Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž R-589/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja, te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Nediljku Ivančeviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ivančević & partneri d.o.o., protiv tuženika „Aluminium et Cibus“ d.o.o., OIB: 79371286182 iz Kaštel Sućurca, Ulica Franje Tuđmana 344, zastupanog po zakonskom zastupniku TĐ, a on po punomoćniku Damiru Grujiću, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na posao, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr- 1544/2023-14 od 15. studenoga 2024., na sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr- 1544/2023-14 od 15. studenoga 2024.

Obrazloženje:

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu slijedećeg sadržaja:

„ I. Utvrđuje se da je tuženikova Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 20. kolovoza 2021., a kojom odlukom je tužitelju otkazan ugovor o radu, nezakonita i nedopuštena.

II. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana, vratiti tužitelja na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.622,71 euro.“

2. Tuženik je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu, zbog, kako navodi svih žalbenih razloga, dakle zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.,70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženik u žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest ocjena dopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu, sadržanog u odluci tuženika donesenoj 20. kolovoza 2021. S tim u svezi predmet spora jest i zahtjev tužitelja da ga tuženik vrati na posao (rad).

6. Prvostupanjski je sud u ovom predmetu bio već donio presudu i to 3. travnja 2023., pod poslovnim brojem: Pr- 7072/2021-24 kojom je, kao i sada u pobijanoj presudi, utvrdio tuženikovu odluku o poslovno uvjetovanom otkazu tužitelju nedopuštenom te naložio vraćanje tužitelja na posao.

7. Odlučujući o žalbi tuženika protiv navedene presude, Županijski je sud u Splitu, dana 5. srpnja 2023., pod poslovnim brojem: Gž R- 309/2023-3 donio rješenje kojim je ukinuo pobijanu presudu od 3. travnja 2023., te vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ovo stoga jer je u konkretnom slučaju činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je na taj način bio ostvaren žalbeni razlog predviđen odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. ZPP-a.

8. S obzirom na prijedlog tuženika u žalbi na prvostupanjsku presudu od 15. studenoga 2024.,da drugostupanjski sud, podredno, ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, za reći je slijedeće. Odredbom članka 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 57/11.) koji je stupio na snagu 2. lipnja 2011. i koji se primjenjivao na postupke u kojima na dan stupanja na snagu ovog Zakona nije bila donesena prvostupanjska odluka, bio je dodan ZPP-u članak 437 a. koji je propisivao kako u postupku u parnicama iz radnih odnosa prvostupanjska se odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput. Kasnije je odredbom članka 80. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 25/13.). dalje ZID ZPP/13, koji je stupio na snagu 1. travnja 2013. dodan ZPP-u novi 366.a članak kojim je propisano da se prvostupanjska odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput.

9. S tim u svezi usput je za navesti kako se u sudskoj praksi postavilo pitanje na koje se predmete odnosi zabrana dvostrukog ukidanja prvostupanjskih presuda to je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020., pod poslovnim brojem Su-IV-308/2020, zauzeto slijedeće pravno mišljenje: „Zabrana dvostrukog ukidanja iz čl. 366. a Zakona o parničnom postupku odnosi se na sve parnične postupke u tijeku, a ne samo na one u kojima je po prvi put prvostupanjska presuda donesena nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2013.“

10. Slijedom navedenog razvidno je kako ovaj drugostupanjski sud ni u kom slučaju više ne može ukinuti pobijanu presudu Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr- 1544/2023-14 od 15. studenoga 2024., te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kako to predlaže u žalbi, makar i podredno, tuženik.

11. Nakon razmatranja žalbe tuženika, pobijane presude i dokazne građe koja se nalazi u predmetnom spisu prije svega je za istaknuti kako ispitujući predmetnu prvostupanjsku presudu i rješenje te postupak koji je prethodio njihovom donošenju ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

12. Između parničnih stranaka nije sporno da su dana 6. svibnja 2020. zaključile „Ugovor o radu člana uprave – direktora“ i to tužitelj kao član uprave – direktor (str. od 6. do 10. spisa). U članku 1. ugovora je navedeno kako se ugovor zasniva za poslove prodaje na francuskom tržištu, pregovora s kupcima i nabave materijala za termoformiranje te izvršne poslove na neodređeno vrijeme. Nadalje člankom 6. predmetnog ugovora određeno je koje će točno navedene poslove tužitelj kao član uprave – direktor obavljati u okviru svojih ovlasti.

