Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-196/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Sande Janković predsjednice vijeća te Tomislava Juriše i dr.sc. Leona Kovačića, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Janković, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog OB, zbog kaznenog djela iz članka 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak,101/17., 118/18., 126/19. i 84/21– dalje: KZ/11.) i dr. odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženika i oštećene LB, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 11. travnja 2024. broj: K-4/2023., u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, optuženog OB i oštećene LB kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu optuženi OB proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva, iz članka 110. KZ/11. za koje kazneno djelo je na temelju istog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od četrnaest godina i kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju, iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. za koje kazneno djelo je na temelju istog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest godina pa je uz primjenu članka 51. KZ/11. optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devetnaest godina.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 16. rujna 2022. pa nadalje.

1.2. Na temelju članka 69. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja će se izdržavati u okviru zatvorskog sustava te može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

1.3. Na temelju članka 79. stavka 2. KZ/11. od optuženika je oduzeto oružje i streljivo izuzeto očevidom i oduzeto uz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta brojeva 00115828, 00115829 i 00115830.

1.4. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11. – Odluka Ustavnog suda, 143/12. i 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20., 80/22. i 36/24. – dalje ZKP/08.) optuženik je dužan na ime imovinskopravnog zahtjeva isplatiti oštećenom ŠB iznos od 1.420,88 eura, dok je sa preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućen u parnicu, dok je dužan na ime imovinskopravnog zahtjeva oštećenoj Republici Hrvatskoj isplatiti iznos od 470,15 eura i to uplatom u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske.

1.5. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08. oštećena LB je s imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

1.6. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. naloženo je optuženiku podmiriti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08. u paušalnom iznosu od 1.000,00 eura te daljnji trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08., u iznosu od 9.792,14 eura u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

2. Protiv presude žale se državni odvjetnik, optuženik i oštećena LB.

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženika za svako kazneno djelo izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju te izrekne jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora.

2.2. Optuženik se žali po branitelju, odvjetniku Mariju Karaici iz svih žalbenih osnova s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.3. Oštećena LB žali se po opunomoćeniku, odvjetniku Hrvoju Rožmanu zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da usvoji u cijelosti imovinskopravni zahtjev ili da pobijanu presudu ukine u odnosu na imovinskopravni zahtjev i vrati na ponovni postupak.

3. U odgovorima na žalbe optuženik predlaže odbiti žalbe državnog odvjetnika i oštećenice kao neosnovane.

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08,. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalbe državnog odvjetnika, optuženog OB i oštećene LB nisu osnovane.

6. Optuženik u žalbi navodi da u činjeničnom opisu izreke presude izostaje naziv odnosno identifikacija oružja kojim je djelo počinjeno već se općenito navodi „puška s glatkom cijevi“, pa time ustvari upućuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer je izreka presude nerazumljiva.

6.1. Međutim, iako su točni žalbeni navodi o sadržaju činjeničnog opisa, izreka presude je razumljiva jer je na dovoljan način opisano sredstvo počinjenja kaznenog djela i taj opis „puška s glatkom cijevi“ daje jasnu sliku o svim okolnostima koje vezano uz sredstvo počinjenja čine kvalifikaciju kaznenog djela i svim drugim relevantnim okolnostima koje su utvrđene u postupku. Ostali žalbeni navodi u pogledu uporabe vatrenog oružja suštinski se odnose na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pa će u tom okviru biti razmatrani.

7. Nadalje, u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik navodi da „manjkaju valjani razlozi za donesenu presudu, u obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno ti su razlozi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, tako postoji proturječje između obrazloženja i rezultata dokaznog postupka“ pa time isto upućuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Međutim, ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud za svoju odluku dao jasne, razumljive i prihvatljive razloge, a sadržajno se radi o žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa će u tom okviru biti razmatrani.

