Republika Hrvatska
Općinski sud u Zadru
Stalna služba u Biogradu na Moru
Kralja Tomislava 2 A, Biograd na Moru
Poslovni broj: P-1782/2023-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, po sucu Ivici Marinoviću, u pravnoj stvari tužitelja ad. 1. TL pok. T, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], ad. 2. BL pok. T, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. ad. 3. JL pok. T, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], ad. 4. OL pok. T, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], ad. 5. AL pok. T, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], ad. 6. IL pok. T, OIB: [osobni identifikacijski broj], IL br. 5, Lozovac, ad. 7. VL pok. T, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i ad. 8. NL pok. T, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], svi zastupani po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tužene RAIFFEISENBANK Mittlere Südoststeiermark eGen iz Republike Austrije, Paldau 40, 8341 Paldau, zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Damjanović, Golenko, Damjanović Barić iz Čakovca, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. prosinca 2024. u nazočnosti tužitelja ad. 1., 2. i 5. i punomoćnika tužitelja ad. 1. – 8., punomoćnice tuženika Jelene Damjanović Barić, odvjetnice u Čakovcu i prokuriste tuženika ĐL, te nakon objave presude dana 30. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev tužitelja ad. 1. – 8. koji glasi:
"I. Utvrđuje se da su Ugovor o kreditu od dana 15. prosinca 2005. godine zaključen između tužitelja ad.1. PL i ad. 2. BL, kao zajmoprimaca, te Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg e Gen ništetan te da je ništetan Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava ovjeren od strane javnog bilježnika Dušana Kvartuč iz Biograda na Moru dana 14. kolovoza 2006. godine pod posl.br. OU-185/06 slijedom čega se ima brisati upis založnog prava u zemljišnim knjigama za k. o. [katastarska općina] i to na čest. zgr. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica].
II. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljima prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počevši do donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
II. Odbija se kao neosnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja ad. 1. – 8. koji glasi:
"I. Utvrđuje se da je tražbina tuženika temeljem Ugovora o kreditu od dana 15. prosinca 2005. godine zaključen između tužitelja ad. 1. PL i ad. 2. BL, kao zajmoprimaca, te Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg e Gen prestala slijedom čega se nalaže brisanje upisa založnog prava u zemljišnim knjigama za k. o. [katastarska općina] i to na čest. zgr. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] a koji upis je izvršen na temelju Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava ovjeren od strane javnog bilježnika Dušana Kvartuč iz Biograda na Moru dana 14. kolovoza 2006. godine pod posl.br. OU-185/06.
II. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljima prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počevši do donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
III. Nalaže se tužiteljima ad. 1. – 8. naknaditi tuženiku parnični trošak od 1.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos tekućim od dana donošenja presude pa do isplate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika da mu tužitelji ad. 1. – 8. naknade parnični trošak preko iznosa od 1.000,00 EUR iz točke III. izreke, a do zatraženog iznosa parničnog troška od 1.125,00 EUR, tj. za iznos od 125,00 EUR.
Obrazloženje
1. Tužitelji ad. 1. – 8. u tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 14. srpnja 2023. navode da su tužitelji ad. 1. PL i ad. 2. BL, kao zajmoprimci, i prednik tuženika, kao zajmodavac, zaključili dana 15. prosinca 2005. Ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tuženik pozajmio tužiteljima ad. 1. i ad. 2. iznos od 157.000,00 EUR, te je nadalje između tuženika, kao založnog vjerovnika s jedne strane, te tužitelja ad. 1. i ad. 2. kao korisnika kredita i glavnih dužnika te tužitelja ad. 3. – 8. kao založnih dužnika, zaključen Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava. Tužitelji nadalje navode da tuženik nije financijska agencija koja je za obavljanje financijskih poslova u Republici Hrvatskoj imala odobrenje Hrvatske narodne banke, dakle, radila je bez potrebnog odobrenja, dok, pored toga, s obzirom na ugovorene kamate i način naplate istih, zaključeni Ugovor ima elemente zelenaškog pravnog posla. Nadalje, po tužiteljima, kako je citirani Sporazum sačinjen radi osiguranja tražbine tuženika koja proistječe iz ništetnog pravnog posla to je i taj Sporazum, također, ništetan pravni posao, jer tražbina radi čijeg osiguranja je zaključen taj sporazum uopće ne postoji. Međutim, po tužiteljima, neovisno o naprijed navedenom, tužitelji ističu da su oni, unatoč ništetnosti zaključenog Ugovora, tuženiku vratili novac koji im je dat, pa je i iz tog razloga tražbina tuženika temeljem citiranog Ugovora o kreditu prestala. Tužitelji tvrde da su sa tuženikom pokušali na miran način ishoditi Izjavu temeljem koje bi se brisao upis založnog prava u zemljišnim knjigama za k. o. [katastarska općina] i to na čest. zgr. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica], međutim, tuženik je taj prijedlog odbio, te je čak podnio i prijedlog za ovrhu temeljem citiranog Sporazuma. Tužitelji stoga postavljaju osnovni tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu od 15. prosinca 2005. te Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava slijedom čega da se ima brisati upis založnog prava na njihovim nekretninama, ali isti postavljaju i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u kojem od suda traže donošenje presude kojom će se utvrditi da je tražbina tuženika temeljem Ugovora o kreditu od 15. prosinca 2005. prestala slijedom čega se nalaže brisanje upisa založnog prava na nekretninama tuženika.
