REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-199/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednice vijeća, Dubravke Matas, sutkinje izvjestiteljice i Gorane Aralica Martinović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MEGRAD- NEKRETNINE d.o.o. u stečaju, Zagreb, Božidara Adžije 19, OIB 75927053478, kojeg zastupa punomoćnik Dražen Crnković, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Crnković i Pešušić u Zagrebu, Vlaška 77, i po punomoćniku Tomislavu Orehovcu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Orehovec, Vinter, Kiš i Šimunović u Zagrebu, Smičiklasova 18, te umješača na strani tužitelja FI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Irena Glogovšek, odvjetnica u Zagrebu, Vile Velebita 20, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Dino Miljak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko i Knežević d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2996/2014-98 od 20. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2996/2014-98 od 20. listopada 2023. u točki I. njezine izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku, ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, isplatiti tužitelju MEGRAD-NEKRETNINE d.o.o. u stečaju, Zagreb, Božidara Adžije 19, OIB 75927053478, iznos od 20.552.954,01 eura / 154.856.232,06 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za osam (8) postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet (5) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavile prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam (8) postotna poena, te se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 255.989,09 eura / 1.928.749,80 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 20. listopada 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavile prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam (8) postotna poena, kao i naknaditi umješaču trošak parničnog postupka u iznosu od 190.789,02 eura / 1.437.499,87 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 20. listopada 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam (8) postotna poena.“

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 26.212,75 eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom označenom u izreci Trgovački sud u Zagrebu je odlučio: „I. Nalaže se tuženiku, ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju MEGRAD-NEKRETNINE d.o.o. u stečaju, Zagreb, Božidara Adžije 19, OIB: 75927053478, iznos od 20.552.954,01 eura /154.856.232,06 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za osam (8) postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje

koje prethodi tekućem polugodištu za pet (5) postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavile prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam (8) postotna poena, sve u roku od osam (8) dana.

II. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 255.989,09 eura / 1.928.749,80 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 20. listopada 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavile prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam (8) postotna poena, u roku od 8 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi umješaču trošak parničnog postupka u iznosu od 190.789,02 eura / 1.437.499,87 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 20. listopada 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavile prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam (8) postotna poena, u roku od 8 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 595.622,46 eura / 4.487.717,42 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

VI. Odbija se zahtjev umješača za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 83.325,06 eura / 627.812,66 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.“

2. Prema obrazloženju, sud primjenjuje odredbe čl. 4., 1045. i 1089. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: ZOO) i čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje u tekstu: OT).

3. Tuženik je podnio pravovremenu žalbu protiv presude suda prvog stupnja iz svih žalbenih razloga, navodeći u bitnom kako sud nije primijenio odredbu čl. 193. Zakona o parničnom postupku o povlačenju tužbe, zatim odredbu čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku kod odluke o parničnim troškovima s obzirom na to da je tužitelj koji je povukao tužbu dužan tuženiku naknaditi troškove postupka te odredbu čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku kod odluke o parničnim troškovima ovisno o omjeru uspjeha u parnici pojedine stranke. Također, s obzirom da je propustio odlučiti o zahtjevu tuženika za naknadu parničnih troškova uslijed povlačenja tužbe te da su stajališta suda iz točke 6. obrazloženja pobijane presude proturječna stanju spisa i dispozicijama stranaka u postupku, prvenstveno i naročito tužitelja, pobijana presuda u ovom dijelu ne može se ispitati, čime je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. Tuženik da se u podnesku od 24. svibnja 2022. nije usprotivio izvršenoj preinaci tužbe, pri čemu je istaknuo prigovor zastare u odnosu na sve novo postavljene tužbene zahtjeve tužitelja. Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi navodi vrlo šturo, pritom ne iznoseći bilo kakve valjane razloge za takvo stajalište. Stajališta suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva smatra posljedicom pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. O visini tužbenog zahtjeva navodi kako sud pobijanom presudom pogrešno tumači pravne kategorije obične štete, izmakle koristi odnosno izmakle dobiti, zatim kako tržišna cijena gotovih stanova na projektu ne može biti šteta koju je tužitelj pretrpio. Procjenu tržišne vrijednosti nekretnine smatra nepravilnom i nezakonitom. Osporava i odluku o troškovima postupka glede povlačenja dijela tužbe, povrede Tbr. 8/1 Tarife i troška pristupa na ročište 16. prosinca 2015. Predložio je ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet na ponovno odlučivanje te zatražio trošak žalbe u iznosu od 500 bodova i PDV za sastav i sudsku pristojbu.

