REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Trogiru

Obala Bana Berislavića 1

21220 Trogir

Poslovni broj: P-2779/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Trogiru, po sucu tog suda Divna Ivančev u pravnoj stvari tužitelja UU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Dragan Mijoč, odvjetnik u OD Mijoč i Bakić d.o.o u Splitu,protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, radi Obvezno - ništetnost, nakon zaključene glavne rasprave od 16.prosinca 2024.godine, a objavljene na ročištu 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članaka 1. i 7. Ugovora o kreditu, broj: 3208945323, zaključenog u Trogiru, dana 23. travnja 2007. godine, solemniziranog dana 02. svibnja 2007. godine od strane javnog bilježnika Željene Biuk, iz Trogira, pod brojem ovjere: OV- 2161/07, između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, i to u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 196.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, te kojim se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom o kreditu u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB- a na dan plaćanja za CHF.

II. Nalaže se tuženiku da, u roku od 15 (petnaest) dana, isplati tužitelju iznos od 24.613,16 EUR (dvadeset četiri tisuće šesto trinaest eura i šesnaest centi) zajedno sa zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 96,93 EUR od 15.07.2008. godine,

- na iznos od 94,28 EUR od 14.08.2008. godine,

- na iznos od 93,61 EUR od 15.09.2008. godine,

- na iznos od 120,82 EUR od 15.10.2008. godine,

- na iznos od 120,82 EUR od 15.11.2008. godine,

- na iznos od 129,43 EUR od 15.12.2008. godine,

- na iznos od 174,31 EUR od 15.01.2009. godine,

- na iznos od 175,19 EUR od 16.02.2009. godine,

- na iznos od 155,04 EUR od 16.03.2009. godine,

- na iznos od 159,98 EUR od 15.04.2009. godine,

- na iznos od 160,64 EUR od 15.05.2009. godine,

- na iznos od 152,01 EUR od 15.06.2009. godine

- na iznos od 154,00 EUR od 15.07.2009. godine,

- na iznos od 186,85 EUR od 18.08.2009. godine,

- na iznos od 194,35 EUR od 15.09.2009. godine,

- na iznos od 184,40 EUR od 15.10.2009. godine,

- na iznos od 191,42 EUR od 16.11.2009. godine,

- na iznos od 189,31 EUR od 15.12.2009. godine,

- na iznos od 208,51 EUR od 16.01.2010. godine,

- na iznos od 218,37 EUR od 15.02.2010. godine,

- na iznos od 216,27 EUR od 24.03.2010. godine,

- na iznos od 228,82 EUR od 16.04.2010. godine,

- na iznos od 247,24 EUR od 17.05.2010. godine,

- na iznos od 251,69 EUR od 15.06.2010. godine,

- na iznos od 248,24 EUR/od 16.07.2010. godine,

- na iznos od 318,89 EUR od 23.08.2010. godine,

- na iznos od 321,31 EUR od 10.09.2010. godine,

- na iznos od 295,49 EUR od 15.10.2010. godine,

- na iznos od 302,12 EUR od 15.11.2010. godine,