13. U obrazloženju rješenja od 5. srpnja 2023., a kojim je ukinuta prva prvostupanjska presuda donesena u ovom predmetu, Županijski sud u Splitu naveo je i slijedeće:

„13. Ipak, kako se u konkretnom slučaju tužitelj u predmetnom ugovoru sa tuženikom navodi kao član uprave – direktor, te da se upravo ovim ugovorom određuje koje će poslove obavljati tužitelj kao član uprave – direktor, potrebno je svrnuti pozornost prvostupanjskom sudu na slijedeće. Odredbom članka 4. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23., dalje ZR), propisano je kako fizička osoba koja je prema propisu o trgovačkim društvima, kao član uprave ili izvršni direktor ili fizička osoba koja je u drugom svojstvu prema posebnom zakonu, pojedinačno i samostalno ili zajedno i skupno, ovlaštena voditi poslove poslodavca, može kao radnik u radnom odnosu obavljati određene poslove za poslodavca. Odredbom stavka 4. istog članka propisano je kako se na osobu iz stavka 3. ovoga članka ne primjenjuju odredbe ovog Zakona o ugovoru o radu na određeno vrijeme, prestanku ugovora o radu, otkaznom roku i otpremnini. Navedene odredbe članka 4. stavci 3. i 4. ZR-a definiraju zapravo pitanje menadžerskog ugovora.

14. U smislu ZR-a menadžer je fizička osoba koja je prema propisu o trgovačkim društvima, kao član uprave ili izvršni direktor ili fizička osoba koja je u drugom svojstvu prema posebnom zakonu, pojedinačno i samostalno ili zajedno i skupno ovlaštena voditi poslove poslodavca. Ta osoba može biti radnik u radnom odnosu te obavljati određene poslove za poslodavca. Dakle, osobe koje su menadžeri u smislu ZR-a, kao radnici u radnom odnosu mogu obavljati određene poslove za poslodavca, odnosno mogu biti u radnom odnosu, ali i ne moraju. Onda kada su menadžeri u smislu ZR-a u radnom odnosu, tada se na njih ne primjenjuju odredbe o ugovora o radu na određeno vrijeme, prestanku ugovora o radu, otkaznom roku i otpremnini. Kada menadžeri u smislu ZR-a nisu u radnom odnosu tada se na taj pravni odnos primjenjuje prije svega ono što je ugovoreno.

15. Menadžerski odnosi trgovačkog društva i člana uprave mogu se urediti ugovorom o radu, ugovorom o djelu ili nekim drugim ugovorom. Pri tome je za istaknuti kako sam naziv ugovora nije bitan već pravna priroda ugovornog odnosa što se ocjenjuje od slučaja do slučaja. Pravna priroda ugovornog odnosa može biti takva da će se u jednim slučajevima smatrati kako je zaključen samo menadžerski ugovor, a u nekim drugim slučajevima kako je sklopljen i menadžerski ugovor i ugovor o radu.

16. Mogućnost opoziva člana uprave tuženika kao trgovačkog društva s ograničenom odgovornošću propisana je odredbama članka 424. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 111/12., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22. i 18/23., dalje ZTD).

17. Naročito je za istaknuti da menadžer u smislu ZR-a koji je u radnom odnosu ima i status menadžera i status radnika. Za razjašnjenje radnopravnih odnosa između trgovačkog društva i menadžera (člana uprave) odlučno je to što je između njih ugovoreno, pa tako i što je ugovoreno kada trgovačko društvo opozove člana uprave. Naime i nakon opoziva s funkcije menadžer može ostati u radnom odnosu, na nekom drugom radnom mjestu, ako je takvo pravo ugovoreno. Ukoliko pak ugovor zaključen između trgovačkog društva i menadžera nema nikakve karakteristike ugovora o radu, odnosno ako menadžer nije u radnom odnosu sa trgovačkim društvom, tada njihove odnose treba u pravilu razriješiti putem odredaba Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.) i ZTD-a.

18. Dakle, za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski je sud trebao analizirati pravnu prirodu ugovornog odnosa tužitelja i tuženika, te nakon toga zauzeti stav je li u konkretnom slučaju njihov pravni odnos ima elemente samo menadžerskog ugovora ili je pak riječ i o menadžerskom ugovoru i ugovoru o radu. Za pravilan odgovor na pitanje o pravnoj prirodi ugovora zaključenog između parničnih stranaka potrebno je prethodno dati odgovor na pitanje je li tužitelj, nakon što mu je opozivom prestala funkcija člana uprave tuženika, može ostati raditi kod tuženika, jer mu je eventualno ugovoren radnopravni status, na koji ne utječe okolnost što mu je opozivom prestala funkcija člana uprave društva. U tom smislu je također za istaknuti da se u konkretnom slučaju čini svrsishodnim utvrditi je li na temelju ugovora zaključenog između parničnih stranaka, tužitelj u ugovornoj obvezi obavljati kakve poslove za tuženika, neovisno što je opozvan sa funkcije člana uprave.