2. U odgovoru na tužbu koji je zaprimljen u spis 22. rujna 2023. tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu, pritom ne osporavajući da je sa tužiteljima ad. 1. i 2. kao primateljima kredita pravni prednik tuženika kao davatelj kredita dana 15. prosinca 2005. sklopio Ugovor o kreditu temeljem kojeg je primateljima kredita isplaćen novčani iznos od 157.000,00 EUR i koje potraživanje je osigurano temeljem javnobilježničkog akta Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 14. kolovoza 2006. Tuženik osporava da bi prije navedeni Ugovor i javnobilježnički akt bili ništetni iz bilo kojeg razloga, pritom ukazujući da se na sporni Ugovor o kreditu, kao i na cjelokupni obveznopravni odnos između tužitelja i tuženika, primjenjuje materijalno pravo Republike Austrije kao mjerodavno, a što da su parnične stranke izričito ugovorile prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, a navedeno da je vidljivo i iz Općih uvjeta poslovanja tuženika koji su sastavni dio Ugovora o kreditu. Tuženik osim prije navedenog smatra da je austrijsko pravo mjerodavno za ovaj ugovorni odnos i temeljem Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Narodne novine broj 53/91 i 88/01, dalje ZRS) iz razloga jer je tuženik pravna osoba austrijske državne pripadnosti te je ZRS-om izričito propisano da se na ugovore o zajmu s međunarodnim obilježjem primjenjuje pravo države zajmodavca. Tuženik nadalje ističe da sporni Ugovor o kreditu nije ništetan iz bilo kojeg razloga jer je sastavljen i zaključen u Republici Austriji sukladno odredbama austrijskog prava kao mjerodavnog, odnosno sukladno čl. 879. Austrijskog građanskog zakonika, a radi dokazivanja prije navedeno tuženik predlaže da sud, po potrebi, po službenoj dužnosti utvrdi sadržaj materijalnog prava Republike Austrije glede uvjeta za valjanost Ugovora o kreditu, njegov sadržaj i formu. U odnosu na tvrdnje tužitelja da tuženik, odnosno njegov pravni prednik, u Republici Hrvatskoj nije bio ovlašten pružati usluge financijskog kreditiranja, tuženik napominje da su te tvrdnje irelevantne za odlučivanje u ovom predmetu jer takve usluge prednik tuženika nikada nije niti pružao, odnosno prednik tuženika je poslovao i posluje isključivo na području Republike Austrije, a nikada na području Republike Hrvatske, a što proizlazi da je sporni Ugovor o kreditu zaključen upravo u Republici Austriji u sjedištu tuženika. Tuženik prema tome smatra da nije postojala nikakva pravna niti stvarna zapreka da on tužiteljima kao primateljima kredita iz inozemstva odobri i isplati predmetni kredit, kao niti da za taj kredit zasnuje založno pravo na nekretninama koje se nalaze na području Republike Hrvatske, jer za takvo tuženikovo postupanje nisu bila potrebna nikakva odobrenja institucija u Republici Hrvatskoj, a što da proizlazi i iz mišljenja HNB- a od 21. lipnja 2013. Tuženik ukazuje da su se sukladno pozitivnim propisima Republike Hrvatske građani i pravne osobe sa sjedištem u [adresa] smjeli bez ikakvih zapreka zaduživati u inozemstvu, a navedeno proizlazi i iz mišljenja HNB- a, Sektora za bonitetne regulative i supervizije od 25. studenog 2014. U odnosu na navode tužitelja da bi sporni poslovi bili ništetni zbog toga jer "zaključeni Ugovor ima elemente zelenaškog pravnog posla", tuženik smatra te navode u cijelosti netočnima, paušalnima i neodređenima. Što se tiče navoda tužitelja u tužbi gdje se spominje da tražbina tuženika i spornog Ugovora o kreditu "uopće ne postoji", a da bi već u slijedećem odlomku historijata tužbe utvrdili da je ista tražbina prestala, tuženik smatra da navedene tvrdnje ne mogu istovremeno egzistirati, niti pravno niti praktično, a osim toga tužitelji izričito priznaju da su od tuženika primili iznos kredita upravo kako je to ugovoreno u spornom Ugovoru o kreditu te po svojoj tužbi prilažu isplatnicu za cjelokupni iznos kredita. S druge strane svoje tvrdnje o tome da su tuženiku "vratili novac koji im je dat" tužitelji, po tuženiku, ne potkrjepljuju niti jednim jedinim dokazom, s tim da je takva tvrdnja potpuno netočna obzirom tužitelji duguju tuženiku značajan novčani iznos na ime otplate predmetnog kredita radi čega je tuženik bio prisiljen protiv tužitelja pokrenuti ovršni postupak na nekretnini radi naplate svoje osnovane i dospjele tražbine.