- na iznos od 333,31 EUR od 15.12.2010. godine,

- na iznos od 336,50 EUR od 15.01.2011. godine,

- na iznos od 325,22 EUR od 15.02.2011. godine,

- na iznos od 331,85 EUR od 15.03.2011. godine,

- na iznos od 331,59 EUR od 15.04.2011. godine,

- na iznos od 352,65 EUR od 16.05.2011. godine,

- na iznos od 396,49 EUR od 27.06.2011. godine,

- na iznos od 419,71 EUR od 15.07.2011. godine,

- na iznos od 502,73 EUR od 16.08.2011. godine,

- na iznos od 383,61 EUR od 12.09.2011. godine,

- na iznos od 363,71 EUR od 15.10.2011. godine,

- na iznos od 373,00 EUR od 15.11.2011. godine,

- na iznos od 359,72 EUR od 15.12.2011. godine,

- na iznos od 392,24 EUR od 14.01.2012. godine,

- na iznos od 400,07 EUR od 15.02.2012. godine,

- na iznos od 391,58 EUR od 15.03.2012. godine,

- na iznos od 391,71 EUR od 14.04.2012. godine,

- na iznos od 395,03 EUR od 15.05.2012. godine,

- na iznos od 406,21 EUR od 19.06.2012. godine,

- na iznos od 411,68 EUR od 17.07.2012. godine,

- na iznos od 367,15 EUR od 16.08.2012. godine,

- na iznos od 370,34 EUR od 15.09.2012. godine,

- na iznos od 388,65 EUR od 16.10.2012. godine,

- na iznos od 399,54 EUR od 15.11.2012. godine,

- na iznos od 398,38 EUR od 17.12.2012. godine,

- na iznos od 364,30 EUR od 16.01.2013. godine,

- na iznos od 391,67 EUR od 18.02.2013. godine,

- na iznos od 370,34 EUR od 15.03.2013. godine,

- na iznos od 396,89 EUR od 15.04.2013. godine,

- na iznos od 370,34 EUR od 15.05.2013. godine,

- na iznos od 367,05 EUR od 17.06.2013. godine,

- na iznos od 373,00 EUR od 15.07.2013. godine,

- na iznos od 298,50 EUR od 19.08.2013. godine,

- na iznos od 307,37 EUR od 16.09.2013. godine,

- na iznos od 310,67 EUR od 16.10.2013. godine,

- na iznos od 315,13 EUR od 16.11.2013. godine,

- na iznos od 326,57 EUR od 16.12.2013. godine,

- na iznos od 313,54 EUR od 15.01.2014. godine,

- na iznos od 164,10 EUR od 17.02.2014. godine,

- na iznos od 168,07 EUR od 17.03.2014. godine,

- na iznos od 162,90 EUR od 16.04.2014. godine,

- na iznos od 158,75 EUR od 12.05.2014. godine,

- na iznos od 158,45 EUR od 20.06.2014. godine,

- na iznos od 163,29 EUR od 15.07.2014. godine,

- na iznos od 167,00 EUR od 18.08.2014. godine,

- na iznos od 168,60 EUR od 15.09.2014. godine,

- na iznos od 171,26 EUR od 15.10.2014. godine,

- na iznos od 176,57 EUR od 12.11.2014. godine,

- na iznos od 178,16 EUR od 15.12.2014. godine,

- na iznos od 178,69 EUR od 15.01.2015. godine,

- na iznos od 178,57 EUR od 16.02.2015. godine,

- na iznos od 178,61 EUR od 16.03.2015. godine,

- na iznos od 176,79 EUR od 15.04.2015. godine,

- na iznos od 180,56 EUR od 18.05.2015. godine,

- na iznos od 178,98 EUR od 15.06.2015. godine,

- na iznos od 178,11 EUR od 15.07.2015. godine,

pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine;