8. U odnosu na nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka dr. med. OBĐ, optuženik, ukazujući na težinu inkriminiranog kaznenog djela i sadržaj obrane, smatra da je prvostupanjski sud neosnovano odbio dokazni prijedlog da se provede novo vještačenje i to timsko i forenzičko, kako bi se uz psihijatrijski intervju, iskoristila psihologijsko testiranje, laboratorijske pretrage, EEG i CT mozga, MR mozga, a sve u cilju da se utvrdi odlučna činjenica u pogledu ubrojivosti optuženika. Naime optuženik smatra da jedan kratki intervju vještaka s ispitanikom nije dovoljan da bi se kvalitetno obavilo vještačenje tim više što nije provedeno psihologijsko testiranje MMPI-2 (posttraumatski stresni poremećaj, poremećaj ličnosti, depresija i šizofrenija).

8.1. Međutim, prvostupanjski sud (točka 9.) ukazuje da dokazni prijedlog obrane smatra neprikladnim i odugovlačećim u smislu članka 421. stavka 1. točke 3. (obrazlaže ustvari članak 421. stavak 1. točku 2. ZKP/08.) i 4. ZKP/08. prihvaćajući u potpunosti nalaz i mišljenje vještaka i smatrajući da je vještak odgovorio na sva pitanja, da u nalazu i mišljenju nema nedorečenosti, nesuglasja ili što drugo što bi upućivalo da se radi o nedostatnom, nepotpunom i nestručnom nalazu te da je obrana imala priliku ispitati vještaka na raspravi što je i učinila. Naime, prvostupanjski sud upućuje na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje dr. med. OBĐ (točka 46.) koja se, ocjenjujući ubrojivost tempore criminis, poziva, između ostalog, na nalaz i mišljenje vještakinje toksilologa (točka 45.) o koncentraciji alkohola u krvi i zaključuje da je optuženik bio smanjeno ubrojiv, te posebno ukazuje na činjenicu da je vještakinja dodatno obrazložila nalaz i mišljenje na raspravi nakon iznošenje obrane optuženika, pa je dakle, sadržaj obrane imala u vidu. Nadalje, vještakinja iznosi metode koje je provela u odnosu na optuženika te zaključuje da nije pronašla potrebu za psihološkim vještačenjem s obzirom da je predmetnog dana optuženik ispitan od strane dva psihijatra te nisu uočeni nikakvi psihopatoloških elementi u smislu halucinacija ili sumanutih ideja koji bi govorili u prilog psihotične dekompenzacije, a što bi značilo da je ispitanik bio izvan realiteta, ali ni iskazi svjedoka koje je proučila nisu ukazivali takvo što. Dakle, ovaj drugostupanjski sud u potpunosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda o tome da je nalaz i mišljenje vještaka psihijatra (i vještaka toksikologa) potpun, stručan i dostatan te je prvostupanjski sud osnovano odbio dokazni prijedlog optuženika.

9. Nadalje, optuženik u žalbi ukazuje da se činjenični opis izreke presude razlikuju od iskaza oštećenog ŠB koji je iskazao da je na njega pucano kroz drveni okvir zatvorenih vrata pa time očito upućuje na činjenični opis izreke točke 2) presude gdje je navedeno da je optuženik „u pravcu ŠB koji je bježao prema sobi, iz puške ispalio hitac“. Međutim, prvostupanjski sud (točka 51. i 57.) pravilno citira ŠB koji iskazuje, između ostalog, da se je zatekao u hodniku kuće te je krenuo prema spavaćoj sobi kada je optuženik, nakon što je u razbio ulazna vrata u kuću, uočivši njega ili barem vidjevši njegovu sjenu, ispalio hitac u njegovu smjeru. Nadalje, prvostupanjski sud (točka 57.) pravilno utvrđuje, a što proizlazi i iz nalaza mišljenja vještaka balističara da je optuženik prislonio pušku na vrata i pucao kroz drveni okvir i zaključuje da ta činjenica nije od utjecaja na ispunjenje subjektivnog obilježja terećenog kaznenog djela. Dakle, prethodna utvrđenja prvostupanjskog suda nisu u suprotnosti s činjeničnim opisom izreke presude jer je prvostupanjski sud pravilno, suprotno žalbenim navodima, utvrdio činjenicu da je optuženik ispalio hitac u pravcu ŠB koji je bježao prema sobi, kako je to navedeno u činjeničnom opisu izreke presude, dok treba dodati da su drvena vrata imala (fotografije 18 i 19 koje su razgledane u dokaznom postupku - točka 8.) velike staklene segmente kroz koje je očito optuženik uočio ŠB (iskaz i opis vrata - točka 7.) i sukladno zaključku prvostupanjskog suda (točka 57.), a suprotno žalbenim navodima postupao s izravnom namjerom.

10. Optuženik navodi da nije utvrđeno oružje počinjenja kaznenih djela jer dvije metalne kuglice sačme, pronađene prilikom obdukcije u tijelu oštećenog ZB, balistički vještak, s obzirom da ne postoje nikakve oznake ni obilježja, nije mogao povezati s pronađenim i oduzetim puškama, pa su mogle biti ispaljene iz nekog drugog oružja, koji nije koristio niti posjedovao optuženik.

10.1. Međutim, prvostupanjski sud (točka 32.) iznosi razloge o utvrđenju činjenica da je upravo optuženik tempore criminis vršio ispaljenje iz puške koju je imao sa sobom, pozivajući se na iskaze ispitanih svjedoka, da su nakon počinjenja kaznenog djela izuzete tri puške i to dvije pronađene prilikom očevida kao i streljivo od optuženikove izvanbračne supruge (točka 30.) te da su upravo iz jedne od pušaka (puška „Baikal“ s glatkim cijevima) ispaljene patronske čahure pronađene na mjestu događaja a što proizlazi iz nalaza i mišljenja Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“. Također prvostupanjski sud upućuje na iskaz optuženikove izvanbračne supruge (točka 31.) koja, između ostalog navodi, da optuženik ima tri lovačke puške pa iz svega navedenog proizlazi da je upravo optuženik, kako je to navedeno u činjeničnom opisu izreke presude pucao iz puške s glatkom cijevi (točka 33.). Razloge prvostupanjskog suda u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. Optuženik nadalje ukazuje da je protiv njega pred drugim sudom u tijeku drugi postupak zbog višekratnog pucanja iz oružja i oštećenja tuđe stvari na Lemić Brdu pa je vjerojatno i realno da pronađene čestice baruta potiču od tog događaja dok provedenim biološkim vještačenjem na čahurama, puškama i streljivu nisu dokazani relevantni biološki tragovi.

11.1. Međutim, pored nesporne činjenice da na čahurama, puškama i streljivu nisu pronađeni relevantni biološki tragovi (nije niti nužno da zaostanu-točka 62.) kao i da je inkriminiranom događaju prethodila pucnjava na širem mjestu događaja, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka, valja uputiti optuženika da osim pronađenih tragova sagorjelih i nesagorjelih čestica (točka 32.), na činjenicu da je pucao iz puške na način opisan u činjeničnom opisu izreke presude kako u točki 1) tako i u točki 2) upućuje i cijeli niz prethodno navedenih dokaza koji opravdavaju zaključak prvostupanjskog suda o počinjenju terećenih kaznenih djela.

12. Nadalje, optuženik relativizira zaključak prvostupanjskog suda o ispunjenju subjektivnog obilježja kaznenog djela u odnosu na točku 1) presude i smatra da redoslijed poduzetih radnji od strane počinitelja, kada isti prvo puca u automobil pa tek tada u ZB, ne upućuje na postupanje s izravnom namjerom da ga usmrti. Također upućuje na nalaz i mišljenje sudskomedicinske vještakinje u pogledu međusobnog odnosa u prostoru između ZB i počinitelja koji je karakterističan za situaciju fizičkog sukoba između dvije osobe, naguravanje i otimanje za oružje.

12.1. Međutim, prvostupanjski sud (točka 50.) isključuje da je prije usmrćenja došlo do sukoba ZB i optuženika jer svjedoci i ŠB iskazuju da se je optuženik kratko zadržao u dvorištu, ne navode da su čuli bilo kakvu svađu ili razgovor, a na tijelu pokojnog ZB vještak sudske medicine ne nalazi bilo kakve ozljede koje bi upućivale na sukob, a niti optuženik ne tvrdi da je došlo do sukoba. Prethodno navedene razloge u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, kao i u odnosu ispunjenja subjektivnog obilježja kaznenog djela (točka 44.), jer prvostupanjski sud logično i smisleno upućuje na sredstvo počinjenja, međusobni položaj optuženika i ZB te dio tijela u koji je izvršeno opaljenje.

13. Zbog prethodno iznesenih razloga valja zaključiti da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te zaključio da je optuženik počinio terećena kaznena djela. Iako optuženik ističe kao žalbenu osnovu povredu kaznenog zakona, suštinski se žalbeni navodi odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje koje je međutim pravilno utvrđeno.

14. Prvostupanjsku presudu, u odnosu na odluku o kazni pobijaju i državni odvjetnik i optuženik.

14.1. Državni odvjetnik smatra da na strani optuženika nije bilo olakotnih okolnosti koje je potrebno osobito vrednovati, relativizira značaj dosadašnje neosuđivanosti optuženika i ukazuje da se činjenice da je optuženik otac dvoje punoljetne djece i da se nalazi u izvanbračnoj zajednici ne bi trebale vrednovati kao olakotne. Također upućuje da utvrđene otegotne okolnosti prvostupanjski sud nije cijenio u dovoljnoj mjeri, a posebno upućuje na iznimnu upornost u protupravnom postupanju, nasumice ispaljivanje više desetaka hitaca po obiteljskim kućama i tešku tjelesnu ozljedu koju je zadobio ŠB. U odnosu na smanjenu ubrojivost upućuje da se je optuženik sam doveo u stanje alkoholiziranosti koji je potom rezultiralo ispoljavanjem agresije.

14.2. Optuženik smatra da je izrečena kazna zatvora prestroga s obzirom na utvrđene olakotne okolnosti te da sud kao olakotne okolnosti nije cijenio prijašnji život optuženika, kao sudjelovanje u Domovinskom ratu kroz cijelo njegovo trajanje i činjenicu odlikovanja Spomenicom domovinske zahvalnosti.

14.3. Prvostupanjski sud je pravilno, u smislu članka 47. KZ/11., kao sastavnice stupnja krivnje cijenio činjenicu da je optuženik kaznena djela počinio s izravnom namjerom i da je tempore criminis bio smanjeno ubrojiv (suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika koji pogrešno u konkretnom slučaju suštinski upućuje na primjenu instituta samoskrivljene smanjenje ubrojivosti). Nadalje, prvostupanjski sud je osnovano kao olakotnu okolnost uzeo u obzir dosadašnju nekažnjavanost dok je u pravu državni odvjetnik kada upućuje da sama činjenica da je optuženik otac dvoje punoljetne djece te da je u izvanbračnoj zajednici, bez utvrđivanja daljnjih okolnosti, ne može predstavljati u konkretnom slučaju olakotne okolnosti. Također prvostupanjski sud osnovano nije, suprotno žalbenim navodima optuženika, kao olakotno cijenio sudjelovanje u Domovinskom ratu i u tom smislu odlikovanje, jer bi baš zato optuženik trebao biti u većoj mjeri senzibiliziran u odnosu na vrijednost i nepovredivost ljudskog života. Kao otegotne okolnosti je prvostupanjski sud osnovano cijenio ponašanje koje je neposredno prethodilo, upornost u počinjenju kaznenih djela i izostanak kritičnosti i empatije za žrtve (točka 63.)

14.4. Ocjenjujući, u smislu članka 54. stavka 1. KZ/11., počiniteljevu ličnost i kaznena djela u ukupnosti, prvostupanjski sud je osnovano uzeo u obzir dob optuženika (rođ. 1953. godine) i činjenicu da je optuženik počinio teška kaznena djela sa propisanom kaznom zatvora od najmanje pet godina.