3.1. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio njezine navode i zatražio trošak sastava s PDV-om i sudskom pristojbom, ukupno iznos od 26.212,75 eura.

4. Tuženikova žalba je osnovana.

5. Ovaj sud ispitao je pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu izmakle koristi zbog neostvarenih prihoda od prodaje stanova u okviru Projekta Sveti Duh.

6.1. Rješenjem ovoga suda poslovni broj Pž-3986/2023 od 24. siječnja 2024. je ukinuta presuda prvostupanjskog suda u točkama II., III. i IV. njezine izreke i predmet u tom dijelu vraćen na ponovno suđenje.

7. Ovaj sud nalazi kako je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer presuda nije jasno obrazložena i sadrži proturječnosti, kako to tvrdi i žalitelj.

7.1. Naime, postavljanjem tužbenog zahtjeva podneskom od 26. travnja 2022. na isplatu naknade štete u iznosu od 20.552.954,01 eura / 154.856.232,06 kn tužitelj je preinačio tužbu, budući da je tužbom od 31. ožujka 2011. predložio, uz deklaratorni zahtjev u vezi raskida ugovora i zahtjeve za isplatu, s iste osnove (izmakle dobiti) naknadu štete u iznosu od 24.825.195,76 kn. Prvostupanjski sud je pogrešno zbrojio sve u tužbi postavljene zahtjeve. Prema tome, radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a na koju je tuženik pristao, ali se njegov prigovor zastare u odnosu na povećani iznos od 130.031.036,30 kn / 17.258.084,31 eura ukazuje osnovanim, jer je od tužbe do preinačenja proteklo više od 11 godina, čime je premašen zastarni rok od tri godine za naknadu štete iz čl. 230. ZOO-a.

7.2. Glede preostalog dijela tužbenog zahtjeva ovaj sud smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio isprave te iz utvrđenih činjenica izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio svoju presudu.

7.3. Dakle, prvostupanjski sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev za naknadu štete jer nalazi kako je tuženik povrijedio svoju ugovornu obvezu prestankom financiranja projekta izgradnje stanova, čime da je spriječeno povećanje tužiteljeve imovine s osnove poslovnog odnosa sa tuženikom na projektu Sv. Duh. Tuženik da je neutemeljeno prestao ispunjavati svoje obveze preuzete Ugovorom o poslovnoj suradnji i ostalim pratećim ugovorima kada je prestao plaćati ispostavljene privremene situacije i dalje pratiti Projekt. Tijekom postupka da tuženik nije dostavio nikakvu materijalnu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno kako je proveo ozbiljnu i detaljnu analizu stanja na terenu i usporedbe sa troškovima te procjenu mogućnosti dovršetka projekta prije obustave plaćanja po ispostavljenim privremenim situacijama tj. prije prestanka financiranja predmetnog projekta, a osim toga da je tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a kada je dogovorio da će financirati tužitelja na Projektu, a zatim zastao s financiranjem, bez da je raskinuo ugovor, donio odluku o prestanku financiranja, znajući da tužitelj bez praćenja banke na tom Projektu neće moći dovršiti isti niti vratiti kredite i posljedično tome doći u tešku financijsku situaciju, koja je u konkretnom slučaju rezultirala odlaskom tužitelja u stečaj.