- na iznos od 179,34 EUR od 17.08.2015. godine,

- na iznos od 178,61 EUR od 15.09.2015. godine,

- na iznos od 178,61 EUR od 15.10.2015. godine,

- na iznos od 178,61 EUR od 16.11.2015. godine,

- na iznos od 178,61 EUR od 16.12.2015. godine,

- na iznos od 179,95 EUR od 19.01.2016. godine,

- na iznos od 35,89 EUR od 15.02.2018. godine,

- na iznos od 35,24 EUR od 15.03.2018. godine,

- na iznos od 34,39 EUR od 16.03.2018. godine,

- na iznos od 31,90 EUR od 18.05.2018. godine,

- na iznos od 30,65 EUR od 18.06.2018. godine,

- na iznos od 32,14 EUR od 16.07.2018. godine,

- na iznos od 21,75 EUR od 15.10.2018. godine,

- na iznos od 22,61 EUR od 15.11.2018. godine,

- na iznos od 18,09 EUR od 14.12.2018. godine,

- na iznos od 21,28 EUR od 04.01.2019. godine,

- na iznos od 12,39 EUR od 15.02.2019. godine,

- na iznos od 13,32 EUR od 14.03.2019. godine,

- na iznos od 15,97 EUR od 16.04.2019. godine,

- na iznos od 14,64 EUR od 16.05.2019. godine,

- na iznos od 12,55 EUR od 17.06.2019. godine,

- na iznos od 14,64 EUR od 15.07.2019. godine,

- na iznos od 6,02 EUR od 16.08.2019. godine,

- na iznos od 6,48 EUR od 16.09.2019. godine,

- na iznos od 9,33 EUR od 15.10.2019. godine,

- na iznos od 9,33 EUR od 15.11.2019. godine,

- na iznos od 10,66 EUR od 16.12.2019. godine,

- na iznos od 10,40 EUR od 15.01.2020. godine,

- na iznos od 7,87 EUR od 17.02.2020. godine,

- na iznos od 7,87 EUR od 16.03.2020. godine

- na iznos od 14,64 EUR od 15.04.2020. godine,

- na iznos od 27,91 EUR od 15.05.2020. godine,

- na iznos od 19,95 EUR od 15.06.2020. godine,

- na iznos od 14,64 EUR od 15.07.2020. godine,

- na iznos od 11,99 EUR od 17.08.2020. godine,

- na iznos od 14,01 EUR od 16.09.2020. godine,

- na iznos od 17,30 EUR od 16.10.2020. godine,

- na iznos od 14,64 EUR od 17.11.2020. godine,

- na iznos od 14,64 EUR od 15.12.2020. godine,

- na iznos od 14,64 EUR od 14.01.2021. godine,

- na iznos od 12,14 EUR od 15.02.2021. godine,

- na iznos od 11,99 EUR od 15.03.2021. godine,

- na iznos od 9,59 EUR od 15.04.2021. godine,

- na iznos od 8,27 EUR od 17.05.2021. godine,

- na iznos od 4,02 EUR od 15.06.2021. godine,

- na iznos od 6,68 EUR od 15.07.2021. godine

- na iznos od 11,99 EUR od 16.08.2021. godine,

- na iznos od 3,71 EUR od 15.09.2021. godine,

- na iznos od 5,75 EUR od 15.10.2021. godine,

- na iznos od 14,64 EUR od 19.11.2021. godine,

- na iznos od 8,01 EUR od 13.12.2021. godine

- na iznos od 6,02 EUR od 14.01.2022. godine,

- na iznos od 6,55 EUR od 16.02.2022. godine,

- na iznos od 10,66 EUR od 16.03.2022. godine,

- na iznos od 12,52 EUR od 15.04.2022. godine,

- na iznos od 27,91 EUR od 15.05.2022. godine

- na iznos od 6,02 EUR od 15.06.2022. godine,

- na iznos od 15,97 EUR od 19.07.2022. godine,

- na iznos od 14,64 EUR od 16.08.2022. godine,

- na iznos od 14,64 EUR od 07.09.2022. godine,

- na iznos od 7,34 EUR od 16.12.2022. godine,

pa do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine;

- na iznos od 7,39 EUR od 09.01.2023. godine,

- na iznos od 7,39 EUR od 15.02.2023. godine,

pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine;

III .Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4 580,89 Eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom dana 23. travnja 2007. godine sklopio ugovor o namjenskom kreditu broj 3208945323 kreditna partija: 7103621780. Predmetni ugovor sklopljen je u podružnici tuženik u Trogiru i isti je solemiziran od strane Javnog bilježnike Željene Biuk u Trogiru pod posl.br. OV-2161/2007 od 02.svibnja 2007.godine. U konkretnom slučaju radi se o namjenskom kreditu za kupnju kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 196 000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB-a koji iznos se korisnik kredita obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama s rokom otplate od 30 godina odnosno 360 mjeseci. Člankom 1 ugovora ugovoreno je da kredit glasi na iznos od 196 000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita te da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Člankom 7 istog ugovora određeno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja za CHF.

2.Dana 22.01.2016.godine tužitelj je s tuženikom sklopio Dodatak ugovora o kreditu broj 01/2016, a koji dodatak ugovora je sklopljen u podružnici tuženika u Trogiru i koji dodatak ugovora je solemiziran dana 25.siječnja 2016.godine pod brojem OV-583/16 i dana 27.01.2016.godine pod brojem OV-697/16 kod Javnog bilježnika Petar Žanko. Iz sadržaja naprijed navedenog ugovora razvidno je da je banka zadržala sebi pravo da jednostrano mijenja utanačene odredbe sklopljenoga ugovora bez ikakvog pristanka korisnika kredita a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac nije s tužiteljem pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o CHF kao valuti uz koju je vezana glavnica što je protivno jednom od temeljnih načela obveznih odnosa-načelo savjesnosti i poštenja. Također, ovakvim postupanjem banke narušava se nužna ravnopravnost ugovornih strana u obvezno pravnom odnosu, na način da nastaje nenadoknadivi, nerazmjerni međusobni činidbi, čime se izravno narušava načelo jednakosti činidbi. Dakle, navedenim ugovorom se navedena temeljna obvezno pravna načela vrijeđaju s aspekta činjenice da je ugovoren CHF kao valuta uz koje je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja pobijanog ugovora, banka kao trgovac nije tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora. Izravna posljedica ništetnih članaka 1. i 7. Navedenog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica, očituje se u tome da je tužitelj u promatranom razdoblju svoju kreditnu obvezu pretplatio u iznosu od 19.326,22 eura/144.617.01 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate, a koji iznos je tuženik stekao bez ikakve osnove.

