Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-698/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Jadranki Matić, u pravnoj stvari tužiteljice GŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mirko Kovač, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Zagreb, Zagreb, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-15563/2021-39 od 26. listopada 2022., dana 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 15563/2021-39 od 26. listopada 2022. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je zahtjev tužiteljice prihvaćen preko iznosa od 254,44 eura s pripadajućim zateznim kamatama i u rješenju o troškovima sadržanom pod točkom II. izreke postupka u dijelu kojem je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka prihvaćen preko iznosa od 281,20 eura i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice GŠ iz [adresa] za isplatu iznosa od 195,67 eura sa zateznim kamatama koji teku:

- na iznos od 58,75 eura od 16. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 97,59 eura od 16. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 39,33 eura od 16. studenoga 2013. do isplate,

kao i zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 602,24 eura sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 26. listopada 2022. do isplate.

II. Odbija se žalba tuženika Kliničkog bolničkog centra Zagreb, Zagreb, Kišpatićeva 12 kao neosnovana i potvrđuje se rješenje o troškovima sadržano pod točkom II. izreke za iznos od 281,20 eura sa zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2022. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika Kliničkog bolničkog centra Zagreb, Zagreb, Kišpatićeva 12 za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužiteljici 450,11 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od ukupno navedenog iznosa glavnice na način kako je određeno izrekom te presude (točka I. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 883,44 eura sa zateznom kamatom tekućom od 26. listopada 2022. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I. izreke i to u dijelu koji se odnosi na razliku plaće dosuđene tužiteljici, kako se navodi u žalbi, u periodu od travnja 2013. do 1. prosinca 2013., žali se tuženik pozivom na žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski preinači prvostupanjsku presudu na način da kao neosnovan odbije tužbeni zahtjev u pobijanom dijelu i da shodno tome preinači i odluku o troškovima parničnog postupka, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade plaće na ime prekovremenog rada u one dane kada državni praznici ili blagdani padaju u radne dane od ponedjeljka do petka te u vezi s tim za isplatu razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u razdoblju od svibnja 2013. do zaključno listopada 2015.

5. Sud prvoga stupnja tužbeni je zahtjev prihvatio pozivom na odredbe materijalnog prava sadržane u čl. 2., čl. 36., čl. 47., čl. 51., čl. 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (nar. nov. 143/13., dalje: KU/13), čl. 5. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj (Nar. nov. broj 33/96., 13/02., 136/02., 112/05., 59/06., 55/08., 74/11. i 130/11.), čl. 51. temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u državnim službama (Nar. nov. 141/12., dalje: TKU), čl. 86. Zakona o radu (Nar. nov. broj 149/09.), čl. 94. i, 135. i 139., Zakona o radu (Nar. nov. broj 93/14.) te zaključak broj 148. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora od 1. srpnja 2015. i Zaključak 153. istog tijela od 21. prosinca 2015.

5.1 Osnovanost visine tužbenog zahtjev sud je ocijenio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke koji je svoj nalaz napravio pisano te obrazložio i usmeno. 6. Obrazlažući zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud prvoga stupnja ističe da uvažava postojanje razlika između spomenuta dva Zaključka (točka 23. obrazloženja prvostupanjske odluke), ali smatra da se bez obzira na te razlike mjesečni fond radnih sati dobiva na isti način (točka 19. obrazloženja prvostupanjske odluke), odnosno tako da se pomnoži broj radnih dana u mjesecu puta 8, a u koje radne dane ne ulaze blagdani, obzirom na Zakon o spomendanima i neradnim danima. Isto tako, s obzirom da pretežiti dio utuženog perioda potpada pod primjenu Zaključka 148, smatra da je vještak pozivom na isti i ostale odredbe, pravilno izvršio izračun razlike plaće i to jer je vještak nalaz i mišljenje izradio vodeći računa o tome da je uvijek, za svaki mjesec u kojem su padali blagdani, vršio obračun tako da je broj radnih dana pomnožio s 8 i dobio je mjesečni fond radnih sati te je svaki sat koji je bio duži od toga fonda obračunao kao prekovremeni rad (točka 24. u vezi s točkom 19. obrazloženja prvostupanjske odluke).

6.1. Isto tako sud obrazlaže (točka 24. obrazloženja) da se oba navedena Zaključka primjenjuju od stupanja na snagu KU/13 i to sukladno čl. 19. st. 6. istog pa da se na razdoblje prije stupanja na snagu tog KU-a ne može primijeniti niti jedan od ta dva Zaključka. Međutim unatoč tome smatra da se i na period prije stupanja na snagu KU/13, dakle za vrijeme važenja Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Nar. nov. broj 126/11., dalje: KU/11) može prihvatiti nalaz i mišljenje financijskog vještaka koji se odnosi i na razdoblje prije važenja Zaključka broj 148 i poslije važenja istog i to jer da su u svim KU-ovima koji su bili na snazi u spornom razdoblju na isti način definirani pojmovi plaće, uvećanja plaće i dodataka na plaću, pri čemu je KU iz NN 143/13 bio u primjeni u najvećem dijelu spornog razdoblja. Uz to dodaje da prema odredbama važećih KU-ova u spornom razdoblju, ali i Zaključku broj 153 na koji se poziva tuženik, radnik koji radi u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i na dan Uskrsa, ima pravo na plaću uvećanu za 150% prema stvarno odrađenim satima

7. U žalbenoj fazi sporna je primjena materijalnog prava upravo glede tumačenja da se i na spornu 2013., odnosno prije 1. prosinca 2013., može primijeniti izračun sačinjen pozivom Zaključak 148.

