Poslovni broj: P-2247/2019-27
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja UR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Ani Srok Lopar odvjetnici u [adresa] protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupana po punomoćnicima iz OD Kovačević, U i partneri odvjetnici u Rijeci, utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 25. listopada 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave dana 29. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 86743/05 koji je sklopljen dana 23. kolovoza 2005. godine između tužitelja UR iz [adresa] (ranije na adresi u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Societe Generale – Splitske banke d.d., Split, R. Boškovića 16 OIB: 6932639724, pravnog prednika tuženika OTP banke Hrvatske d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao kreditora solemniziran kod Javnog bilježnika Krešimira Kuzle pod brojem OU-396/05 dana 23. kolovoza 2005. godine sadržane u čl. 11. st. 1. u dijelu koji glasi: "(...) utvrđuju se odlukom Kreditora." sadržane u čl. 11. st. 3. u dijelu koji glasi: "(...) u skladu s važećim odlukama kreditora koji uređuje kamate. (...)" pa kao takve ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku OTP banke Hrvatske d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju UR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.780,29 EUR (slovima: dvijetisućesedamstoosamdeseteuraidvadesetidevetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 15% godišnje od dana 13. veljače 2007. godine do dana 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2008. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine do dana 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućim od 1. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje tekućim od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, po stopi od 7,00% godišnje tekućim od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi od 7,50 % godišnje tekućim od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi
na iznos od 3,41 € od dana 13.02.2007 pa do isplate
na iznos od 10,50 € od dana 13.03.2007 pa do isplate
na iznos od 11,62 € od dana 11.04.2007 pa do isplate
na iznos od 11,30 € od dana 11.05.2007 pa do isplate
na iznos od 11,67 € od dana 12.06.2007 pa do isplate
na iznos od 11,21 € od dana 11.07.2007 pa do isplate
na iznos od 11,63 € od dana 11.08.2007 pa do isplate
na iznos od 11,61 € od dana 11.09.2007 pa do isplate
na iznos od 11,22 € od dana 11.10.2007 pa do isplate
na iznos od 11,58 € od dana 13.11.2007 pa do isplate
na iznos od 11,11 € od dana 11.12.2007 pa do isplate
na iznos od 11,54 € od dana 11.01.2008 pa do isplate
na iznos od 11,53 € od dana 12.02.2008 pa do isplate
na iznos od 10,72 € od dana 11.03.2008 pa do isplate
na iznos od 11,48 € od dana 11.04.2008 pa do isplate
na iznos od 11,10 € od dana 13.05.2008 pa do isplate
na iznos od 11,39 € od dana 11.06.2008 pa do isplate
na iznos od 11,06 € od dana 11.07.2008 pa do isplate
na iznos od 11,41 € od dana 12.08.2008 pa do isplate
na iznos od 11,35 € od dana 11.09.2008 pa do isplate
na iznos od 11,01 € od dana 11.10.2008 pa do isplate
na iznos od 11,36 € od dana 11.11.2008 pa do isplate
na iznos od 10,98 € od dana 11.12.2008 pa do isplate na iznos od 4,50 € od dana 13.01.2009 pa do isplate
na iznos od 7,61 € od dana 24.01.2009 pa do isplate
na iznos od 35,91 € od dana 11.02.2009 pa do isplate
na iznos od 32,46 € od dana 11.03.2009 pa do isplate
na iznos od 35,86 € od dana 11.04.2009 pa do isplate
na iznos od 34,64 € od dana 12.05.2009 pa do isplate
na iznos od 35,68 € od dana 11.06.2009 pa do isplate
na iznos od 34,53 € od dana 11.07.2009 pa do isplate
na iznos od 35,61 € od dana 11.08.2009 pa do isplate
na iznos od 35,56 € od dana 11.09.2009 pa do isplate
na iznos od 34,36 € od dana 13,10.2009 pa do isplate
na iznos od 35,34 € od dana 11.11.2009 pa do isplate
na iznos od 34,78 € od dana 11.12.2009 pa do isplate
na iznos od 52,33 € od dana 12.01.2010 pa do isplate
na iznos od 52,18 € od dana 11.02.2010 pa do isplate
na iznos od 47,13 € od dana 11.03.2010 pa do isplate
na iznos od 52,04 € od dana 13.04.2010 pa do isplate
na iznos od 50,16 € od dana 11.05.2010 pa do isplate
na iznos od 51,85 € od dana 11.06.2010 pa do isplate
na iznos od 49,39 € od dana 13.07.2010 pa do isplate
na iznos od 51,54 € od dana 11.08.2010 pa do isplate
na iznos od 51,56 € od dana 11.09.2010 pa do isplate
na iznos od 0,71 € od dana 08.10.2010 pa do isplate
na iznos od 49,81 € od dana 12.10.2010 pa do isplate
na iznos od 51,37 € od dana 11.11.2010 pa do isplate
na iznos od 49,60 € od dana 11.12.2010 pa do isplate
na iznos od 50,49 € od dana 11.01.2011 pa do isplate
na iznos od 44,20 € od dana 11.02.2011 pa do isplate
na iznos od 39,83 € od dana 11.03.2011 pa do isplate
na iznos od 43,98 € od dana 12.04.2011 pa do isplate
na iznos od 42,47 € od dana 11.05.2011 pa do isplate
na iznos od 43,78 € od dana 11.06.2011 pa do isplate
na iznos od 42,28 € od dana 12.07.2011 pa do isplate
na iznos od 43,58 € od dana 11.08.2011 pa do isplate
na iznos od 43,49 € od dana 13.09.2011 pa do isplate
na iznos od 41,99 € od dana 11.10.2011 pa do isplate
na iznos od 43,27 € od dana 11.11.2011 pa do isplate
na iznos od 41,78 € od dana 13.12.2011 pa do isplate
na iznos od 43,06 € od dana 11.01.2012 pa do isplate
na iznos od 42,96 € od dana 11.02.2012 pa do isplate
na iznos od 40,09 € od dana 13.03.2012 pa do isplate
na iznos od 42,72 € od dana 11.04.2012 pa do isplate
na iznos od 41,24 € od dana 11.05.2012 pa do isplate
na iznos od 42,50 € od dana 12.06.2012 pa do isplate
na iznos od 41,03 € od dana 11.07.2012 pa do isplate
na iznos od 42,27 € od dana 12.08.2012 pa do isplate
na iznos od 42,15 € od dana 11.09.2012 pa do isplate
na iznos od 40,69 € od dana 11.10.2012 pa do isplate
na iznos od 41,92 € od dana 13.11.2012 pa do isplate na iznos od 40,46 € od dana 11.12.2012 pa do isplate
na iznos od 41,68 € od dana 11.01.2013 pa do isplate
na iznos od 41,55 € od dana 12.02.2013 pa do isplate
na iznos od 37,43
od dana 12.03.2013 pa do isplate
na iznos od 41,28 € od dana 11.04.2013 pa do isplate
na iznos od 39,83 € od dana 11.05.2013 pa do isplate
na iznos od 41,03 € od dana 11.06.2013 pa do isplate
na iznos od 39,58 € od dana 11.07.2013 pa do isplate
na iznos od 40,76 € od dana 13.08.2013 pa do isplate
na iznos od 40,64 € od dana 11.09.2013 pa do isplate
na iznos od 39,20 € od dana 11.10.2013 pa do isplate
na iznos od 40,36 € od dana 12.11.2013 pa do isplate
na iznos od 38,93 € od dana 11.12.2013 pa do isplate
na iznos od 17,49 € od dana 11.01.2014 pa do isplate.
III Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 86743/05 koji je sklopljen dana 23. kolovoza 2005. godine između tužitelja UR iz [adresa] (ranije na adresi u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Societe Generale – Splitske banke d.d., Split, R. Boškovića 16, kao pravnog prednika OTP banke Hrvatske d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao kreditora solemniziran kod Javnog bilježnika Krešimira Kuzle pod brojem OU-396/05 dana 23. kolovoza 2005. godine kojima se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak
sadržane u čl. 2. st. 3. koji glasi: "Sve se obveze iz Ugovora obračunavaju i iskazuju na istovjetan način – u izabranoj stranoj valuti (CHF – kao valuta Ugovora), ako Ugovorom nije određeno drugačije."
sadržane u čl. 2. st. 4. koji glasi: "Sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedeći na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno."
sadržane u čl. 2. st. 6. koji glasi: "Korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost sa mogućom promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK."
pa kao takve ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.
IV. Nalaže se tuženiku OTP banke Hrvatske d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju UR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od
6.749,59
EUR
(slovima: šesttisućasedamstočetrdedestideveteuraipedesetidevetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 15% godišnje od dana 13. rujna 2005. godine do dana 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2008. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine do dana 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućim od 1. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje tekućim od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, po stopi od 7,00% godišnje tekućim od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi od 7,50 % godišnje tekućim od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi:
na iznos od 2,52 € od dana 13.09.2005 pa do isplate na iznos od 0,98 € od dana 11.11.2005 pa do isplate na iznos od 2,63 € od dana 13.12.2005 pa do isplate na iznos od 1,04 € od dana 11.01.2006 pa do isplate na iznos od 9,00 € od dana 13.01.2009 pa do isplate na iznos od 0,42 € od dana 24.01.2009 pa do isplate na iznos od 15,65 € od dana 11.02.2009 pa do isplate na iznos od 22,94 € od dana 11.03.2009 pa do isplate na iznos od 10,15 € od dana 11.04.2009 pa do isplate na iznos od 7,87 € od dana 12.05.2009 pa do isplate na iznos od 6,58 € od dana 11.06.2009 pa do isplate na iznos od 9,16 € od dana 11.07.2009 pa do isplate na iznos od 4,01 € od dana 11.08.2009 pa do isplate na iznos od 6,35 € od dana 11.09.2009 pa do isplate na iznos od 2,34 € od dana 13.10.2009 pa do isplate na iznos od 5,91 € od dana 11.11.2009 pa do isplate na iznos od 3,86 € od dana 11.12.2009 pa do isplate na iznos od 12,58 € od dana 12.01.2010 pa do isplate na iznos od 18,22 € od dana 11.02.2010 pa do isplate na iznos od 17,03 € od dana 11.03.2010 pa do isplate na iznos od 21,82 € od dana 13.04.2010 pa do isplate na iznos od 28,72 € od dana 11.05.2010 pa do isplate na iznos od 34,87 € od dana 11.06.2010 pa do isplate na iznos od 46,57 € od dana 13.07.2010 pa do isplate na iznos od 35,13 € od dana 11.08.2010 pa do isplate na iznos od 64,43 € od dana 11.09.2010 pa do isplate na iznos od 0,11 € od dana 08.10.2010 pa do isplate na iznos od 49,06 € od dana 12.10.2010 pa do isplate na iznos od 52,03 € od dana 11.11.2010 pa do isplate na iznos od 64,78 € od dana 11.12.2010 pa do isplate na iznos od 81,63 € od dana 11.01.2011 pa do isplate na iznos od 61,86 € od dana 11.02.2011 pa do isplate na iznos od 67,66 € od dana 11.03.2011 pa do isplate na iznos od 59,45 € od dana 12.04.2011 pa do isplate na iznos od 78,03 € od dana 11.05.2011 pa do isplate na iznos od 90,76 € od dana 11.06.2011 pa do isplate na iznos od 96,54 € od dana 12.07.2011 pa do isplate na iznos od 160,76 € od dana 10.08.2011 pa do isplate na iznos od 99,85 € od dana 13.09.2011 pa do isplate na iznos od 90,76 € od dana 11.10.2011 pa do isplate na iznos od 93,00 € od dana 11.11.2011 pa do isplate na iznos od 92,17 € od dana 13.12.2011 pa do isplate na iznos od 100,10 € od dana 11.01.2012 pa do isplate na iznos od 105,64 € od dana 11.02.2012 pa do isplate na iznos od 107,35 € od dana 12.03.2012 pa do isplate na iznos od 103,32 € od dana 11.04.2012 pa do isplate na iznos od 105,47 € od dana 11.05.2012 pa do isplate na iznos od 107,69 € od dana 12.06.2012 pa do isplate na iznos od 104,37 € od dana 11.07.2012 pa do isplate na iznos od 104,05 € od dana 11.08.2012 pa do isplate na iznos od 97,80 € od dana 11.09.2012 pa do isplate na iznos od 99,93 € od dana 11.10.2012 pa do isplate na iznos od 104,58 € od dana 13.11.2012 pa do isplate na iznos od 103,10 € od dana 11.12.2012 pa do isplate na iznos od 105,24 € od dana 11.01.2013 pa do isplate na iznos od 99,17 € od dana 12.02.2013 pa do isplate na iznos od 96,83 € od dana 12.03.2013 pa do isplate na iznos od 103,52 € od dana 11.04.2013 pa do isplate na iznos od 96,97 € od dana 11.05.2013 pa do isplate na iznos od 93,52 € od dana 11.06.2013 pa do isplate na iznos od 89,62 € od dana 11.07.2013 pa do isplate na iznos od 94,39 € od dana 13.08.2013 pa do isplate na iznos od 97,00 € od dana 11.09.2013 pa do isplate na iznos od 99,48 € od dana 11.10.2013 pa do isplate na iznos od 100,03 € od dana 12.11.2013 pa do isplate na iznos od 103,32 € od dana 11.12.2013 pa do isplate na iznos od 94,82 € od dana 11.01.2014 pa do isplate na iznos od 89,34 € od dana 11.02.2014 pa do isplate na iznos od 91,12 € od dana 11.03.2014. pa do isplate na iznos od 90,79 €
od dana 11.04.2014 pa do isplate
na iznos od 87,93 €
od dana 13.05.2014 pa do isplate
na iznos od 87,51 €
od dana 11.06.2014 pa do isplate
na iznos od 89,99 €
od dana 11.07.2014 pa do isplate
na iznos od 92,51 €
od dana 12.08.2014 pa do isplate
na iznos od 93,82 €
od dana 11.09.2014 pa do isplate
na iznos od 93,97 €
od dana 11.10.2014 pa do isplate
na iznos od 96,38 €
od dana 11.11.2014 pa do isplate
na iznos od 97,13 €
od dana 11.12.2014 pa do isplate
na iznos od 98,11 €
od dana 13.01.2015 pa do isplate
na iznos od 91,62 €
od dana 11.02.2015 pa do isplate
na iznos od 0,04 €
od dana 12.02.2015 pa do isplate
na iznos od 80,07 €
od dana 11.03.2015 pa do isplate
na iznos od 11,56 €
od dana 12.03.2015 pa do isplate
na iznos od 0,12 €
od dana 11.04.2015 pa do isplate
na iznos od 0,02 €
od dana 14.04.2015 pa do isplate
na iznos od 78,10 €
od dana 08.05.2015 pa do isplate
na iznos od 12,94 €
od dana 09.05.2015 pa do isplate
na iznos od 79,23 €
od dana 09.06.2015 pa do isplate
na iznos od 11,63 €
od dana 10.06.2015 pa do isplate
na iznos od 79,56 €
od dana 11.06.2015 pa do isplate
na iznos od 11,89 €
od dana 13.06.2015 pa do isplate
na iznos od 78,94 €
od dana 11.07.2015 pa do isplate
na iznos od 12,71 €
od dana 14.07.2015 pa do isplate
na iznos od 81,74 €
od dana 11.08.2015 pa do isplate
na iznos od 9,89 €
od dana 12.08.2015 pa do isplate
na iznos od 83,03 €
od dana 11.09.2015 pa do isplate
na iznos od 8,62 €
od dana 12.09.2015 pa do isplate
na iznos od 81,44 €
od dana 11.11.2015 pa do isplate
na iznos od 9,80 €
od dana 12.11.2015 pa do isplate
na iznos od 671,50 €
od dana 15.03.2016 pa do isplate.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 2.453,09 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana 29. siječnja 2025. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška tužiteljica odbija kao neosnovanim.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi podnesenoj 11. lipnja 2019. navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom (ranije Splitska banka d.d. koja je pripojena OTP banci ) dana 23. kolovoza 2005. sklopio ugovor o kreditu broj 86743/05 za kupnju nekretnine, na iznos od 72.000,00 CHF (dalje: Ugovor) koji je solemniziran kod javnog bilježnika, sa ugovorenom kamatnom stopom od 4,69% godišnje na dan sklapanja ugovora, promjenjivom sukladno odluci banke i sa rokom otplate od 240 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika kreditora važećem na dan dospijeća.
U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu navodi da je od dana sklapanja Ugovora tuženik internim odlukama, koje tužitelju nisu dostavljene niti je isti bio pozvan na pregovor glede promjena, mijenjao kamatnu stopu u nekoliko navrata a takve su odluke, uz promjenu tečaja CHF, utjecale i na iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan podmirivati. Iz čl. 11 st 1 i 3. Ugovora je vidljivo da je kamatnu stopu mijenjao isključivo tuženik, temeljem vlastite interne odluke čime je isti za sebe ugovorio mogućnost da po vlastitom nahođenju i vlastitim netransparentim kriterijima mijenja tu kamatnu stopu bez prethodne konzultacije i objašnjenja s tužiteljem kao korisnikom kredita. Iako je nesporno da se na tržištu kapitala događaju svakodnevne promjene što može dovesti i do povećanja i do smanjenja kamatne stope te se na međunarodnom tržištu kamate na valutu CHF određuju u skladu s kretanjima kamata koje banke međusobno određuju jedna drugoj prilikom pozajmjivanja (LIBOR), tuženik promjenu kamatne stope nije vršio u skladu s time odnosno da je kamatna stopa trebala biti i manja od početno ugovorene, sve to bez opravdanog ili obrazloženog razloga. Također, osim što je tuženik ugovorio nepoštenu kamatnu stopu, isti je primjenjivao i otplatu na bazi jednakih anuiteta, čime je uzrokovao da se kod svakog povećanja kamatne stope smanjuje dio glavnice a povećava udio kamate u anuitetu a zbog čega se kod svakog povećanja kamatne stope usporava smanjivanje glavnice zbog promjene omjera kamate i glavnice i to na štetu potrošača. Tuženik na prednje nije upozorio tužitelja niti mu ponudio otplatu u različitim iznosima rata od početka prema kraju otplate. Iz Ugovora je vidljivo da mogućnost mijenjanja nije dana i tužitelju a također nisu transparentno i nedvojbeno utvrđeni kriteriji po kojima se kamatne sotpe imaju mijenjati odnosno odredbe o kamati nisu bile razumljive, čime je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj te njegovu obvezu čini neodređenom.
U odnosu na valutnu klauzulu u CHF ni na temelju Ugovora ni informacija od tuženika, tužitelj nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja Ugovora uz takvu valutnu klauzulu a koje posljedice su, zajedno s odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, utjecale na ukupan trošak kredita. Tužitelj prilikom sklapanja Ugovora nije bio obaviješten da Hrvatska narodna banka (dalje: HNB) ne štiti kunu u odnosu na CHF kako se to čini u odnosu na EUR niti ga je obavijestio o postojećim studijama MMF u kojima je već tada bio predviđen porast CHF nakon uvođenja eurozone već je naprotiv tuženik prezentirao tužitelju CHF kao stabilnu valutu, bez predviđanja rasta, pa je time došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka. Povrijeđeno je i načelo jednake vrijednosti činidaba, naime prema odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), cilj i svrha valutne klauzule je uspostavljanje ravnoteže činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obvezvrjeđivanja domaće valute kao valutne obveze, a stopa visoke inflacije u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojala. Dalje u tom dijelu ukazuje na odredbe čl. 21. i 22. ZOO-a.
Sve navedeno ukazuje da su tužitelju sklapanjem Ugovora povrijeđena prava jer nije bio zaštićen od promjene tečaja i promjene kamatne stope, za razliku od tuženika koji je bio zaštićen na više načina.
U daljnjim navodima ukazuje na odredbu čl. 3. ZOO-a kojom je propisano načelo ravnopravnosti stranaka a koje načelo je sklapanjem predmetnog Ugovora povrijeđeno te je u konačnici, sukladno čl. 4. ZOO-a, došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Ukazuje i da se radi o tipskom ugovoru i to konkretno adhezijskom ugovoru gdje je u potpunosti isključena mogućnost pregovaranja ugovornih strana, pa u konkretnoj situaciji tužitelj nije mogao pregovarati ni o kamatnoj stopi ni valutnoj klauzuli te kriterijima po kojima bi se isti mogli mijenjati.
Ukazuje i na odredbe čl. 81., 82. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) o nepoštenoj ugovornoj odredbi odnosno da su odredbe iz Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nepoštene a samim tim ništetne, a teret dokaza suprotnog odnosno to da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, je na tuženiku. Također iz Ugovora nije vidljivo uslijed čega bi moglo doći do promjene tečaja CHF niti kamatne stope niti je tužitelju to objašnjeno, a radi se i o zavaravajućoj poslovnoj praksi tuženika jer tužitelju nisu dane jasne informacije na temelju kojih bi on mogao procijeniti rizik kojem bi mogao biti izložen. Stoga se u konačnici radi o nepoštenim a posljedično i ništetnom odredbama Ugovora. Poziva se na odluku Vrhovnog suda (VS) Posl.br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015., a u kojoj je između ostalog utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu u kojima je sadržana odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke nepoštene odredbe pa su samim tim i ništetne, prednje jer se radi o jasnim i uočljivim odredbama ali iste nisu bile razumljive. Ukazuje i na odluke Ustavnog suda (US) br. U-III-2521/215, zatim odluku VS Revt-575/16 nakon koje je donesena nova odluka Visokog trgovačkog suda (VTS) broj Pž-6632/17 kojom su odbijene žalbe banaka te je potvrđena prvostupanjska presuda da je nepoštena ugovorna odredvba potrošačkog ugovora o kreditu kojom jeglavnica vezana za CHF, prednje s obzirom da potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima a što je suprotno savjesnosti i poštenju i što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama. Navedene odluke viših sudova donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuju i ovaj sud odnosno ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Ističe i da je na prednju okolnost doneseno i više odluka Suda Europske unije a koje su obvezujuće za sve sudove država članica EU pa tako i sudove u RH, a u kojima je donesena prethodna odluka vezano uz nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima propisane Direktivom 93/13.
Ukazuje na odredbe čl. 323. st. 1. i 1115. ZOO-a odnosno da je tuženik u obvezi vratiti sve iznose koje je od tužitelja primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zateznim kamatama, pri čemu predlaže tuženika obvezati na dostavu sve dokumentacije radi provođenja financijskog vještačenja na okolnost preplate s osnova promjene kamatnih stopa te preplatu s osnove tečajne razlike na način da se uzme u obzir kamatna stopa koja je bila ugovorena na dan sklapanja Ugovora i tečaj CHF na dan isplate kredita, po svakom anuitetu. Također navodi da je od tuženika zatražio da mu dostavi knjigovodstvenu karticu, prvi i cjelokupni otplatni plan, specifikaciju svih uplata po predmetnom Ugovoru, podatke o promjeni kamatne stope te potvrdu o isplaćenom kreditu a koje isprave tuženik nije dostavio odnosno ne želi ih predati tužitelju, a zbog čega tužitelj ne može postaviti određen obveznopravni zahtjev, pa pozivom na čl. 186.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN br. 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje u tekstu: ZPP-a ) predlaže naložiti tuženiku dostavu istog. Zbog prednjeg podnosi tužbu sukladno čl. 186.b ZPP-a. Predlaže sudu donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 11 st. 1 i 3 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamatna stopa jednostranom odlukom banke te u čl. 2 st. 3 i 4 te st. 6 u dijelu u kojem se otplata kredita veže uz valutu CHF. Te isplatu iznosa stečenog bez osnove zbog primjene navedenih ništetnih odredbi koje će tužitelj precizirati po provedenom financijskom vještačenju sve u roku od 15 dana iz naknadu parničnog troška.
U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako po osnovu tako i po visinu te ističe prigovor zastare. Navodi da je predmetni ugovor o kreditu odraz volje ugovornih stranaka. Tužitelj da je svjesno i slobodno odabrano upravo ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom špekulirajući da se tržišne prilike u budućnosti neće bitnije mijenjati i da će kroz takav ugovor ostvariti najpovoljniju kamatu odnosno cijenu za kredit. Tužitelj da se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 04.07.2013. g. u smislu odredbi čl. 118. ZPP-a i 502 c ZPP-a međutim pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove samo u posebnim parnicama za naknadu štete u kojima se tužitelji mogu pozvati na pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Ovdje pak tužitelj da tužbu temelji na ništetnosti odredaba ugovora o kreditu te isplatu s osnova stjecanja bez osnove. Dalje navodi da nije utvrđeno da je povrijeđene i konkretan individualni interes ili bilo koje pravo konkretnog potrošača jer da to ovisi o svakom pojedinom slučaju. Navodi kako je volja stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, a ne ugovor sa fiksnom kamatnom stopom stoga odredba ugovor o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna. Nadalje sve daljnje promjene kamatne stope koje je tuženik vršio nisu prelazile zakonom najvišu dopuštenu kamatnu stopu, stoga ta odredba ugovora o kreditu nije ništetna. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik ističe kako je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat s valutnom klauzulom CHF-a te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo na sebe rizik mogućeg nepovoljnog tečaja izabrane valute ugovora o kreditu. Ističe prigovor zastare svih potraživanja tužitelja . Posebice navodi kako tužitelj nema pravnog interes za vođenjem ove parnice jer je kredit konvertiran sve u skladu sa odredbama ZID ZPK koji je stupio na snagu 30.09.2015. slijedom čega da su stranke suglasno izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu Tuženik navodi kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena prema ZID ZPK, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu s sklopljenim Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu. Konverzija i svi učinci konverzije djeluju od trenutka ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHH, dakle ex tunc. tuženik navodi ukoliko bi sud utvrdio tužbeni zahtjev ništavim tada bi tužitelj trebao vratiti tužitelju one iznose kada je tečaj bio niži od početno ugovorenoj i kata bila niža od početno ugovorene , tužitelj ne može na ovaj način ostvariti ne pripadajuću imovinsku korist za iznose koje je trebao ali nije isplatio tuženiku. Stoga tuženik postavlja prigovor prijeboja potraživanja za manje uplaćene iznose sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama prema bilo kojem iznosi koji bi sud eventualno dosudio tužitelju.
Predlaže odbiti zahtjev tužitelja uz naknadu parničnog troška.
Tužitelj u daljnjem tijeku postupka protivi se istaknutom prigovoru prijeboja, ističe i prigovor zastare na navedenu tražbinu tuženika. U odnosu na konverziju ističe kako samom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz osnovnog ugovor o kreditu odnosno nije nadoknađena razlika koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju. Konverzijom je uređen odnos stranaka za ubuduće. Konverzijom nisu konvalidirane ništene odredbe ugovora o kreditu. Te se tužitelji prihvatom konverzije nije odrekao svojih prava na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i isplate po istima.
Po provedenom vještačenju tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 23. srpnja 2024. te potražuje iznos od 2.780,29 EUR zbog primjene ništene odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke, te iznos od 6.749,59 EUR zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sve sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja svakog tako preplaćenog iznosa pa do isplate uz naknadu parničnog troška.
U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, saslušan je tužitelj, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović- Butković.
Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud držim tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.
Nesporno je da su tužitelj i prednik tuženika sklopili dana 23.08.2005. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 72.000,00 CHF protuvrijednosti u kuna a kako je to određeno čl. 2. istog ugovora , a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 240 mjeseca. U čl. 4. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 4,92 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke. U čl.10. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 240 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 460,95 CHF. Nesporno je da je kredit isplaćen po kupovnom tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan isplate iznosio 1 CHF= 4,822500 HRK. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope. Nadalje nesporno je da su stranke zaključile i dodatak ugovoru o kreditu prema ZID ZPK dana 02.03.2016.prem kojem nije utvrđena preplata već manjak -dug u iznosu od 3.207,29 EUR.
Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.
Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost.
Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHG nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.
Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi , tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.
U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru. U konkretnom slučaju tužitelju kod konverzije nije niti utvrđena preplata isti je bio u dugu, a kako to proizlazi iz sporazuma sklopljenom između stranaka 2.03.2016. uz kojeg proizlazi da temeljem konverzije kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu je nastao dug u visini od 3.207,29 EUR te da je taj iznos pribrojan preostaloj neotplaćenoj glavnici.
Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ), naime predmetni pravni posao tužitelj je sklopio kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu- radi se o kreditu za kupnju nekretnine . Nadalje tužitelj u svom iskazu navodi kako su kredit odobrena kupnju stana na adresi [adresa] kojim je rješavao stambeno pitanje, stan nikada nije iznajmljivan, stoga kako suprotno tome nije dokazano, a na tuženiku je teret dokaza, tužitelj ima pravo na zaštitu kao potrošač. Prvotno se valja osvrnuti na tuženikov prigovor zastare utuženih tražbina. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 13. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom ), a tužba je podnesena u 11. travnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. Stoga prigovor zastare nije osnovan. Sporno je među parničnim strankama jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odrdebe o valutnoj klauzuli u CHH valuti ništetne slijedom čega bi onda tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju isplaćene iznose primjenom tih ništetnih ugovornih odredbi.
Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ).
Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile lako uočljive i u njima je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke u kojem slučaju da dolazi i do izmjene anuiteta iz čega slijedi da su te ugovorne odredbe jasne. No ovdje je trebalo utvrditi da li su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li su poštene u smislu zakonskim odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.
Analizirajući sadržaj točke 11. predmetnog ugovora o kreditu ocjena je ovog suda da je iste odredba za prosječnog potrošača razumljiva i jasna, volja stranaka bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, a ne fiksne kamatne stope . Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena niti ništetna, odnosno nije protivna niti jednom prisilnom propisu. U odnosu pak na način promjene ugovorne kamatne stope sukladno odluci banke-kreditora, valja navesti da iz takve stipulacije ugovora proizlazi da je način i obračun kamata vezan za akte tuženika s kojima tužitelj u trenutku zaključenja ugovora nije bio upoznat s tim da se nedvojbeno radi o dokumentima koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje i koje se bave bankarskim poslovima, stoga ovaj sud smatra da navedene odredbe o razlozima promjene kamatne stope koje ovise o odluci tužitelju kao potrošaču nisu mogle bile razumljive. Tuženik u konkretnom slučaju u svojim obavijestima o promjeni kamatne stope nije naveo objektivne i kriterije pomoću kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao provjeriti opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope odnosno tuženik je to učinio na nerazumljiv način. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu za određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca sve u vrijeme i na način kao je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2 i čl .272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednakih vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloupotrebe prava. Tuženik je unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope postupio suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora bio poznat samo podatak koliko iznosi promjenjiva kamatna stopa a to je bilo 4,92 % godišnje dok ostali podaci, a to je na koji način će se ta kamatna stopa od 4,92 % godišnje mijenjati u budućnosti nisu bili ni određeni niti odredivi. Niti ugovor o kreditu niti akti banke ne sadrže referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno očekivati da je tužitelj kao prosječni potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.
Tužitelj u iskazu navodi u odnosu na promjenu kamatne stope navodi kako mu je bilo jasno da je ugovoren kredit s promjenjivom kamatnom stopom no da sa službenikom u banci nije razgovarao kako i na koji način će se kamatna stopa mijenjati. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja jasno je kako tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u utuženom razdoblju. Nadalje tuženik ničim nije dokazao da je pojedinačno pregovarao sa tužiteljem u pogledu navedene odredbe ugovora o kreditu, a na njemu je teret tog dokaza, glede te odredbe ugovora o kreditu kako u pogledu načina promjene kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke. I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita a što nije učinio. Slijedom navedenog ugovorna odredba iz 11 st. 1 i 3 ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke kao i o načinu izračuna efektivne kamatne stope ništava, a posljedično tome i odredbe koje se odnose a promjenu anuiteta i to u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki 1 izreke ove presude
Što se tiče valutne klauzule tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj.
Tužitelj u iskazu navodi da je kredit u CHF-uza njega bio povoljniji , o samoj valiuti CHF mu ništa posebno nije pojašnjeno nije mu od strane službenika u banci prikazan povijesni tečaj CHF, a CHF je tada slovio kao stabilna valuta, anuitet joj je počeo rasti i sve je teže podmirio dospjele anuitete čaj je i nastao dug. Iz navedenog jasno proizlazi kako tuženik je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo, tuženik nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.
Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.
Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.
Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetan, a sadržano u čl. 2 st 3, st.4 i st. 6 pa je odlučeno kao u točki III izreke ove presude.
Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.
Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović-Butković list 131-162 spisa proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora odnosno iznosi 2.780,29 eur, dok je u tom istom razdoblju na ime kamata manje uplatio iznos od 906,83 EUR., iste se odnose na razdoblje od 01. siječnja 2001. pa nadalje. Dok razlika u između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 6.749,59 EUR, dok je na ime tečajne razlike manje platila 466,92 EUR.
Tužitelj nije istako primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka te je podneskom od 23. srpnja 2024. precizirao tužbeni zahtjev na način da na ime ništetne odredbe o kamatnoj stopi potražuje iznos od 2.780,29 EUR, na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 6.749,59 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama sve pobliže opisano u točkama 2 i 4 izreke ove presude.
U odnosu na nalaz i mišljenje tuženik je iznio primjedbu na matematički izračun navodeći da prema vještaku ukupna preplata iznosi 9.529,88 EUR odnosno s uključenim negativnim razlikama 8.156,13 EUR dok prema izračunu tuženika s uključenim negativnim razlikama 5.723,17 EUR, tuženik obrazlaže svoj izračun i predlaže da se vještak očituje na isto.