19. Slijedom navedenog, a zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno na koji je način ostvaren žalbeni razlog predviđen odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. ZPP-a. Stoga je pobijanu presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 370. ZPP-a.“

14. Prvostupanjski je sud sada u ponovljenom postupku raspravio sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju od 5. srpnja 2023., odnosno postupio je u suglasju sa odredbom članka 377. stavak 2. ZPP-a.

15. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno iz isprava koje se nalaze u spisu proizlazi slijedeće:

- da su tužitelj i tuženik dana 6. svibnja 2020. zaključili ugovor, naslova ugovor o radu člana uprave - direktora, kojim je u članku I. navedeno da se zasniva radni odnos između poslodavca i člana uprave – direktora za poslove prodaje na francuskom tržištu, pregovore s kupcima i nabave materijala za termoformiranje te izvršne poslove na neodređeno vrijeme,

- da je 27. svibnja 2021., održana sjednica izvanredne skupštine tuženika, na kojoj je sjednici donesena odluka kojom se opoziva član uprave NĐD (tužitelj), te da odluka na snagu stupa danom donošenja,

- da je dana 20. kolovoza 2021. tuženik donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu kojom je otkazan ugovor o radu tužitelju,

- da je protiv navedene odluke tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava kojeg tuženik nije prihvatio,

- da je tužitelj i nakon opozivanja s funkcije člana uprave nastavio raditi kod tuženika iste poslove koje je radio i do opoziva s funkcije člana uprave, sve do donošenja odluke o otkazu.

16. Nadalje, prvostupanjski je sud na temelju rezultata dokaznog postupka zaključio kako predmetni ugovor zaključen između parničnih stranaka 6. svibnja 2020. ima elemente menadžerskog ugovora ali isto tako i ugovora o radu. Ovaj zaključak prvostupanjski je sud argumentirano obrazložio posebno u odlomku 17. 1. obrazloženja prvostupanjske presude. Također prvostupanjski je sud zaključio i valjano obrazložio kako je tuženik donio spornu odluku o otkazu radi nesuglasica između 4 člana društva (pored ostalih i tužitelja), a ne radi zakonskih pretpostavki koje se vežu za poslovno uvjetovani otkaz. Naime odredbom članka 115. stavak 1. točka 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23., dalje ZR) je propisano kako poslodavac može otkazati ugovor o radu ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Prvostupanjski sud zaključuje i obrazlaže kako je iz sadržaja spornog otkaza ugovora o radu razvidno kako tuženik daje otkaz tužitelju ne iz razloga što bi bile ispunjenje zakonske pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz (članak 115. stavak 1. točka 1. ZR-a), već stoga što je na izvanrednoj skupštini tuženika donesena odluka o opozivanju tužitelja s funkcije člana uprave. Slijedom navedenog prvostupanjski sud zaključuje kako u predmetnom slučaju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužitelju, a u svakom slučaju da ih tuženik nije dokazao. U tom smislu je za napomenuti kako je odredbom članka 135. stavak 3. ZR-a propisano kako u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu. Sukladno iznijetom, prvostupanjski sud smatra kako je sporni otkaz nedopušten te donosi sada pobijanu presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev.

17. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

18. Tuženik u žalbi u bitnome osporava navedena utvrđenja prvostupanjskog suda na temelju kojih je sud konačno zaključio kako je sporni otkaz ugovora o radu nedopušten. Naime tuženik i u žalbi ustraje u tvrdnjama kako nakon opoziva tužitelja kao člana uprave - direktora (za određeno područje), isti više nije mogao ostati u radnom odnosu sa tuženikom. Pored toga žalitelj ističe da tužitelju radni odnos nije prestao samo zbog činjenice njegovog opoziva s mjesta člana uprave, nego i zato što mu je otkaz dan zbog poslovno uvjetovanih razloga, pri tome sugerirajući da su se za ovaj otkaz ispunile zakonom predviđene pretpostavke.

19. U svezi s navedenim žalbenim razlozima za reći je slijedeće. Prvostupanjski je sud, kao što je već navedeno, pravilno utvrdio kako je tužitelj i nakon tuženikove odluke o njegovom opozivu kao člana uprave nastavio raditi i obavljati ugovorom o radu definirane poslove (poslovi prodaje na francuskom tržištu, pregovori s kupcima, nabava materijala i dr.). Uostalom, da je tome tako proizlazi na koncu i iz postupanja samog tuženika koji tužitelju nakon gotovo 3 mjeseca od opoziva kao člana uprave (27. svibnja 2021.) daje poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu (20. kolovoza 2021.).

20. 1.