8. U vezi toga valja odgovoriti da se o tom spornom pitanju izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-768/2021 od 27. srpnja 2021., Rev-517/2021 od 27. srpnja 2021., Rev-312/2021 od 20. srpnja 2021. i Rev-872/21 od 31. kolovoza 2021.

8.1. Prema shvaćanju toga suda izraženom u naznačenim revizijskim odlukama, obzirom na odredbu članka 19. stavak 6. KU/13, prema kojoj tumačenja povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, sud je u primjeni KU-a vezan tumačenjima Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU-a (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Revr-630/2017, Revr-676/13, Revr-793/13, Revr-1515/13 i dr.). Pritom nije isključena mogućnost da sud, prema općim odredbama obveznog prava, otkloni primjenu inače obvezujućeg tumačenja, ali kao sastavnog dijela kolektivnog ugovora iz razloga što je tumačenje nemoralno, pretjerano strogo ili sl. Odredbu članka 51. stavak 10. KU/13 Zajedničko povjerenstvo za tumačenje dva puta je tumačilo, u kojem smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske nije smatrao da je potrebna takva intervencija sudova.

9. Nadalje, Zajedničko povjerenstvo za tumačenje KU-a na 30. sjednici donijelo je Zaključak broj 169 koji glasi: "Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu Kolektivnog ugovora, a izmijenjeni Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana donošenja te izmjene".

10. Slijedom toga, imajući na umu da je KU/13 stupio je na snagu 1. prosinca 2013. to se tumačenje odredbe članka 51. stavak 10. KU/13 donesene po Povjerenstvu pod brojem 148, a prema kojem mjesečni fond radnih sati čini umnožak radnih dana (bez subota, nedjelja i blagdana) i 8 sati, primjenjuje od njegova stupanja na snagu. Budući da je tumačenje iz Zaključka broj 148 izmijenjeno i stavljeno izvan snage tumačenjem iz Zaključka broj 153 dana 21. prosinca 2015., a prema kojem tumačenju redovni mjesečni fond radnih sati bi činio umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) i 8 sati, od dana izmjene tumačenja, dakle od 21. prosinca 2015. primjenjuje se to novo tumačenje.

11. Iz navedenog proizlazi da je u pravu žalitelj da se tumačenje Zajedničkog povjerenstva iz Zaključka broj 148, a niti broj 153, ne primjenjuju na period prije 1. prosinca 2013., a time niti za potraživanja utužena za svibanj, lipanj i listopad 2013. U odnosu na taj period valjalo primijeniti odredbe materijalnog prava sadržane u Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Nar. nov. broj 88/13., dalje: KU 88/13) i Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Nar. nov. broj 126/11., dalje: KU/11).

12. Odredbom sadržanom u čl. 59. KU 88/13., bilo je propisano da za rad u dane blagdana i neradne dane utvrđene Zakonom o blagdanima i neradnim danima te za rad na Uskrs, radnik ima pravo na plaću uvećanu za 150% i da mu se, ako u te radne dane radi u smjenskom radu u drugoj smjeni ili noću, plaća dodatno uvećava za 10%, odnosno 40% za sate koje je na dan blagdana, neradnih dana, odnosno na Uskrs odradio u drugoj smjeni, odnosno noću (st. 1. i 2.).

12.1. Isto tako tom je odredbom bilo propisano da isplata dodataka iz stavka 1. i 2. ovoga članka isključuje primjenu dodataka iz članka 58. tog Ugovora (st. 3.), kao i da se sati odrađeni na blagdan, neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa ubrajaju u redovitu mjesečnu satnicu (st. 4.).

13. Na isti je način bilo propisano i čl. 60. u vezi s čl. 59. KU/11.

14. Kako iz tih odredbi proizlazi:

- da oba ta navedene KU-a na drugačiji način gledaju na sate određene na blagdane i neradne dane u smislu onoga što predstavlja redovni fond radnih sati, a što prekovremeni (ti se dani uračunavaju) u odnosu na tumačenje Zajedničke komisije broj 148 (prema kojem se ti dani ne uračunavaju redovni fond radnih sati),

- uz što navedene odredbe oba KU-a isključuju primjenu dodataka iz čl. 58. KU/88, odnosno čl. 59. KU/11 (dodatka na prekovremeni rad u te dane) te