3. U dokaznom postupku sud je pročitao izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] sa stanjem na dan 13. srpnja 2023. (ls 4-5), Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava zaključen 28. srpnja 2006. s prilozima (ls 10-20), Ugovor o jednokratnom kreditu pisan kombinacijom njemačkog i hrvatskog jezika koji je zaključen bez vidljive naznake datuma zaključenja istog (ls 22-25), izjavu dužnika koja je sačinjena 1. rujna 2014. kombinacijom njemačkog i hrvatskog jezika (ls 55-56), ovjereni prijevod sa njemačkog na hrvatski jezik Općih uvjeta poslovanja tuženika, verzija 2003. (ls 57-75), ovjereni prijevod s njemačkog jezika povijesnog izvatka iz sudskog registra za Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark eGen od 22. rujna 2002. (ls 76-107), ovjereni prijevod sa njemačkog dokumenta nazvanog kao "Lista koncesija" (ls 108-111), mišljenje Hrvatske narodne banke, Sektor podrške poslovanja, Direkcija pravnih poslova od 21. lipnja 2013. (ls 112), odgovor Hrvatske narodne banke, Sektor bonitetne regulative i supervizije od 25. studenog 2014. (ls 113), odgovor Hrvatske narodne banke, Sektor bonitetne regulative i supervizije od 6. svibnja 2016. (ls 114-115), proveden je dokaz stranačkim saslušanjem tužitelja ad. 1. TL (ls 153-154), ad. 2. BL (ls 154-155), ad. 5. AL (ls 155) i prokurista tuženika ĐL (ls 155-157), te je izvršen uvid u priloženi preslik spisa Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-664/2023.
4.1. Prije samog osvrta na meritum tužbenih zahtjeva ovaj sud smatra potrebnim osvrnuti se na pitanja koja su problematizirana tijekom ovog parničnog postupka i to u dijelu gdje je tuženik isticao da bi na predmetni obveznopravni odnos trebalo primijeniti isključivo austrijsko materijalno pravo kao mjerodavno. U odnosu na potonji stav tuženika o primjeni mjerodavnog prava gdje isti upire da bi u konkretnom slučaju trebalo primijeniti materijalno pravo zakonodavstva Republike Austrije jer da su tako stranke ugovorile i to na temelju točke 20. Općih uvjeta poslovanja tuženika, koji su sastavni dio ugovora o kreditu, za istaći je od strane ovog suda da on ne prihvaća takvo stajalište tuženika iz razloga jer se u konkretnom slučaju radi o ugovornim stranama koje imaju prebivalište u državama članicama Europske unije, pa se ovdje ne primjenjuju pozitivni propisi Republike Hrvatske nego propisi Europske unije koji reguliraju istu materiju. Ovakvu procesnu situaciju s međunarodnim elementom valja riješiti primjenom odredbi Uredbe (EZ) Br. 593/2008. Europskog parlamenta i Vijeća od 17.6.2008. o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze (dalje - Rim I) , koja je stupila na snagu 19. prosinca 2009., a koja se primjenjuje na postupke pokrenute u Republici Hrvatskoj nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, dakle nakon 1. srpnja 2013., što znači i na konkretan postupak. Ova uredba utvrđuje pravila na razini Europske unije za određivanje nacionalnog prava koje se primjenjuje na ugovorne obveze u građanskim i trgovačkim stvarima uključujući više od jedne zemlje. Odredba članka 6. st .1. Uredbe Rim I propisuje nadležnost prava države u slučaju potrošačkih ugovora kada takvo pravo nije ugovoreno među strankama na način kako glasi: Ne dovodeći u pitanje članke 5. i 7., ugovor koji sklopi fizička osoba u svrhu za koju se smatra da je izvan njegove struke ili profesije (potrošač) s drugom osobom koja djeluje u svojoj struci ili profesiji (poduzetnik) podliježe pravu države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da poduzetnik: (a) provodi svoje komercijalne ili stručne djelatnosti u državi u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište, ili (b) bilo kojim sredstvima usmjerava takve aktivnosti na tu državu ili na više država, uključujući tu državu,te da je ugovor obuhvaćen opsegom tih aktivnosti. Nadalje, odredba čl. 6. st. 2. Uredbe Rim I propisuje da bez obzira na stavak 1. tog članka, ugovorne stranke mogu odabrati mjerodavno pravo za ugovor koji ispunjava zahtjeve stavka 1. u skladu s člankom 3. Međutim, takav izbor da ne može za posljedicu imati lišavanje potrošača zaštite koja mu je osigurana odredbama od kojih se ne može odstupiti sporazumom, na temelju prava koje bi bilo mjerodavno na temelju stavka 1. u slučaju da mjerodavno pravo nije izabrano. Prema tome za zaključiti je da se potrošače štititi ovakvim pravilima države u kojoj imaju uobičajeno boravište, od kojih se ne može odstupiti sporazumom, pod uvjetom da je sklopljen potrošački ugovor kao posljedica stručnog obavljanja komercijalnih ili profesionalnih djelatnosti u toj državi.
4.2. Imajući u vidu sve ono što je navedeno u prethodnom odlomku obrazloženja ove presude proizlazi stajalište ovog suda da pravo potrošača da utvrdi ništetnim ugovor ne može biti stvar ugovorne dispozicije stranaka, a to jer je čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO) propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga u konkretnom slučaju, čak i da su stranke ugovorile pravo Republike Austrije, time nije isključena primjena domaćeg zakonodavstva glede prava potrošača da utvrdi ugovor ništetnim po domaćim pravnim pravilima, stoga je sud primijenio pravo Republike Hrvatske na temelju odredbe čl. 6. st. 2. Uredbe Rim I.
5.1. Nakon što je izložio svoje stajališta glede primjene materijalnog prava u konkretnoj parnici, ovaj sud će se u daljnjem tijeku obrazloženja ove presude odrediti u odnosu na činjenice za koje on drži da ne bi trebale biti sporne među strankama.
5.2. Nesporna je činjenice da su tužitelji ad. 1. PL i ad. 2. BL kao zajmoprimci s Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg kao vjerovnikom zaključili dana 15. prosinca 2005. Ugovor o jednokratnom kreditu br. računa 522.102 (u daljnjem tekstu Ugovor od 15. prosinca 2005.), kojim ugovorom se vjerovnik obvezao isplatiti zajmoprimcima iznos od 157.000,00 EUR uz aktivnu kamatnu stopu od 7,5 % godišnje, a da ukupno opterećenje prema Zakonu o bankarstvu iznosi 269.182,59 EUR. Iz preslike spomenutog ugovora sa ls 53-56 priloženog ovosudnog spisa poslovni broj Ovr-664/2023 u bitnome još proizlazi da se u istome navodi da je sklopljen u mjestu St. Stefan za koje sud zaključuje da se nalazi u Republici Austriji, da je za sve sporove vezane za taj ugovor nadležan Okružni sud Feldbach ili sud u Hrvatskoj nadležan za prebivalište zajmoprimca te da se na isti ugovor primjenjuju Opći uvjeti poslovanja vjerovnika.
5.3. Također ne bi trebalo biti sporno niti to da na ls 10-15 prileži Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava zaključen 28. srpnja 2006. (u daljnjem tekstu Sporazum od 28. srpnja 2006.) između kreditora – založnog vjerovnika Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg i predlagatelja osiguranja TL. T i BL kao korisnika kredita i glavnih dužnika te JL. T i mldb. OL pok. T, mldb. AL pok. T, mldb. LL pok. T, mldb. ŠL pok. T i mldb. NL pok. T (ovi potonji označeni kao maloljetne osobe zastupani po zakonskom zastupniku – majci JL pok. T), a koji je solemniziran od strane javnog bilježnika Dušana Kvartuča iz Biograda na Moru pod brojem OU-185/06 dana 14. kolovoza 2006. u Biogradu na Moru, a iz koje isprave proizlazi da prije navedeni radi osiguranja tražbine proizašle iz Ugovora od 15. prosinca 2005. daju suglasnost da se upiše založno pravo u iznosu od 157.000,00 EUR na ime i u korist predlagatelja osiguranja – založnog vjerovnika, a na teret nekretnine u vlasništvu založnih dužnika – protivnika osiguranja upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to na čest. zem. [katastarska čestica] (dvor), čest. zem. [katastarska čestica] (dvor) i čest. zgr. [katastarska čestica] (kuća), sve uz zabilježbu zabrane daljnjeg raspolaganja i opterećenja navedenih nekretnina, a založni dužnici su suglasni da se nakon dospijeća osigurane tražbine radi namirenja nepodmirenih obveza neposredno na temelju toga Sporazum može provesti prisilna ovrha na navedenim nekretninama i izvršiti prodaja istih.
5.4. Da su u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisane čest. zgr. [katastarska čestica], kuća površine 247 m2, čest. zem. [katastarska čestica], dvor površine 194 m2 i čest. zem. [katastarska čestica], dvor površine 21 m2, ukupna površina 462 m2 i u kojem zemljišnoknjižnom ulošku su u B-Vlastovnici kao suvlasnici upisani JL za 4/18 dijela, JL OL pok. T za 1/18+1/10 dijela, AL pok. T za 1/18+1/10 dijela, LL pok. T za 1/18+1/10 dijela, LL ŠL pok. T za 1/18+1/10 dijela, LL NL pok. T za 1/18+1/10 dijela, dok je u C-Teretovnici po prijedlogu od 14. kolovoza 2006. zaprimljenim pod brojem Z-1599/06 temeljem Sporazuma od 26. srpnja 2006. uknjiženo pravo zaloga radi osiguranja tražbine od 157.000,00 EUR sa pripadajućom kamatom i troškovima, a sve prema Ugovoru od 15. prosinca 2005. u korist Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg te uz zabilježbu zabrane daljnjeg raspolaganja i opterećenja nekretnina od strane založnog dužnika.
5.5. Da je označeni tuženik Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark eGen pravni sljednik Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg.
5.6. Da je Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark eGen kao ovrhovoditelj kod ovoga suda pod poslovnim brojem Ovr-664/2023 dana 13. lipnja 2023. podnio prijedlog na temelju ovršne isprave protiv ovršenika CL, OL, AL, IL (ranije LL), VL (ranije ŠL) i NL, pozivajući se na Sporazum od 14. kolovoza 2006. kao ovršnu ispravu te tvrdeći da temeljem citirane ovršne isprave na dan 24. ožujka 2023. postoji novčano potraživanje ovrhovoditelja u ukupnom iznosu od 161.857,28 EUR, a sastoji se od glavnice od 108.748,22 EUR, dospjele ugovorne kamate od 29.722,79 EUR dospjele zatezne kamate obračunate do 24. ožujka 2023. od 23.336,27 EUR i troškova od 50,00 EUR, slijedom čega se predlaže sudu odrediti ovrhu na nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to čest. zgr. [katastarska čestica], kuća površine 247 m2, čest. zem. [katastarska čestica], dvor površine 194 m2 i čest. zem. [katastarska čestica], dvor površine 21 m2, ukupna površina 462 m2, u vlasništvu ovršenika te zabilježbe rješenja o ovrsi u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, njezinom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz cijene postignute prodajom.
5.7. Nesporno je, a obzirom tu činjenicu tuženik nije niti osporavao, da on kao kreditna institucija Republike Austrije, odnosno njegov pravni prednik, nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za rad u Republici Hrvatskoj u ovdje relevantno vrijeme kroz 2005. i 2006.
6. Sporno je u odnosu na osnovni tužbeni zahtjev da li su ništetni onaj Ugovor od 15. prosinca 2005. i Sporazum od 14. kolovoza 2006. iz razloga na koji su tužitelji ad. 1. – 8. ukazivali tijekom postupka, odnosno iz razloga jer tuženik, tj. njegov pravni prednik nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za obavljanje financijskih poslova u Republici Hrvatskoj, a osim toga da Ugovor od 15. prosinca 2005. obzirom na ugovorene kamate i način isplate istih ima elemente zelenaškog pravnog posla.
7.1. Imajući u vidu rezultate provedenog dokaznog postupka te primjenjujući na iste odredbe iz čl. 7. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP) koje propisuju pravila o teretu dokazivanja, ovaj sud zaključuje da tužitelj ad. 1. – 8., a na strani kojih je bio teret dokazivanja odlučnih činjenica, nisu uspjeli ovaj sud navesti na zaključak po kojem bi onaj Ugovor od 15. prosinca 2005. i Sporazum od 28. srpnja 2006. bili ništetni iz razloga na koje su tijekom postupka ukazivali tužitelji, odnosno da prednik tuženika nije imao potrebno odobrenje za obavljanje financijskih poslova u Republici Hrvatskoj te da bi se tu radilo o zelenaškom pravnom poslu.
7.2. Naime, ovaj sud zaključuje da su sporni Ugovor od 15. prosinca 2005. ovdje tužitelji ad. 1. i 2. kao zajmoprimci zaključili u Republici Austriji, i to u mjestu St. Stefan, gdje im je očito i isplaćen temeljem toga ugovora stanoviti iznos. Doduše, tužitelj ad. 1. PL u svome stranačkom iskazu navodi da su on i tužitelj ad. 2. BL taj Ugovor potpisali u Šibeniku, a da su po novce išli u Austriju, no sud otklanja kao nedokazanu takvu tvrdnju tužitelja ad. 1. obzirom ista, osim iz njegovog stranačkog iskaza, ne proizlazi iz niti jednog drugog provedenog dokaza.