Redoviti otkaz ugovora o radu tužiteljici (poslovno uvjetovani otkaz) predviđen je odredbom članka 115. stavak 1. točka 1. ZR-a. Ovom je odredbom naime propisano kako poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Tuženik kao poslodavac je taj koji je na nedvojben način, izvan svake realne sumnje, trebao dokazati da su se u konkretnom slučaju ispunile upravo navedene pretpostavke, a ovo na temelju odredbe članka 135. stavak 3. ZR-a (teret dokazivanja u radnim sporovima). No, ne da tuženik to nije dokazao već u spornoj odluci o otkazu uopće ne navodi koji su to gospodarski, tehnološki ili organizacijski razlozi doveli do toga da je prestala potreba za obavljanjem poslova koje je do otkaza obavljao tužitelj. Istina, u obrazloženju sporne odluke o otkazu tuženik navodi da je opozivom tužitelja kao člana uprave prestala potreba za njegovim radom na koji način je ostvaren organizacijski razlog za poslovno uvjetovani otkaz. Međutim, prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda sama činjenica da je tužitelj opozvan kao član uprave ne znači, a svakako ne bezuvjetno, da je ostvaren organizacijski razlog za redoviti otkaz tužitelju zbog poslovno uvjetovanih razloga, jer za ponoviti je, tužitelj je nastavio raditi kod tužitelja i nakon njegovog opoziva kao člana uprave.

20. 2. Odredbom članka 120. stavak 1. ZR-a, propisano je kako otkaz mora biti u pisanom obliku, dok je odredbom stavka 2. istog članka određeno da poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz. Poslodavac se ne može osnovano pozivati na ono što ne sadržava obrazloženje odluke jer se radnika ne smije dovoditi u situaciju da sam istražuje razloge otkaza. Dakle, poslodavac nema ovlast naknadno dodavati razloge za otkaz pa tako niti tijekom trajanja parničnog postupka što uključuje i postupak po žalbi. Stoga je osobito bitno da se opravdani razlozi za otkaz koji postoje u vrijeme donošenje odluke o otkazu jasno i nedvosmisleno navedu u obrazloženju otkaza te da se za te razloge navedu i dokazi koji opravdavaju takav otkaz. Slijedom navedenog u bitnome je za zaključiti kako se poslodavac ne može osnovano pozivati na ono što obrazloženje odluke o otkazu ne sadržava. Kako je obrazloženje sporne odluke o otkazu manjkavo u smislu da tužitelj ne može iz njegovog sadržaja ispitati i provjeriti njegovu valjanost, to je i s ovog aspekta sporni otkaz nedopušten. Usput je za reći i to da ukoliko je pisano obrazloženje otkaza ugovora o radu dvosmisleno ili nejasno, takvo obrazloženje valja tumačiti u korist radnika, što znači da u slučaju nejasnoća treba primijeniti načelo in favorem laboratores.

21. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju, prvostupanjski je sud na točno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je u točki I. izreke pobijane presude sporni otkaz utvrdio nedopuštenim odnosno nezakonitim.

22. 1. Prvostupanjski je sud u točki II. izreke pobijane presude naložio tuženiku da vrati tužitelja na posao koji odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. Ova odluka donesena je u suglasju sa odredbom članka 124. stavak 1. ZR- a. Naime ovom je odredbom propisano da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao.

22. 2. Tuženik u žalbi navodi kako sud ne može vratiti tužitelja na poslove koji se tiču vođenja poslova društva, jer da prema odredbi članka 432. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima , uprava društva je ta koja svojom odlukom imenuje članove društva. S tim u svezi je za reći kako tužitelj ni ne traži, niti prvostupanjski sud dosuđuje vraćanje tužitelja na posao kao člana uprave – direktora tuženika. Stoga je i ovaj žalbeni razlog tuženika neosnovan.

22. 3. Žalitelj također ističe kako je tužitelj rođen 1952. sugerirajući da je zbog dobi prestao radni odnos tužitelja kod tuženika. Zaista odredbom članka 112. stavak 4. ZR-a propisano je da radni odnos prestaje kada radnik navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore. No, u konkretnom slučaju predmetni ugovor o radu zaključen je 6. svibnja 2020. dakle, nakon što je tužitelj navršio 65 godina života, pa sugestija tuženika kako je radni odnos tuženika prestao stoga što je isti navršio 65 godina života nije za prihvatiti. Naime upravo su same stranke zaključenjem predmetnog ugovora o radu dogovorile drugačije, tj. da je tužitelj u radnom odnosu sa tuženikom neovisno o tome što je navršio 65 godina života.

23. Odluka o parničnom trošku iz točke III. izreke pobijane presude donesena je u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

24. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu žalbe te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić