Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-82/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 14. studenog 2024. broj P-438/2023-20, u sjednici vijeća 30. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 14. studenog 2024. broj P-438/2023-20.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 9.11. Ugovora o kreditu br. 320522 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 19. siječnja 2007. kojim je ugovoreno da "Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Bankom sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke", pa navedena odredba ne proizvodi pravne učinke između ugovornih strana, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.305,25 EUR sa zateznom kamatom od 11. srpnja 2012. do isplate, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.704,25 EUR sa zateznom kamatom od 14. studenog 2024. do isplate, dok je pod toč. IV. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova u iznosu od 750,00 EUR.

2. Navedenu presudu u cijelosti pobija tuženica zbog pogrešno utvrđenog činjenično stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti čl. 9.11. Ugovora o kreditu br. 320522 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 19. siječnja 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je ugovoreno da "Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Bankom sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke" i restitucijski zahtjev za povrat iznosa od 2.305,25 EUR koji je tužitelj platio s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita sa zateznom kamatom od dana plaćanja.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka 19. siječnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu kojim je u čl. 9.11. ugovoreno da "Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Bankom sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke", te da iz dopisa pravnog prednika tuženice koji je upućen punomoćniku tužitelja od 15. veljače 2022. proizlazi da je naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 17.368,87 kn - da tužitelj u iskazu opisuje da mu je kredit bio potreban za privatne svrhe, te da je sa sadržajem čl. 9.11. Ugovora o kreditu upoznat tek kada je iskazao namjeru za prijevremenu otplatu kredita, da je zahtijevao od banke smanjenje naknade jer je bio uredni platiša kredita ali to mu nije omogućeno, pri čemu mu nije bilo rečeno na što se naknada točno odnosi

- da je financijskim vještačenjem po vještakinji Petri Blašković utvrđeno da je tuženica kod konačne otplate kredita naplatila tužitelju s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita 10. srpnja 2012. iznos od 2.305,25 EUR (17.368,87 kn),

te prihvaćajući iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, kao i nalaz i mišljenje vještakinje, prvostupanjski sud utvrđuje da o odredbi čl. 9.11. Ugovora o kreditu stranke nisu pojedinačno pregovarale, da u istoj nije naznačeno koliko iznosi naknada za prijevremenu otplatu kredita, a radilo se o unaprijed formuliranoj odredbi od strane tuženice na koju tužitelj nije mogao utjecati i koja odredba je protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. To iz razloga što bi tuženica eventualno imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete koja joj nastaje prijevremenom otplatom kredita, a tuženica nije dokazala koju je štetu pretrpjela niti na što se naknada za prijevremenu otplatu kredita odnosi pa je za zaključiti da naplaćivanje naknade predstavlja nadoknadu dijela iznosa kamata koje je tuženica trebala ostvariti do kraja trajanja ugovora (izmakle dobiti), što je protivno kogentnoj zakonskoj odredbi iz čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO), ukazujući da je u tom smislu izraženo pravno shvaćanje u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018. Takvo postupanje tuženice protivno je i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Stoga je prvostupanjski sud pod toč. I. izreke utvrdio ništetnom odredbu čl. 9.11. Ugovora o kreditu, dok je restitucijski zahtjev za isplatu stečenog temeljem ništetne odredbe u iznosu od 2.305,25 EUR prihvatio primjenom čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. ZOO sa zateznom kamatom od dana kada je tuženica kao nepošteni stjecatelj primila isplatu na temelju ništetne odredbe primjenom čl. 1115. ZOO.

7. U žalbi se tuženica poziva na čl. 1024. ZOO koji propisuje vraćanje kredita prije roka te zaključuje da bi banka svakako imala pravo potraživati naknadu štete ako bi prijevremena otplata kredita banci uzrokovala dodatne troškove ili drugu štetu, pa kako je banka korisniku kredita stavila na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita se za to obvezao plaćati određenu cijenu (kamatu), te da je banka imala pravo računati s određenim priljevom novčanih sredstava s osnova kamata i krojiti poslovne planove u skladu s tim očekivanjima, pa ukoliko korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno banka ima pravo na naknadu štete primjenom čl. 342. do čl. 346. ZOO. Osim toga smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 59., čl. 81. i čl. 87. ZZP jer odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba već je navedena u Odluci o kamatama i naknadama kreditora. U nastavku žalbe opisuje da joj je nastala šteta s obzirom da kao kreditna institucija podliježe specifičnom ekonomskom i pravnom režimu te se prijevremenom otplatom kredita ne rješava likvidonosna i kamatonosna struktura bilance pa trpi štetu time što u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje financira plasman za kreditiranje tužitelja, dok istovremeno gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom. Stoga osporava utvrđeno činjenično stanje iz navedenih razloga, smatrajući dodatno da je sud pogrešno utvrdio da se radi o formularnom (tipskom) ugovoru o kojemu se nije pojedinačno pregovaralo. 8. Ispitujući presudu po službenoj dužnosti u odnosu na počinjene bitnih povreda odredaba parničnog postupka s obzirom da tuženica ne pobija presudu iz tog zakonskog žalbenog razloga, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda iz čl. 365 st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP) na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku.

9. Utvrđeno činjenično stanje i na njemu zasnovanu primjenu materijalnog prava kao pravilnim prihvaća i ovaj sud, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

10. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je formulacija odredbe iz čl. 9.11.Ugovora o kreditu koji glasi: "Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz uvjete dogovorene s Bankom sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke" sastavljena od tuženice i da stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, kako to nedvojbeno proizlazi iz iskaza tužitelja koji je jasno opisao da o navedenoj ugovornoj odredbi stranke nisu pregovarale i da je za njezin sadržaj de facto saznao u trenutku prijevremene otplate kredita. I po ocjeni ovoga suda radi se o neodređenoj i neodredivoj ugovornoj odredbi u vezi koje tužitelj nije upoznat s parametrima odlučnim za njezinu primjenu, a koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer osim što je podložna isključivo uvjetima koje diktira tuženica, njome je tužitelj stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka ima pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

12. Kako tuženica nije činjenično obrazložila pod kojim uvjetima je u konkretnom slučaju bila dopuštena prijevremena otplata kredita, niti je obrazložila troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate, to proizlazi zaključak da u ovom postupku tuženica nije dokazala koje je objektivno nastale i potrebne troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi naplaćena naknada, pa stoga i po ocjeni ovoga suda ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Vezano uz žalbene tvrdnje kojima tuženica ukazuje da kao kreditna institucija podliježe specifičnom ekonomskom režimu i da u izvorima financiranja ima troškove kamata za plasiranje kredita, a da istovremeno gubi kamatne prihode prijevremenom otplatom kredita, valja istači da dokazivanje nastanka štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito. Kako tuženica nije činjenično obrazložila troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate konkretnog kredita, to uopćene tvrdnje koje se ne dovode ni u kakvu vezu s konkretnim Ugovorom o kreditu i konkretnom prijevremenom otplatom, i po ocjeni ovoga suda nisu dostatne da bi sud mogao zaključiti da je tuženici nastala stvarna šteta.

14. Kako iz navedenih razloga žalbeni navodi tuženice nisu osnovani, te da je o zahtjevu tužitelja odlučeno pravilnom primjenom materijalnog prava, a što se odnosi i na pravilno ocijenjen prigovor zastare pod toč. 26. obrazloženja, to je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. i II. izreke.

15. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, obrazlažući vrstu i visinu troškova koji su tužitelju dosuđeni pod toč. 28. obrazloženja i razloge radi kojih tuženica nema pravo na naknadu troškova pod toč. 30. obrazloženja.

16. Kako tuženica pobija odluku o troškovima postupka u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, sadržajno ne iznoseći žalbene razloge, a da drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP, to je ovaj sud odbio žalbu tuženice i potvrdio presudu pod toč. III. i IV. izreke.

17. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 30. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek