridružio pa je troškove žalbenog postupka dužan sam podmiriti.

38. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV. izreke ovog drugostupanjskog rješenja na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a.

39. Prvotuženiku nije priznat zatraženi trošak sastava odgovora na tužiteljevu žalbu i žalbu umješača jer, s obzirom na sadržaj tih podnesaka, taj trošak u konkretnom slučaju nije bio potreban radi vođenja ovog žalbenog postupka.

40. Zbog toga je odlučeno kao u točki V. izreke rješenja na temelju odredbe članka 155. stavka 1. u vezi s odredbom članka 166. stavka 1. ZPP-a.

Zagreb, 30. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Mirna Maržić