- za rad u dane koji kao blagdani i neradni dani padaju u radni tjedan radniku daju povećanje plaće od 150%, to

iz navedenog slijedi da u periodu prije 1. prosinca 2013. nije bilo mjesta prihvaćanju zahtjeva s osnove prekovremenog rada u radne dane koji padaju u vrijeme blagdana ili neradnih dana, na način da ti dani nisu uračunati u redovni fond radnih sati, kako sud prvoga stupnja smatra da je pravilno učinjeno i u skladu s čim je sačinjeno vještačenje na kojem temelji odluku u ovom dijelu (obrazloženje pod točkom 6. ove drugostupanjske odluke u vezi s obrazloženjem prvostupanjske odluke iz točke 23.). Upravo suprotno, sukladno tim je odredbama, radne dane koji su padali na dane blagdana ili neradnih dana unutar radnog tjedna trebalo uračunati u redovni fond radnih sati i nakon toga je bilo potrebno ocijeniti je li prijeđen redovni fond radnih sati ili ne, te s obzirom na to ocijenit je li ili ne tužbeni zahtjev u žalbom osporenom periodu osnovan ili ne.

15. Slijedom rečenog, jer je tužiteljica unatoč jasnim odredbama materijalnog prava ustrajala na tome da se obračun napravi prema Zaključku 148 Zajedničke komisije i za period na koji se taj Zaključak ne odnosi, uz što se sudu ukazuje da se taj Zaključak ne može primijeniti na cijeli period samo zbog činjenice da se odnosi na pretežiti dio utuženog perioda, neosnovano je tužiteljici dosuđena naknada za prekovremeni rad. Ovo jer tužiteljica nije dokazala da bi i primjenom propisa koje je trebalo primijeniti neki dio njezinog rada izašao iz okvira redovnog fonda radnih sati, pri čemu nije bilo sporno da joj je za rad blagdanima i neradnim danima plaćeno uvećanje od 150% u skladu s prethodno navedenim odredbama.

16. Time nije osnovan niti dio tužbenog zahtjeva kojim se zahtjeva naknada za godišnji odmor zbog pogrešno obračunate plaće u spornom periodu. Ovo jer iz prethodno iznesenih razloga nije bilo mjesta prihvaćanju tužbenog zahtjeva za isplatu naknade plaće s osnova prekovremenih sati primjenom Zaključka 148. kao materijalnog prava u žalbom osporeno periodu, o čemu je ovisila i osnovanost dijela zahtjeva za isplatu naknade za godišnji odmor.

17. Zbog navedenog je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude na temelju čl. 373. točka 3. ZPP-a.

18. Glede odluke o troškovima postupka žalitelju valja odgovoriti da je točno da je zahtjev za isplatu razlike plaće po osnovama koje su bile predmet odlučivanja u ovoj fazi postupka činjenično postavljen podneskom od 11. rujna 2018. Međutim (kako je žalitelju u vezi toga već odgovoreno ranijom drugostupanjsko odlukom donesenom u ovom predmetu Gž R-1625/2019-7 od 5. srpnja 2021.), preinaka u tom smislu napravljena je prije zaključenja prethodnog postupka (ročište 12. rujna 2018.), čemu se tuženik nije protivio te se takvo njegovo držanje ima smatrati kao pristanak na preinaku (čl. 190. st. 3. ZPP-a). Stoga navodi žalbe u ovom dijelu, u smislu da se radi o novom zahtjevu koji je postavljen tek 24. siječnja 2019. pa da stoga za sve prethodno poduzete radnje tužiteljica ne bi imala pravo na naknadu troškova parničnog postupka, nisu osnovani.

19. Međutim, kako je nakon donošenja ove drugostupanjske odluke o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu uspjeh stranaka izmijenjen na način da uspjeh tužiteljice iznosi 56 %, a tuženika 44 % to, sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a, ostaje obveza tuženika naknaditi tužiteljici 12% potrebnog troška nastalog zastupanjem po odvjetniku, ali i ukupni materijalni trošak nastao plaćanjem predujma za financijsko vještačenje.

19.1. Kako je sud prvog stupnja pravilno ocijenio za koje radnje poduzete po punomoćniku tužiteljica ima pravo na naknadu troška u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. broj 138/23., dalje: Tarife) i vrijednost tih radnji (ukupno 547,48 eure/ 4.125,00 kn[1] uvećano za PDV u iznosu od 136,87 eura/ 1.031,25 kn), a 12% od toga iznosi 82,12 eura, to je za taj iznos pobijana odluka potvrđena, dok je preko tog iznosa zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u ovom dijelu neosnovan. 1 1 euro = 7,53450 kn

19.2. Uz navedeno, kako je već ranije rečeno, tužiteljici je sud prvoga stupnja pravilno priznao ukupan materijalni trošak nastao plaćanjem predujma za vještačenje u iznosu od 199,08 eura.

19.3. Slijedom navedenog o zahtjevu za naknadu troškova postupka odlučeno ja kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 380. točke 2. i 3. ZPP-a i čl. 166. st. 2. ZPP-a.

20. U spisu nema dokaza da je tuženik do donošenja odluke o žalbi podmirio sudsku pristojbu na žalbu na presudu pa mu stoga taj trošak nije niti priznat (čl. 166. ZPP-a).

U Zagrebu 29. siječnja 2025.

Sudac:

Jadranka Matić