14.5. Stoga su, cijeneći sve prethodno navedeno, po stavu ovog drugostupanjskog suda odgovarajuće pojedinačno utvrđene kazne zatvora i to kazna zatvora za kazneno djelo ubojstva iz članka 110. KZ/11. u trajanju od četrnaest godina te za kazneno djela ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. u trajanju od šest godina kao i izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od devetnaest godina. Iz navedenih razloga upravo ta kazna je primjerena osobnim prilikama i ličnosti optuženika te dostatna da se izrazi društvena osuda za počinjena kaznena djela kao i da se uz izrečenu sigurnosnu mjeru utječe na optuženika i sve ostale da se suzdrže od činjenja kaznenih djela.

15. Oštećena LB žali se u odnosu na točku VII prvostupanjske presude kojom je s imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu i ukazuje da, suprotno prvostupanjskom sudu, navedeni podaci u ovom konkretnom kaznenom predmetu daju pouzdanu osnovu za usvajanje imovinskopravnog zahtjeva u cijelosti. Pritom ukazuje na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske te na činjenicu da je imovinskopravni zahtjev postavljen sukladno Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

16. Nesporno je da postoje Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i pravno shvaćanje od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. broj Su-IV-47/2020-5 sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim se mijenja dosadašnja praksa o visini naknade neimovinske (nematerijalne) štete s ciljem ujednačavanja sudske prakse pri dosuđivanju takvih naknada. Međutim, ovi kriteriji služe kao smjernice, ali ne predstavljaju stroge matematičke formule za izračunavanje naknade pa su sudovi dužni uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja da bi naknada bila doista pravična pri čemu valja cijeniti sve okolnosti koje ukazuju na intenzitet i trajanje duševnih bolova. Dakle, procjena okolnosti konkretnog slučaja koja se odnosi na svakog oštećenika, pa i na žalitelja, zahtijevala bi izvođenje dokaza kojima bi se, s obzirom na prirodu i značaj duševnih boli, znatno odugovlačio ovaj kazneni postupak dok je prvostupanjski sud, s obzirom da se radi o istražnozatvorskom predmetu, na temelju članka 122. stavka 3. ZKP/08. dužan osobito žurno postupati što je svakako, u konkretnom slučaju procesni prioritet. Također valja uputiti da, doista na temelju članka 1101. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21.) u slučaju smrti neke osobe pravo na pravičnu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji) ali suprotno stavu žalitelja, u dosadašnjem tijeku postupka, izvedeni dokazi kao niti podaci koji proizlaze iz postavljenog imovinskopravnog zahtjeva (list 459 spisa) ne daju pouzdanu osnovu za usvajanje imovinskopravnog zahtjeva kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud (točka 69.).

17. Optuženik u žalbi samo paušalno navodi da u tijeku dokaznog postupka nije dokazano da bi počinio kaznena djela, pa posljedično tome niti odluke o sigurnosnoj mjeri, imovinskopravnim zahtjevima i troškovima kaznenog postupka nisu na zakonu osnovane.

17.1. Međutim, valja utvrditi da je prvostupanjski sud u odnosu na izrečenu sigurnosnu mjeru na temelju članka 69. KZ/11., pozivajući se na nalaz i mišljenje vještaka psihijatra (točka 46. i 66.) iznio potpune i cjelovite razloge koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Isto se odnosi i na imovinskopravne zahtjeve oštećenog ŠB (točka 68.) i Republike Hrvatske (točka 70.) kao i troškove kaznenog postupka (točka 71. -72.). S obzirom da žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog mjere oduzimanja predmeta, ovaj sud ispitujući prvostupanjsku presudu je utvrdio da je izrečena mjera oduzimanja predmeta na temelju članka. 79. KZ/11. zakonita i osnovana te da je prvostupanjski sud iznio razloge u odnosu na sve činjenične pretpostavke (točka 67.) koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, s obzirom na to da su oduzeti predmeti, oružje i streljivo bili uporabljeni za počinjenje predmetnog kaznenog djela.

18. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu u skladu s člankom 476 stavkom 1. točkom 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena neka druga bitna povreda kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je slijedom izloženog, primjenom odredbe članka 482. ZKP/08., trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanda Janković