REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-785/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Zlatka Pirca, predsjednika vijeća, Dubravke Šimić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Ivanu Županu, Meliti Babić i Luki Antunoviću, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 47, protiv tuženika ... iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 9335/2023-47 od 25. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 30. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika ... djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 25. srpnja 2024., poslovni broj: P-9335/2023-47:

1. potvrđuje u odnosu na glavni zahtjev (točka I. i II. izreke), te u dijelu kojim je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka (točka IV. izreke);

2. preinačuje rješenje o troškovima postupka (točka III. izreke), tako da se nalaže tuženiku ... da tužiteljici JC naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.068,54 eura umjesto iznosa od 3.193,54 eura.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku ... iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužiteljici JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 686,10 eura/5.169,40 kuna (slovima: šesto osamdeset šest eura i deset centi/pet tisuća sto šezdeset devet kuna i četrdeset lipa) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose:

- 7,04 eura/53,03 kuna od 30.11.2007. do isplate,

- 7,00 eura/ 52,75 kuna od 31.12.2007. do isplate,

- 7,13 eura/53,71 kuna od 31.01.2008. do isplate,

- 7,20 eura/ 54,24 kuna od 29.02.2008. do isplate,

- 7,32 eura/55,14 kuna od 31.03.2008. do isplate,

- 7,14 eura/ 53,78 kuna od 30.04.2008. do isplate,

- 20,63 eura/ 155,44 kuna od 31.05.2008. do isplate,

- 20,89 eura/ 157,37 kuna od 30.06.2008. do isplate,

- 20,51 eura/ 154,54 kuna od 31.07.2008. do isplate,

- 20,53 eura/ 154,68 kuna od 31.08.2008. do isplate,

- 20,75 eura/ 156,36 kuna od 30.09.2008. do isplate,

- 22,44 eura/ 169,09 kuna od 31.10.2008. do isplate,

- 21,31 eura/ 160,56 kuna od 30.11.2008. do isplate,

- 22,75 eura/ 171,40 kuna od 31.12.2008. do isplate,

- 22,97 eura/ 173,07 kuna od 31.01.2009. do isplate,

- 23,07 eura/ 173,82 kuna od 28.02.2009. do isplate,

- 22,79 eura/ 171,74 kuna od 31.03.2009. do isplate,

- 22,85 eura/ 172,14 kuna od 30.04.2009. do isplate,

- 22,43 eura/168,97 kuna od 31.05.2009. do isplate,

- 22,12 eura/166,63 kuna od 30.06.2009. do isplate,

- 22,20 eura/167,25 kuna od 31.07.2009. do isplate,

- 22,36 eura/168,48 kuna od 31.08.2009. do isplate,

- 22,35 eura/168,38 kuna od 30.09.2009. do isplate,

- 22,18 eura/167,13 kuna od 31.10.2009. do isplate,

- 22,49 eura/169,47 kuna od 30.11.2009. do isplate,

- 22,74 eura/171,34 kuna od 31.12.2009. do isplate,

- 23,10 eura/174,01 kuna od 31.01.2010 do isplate,

- 23,01 eura/173,39 kuna od 28.02.2010. do isplate,

- 23,49 eura/177,01 kuna od 31.03.2010. do isplate,

- 23,40 eura/176,32 kuna od 30.04.2010. do isplate,

- 16,99 eura/128,00 kuna od 31.05.2010. do isplate,

- 15,77 eura/118,81 kuna od 30.06.2010. do isplate,

- 15,57 eura/117,31 kuna od 31.07.2010. do isplate,

- 12,25 eura/92,26 kuna od 31.08.2010. do isplate,

- 12,09 eura/91,07 kuna od 30.09.2010. do isplate,

- 11,83 eura/89,15 kuna od 31.10.2010. do isplate,

- 12,37 eura/93,20 kuna od 30.11.2010. do isplate,

- 13,05 eura/98,36 kuna od 31.12.2010. do isplate,

s tim da zakonske zatezne kamate teku za svaki pojedini obrok od dospijeća do 30. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku ... iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužiteljici JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.479,53 eura/ 26.216,55 kuna (slovima: tri tisuće četristo sedamdeset devet eura i pedeset tri centa /dvadeset šest tisuća dvjesto šesnaest kuna i pedeset pet lipa) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose:

- 4,32 eura/22,00 eura/ 32,54 kuna od 31.10.2008. do isplate,

- 6,82 eura/51,42 kuna od 31.12.2008. do isplate,

- 8,63 eura/65,02 kuna od 31.01.2009. do isplate,

- 9,45 eura/71,17 kuna od 28.02.2009. do isplate,

- 7,20 eura/54,23 kuna od 31.03.2009. do isplate,

- 7,63 eura/ 57,47 kuna od 30.04.2009. do isplate,

- 4,19 eura/31,56 kuna od 31.05.2009. do isplate,

- 1,66 eura/12,49 kuna od 30.06.2009. do isplate,

- 2,33 eura/17,56 kuna od 31.07.2009. do isplate,

- 3,66 eura/27,61 kuna od 31.08.2009. do isplate,

- 3,55 eura/26,74 kuna od 30.09.2009. do isplate,

- 2,20 eura/16,57 kuna od 31.10.2009. do isplate,

- 4,73 eura/35,65 kuna od 30.11.2009. do isplate,

- 6,76 eura/50,94 kuna od 31.12.2009. do isplate,

- 9,65 eura/72,69 kuna od 31.01.2010 do isplate,

- 8,99 eura/67,71 kuna od 28.02.2010. do isplate,

- 12,90 eura/97,23 kuna od 31.03.2010. do isplate,

- 12,16 eura/ 91,63 kuna od 30.04.2010. do isplate,

- 1.659,77 eura/12.505,54 kuna od 14.05.2010. do isplate,

- 27,34 eura/206,00 kuna od 30.06.2010. do isplate,

- 24,64 eura/185,67 kuna od 31.07.2010. do isplate,

- 32,89 eura/247,80 kuna od 31.08.2010. do isplate,

- 30,04 eura/226,33 kuna od 30.09.2010. do isplate,

- 25,46 eura/191,80 kuna od 31.10.2010. do isplate,

- 35,13 eura/264,65 kuna od 30.11.2010. do isplate,

- 47,43 eura/357,33 kuna od 31.12.2010. do isplate,

- 1.480,02 eura/11.151,20 kuna od 26.01.2011. do isplate,

s tim da zakonske zatezne kamate teku za svaki pojedini obrok od dospijeća. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku ... iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi parnične troškove tužiteljici JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.193,54 eura (slovima: tri tisuće sto devedeset tri eura i pedeset četiri centa ) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 25. srpnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a u roku 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika ... iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], za nadoknadom troškova postupka u iznosu 2.197,80 eura (slovima: dvije tisuće sto devedeset sedam eura i osamdeset centi ).“

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu iz svih žalbenih razloga, te je predložio drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbene zahtjeve tužitelja i da naloži tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka, kao i troškove žalbenog postupka, sve sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate ili da istu presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

2.1. Tuženik u žalbi navodi kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude njegove dokaze i navode zanemario u potpunosti, a za takvo postupanje nije dao razloge, te ukazuje na bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP) jer da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a da su dani razlozi međusobni proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima, kao i na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi sa člankom 186.b ZPP-a iz razloga što nije obrazložio zašto je stupnjevitu tužbu tužitelja ocijenio dopuštenom, te da je raspravnim rješenjem dopustio preinaku tužbe, a da nije obrazložio koju preinaku dopušta, zatim u vezi s člankom 190. stavkom 3. ZPP-a jer je dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka, u vezi sa člankom 338. stavkom 4. ZPP-a jer da obrazloženje ne sadrži sve elemente koji su propisani u navedenom članku, kao i u vezi s člankom 502.c ZPP-a jer da se navedena odredba ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

2.2. Tuženik osobito ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da su sporne odredbe ništetne iz razloga što je njihova ništetnost utvrđena u postupku kolektivne zaštite iako je tuženik tijekom postupka ukazivao da su iste odredbe tužitelju bile razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, a da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te da je prvostupanjski sud sve navode tuženika u cijelosti zanemario i da nije obrazložio zašto bi baš tužitelju sporna odredba bila nejasna, nerazumljiva ili neuočljiva iako se radi o pretpostavkama koje moraju biti ispunjene prije provođenja testa poštenosti, niti se očitovao o značenju odredbe članka 9. Ugovora o kreditu na temelju koje je tužiteljica od samog početka kreditnog odnosa imala mogućnost konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

2.3. Tvrdi da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita), te da je na te okolnosti dostavio isprave u spis (promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i tužiteljev zahtjev za kredit) i da je predložio saslušanje tužitelja koji je iskazao da je odabrao kredit u valuti CHF kao najprihvatljiviji, kao i djelatnice tuženika MC, koja je iskazala, iako nije neposredno sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, da su u vrijeme sklapanja ugovore o kreditu bili u ponudi krediti u CHF i EUR, te da su djelatnici banke informirali stranke prilikom sklapanja ugovora o rizicima promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, zatim da je osporio da bi valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ali da se prvostupanjski sud na te navode tuženika uopće nije očitovao pa da predmetni parnični postupak ugrožava načelo ravnopravnosti stranaka.

2.4. U odnosu na provedeno financijsko vještačenje tuženik ističe da je prvostupanjski sud prihvatio dopunski nalaz vještaka umjesto osnovnog nalaza iako je dopunski nalaz izrađen na način da se ne uzimaju u obzir manje plaćeni anuiteti, te da takav obračun nije pravilan i da nema pravnog temelja, s tim da je tuženik prigovorio nalazu i zbog toga što je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, iako to nije ugovoreno.

2.5. Osim navedenog da prvostupanjski sud nije obrazložio iz kojega razloga smatra da je on nesavjestan stjecatelj pa da tužiteljica ima pravo na zatezne kamate od dana stjecanja u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), zatim da je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer nije utvrđivao jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu bile razumljive, jasne i lako uočljive, niti jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, niti je utvrđivao jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita. Mišljenja je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ništetnost spornih odredbi ugovora o kreditu utvrđivao u postupku kolektivne zaštite potrošača, te da je pravilno primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača, kao i Direktivu 93/13/EZ, da bi utvrdio da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, te je ustrajao i na prigovoru zastare. Nadalje tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen pa da osporene odredbe ugovora mogu predstavljati tek zabranu manjeg značaja, a da u tom slučaju ne postoji znatna neravnoteža na strani potrošača i da je pravilnom primjenom odredbe članka 326. stavka 2. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo odbiti.

2.6. Zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari tuženik osporava i odluku o troškovima postupka, kao i zbog toga što je prvostupanjski sud naveo da tužitelj ima pravo na četiri od šest podnesaka, a da nije naveo koje podneske tužiteljici dosuđuje, s tim da smatra da tužiteljica ne može imati pravo na trošak sastava podneska od 12. kolovoza 2019. obzirom da je tužbeni zahtjev istaknut u tom podnesku tužiteljica trebala postaviti već u tužbi, zatim da u podnesku od 20. ožujka 2020. tužiteljica ponavlja ranije istaknute navode, a da je podneskom od 8. prosinca 2023. samo iskazala svoj tužbeni zahtjev u eurima, a što nije bila dužna učiniti, pa da se ne radi o podnescima nužnim za vođenje postupka. Osim navedenog tuženik ističe je tužiteljici dosuđen trošak pristupa na ročište održano 20. ožujka 2020. iako isto nije niti održano u predmetnom postupku, te smatra da tužiteljica ne može imati pravo niti na trošak pristupa na ročišta održana 4. veljače 2020. i 2. studenog 2020. po Tbr.9. toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika jer da se radi o pripremnim ročištima na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, dok trošak pristupa na ročište za objavu presude nije nužan za vođenje postupka u smislu članka 335. ZPP-a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući presuda sadrži valjano obrazložene razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se može ispitati. Ovaj sud, također, nije našao niti da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

5.1. Nisu počinjene niti relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 186.b i člankom 190. stavkom 3. ZPP-a, na koje žalbom ukazuje tuženik, jer iz spisa proizlazi da u trenutku podnošenja tužbe tužiteljica nije raspolagala potrebnom dokumentacijom za izračun nastale razlike po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te da je u skladu sa člankom 186.b stavkom 1. ZPP-a u tužbi zatražila od prvostupanjskog suda da donese rješenje kojim će naložiti tuženiku da u roku od 15 dana dostavi dokumentaciju vezanu za predmetni ugovor o kreditu, te da je tužiteljica podneskom od 12. kolovoza 2019., i to nakon što joj je tuženik dostavio dokumentaciju, postavila određeni tužbeni zahtjev, s tim da je na temelju te dokumentacije provedeno vještačenje, a nakon čega je tužiteljica tek mogla postaviti zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa, tako da je prvostupanjski sud pravilno dopustio preinaku tužbe na ročištu od 5. listopada 2021. sukladno članku 191. stavku 2. ZPP-a, a prema kojoj odredbi tužiteljica i nakon zaključenja prethodnog postupka može preinačiti tužbu nakon što je financijskim vještačenjem utvrđen točan iznos kojeg je tužiteljica platila tuženiku temeljem nepoštenih odredbi ugovora o kreditu.

5.2. Nadalje nisu počinjene niti relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s odredbama članka 338. stavkom 4. i člankom 502.c ZPP-a, budući je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo sve bitne elemente propisane člankom 338. stavkom 4. ZPP-a, a osobito je navedeno koje je činjenice sud utvrđivao i koje je dokaze izvodio radi utvrđenja odlučnih činjenica, te zašto ih je i kako ocijenio, te da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da se prvostupanjski sud nije pozvao samo na odredbu članka 502.c ZPP-a nego da je ovoj parnici kao prethodno pitanje utvrdio da su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne na temelju provedenog dokaznog postupka, i to nakon što je proveo predložene dokaze za koje je u smislu članka 220. stavka 2. ZPP-a pravilno ocijenio da ih je potrebno izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, te nakon što je ocijenio iskaz tužiteljice i svjedokinje MC.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 686,10 eura s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa od 3.479,53 eura s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Među strankama nije sporno da je tužiteljica, kao korisnik kredita, dana 20. siječnja 2006. sklopila sa tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu s namjenom za stambene potrebe, a kojim Ugovorom se tuženik obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 46.400,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, na rok otplate od 252 mjeseca, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora bila 4,50 % godišnje i da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema otplatnom planu, kao i da je kredit prijevremeno otplaćen 26. siječnja 2011.

8. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene odredbe i da li tužiteljici pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa i u kojem iznosu, te da li je nastupila zastara potraživanja i od kada tužiteljica ima pravo na zatezne kamate. Također je sporno da li se na ovaj spor može direktno primijeniti intervencijski efekt presuda Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odnosno presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

9. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbe članka 502.c ZPP-a. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

9.1. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

10. Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju imao u vidu zaključke Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesene u navedenom predmetu, te je izveo dokaze predložene po tužiteljici i tuženiku za koje je u smislu članka 220. stavka 2. ZPP-a pravilno ocijenio da ih je potrebno izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa je tako saslušao i tužiteljicu, kao i svjedokinju MC čiji iskaz nije posebno cijenio jer iz njezinog iskaza proizlazi da nije sudjelovala u pregovaranju i sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, dok je odbio prijedlog tuženika da se sasluša javni bilježnik Lucija Popov za kojeg je pravilno ocijenio da ga nije potrebno izvoditi, budući javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti niti dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope

11. Prvostupanjski sud je cijeneći iskaz tužiteljice utvrdio da joj je tuženik ponudio kredit u eurima, švicarskim francima i kunama, da se uz konzultaciju sa obitelji odlučila na kredit u CHF misleći da je švicarski franak stabilna i sigurna valuta, da joj zaposlenica banke nije ništa objašnjavala, a osobito da bi rata kredita toliko porasla jer da u tom slučaju ne bi prihvatila kredit, nego da joj je dala ugovor i rekla kolika će joj biti rata i kada će ga u cijelosti isplatiti, kao i da je ona pročitala ugovor i da ga je razumjela onoliko koliko ga inženjer strojarstva može razumjeti.

12. Imajući u vidu da iz provedenog dokaznog postupka, a osobito iz iskaza tužiteljice, proizlazi da prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik dao tužiteljici odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba koje se odnose na mogućost promjene kamatne stope i rizičnost valute CHF, a da je predmetni Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od tuženika i da tužiteljica nije mogla utjecati na njegov sadržaj, kao i da je iz priloženog Ugovora o kreditu vidljivo da se radi o standardnom ugovoru koji sadrži odredbu o valutnoj klauzuli u kojoj je sav rizik razlika na ime ugovorene valutne klauzule prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita, te da sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je određena u visini od 4,50 %, a da pri tome nisu navedeni kriteriji na temelju kojih će se ta kamatna stopa nadalje mijenjati, dakle da tuženik nije dokazao suprotno iako je teret dokaza bio na njemu, te vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP) u vezi sa člankom 4. ZOO-, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio, kao o prethodnom pitanju, da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a.

13. Na temelju nalaza i mišljenja financijsko – knjigovodstvenog vještaka Amalije Bilušić iz Zagreba, utvrđeno je da razlika s osnova promjenjive kamatne stope iznosi 686,10 eura (5.169,39 kn), a s osnova valutne klauzule 3.231,59 eura (24.348,40 kn), uzimajući pri tome u obzir i pozitivne i negativne tečajne razlike, dok je dopunom nalaza i mišljenja utvrdio da razlika u izvršenim uplatama na ime kamata zbog promjenjive kamatne stope iznosi 686,10 eura (5.169,39 kn), a s osnova valutne klauzule 3.479,53 eura (26.216,54 kn), uzimajući pri tome u obzir samo pozitivne tečajne razlike.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u smislu članka 1115. ZOO-a tuženik nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužiteljica ovlaštena tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja te naknade jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

15. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

15.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 22. travnja 2020. zastara u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli nije nastupila.

16. Prvostupanjski sud je pravilno donio odluku na temelju dopune nalaza i mišljenja vještaka u kojem je u obzir uzeta samo preplata tužiteljice zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj bez tzv. negativnih razlika, a u skladu sa tužbenim zahtjevom tužiteljice, budući je tuženik samo općenito stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, odnosno nije postavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, tako da u ovom slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a što je u skladu i s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, zbog čega je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrditi u točki I i II. izreke.

17. Odlučujući o troškovima postupka prvostupanjski sud je pravilno priznao tužiteljici troškove sastava četiri obrazložena podneska temeljem Tbr. 8. toč.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) u iznosima od po 100 bodova iako nije obrazložio za koje joj podneske priznaje naknadu nego je naveo šest podnesaka, i to od 12. kolovoza 2019., 17. siječnja 2020., 20. ožujka 2020., 17. ožujka 2021., 13. rujna 2021. i 8. prosinca 2023., za koje je tužiteljica zatražila naknadu prema tom Tbr. 8. toč.1. Tarife, budući je ovaj sud uvidom u navedene podneske utvrdio da je tužiteljica podneskom od 12. kolovoza 2019. postavila tužbeni zahtjev nakon što je dobila potrebnu dokumentaciju od tuženika, da se podneskom od 17. siječnja 2020. očitovala na odgovor na tužbu tuženika, da se podneskom od 17. ožujka 2021. očitovala na nalaz i mišljenje vještaka i da se podneskom od 13. rujna 2021. očitovala na dopunu nalaza i mišljenja vještaka, te da je u skladu s nalazom postavila tužbeni zahtjev, tako da se radi o obrazloženim podnescima za koje joj pripada naknada prema Tbr. 8. toč.1. Tarife.

17.1. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno priznao tužiteljici trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50 bodova temeljem Tbr. 9. toč.3. Tarife obzirom da tužiteljici pripada trošak za zastupanje na tom ročištu, i to ne samo primjenom Tbr.9. toč.3. Tarife, nego i činjenicom da sud prema odredbi članka 335. ZPP-a stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje neće dostavljati presudu prema odredbi ZPP-a o dostavi pismena, a ukoliko stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, bez obzira na urednu obavijest o ročištu, smatrat će se da je dostava obavljena upravo onog dana kada je održano ročište, dok će se stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje uručiti ovjereni prijepis presude, zatim je pravilno priznao tužiteljici trošak zastupanja na ročištu od 2. studenog 2020. prema Tbr. 9. toč.1. Tarife u iznosu od 100 bodova jer se na tom pripremnom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari, dok za ročište od 20. ožujka 2020., a nasuprot navodima istaknutim u žalbi, tužiteljica nije zatražila taj trošak, a niti joj je prvostupanjski sud taj trošak priznao.

17.2. Međutim, pravilno tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno tužiteljici kao osnovan priznao trošak zastupanja na ročištu od 4. veljače 2020. prema Tbr. 9. toč.1. Tarife u iznosu od 100 bodova jer iz spisa proizlazi da se to pripremno ročište odgodilo, a da se na njemu nije raspravljalo o glavnoj stvari, niti su se izvodili dokazi, tako da tužiteljici za zastupanje na tom ročištu pripada naknada prema Tbr. 9. toč.2. Tarife u iznosu od 50 bodova (125,00 eura s PDV-om), pa je stoga odluku o troškovima postupka (točka III. izreke) valjalo preinačiti i obvezati tuženika da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.068,54 eura umjesto iznosa od 3.193,54 eura.

18. Ovaj sud je odbio tuženika sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe temeljem članka 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a jer je s istom uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu koji se odnosi na dio troškova postupka.

19. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. i članka 380. točke 3. ZPP-a kao u izreci.

Slavonski Brod, 30. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

mr.sc. Zlatko Pirc