3.Da su gore navedene ugovorne odredbe ništetne i nepoštene te ne proizvode nikakve pravne učinke upravo zbog gore iznijetih razloga nedvojbeno je potvrđeno sudskom praksom i to prvenstveno odlukama iz parničnih postupaka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača čija su pravna utvrđenja obvezujuća za naslovni sud (presuda i rješenje Vrhovnog suda RH pod pos.br. Rev-2245/17-2 od 20.ožujka 2018.godine). Presuda Visokog trgovačkog suda RH pod brojem Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014.godine te presuda Visokog trgovačkog suda RH pod brojem Pž- 6632/2017 od 14.lipnja 2018.godine. Visoki trgovački sud RH je presudom pod posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018-godine potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12 kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 01.siječnja 2004.godine do 31.prosinca 2008.godine povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava samog tužitelja zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena glavnica uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenje na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Pobijane odredbe ugovora nesporno su protivne načelu savjesnosti i poštenja i kao takve ništetne, iz razloga što valutna klauzula u CHF, kao bitan element ugovora o kreditu (predmet i cijena) mora biti određena ili barem odredljiva, te se ne smije mijenjati bez unaprijed utvrđenih jasnih kriterija i uvjeta promjene. Primjenom testa transparentnosti u gore navedenim postupcima u povodu kolektivne tužbe, koji se odnosi isključivo na predmet i cijenu ugovora, valutna klauzula u CHF utvrđena je nerazumljivom prosječnom potrošaču, nakon čega se krenulo u provođenje testa poštenosti. Rezultat testova transparentnosti i poštenosti je takav da je navedenim pravomoćnim odlukama Visokog trgovačkog suda RH valutna klauzula u CHF utvrđena nepoštenom te s toga i ništetnom. Temeljem iznijetog očigledno je da je tuženik u konkretnom slučaju postupio protivno svim temeljnim načelima obveznog prava, odredbama članka 81., 82. i 90 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broje 96/03) te članaka 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne Novine broj 79/07,125/07,75/09,79/09,89/09 i 133/09) odredbama članka 4.Direktive Vijeća EU 93/13/EEZ kao i Kodeksu dobre bankovne prakse što je sve dovelo do nesavjesnosti u postupanju tuženika i nepoštivanju odredbi predmetnog ugovora a time i ništetnosti njegovih gore navedenih članaka mi to u dijelu kojim je ugovorena CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica.

4.U podnesku tužitelja od 16.10.2024.godine tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev sukladno Nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Matije Trogrlić. Točno onako kao što stoji i izreci presude.

5.Tuženik u odgovoru na tužbu od 08.09.2023.godine se protivio istoj ističući da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o namjenskom kreditu broj 3208945323 od 23.04.2007.godine kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 196,000.00, a tužitelj tužbom postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te s osnova navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 19.326,22 eura/144.617,01 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama a a kojoj tužbi je tuženik istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer iz prometa po partiji kredita je razvidno da su uplate na ime podmirenja ovog kredita između ostalog vršene od strane NU, ČU, LU. OU i AU. A to iz razloga što prema odluci Ustavnog suda RH U-III-3176/2007 proizlazi da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje pa kako uplate nisu vršene samo od strane tužitelja nego od drugih osoba predlaže tužbu odbaciti u tom dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Nadalje, tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe te je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača i predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Istaknut je i prigovor zastare jer je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari s obzirom da se na ovakav zahtjev tužitelja ima primijeniti trogodišnji zastarni rok i to u smislu odredbe članka 126 ZZP-a a u svezi odredbe članka 230 ZOO. Slijedom navedenog, okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 09.06.2023.godine tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koje je tužitelj vršio pa se s toga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

6.Odlučna činjenica u ovom predmetu, a koju sud treba uzeti u obzir, jest da su tužitelj i tuženik dana 27.01.2016.godine sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15- dalje ZID ZPK/15). Tim dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Euro, a koji dodatak je tužitelj prihvatio i koji dodatak je tužena vršila na točno zakonom propisani način. Naime, sukladno odredbama ZID ZPK/ nje bilo samo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR (uzimajući u obzir cjelokupne uplaćene iznose) nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji a za što je tuženik u cijelosti postupio na način da je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika, kao što je i pravovremeno i u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita tužitelju sa stanje na dan 30.rujna 2015.godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u Euro, utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF-EUR) i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit pri tom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Kako je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom te se ima smatrati eurskim korisnikom kredita od početka, tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu te predlaže istu odbiti. Sukladno zaključku suda EU da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi (odluka suda u predmetu C-81/19 i C-243/20) isključene iz primjene Direktive i da se s toga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Nadalje, navodeći da korisnici kredita koju su konvertirali svoj kredit po ZID ZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kava obeštećenja koja bi mogla proizlazi iz odnosa između banke i korisnika kredita a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravom osnovom među strankama te ustrajao da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

7.U tijeku dokaznog postupka ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208945323 kreditna partija 7103621780 od 20.04.2007.godije a solemiziran od strane Javnog bilježnike Željene Biuk u Trogiru pod brojem OV - 2161/07 od 02.svibnja 2007.godine. Pregledao dodatak ugovoru o kreditu solemiziran od strane Javnog bilježnika Petar Žanko u Trogiru pod broje OV-583/16 od 08.01.2016 i OV-697/16 od 27.01.2016.godine, pregledao Nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Matije Trogrlić od 25.05.2024.godine, te saslušan tužitelj kao stranka.

8.Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništavim odredba o valutnoj klauzuli a koja je određena Ugovorom o kreditu koji su sklopili dana 23.travnja 2007.godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor.

9.Naime, nesporno je da je tužitelj s tuženikom kreditorom dana 20.04.2007.godine zaključio Ugovor o namjenskom kreditu a temeljem kojeg ugovora je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 196 000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita a koji iznos kredita se korisnik kredita to jest tužitelj obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđeno tim ugovorom(članak 1). Člankom 2 određeno je da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 196 000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banje d.d. koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate a sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, te na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu osim na dospjelu neplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću koja se utvrđuje u visini stope važeće zakonske zatezne kamate koju će kreditor obračunati i naplatiti tako utvrđenu kamatu po dospijeću u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja, s time da ako je redovna kamatna stopa veća od kamatne stope po dospijeću primjenjuje se redovna kamatna stopa. U tom članku 2. je određeno da korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge kreditora. Člankom 3 određen je rok otplate kredita koji iznosi 360 mjeseci a koji rok otplate je 01.05.2038.godine dok je člankom 6. određena namjena i to kupnja kuće. Člankom 7. je određeno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatom po srednjem tečaju HNB važeće na dan plaćanja za CHF koji prvi anuitet iznosi 982,63 CHF a koji anuitet u sebi sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja tog ugovora.

10.Nesporno je da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik u više navrata mijenjao kamatnu stopu što je razvidno i iz otplatnog plana kao i iz Nalaza i mišljenja vještaka Matije Trogrlić.

11.Nesporno je i da je dana 22.siječnja 2016.godine tužitelj zajedno s OU, ČU i VU, (a koji su članovi njegove obitelji to jest otac, majka i brat i koji su otplaćivali kredit, a što je utvrđeno i iz iskaza tužitelja saslušanog kao stranka) s tuženikom zaključio dodatak ugovora o kreditu a temeljem kojeg dodatka je izvršena konverzija kredita iz CHF u Ugovor o kreditu u EUR. 12 .Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa , predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik ako trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

13.Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.

14.U ovom postupku tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz parnice povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa okončane u odnosu na utvrđenja o ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. g. koja je u tom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda RH Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. stoga nije bilo potrebe provoditi opširni dokazni postupak na raspravljanje o osnovanosti tužbe.