U očitovanju od 15. rujna 2024. vještak navodi kako razlika stvarnih uplata anuiteta ( po banci 327.658,72 kn a po vještaku 343.364,82 kn) proizlazi iz razloga jer je vještak uplate kamate i glavnice preuzeo iz kartice kredita iz koje se vidi da je na dan konverzije 14.03.2016. zatvorena sva dospjela kamata i glavnica očito na teret konverzije a razlika se odnosi na zadnjih 5 anuiteta u iznosio od 2.225,98 CHF koji su zatvoreni na teret konverzije kako proizlazi iz dokumentacije dok tuženik tvrdio da nisu zatvoreni. Glede razlike preplate kamate navodi kako se preplata kamate ne računa na temelju razlike otplatnih planova nego na temelju zaduženja kamate po početnom otplatnom planu i stvarno plaćene kamate. Tuženik koristi pogrešnu metodu obračuna kamate. Glede razlike tečaja ustraje kod svog nalaza. Preplata tečaja se računa kao razlika stvarnih uplata u CHF po tekućem tečaju i istih uplata po početnom tečaju CHF. Zbroj preplate kamate i tečaja mora biti jednak razlici stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta po početnom otplatnom planu, korigiranih za razliku u dospjeloj i nedospjeloj glavnici kako je to prikazano u tabeli 5 rekapitulacije nalaza i mišljenja. Ne mogu biti dva točna različita iznos preplate kako to tuženik iznosi u svojim primjedbama. Ostaje u cijelosti kod nalaza i mišljenja.
Nakon izrade dopunskog nalaza i mišljenja tuženik i dalje navodi kako se matematički izračun vještaka i tuženika razlikuje ustraje kod primjedbi
Sud je donio odluku da neće pozvati vještaka da se očituje i na ovu primjedbu tuženika jer u konačnici varijantu B nalaza neće koristiti za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
Sud osnovni nalaz i mišljenje vještaka Dijane Tomljanović-Butković u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke. Vještak je primjedbe tuženika je uspješno otklonila u svom pisanom očitovanju, detaljno navodeći zašto iste nisu osnovane.
Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, stoga uvažavajući izračun iz sačinjenog nalaza i mišljenja ( iznose i datume plaćanja ) tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika i to na n ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa sukladno odlukama banke ukupan iznos od 2.780,29 eur, a na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog ništetne valutne klauzule u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica kredita ukupan iznos od 6.749,59 eur .
Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama II i IV izreke ove presude.
U odnosu na tzv .negativne razlike koje je vještak utvrdio na način da je tužitelj na ime kamata manje uplatila iznos od 906,83 EUR te na ime tečajne razlike da je tužitelj manje platio 466,92 EUR, a za koje iznose je tuženik postavio materijalno pravni prigovor prijeboja, navodi se kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženi je dakle postavio materijalno pravni prigovor prijeboja no ovaj sud je mišljenja da za te iznose ne treba umanjiti potraživanje tužitelja, naime te iznose tužitelj ni na koji način nije stekao niti se za te iznose okoristio, tužitelj nije nepošten stjecatelj pa da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 323 ZOO-a , naime ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovora je i za štetu suugovoratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao niti morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
Posebice u odnosu na manje plaćenu kamatu valja navesti kako se iznos od 906,23 EUR odnosi na razdoblje od siječnja 2014 pa nadalje valja navesti da je predmetna niža kamatna stopa koja se primjenjivala u razdoblju od 01.01.2014. do 30.09.2015, kamatna stopa propisana odredbom čl. 11.a st.5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13) i koja je iznosila 3,23 % godišnje. Riječ je o Zakonom propisanoj visini kamatne stope, a ne o kamatnoj stopi jednostrano određenoj od strane banke, te koja kao takva nije nepoštena i ništetna. S obzirom da je u navedenom razdoblju tuženik obračunavao i naplaćivao kamatu po osnovi koja nije otpala (zakonska osnova), to nema niti stjecanja bez osnove na strani tužitelja, pa tako niti tražbine na strani tuženika koju bi tuženik mogao staviti u prijeboj. Nadalje se ističe kako je ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna samo u onom dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano, bez unaprijed ugovorenih kriterija promjene, mijenjati visinu kamatne stope na štetu tužitelja. S druge strane, sve one promjene kamatnih stopa koje je tuženik odredio u korist tužitelja (npr. promjene na niže), kao i one promjene kamatnih stopa koje nije odredio tuženik, nego su bile propisane zakonom, su dozvoljene jer ne narušavaju ravnotežu prava i obveza ugovornih strana na štetu tužitelja. U tom smislu nema govora kako nema neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a na štetu potrošača kako to tuženik navodi.
Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo priznati trošak za sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7 toč.1), za sastav podneska od 16.11.2020., 02.12.2020 i 23.07.2024. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 8 toč.1), za zastupanje na ročištima 08.12.2020, 26.01.2021, 01.03.2024. i 25.10.2024. svako u visini od po 100,00 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR uz priznanje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, zatim je valjalo priznati i trošak t financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, te sudsku pristojba na tužbu u visini od 53,09 EUR, stoga sveukupno trošak iznosi od 2.453,09 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Tužitelj neosnovano potražuje trošak pristupa na ročište za objavu jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče.
Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci V. izreke ove presude.
U Rijeci 29. siječnja 2025.
S U D A C
Katarina Bajčić Ivančević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.
DNA:
-pun tužitelja
-pun. tuženika