7.4. Žalitelj osnovano ukazuje kako prema sklopljenim ugovorima nije postojala bezuvjetna obveza tuženika financirati predmetni projekt pa tako tuženik nije povrijedio niti jednu ugovornu odredbu. Uvidom u Okvirni ugovor (odredbe čl. 1.1., zatim 2.1. te 2.2.), razvidno je da su stranke ugovorile kako će banka (ovdje tuženik) dužniku (ovdje tužitelju) u skladu sa svojom poslovno politikom i načelom sigurnosti novčanih plasmana banke te potrebama dužnika, odobravati kredite, izdavati garancije, otvarati akreditive s odloženim polaganjem pokrića i odobravati druge plasmane iz registrirane djelatnosti banke do ukupnog iznosa od 15.000.000,00 eura (čl. 1.1.). Pri tome su stranke ugovorile da će banka i dužnik za svaki pojedinačni pravni posao, sukladno poslovnoj politici i mogućnostima banke, sklopiti poseban ugovor kojim će regulirati pojedinosti istog, do ukupno iznosa iz čl. 1. Okvirnog ugovora (čl. 2.1.), te da će posebne ugovore banka sklapati temeljem prethodnih oduka donesenih sukladno uvjetima svoje poslovne politike, pri čemu banka pridržava pravo prihvatiti ili odbiti prijedlog dužnika za sklapanjem bilo kojeg posebnog ugovora, a koji će svaki posebni ugovor biti sastavni dio Okvirnog ugovora. Nadalje, stranke su zaključile i Ugovor o limitu, s definiranim okvirnim iznosom kreditiranja do 8.000.000,00 eura, koji predstavlja osnovu za financiranje projekta kojim se prvenstveno zadaje okvir financiranja građevinskog projekta u smislu najvećeg mogućeg iznosa do kojeg banka može financirati projekt. Odredbom čl. 2.1. Ugovora o limitu ugovoreno je da će banka i dužnik za svaki pojedinačni pravni posao, sukladno poslovnoj politici i mogućnostima banke, sklopiti poseban ugovor odnosno odgovarajući aneks, a kojim će regulirati pojedinosti istog, do ukupno iznosa iz čl. 1.4. Ugovora o limitu (tj. do 8.000.000,00 eura). Osim toga, ugovoreno je i financiranje projekta vlastitim sredstvima tužitelja. Iz ugovora je vidljivo kako ne postoji niti jedna ugovorna odredba prema kojoj bi tuženik bio dužan pratiti projekt, a člankom 7. Ugovora o poslovnoj suradnji tužitelj kao isključivi investitor u projektu je bio dužan pisanim putem izvještavati tuženika kao banku o fazama izgradnje objekta.

7.5. Osnovani su i žalbeni navodi o tome kako sud nije ocijenio isprave u koje je izvršio uvid i to: Zahtjev za okvirno odobrenje sredstava za grupu „Megrad“ od 25. srpnja 2007. (list 312.-313. spisa), koji je tužitelj podnio tuženiku, Analizu studija isplativosti i stvarnih troškova projekta – presjek svibanj 2009. godine (list 106. – 111. spisa), iz koje proizlazi da sam tužitelj predviđa povećanje ukupnih troškova projekta s inicijalnih 18,6 milijuna eura s uključenim PDV-om na 20,8 milijuna eura s uključenim PDV-om, uz preostali trošak potreban za dovršetak projekta u iznosu od 8,6 milijuna eura s uključenim PDV-om, kao i izlist pregled financiranja projekta Sv. Duh (list 118. spisa), u kojem dokumentu tužitelj konstatira ukupan trošak realizacije projekta do potpune gotovosti na 20,8 milijuna eura s uključenim PDV-om, u kojem sam tužitelj konstatira da je tuženik već financirao projekt sa 8,9 milijuna eura, ali zahtijeva od tuženika dodatno financiranje projekta i to do faze visokog roh-baua za dodatnih 5 milijuna eura. Pri tome tužitelj ničim ne pokazuje na koji način (kako i iz kojih sredstava) namjerava dovršiti projekt do stupnja potpune dovršenosti. Osim toga, žalitelj osnovano ukazuje kako je tužitelj mogao raskinuti ugovor što nije učinio, kao i da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vidljivo je i iz e-mail korespondencije od 8. siječnja 2009. i 8. svibnja 2009., a kojom tuženik od tužitelja traži dostavu temeljite analize stanja Projekta Sv. Duh i popratne dokumentacije na okolnost stupnja dovršenosti projekta i sredstava potrebnih za dovršetak projekta. O tome sud također pogrešno zaključuje (točka 25. obrazloženja).

7.6. Ovaj sud je uvidom u isprave koje prileže spisu, mogao na nedvojben način utvrditi odlučne činjenice za ovaj spor, i to prije svega pitanje uvjeta i načina financiranja projekta Sv. Duh i s tim u svezi prava i obveze parničnih stranaka kao ugovornih strana. Iskazi saslušanih svjedoka ne dovode u pitanje utvrđenja drugostupanjskog suda o tome da je prvostupanjski sud u ovom postupku pogrešno ocijenio isprave te iz utvrđenih činjenica izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio svoju presudu. Dakle, tuženik je kao banka u cijelosti postupao sukladno ugovorima sklopljenim s tužiteljem u skladu s načelom savjesnosti i poštenja kao i drugim općim načelima obveznog prava. Sudionici su u obveznopravnim odnosima dužni surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanju prava u tim odnosima (čl. 5. ZOO-a), zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato (čl. 6. ZOO-a) – zabrana zloupotrebe prava, a pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba (čl. 7. st. 2. ZOO-a). U vezi s tim, između ostalog, tuženik je svojom odlukom o zastoju financiranja projekta postupao u skladu sa sklopljenim ugovorima te u dobroj vjeri s ciljem umanjenja štete, na taj način štiteći svoja ekonomska prava i interese, a time i svojih štediša, ali pritom ne postupajući na štetu tužitelja od kojeg je tuženik samo tražio da ispuni svoje ugovorne obveze.

7.7. Analizom iskaza svjedoka i to II, zaposlenika tuženika u relevantnom razdoblju, koji je iskazao da za sklapanje aneksa ugovora nije bila potrebna posebna odluka Kreditnog odbora koji je odlučivao o investiciji okvirnim ugovorom te da „prekid financiranja od strane banke“ nije uobičajen niti pojam niti radnja; prvostupanjski sud zaključuje kako prihvaća iskaz, jer je u skladu s dokumentacijom te zajedno s iskazom svjedoka FIZ, zaposlenice tuženika. Sud prvog stupnja zaključuje kako tuženik nije donio službenu odluku o prestanku financiranja tužitelja, što je u biti proturječno činjenici prestanka financiranja projekta i nije odlučno za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu.

7.8. Glede iskaza umješača na strani tužitelja FI, koji je iskazao da je tuženik trebao sa iznosom od 12.000.000,00 eura financirati cjelokupni projekt na Svetom Duhu, a u skladu sa okvirnim ugovorom te da je on osobno investirao 6.100.000,00 eura u zemljište i radove, dok je tuženik nekoliko puta podizao kamatnu stopu na odobrena sredstva, tako da je kamatna stopa u konačnici bila 2-3 puta veća od inicijalne, a što je suštinski bila i jedina stavka u odnosu na koju su povećani troškovi projekta u odnosu na troškove iz analize isplativosti objekta temeljem koje je sklopljen okvirni ugovor; prvostupanjski sud ga smatra vjerodostojnim jer je sukladan s dokumentacijom, no to se odnosi na kamatnu stopu a ne i na činjenice opravdanosti uskrate daljnjeg financiranja projekta.

7.9. Prema svemu navedenom ovaj sud ne nalazi ispunjenje pretpostavki za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze i smatra tužbeni zahtjev neosnovanim, zbog čega nije analizirao žalbene navode u vezi visine tužbenog zahtjeva kojeg je prvostupanjski sud prihvatio.

8. Slijedom navedenog, je valjalo primjenom odredbe čl. 373. t. 1. i 2. ZPP-a preinačiti navedeni dio pobijane presude.

9. Tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu je odbijen jer se ne radi o potrebnom trošku ove parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a. O troškovima žalbe i revizije će odlučiti prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o eventualnom zahtjevu.

Zagreb, 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Jagoda Crnokrak