15.Neosnovano tuženik smatra da se utvrđenja iz navedenih presuda u kolektivnim sporovima ne mogu primijeniti na konkretan kredit jer se povreda kolektivnih prava i interesa navedenih u tim odlukama odnosi na sve kredite bez obzira na valutu a ne samo na kredite u kojima je glavnica bila vezana uz švicarski franak. To slijedi i iz Odluke Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. g. u kojoj stoji da je pravilan stav prvostupanjskog suda da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača a ne samo onih koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima…Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima." Tuženik je jedan oda banaka –tuženika u kolektivnom postupku a ugovor o kreditu je sklopljen u vremenskom periodu navedenom u izreci presude. ( od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. ). Pravo na pokretanje parnice odnosno valjanost procesnih radnji prosuđuje se prema procesnim pravilima koja vrijede u trenutku poduzimanja procesne radnje a ne onih koja su vrijedila u trenutku sklapanja ugovora.

16.Slijedom gore iznesenog ovaj sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, budući da su sporne odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu nepoštene ugovorne odredbe te ujedno ništetne jer se radi o unaprijed tipiziranim ugovorima o čijim odredbama, odnosno člancima tog ugovora, se nije pojedinačno raspravljalo, a što je utvrđeno i iz iskaza samog tužitelja saslušanog kao stranka kada je kazao da kad je došao kod tuženika ostvariti stambeni kredit, tuženik mu je ponudio baš taj ugovor u CHF kao najbolji i najisplativiji, da se radilo o tipskom ugovoru nigdje je bilo rečeno uzmi ili ostavi, odnosno da se nije pojedinačno raspravljalo o odredbama tog ugovora te da nitko od trećih osoba i kod javnog bilježnika nije ju upozorio da će doći do promjene mjesečnih anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečajnoj razlici navodeći da su u njegovo ime a budući je pomorac mjesečne anuitete plaćali otac, majka ili brat, Sve ovo proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-3142/2018 -2 od 19 ožujka 2019.g. u kojoj je jasno izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništavosti odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati dali su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502 c ZPP-a , a isto tako čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ( N.N. 41/14, 110/15 dalje ZPP/14 ) vezano za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP /14 a slijedom toga i obveze promjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu a to sve zato što ne može postojati utvrđena ništetnosti i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog kredita u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

17.Sukladno čl. 323 st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora a ako to nije moguće ili se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno čl. 323 st. 2 ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog Ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih Ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno tečajne razlike što bi ostvario da je ostao na snazi tečaj koji je bio i trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa na ime naknade za kredit i tečajne razlike zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO-a.

18.Za utvrditi visinu tužbenog zahtjeva odnosno koliko je tužitelj pretplatio temeljem promjene kamatne stope i valutne klauzule te da li su u dodatku ugovora o konverziji obuhvaćeni iznosi koje tužitelj ovom tužbom potražuje to je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Matija Trogrlić. Ista je u svom Nalazu i mišljenju od 25.05.2024.godine dala mišljenje da razlika između iznosa koji bi tužitelj UU po Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3208945323 od 21. travnja 2007.godine zaključenim sa Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb platio, da je otplatu kredita vršio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju u razdoblju od 01. srpnja 2007 do 15. veljače 2023., iznosi ukupno 18 621,26 Eura i to u razdoblju od 01. srpnja 2007. godine do 30. rujna 2015.godine više plaćeno 23 680,46 Eura a od 01.listopada 2015.godine do 15.veljače 2023.godine manje plaćeno 5 059,20 Eura. U utuženom razdoblju od 01. srpnja 2008. do 15.veljače 2023. razlika više plaćenog iznosi 18 004,57 Eura i to od 01.srpnja 2007. do 30. rujna 2015. više plaćeno 23 063,77 Eura a od 01.listopada 2015. do 15.veljače 2023. manje plaćeno 5 059,20 Eura. Ako se u izračun ne uzmu anuiteti po kojima je tužitelj platio manje od obveze utvrđene po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju tada razlika više plaćenog u utuženom razdoblju iznosi 24 613,16 Eura i to od 01. srpnja 2007. do 30. rujna 2015. više plaćeno 23 063,77 Eura a od 01. listopada 2015. do 15. veljače 2023. više plaćeno 1 549,39 Eura.