7.3. Za ukazati je potom na sadržaj očitovanja Hrvatske narodne banke od 21. lipnja 2013. (ls 112) iz kojeg u bitnome proizlazi da sukladno odredbama Zakona o bankama (Narodne novine broj 84/02 i dr.) i Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj 117/08 i dr. – dalje ZKI) nije pripisano, tj. ne postoji potreba za izdavanje odobrenja HNB-a u situacijama kada banka koja posluje ima svoje sjedište na području Republike Austrije, odnosno druge strane države članice Europske unije, zaključuje ugovor o kreditu sa državljaninom Republike Hrvatske kao korisnikom kredita, te u situaciji kada se takav ugovor o kreditu već zaključi u stranoj državi, HNB ne mora dati odobrenje da bi se moglo zasnovati založno pravo na nekretninama korisnika kredita, odnosno založnih dužnika, koji su državljani Republike Hrvatske, ako je nakon sklapanja ugovora o kreditu radi dodatnog osnaženja pravnog odnosa u Republici Hrvatskoj sačinjena javnobilježnička isprava kao ovršna isprava kojom se omogućuje neposredno pokretanja ovršnog postupka na založenoj nekretnini u Republici Hrvatskoj.
7.4. Međutim, čak iako bi netko suprotno zaključcima ovoga suda izveo zaključak iz kojeg bi proizlazilo da je ovdje sporni Ugovor od 15. prosinca 2005. ipak zaključen na području Republike Hrvatske, za istaknuti je da je odredbom čl. 322. st. 2. ZOO propisano da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snositi će odgovarajuće posljedice. Prema tome, sve i da je u konkretnom slučaju zaključenje ovdje spornog Ugovora od 15. prosinca 2005. bilo zabranjeno tuženiku, to samo po sebi ne znači da je predmetni ugovor ništetan jer za tužitelje kao državljane Republike Hrvatske nije propisana nikakva zabrana ili nekakav posebni uvjet za zaključenje predmetnog ugovora na području Republike Hrvatske. Drugim riječima, to što bi tuženik eventualno pružao financijske usluge neposredno na području Republike Hrvatske moglo bi za njega imati stanovite posljedice o kojima odlučuje HNB, a koje su propisane odredbama ZKI-a, no takvo postupanje tuženika na temelju čl. 322. st. 2. ZOO-a ne povlači ništetnost predmetnog ugovora. Drugim riječima, to bi značilo da i u slučaju da je sporni ugovor zaključen u Republici Hrvatskoj, zahtjev tužitelja ne bi bio osnovan, a tim više ne bio osnovan ako je ugovor zaključen u Republici Austriji jer u tom slučaju nema nikakvog razloga zbog kojeg bi Ugovor od 15. prosinca 2005. bio ništetan. Stoga je za donošenje odluke u ovom predmetu sasvim nebitno je li ugovor zaključen u Republici Hrvatskoj, tj. u Šibeniku kako to tvrdi tužitelj ad. 1. u svom stranačkom iskazu ili u Republici Austriji, kako navodi tuženik i kako je navedeno u samom ugovoru.
7.5. Također sud u ovome dijelu želi ukazati da on smatra da Ugovor od 15. prosinca 2005. ne bi bio protivan niti Zakonu o deviznom poslovanju (Narodne novine broj 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10, 76/13), jer navedeni Zakon ne sadrži zabranu sklapanja ugovora o kreditu hrvatskim državljanima s prebivalištem u [adresa] s kreditnim institucijama sa sjedištem u nekoj zemlji članici EU i unos deviznih sredstava dobivenih na temelju ugovora o kreditu u Republiku Hrvatsku. Obveza tužitelja u vrijeme sklapanja navedenog ugovora u tom slučaju prema čl. 53. Zakona o deviznom poslovanju bila je obavijestiti HNB o tome, a ukoliko primatelj kredita ne obavijesti HNB, to može imati za posljedicu eventualnu prekršajnu odgovornost, ali takav propust ne čini ugovor ništetnim.
7.6. U odnosu na tvrdnje tužitelja ad. 1. – 8. po kojima bi Ugovor od 15. prosinca 2005. bio ništetan i iz razloga jer ima "elemente zelenaškog pravnog posla" i to s obzirom na ugovorene kamate i način naplate istih, stajalište je ovog suda da tužitelji svoju potonju tvrdnju nisu potkrijepili adekvatnim dokazima. Ukazuje se da je sam pojam "zelenaškog ugovora" zakonski definiran u odredbi čl. 329. st. 1. ZOO prema kojoj je ništetan ugovor koji netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti.
7.7. Naime, što se tiče ugovorene kamate, a ponavlja se da tužitelji u povjesnici njihove tužbe ukazuju između ostalog i na ugovorene kamate temeljem kojih bi sporni Ugovor od 15. prosinca 2005. imao elemente zelenaškog pravnog posla, ističe se da je sud ranije u obrazloženju ove presude pod točkom 5.2. naveo da je u spornom Ugovoru navedeno da bi kamatna stopa iznosila 7,5 % godišnje. Sud ukazuje na potonji detalj iz razloga jer je Uredbom o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa (Narodne novine broj 153/04 od 3. studenog 2004.), i to u članku 2. iste propisano da najviša dopuštena ugovorena kamatna stopa u novčanim obvezama fizičkih osoba prema pravnim osobama iznosi 19 % godišnje, što bi značilo da u konkretnom slučaju prednik tuženika ugovorenom kamatnom stopom od 7,5 % godišnje zasigurno nije prekoračio gornju granicu kako je to propisano prije navedenom Uredbom. Nadalje, a glede ukazivanja tužitelja na postojanje zelenaškog pravnog posla pozivajući se i na način naplate ugovorenih kamata, za ukazati je od strane suda da se tu radi o paušalno postavljenoj tvrdnji temeljem koje nije razvidno da bi upravo radi iste Ugovor od 15. prosinca 2005. bio ništetan po toj osnovi.
7.8. Dakle, slijedom svega iznijetog u ovome odlomku ovaj sud zaključuje da tužitelji, na kojima je bio teret dokazivanja odlučnih činjenica, nisu uspjeli dokazati da bi onaj Ugovor od 15. prosinca 2005. dio ništetan obzirom na ugovorene kamate i način naplate istih, odnosno da bi bio ništetan sukladno općoj odredbi koja propisuje ništetnost nekog ugovora po čl. 322. st. 1. ZOO, niti da bi taj ugovor bio ništetan sukladno odredbi čl. 329. st. 1. ZOO koja pripisuje ništetnost "zelenaških ugovora".
8.1. Obzirom tužitelji ad. 1. – 8. tvrde da bi temeljem ništetnosti Ugovor od 15. prosinca 2005. samim time bio ništetan i Sporazum od 28. srpnja 2006., tj. jer isti proistječe iz ništetnog pravnog posla, slijedom čega je i taj Sporazum ništetan pravni posao, razvidno je da obzirom na navode koje je sud isticao pod točkama 7. obrazloženja ove presude ne bi se moglo uzeti dokazanim da je ništetan i Sporazum od 28. srpnja 2006.
8.2. Međutim, neovisno o razlozima temeljem kojih je proizašao zaključak suda iz točke 8.1. obrazloženja, stajalište je ovog suda da Sporazum od 28. srpnja 2006. , ispunjava sam po sebi sve zakonom propisane pretpostavke za valjanost iz čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09
– dalje: ZJB). Naime, potpisom te u biti založne isprave tužitelji su potvrdili da taj akt odgovara njihovoj pravoj volji i da su u cijelosti suglasni s njegovim odredbama. Kako je dakle utvrđeno da je Sporazum od 28. srpnja 2006. koji je solemniziran od strane javnog bilježnika Dušana Kvartuča iz Biograda na Moru pod brojem OU-185/06 dana 14. kolovoza 2006. sastavljen u skladu s odredbama ZJB-a i da predstavlja javnobilježničku ispravu koja je ujedno i ovršna isprava, neosnovane su i iz ovog razloga po stajalištu suda tvrdnje tužitelja da bi se tu radilo o ništetnom pravnom aktu.
9. Nastavno na razloge suda navedene pod točkama 7. i 8. obrazloženja ove presude razvidno je da se nije mogao ocijeniti osnovanim niti dio osnovnog tužbenog zahtjeva tužitelja ad. 1. – 8. usmjeren na upis brisanja založnog prava upisanog u korist tuženika na čest. zgr. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica], koje su upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pa je slijedom svega navedenog u cijelosti odbijen kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev tužitelja te je u ovome dijelu odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.
10.1. Obzirom je sud u cijelosti odbio kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev tužitelja, sljedeća je njegova zadaća sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP odrediti se glede osnovanosti eventualnog kumuliranog tužbenog zahtjeva tužitelja ad. 1. – 8. u kojem se traži da se presudom utvrdi da je tražbina tuženika temeljem Ugovora od 15. prosinca 2005. prestala jer da su tužitelji vratili tuženiku novac koji im je on dao. Međutim, sud niti u ovome dijelu ne nalazi da su tužitelji ad. 1. – 8. uspjeli dokazati svoju potonju tvrdnju i to iz razloga na koje će se ukazati u daljnjem tijeku obrazloženja presude.
10.2. Tužitelji ad. 1. PL i ad. 2. BL ne osporavaju da su kao zajmoprimci potpisali Ugovor od 15. prosinca 2005. u kojem se navodi da im je od strane prednika tuženika dan kredit na ime glavnice od 157.000,00 EUR s ukupnim opterećenjem, misli se na kamate i jednokratne troškove i naknade, kroz petnaest godina otplate kredita u ukupnom iznosu od 269.182,59 EUR, s tim da niti jedan od saslušanih tužitelja u svojim stranačkim iskazima ne daje suvislo obrazloženje zbog čega su uopće potpisali prije navedeni pravni posao sa prije navedenim iznosima, a da su zauzvrat od vjerovnika primili znatno manji iznos i to maksimalno od oko 100.000,00 EUR na ime isplaćene glavnice kredita.
10.3. Na ls 55-56 prileži akt nazvan kao "Izjava dužnika" za koji tužitelji ad. 1. i 2. u svojim stranačkim iskazima ne spore da su ga potpisali, pritom navodeći u Makarskoj, a iz koje izjave u bitnome proizlazi da njih dvojica kao potpisnici iste priznaju da su zbog neuredne otplate i neizvršavanja obveza koje su preuzeli sklapajući Ugovor od 15. prosinca 2005. pali u zakašnjenje s otplatom kredita te priznaju da njihovo ukupno dugovanje po tome Ugovorom s danom 22. srpnja 2014. iznosi 134.039,21 EUR.
10.4. Da u priloženom ovosudnom spisu poslovni broj Ovr-664/2023 na ls 60 istog prileži isprava naslovljena kao "Obračun (stanje) potraživanja" iz koje bi proizlazilo da na dan **.**.2023. TL i BL prema Ugovoru od 15. prosinca 2005. imaju obvezu prema ovrhovoditelju u tome predmetu, a ovdje tuženiku, u ukupnom iznosu od 161.857,28 EUR, a koji se sastoji od glavnice od 108.748,22 EUR, redovne kamate od 29.722,79 EUR, zatezne kamate od 23.336,27 EUR i troškova od 50,00 EUR.
10.5. Dakle, obzirom na prije navedeno u ovom odlomku obrazloženja presude, a da pritom tužitelji ad. 1. – 8. sudu nisu predočili niti jedan adekvatan dokaz koji bi potkrijepio njihovu tvrdnju koja se svodi na to da su oni u cijelosti isplatili tuženiku sve ono što su trebali po Ugovoru od 15. prosinca 2005., pa da je samim time u cijelosti prestala tražbina tuženika kao vjerovnika iz toga Ugovora, ovaj sud nalazi da njemu kraj takvog stanja stvari ne preostaje ništa drugo nogo ocijeniti neosnovanim i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja radi čega je u ovome dijelu odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.
11. Obzirom je tuženik u cijelosti uspio u postupku odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, pritom imajući u vidu da je vrijednost predmeta spora u samoj tužbi označena u iznosu od 1.400,00 EUR. Stoga je tuženiku, a po njegovom troškovniku sa ls 160, priznat trošak zastupanja u ovoj pravnoj stvari od strane punomoćnika iz reda odvjetnika i to na ime sastava odgovora na tužbu od 100 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 – dalje Tarifa). Sud je nadalje tuženiku sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife priznao 100 bodova za svako od tri ročišta koja su održana u ovoj pravnoj stvari i na kojima je isti bio zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika, a radi se o ročištima održanim 6. studenog 2023., 7. listopada 2024. i 9. prosinca 2024. Zbrajajući sve stavke priznate tuženiku dođe se do ukupno 400 bodova, pa obzirom vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) dođe se do iznosa od 800,00 EUR, koji iznos potom valja uvećati za odgovarajući porez na dodanu vrijednost nakon čega se dođe do krajnjeg iznosa od 1.000,00 EUR kojeg sud priznaje tuženiku kao parnični trošak. Razvidno je da sud tuženiku kao parnični trošak nije priznao zatraženih 50 bodova po stavci ročite za objavu presude, a to obzirom sudu u vrijeme pisanja ove presude ne može znati da li će na ročište za objavu pristupiti tuženikov punomoćnik iz reda odvjetnika ili njegov zamjenik, no, ukoliko ipak netko od njih pristupi na ročište za objavu sud će naknadno o toj stavci odlučiti posebnim rješenjem sukladno čl. 164. ZPP. Stoga je, a u odnosu na parnični trošak popisan od strane tuženika, odlučeno kao pod točkama III. i IV. izreke ove odluke.
Biograd na Moru, 30. siječnja 2025.
S U D A C
Ivica Marinović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka otpravka iste, putem ovog suda na Županijski sud kojemu će se dodijeliti u rad elektroničkom nasumičnom dodjelom s primjenom odgovarajućeg algoritma, sukladno odredbama Sudskog poslovnika, pisano u tri primjerka za sud i protivnu stranku.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
DNA:
1. Tužiteljima ad. 1. do 8. po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru,
2. Tuženoj po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog uredu Damjanović, Golenko, Damjanović Barić iz Čakovca.
