REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4145/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ranko Tomašević, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1316/2024-2 od 16. travnja 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-10690/2021-43 od 4. siječnja 2024., u sjednici održanoj 29. siječnja 2025.,

r i j e š i o j e :

I. Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1316/2024-2 od 16. travnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-10690/2021-43 od 4. siječnja 2024. postavljajući četiri pitanja koja drži važnima za rješenje spora i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:

"1. Može li sud, u slučaju utvrđenja ništetnosti valutne klauzule ugovora o kreditu u valuti CHF, odnosno u slučaju kad tužitelj traži isplatu razlike anuiteta kao da se radi o kunskom kreditu, vještaku naložiti izradu nalaza i mišljenja bez da odredi primjenu ugovorne kamate za kredite bez valutne klauzule?

2. Može li se stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojim je zauzeto shvaćanje da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“, primijeniti i na ugovor o kreditu?

3. Može li se nepoštenje ugovorne strane predmnijevati ili sud isto mora utvrditi na temelju činjenica i dokaza u pojedinačnom postupku, a kako bi se na konkretan pravni odnos primijenila odredba čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (opseg vraćanja)?

4. Može li se tužitelj ekonomske struke, zaposlen kod tuženika u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, smatrati prosječnim potrošačem u odnosu na kojeg

Zakon o zaštiti potrošača pruža zaštitu?"

2. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, tuženik se poziva na više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženih u tim odlukama.

3. Tuženik u prijedlogu navodi da smatra da mu reviziju treba dopustiti i zato što su mu povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

4. Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog za dopuštenje revizije.

5. U prijedlogu za dopuštenje revizije nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

6. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja koja je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

7. Naime, u odnosu na prva tri postavljena pitanja pobijana presuda ne odstupa od ustaljene sudske prakse i pravnih shvaćanja izraženih u odlukama ovog suda Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., Rev-308/22-2 od 19. travnja 2022., te Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu.

8. U odnosu na četvrto postavljeno pitanje pobijana presuda ne odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u odluci ovog suda Rev-583/2023 od 13. rujna 2023.

9. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP, riješiti kao u toč. I. izreke.

10. Tuženik povredu prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju vidi u činjenici da se sudovi nisu očitovali o odlučnim činjenicama, da su odluke donesene mehanički i arbitrarno, te da sud nije proveo savjesnu i brižljivu ocjenu dokaza. U pogledu navoda da takvo postupanje suda predstavlja povredu koja je u suprotnosti s temeljnim ljudskim pravima zajamčenim Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, treba istaći da ovaj sud smatra da su u svojim presudama nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode i da su njihove presude dostatno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Sadržaj tuženikova prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na pritužbe o načinu na koji su sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje dakle na razloge koji ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.

11. U odnosu na navode tuženika o povredi prava na pravično suđenje i povredi prava vlasništva zajamčenih čl. 29. st. 1. i čl. 48. Ustava Republike Hrvatske, te čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno prava na mirno uživanje imovine zajamčenog čl. 1. Protokola 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, tuženik u prijedlogu nije učinio vjerojatnim da su mu u drugostupanjskom postupku navedena prava povrijeđena. Treba istaći da ovaj sud smatra da su u svojim presudama nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode i da su njihove presude dostatno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima.

12. Kako tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP u tom dijelu odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije koji se temelji na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP, te riješiti kao pod toč. II. izreke.

Zagreb, 29. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Renata Šantek