19.Kako na ovakav Nalaz i mišljenje tužitelj i tuženik nisu imali primjedbi a koje vještvo je prihvatio ovaj sud kao stručno i sukladno pravilima struke, ovaj sud je prihvatio i tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 16.10.2024.godine jer je uređen sukladno Nalazu i mišljenju vještaka za knjigovodstvo i financije Matije Trogrlić te nema govora o nikakvoj zastari kako to tvrdi tuženik, niti preinake tužbenog zahtjeva, već uređenje tužbenog zahtjeva sukladno Nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije. Nadalje kako u postupku tuženik nije istakao prigovor prijeboja niti prigovor radi prebijanja to tuženik nema pravne osnove tražiti utvrđenja tkzv. negativnih tečajnih razlika. Međutim kako je upravo iz vještva vještaka Matije Trogrlić utvrđeno da je tužitelj, ako se ne uzmu u obzir anuiteti po kojima je tužitelj platio manje od obveze utvrđene po početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju razlika više plaćenog u utuženom razdoblju iznosi 24 613,16 Eura, za taj iznos je sud usvojio tužbeni zahtjev jer je za taj iznos tužitelj više platio a što nije obuhvaćeno konverzijom a što je bio razlog da se usvoji tužbeni zahtjev tužitelja primjenom odredbe članka 1111Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94. 107/95, 7/96, 94/96, 112/99, 88/01, 35/05, 132/06, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15) propisuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20.Obzirom da je u postupku zaštite kolektivnih Ugovora potrošača utvrđeno nesavjesno i nepošteno postupanje tužene sukladno odredbi čl. 1111 ZOO-a tužena je kao nesavjesna Ugovorna strana koja je iskoristila nepoštene ugovorne odredbe dužna isplatiti tužitelju pripadajuće kamate na preplaćene iznose i to od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.

21.Što se tiče prigovora zastare isti nije osnovan. Kako je predmetna tužba podnesena 09.06.2023.g. a, zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225 ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara počinje teći donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014.g. a nastupa 14 lipnja 2019.g. dok je za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli počinje teći donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14 lipnja 2018.g. a nastupa 15 lipnja 2023.g. dakle u konkretnom slučaju zastarni rok za potraživanje tužitelja za isplatu temeljem stečenog bez osnova zbog promjene valutne klauzule teče od 14 lipnja 2018.g. kada je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača a koja nastupa 15 lipnja 2023.g. Kako je tužba podnesena 22.10.2021.g. za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli to je istaknuti prigovor neosnovan budući da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina i koja zastara nastupa kako je već gore rečeno 15 lipnja 2023.g.

22.Inače isti prigovor zastare isto nije osnovan budući da je o pitanju zastare Vrhovni sud RH zauzeo pravno shvaćanje na Sjednici Građanskog odjela VS RH od 30 siječnja 2020.g. da zastarni rok kod restitucije počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost a koje glasi: "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su Ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog Ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO/05 ( čl. 104 st. 1 ZOO/91 ) kao posljedice utvrđenja ništetnosti Ugovora počinje teči od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." , a ovo u bitnom znači da pravilnom primjenom materijalnog prava konkretno odredbe čl. 323 st. 1 ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu a kojom se utvrđuje nepoštenim i ništetnim Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika odnosno ugovorne odredbe čl. 1. i 7.

23.Sukladno iznesenom jasno je kako utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući zastarijevanje počinje teći tek od pravomoćnosti ove odluke a kojom su utvrđene ništetne predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

24.Odluka o trošku donesena je sukladno čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 96/08, 57/11, 148/11, 25/13) i Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad ( „Narodne Novine“ broj: 87/93, 16/94, 111/96, 91/04, 37/05, 148/09, 142/10, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 ),a odnosi se na trošak punomoćnika tužitelja i to za sastav tužbe 500,00 eura, zastupanje na ročištima od 19.02.2024., 20.11.2024., 16.12.2024., svako po 500,00 eura. Sastav dva podnesak od 07.02.2024 i 16.10.2024., svako po 500,00 eura što daje trošak punomoćnika tužitelja od 3 000,00 eura, a uvećano za iznos od 750,00 Eura koliko iznosi PDV, daje trošak punomoćnika tužitelja od 3 750,00 eura. Kada se tim troškovima pridoda trošak vještačenja u iznosu od 530,89 eura i pristojba tužbe i presude u iznosu od 300,00 eura onda sveukupni trošak tužitelja iznosi 4 580,89 eura koliko je i dosuđeno u točci III izreke presude.

U Trogiru, 29. siječnja 2025.

Sudac

Divna Ivančev

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

1. UU, [adresa] zastupanog po punomoćniku Dragan Mijoč

2. ZAGREBAČKA BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, Trg bana Josipa Jelačića 10, [adresa] Zagreb