Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-398/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja TČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vizentin Brnabić & Rus j.t.d. iz Rijeke, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-939/2019-44 od 26. siječnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e
I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, dok se žalba tuženika djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća kao osnovana te se presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-939/2019-44 od 26. siječnja 2024.:
- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu utvrđenja ništetnosti članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 557/06 od 21. travnja 2006., te točkama III. i VI. izreke,
- potvrđuje se rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe,
- preinačuje se u točki I. izreke presude u dijelu u kojem je utvrđena ništetnim odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 557/06 od 21. travnja 2006., te točkama II., IV., V. i VII. izreke tako da se sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 557/06 od 21.04.2006.sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi:“… u kunskoj protuvrijednosti od 216.837,367 obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.“ II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 13.936,77 EUR/105.006,77 kuna preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:
0,78 EUR / 5,88 HRK od 15.5.2006
7,38 EUR / 55,59 HRK od 14.6.2006
1,81 EUR / 13,67 HRK od 13.7.2006
4,72 EUR / 35,54 HRK od 14.9.2006
5,64 EUR / 42,50 HRK od 13.10.2006
26,08 EUR / 196,49 HRK od 13.11.2008
0,13 EUR / 0,98 HRK od 1.1.2009
48,35 EUR / 364,28 HRK od 15.1.2009
48,77 EUR / 367,43 HRK od 13.2.2009
30,73 EUR / 231,54 HRK od 16.3.2009
34,94 EUR / 263,26 HRK od 15.4.2009
35,78 EUR / 269,58 HRK od 15.5.2009
28,54 EUR / 215,02 HRK od 15.6.2009
29,80 EUR / 224,55 HRK od 15.7.2009
20,80 EUR / 156,69 HRK od 14.8.2009
30,82 EUR / 232,20 HRK od 15.9.2009
22,46 EUR / 169,23 HRK od 15.10.2009
27,66 EUR / 208,43 HRK od 13.11.2009
27,00 EUR / 203,45 HRK od 15.12.2009
41,59 EUR / 313,36 HRK od 15.1.2010
50,96 EUR / 383,94 HRK od 15.2.2010
48,93 EUR / 368,68 HRK od 15.3.2010
58,24 EUR / 438,81 HRK od 15.4.2010
75,15 EUR / 566,25 HRK od 14.5.2010
78,96 EUR / 594,89 HRK od 15.6.2010
99,01 EUR / 745,98 HRK od 15.7.2010
98,34 EUR / 740,93 HRK od 16.8.2010
139,91 EUR / 1.054,15 HRK od 15.9.2010
115,70 EUR / 871,77 HRK od 15.10.2010
121,31 EUR / 914,02 HRK od 15.11.2010
152,76 EUR / 1.150,96 HRK od 15.12.2010
155,20 EUR / 1.169,33 HRK od 15.1.2011
145,52 EUR / 1.096,41 HRK od 15.2.2011
151,39 EUR / 1.140,67 HRK od 15.3.2011
151,71 EUR / 1.143,06 HRK od 15.4.2011
169,61 EUR / 1.277,93 HRK od 15.5.2011
207,65 EUR / 1.564,54 HRK od 15.6.2011
250,94 EUR / 1.890,72 HRK od 15.7.2011
301,58 EUR / 2.272,23 HRK od 15.8.2011
226,16 EUR / 1.703,98 HRK od 15.9.2011
200,79 EUR / 1.512,87 HRK od 15.10.2011
202,50 EUR / 1.525,73 HRK od 15.11.2011
206,01 EUR / 1.552,21 HRK od 15.12.2011
227,93 EUR / 1.717,35 HRK od 15.1.2012
234,54 EUR / 1.767,11 HRK od 15.2.2012
227,37 EUR / 1.713,14 HRK od 15.3.2012
226,31 EUR / 1.705,10 HRK od 15.4.2012
229,96 EUR / 1.732,65 HRK od 15.5.2012
236,30 EUR / 1.780,40 HRK od 15.6.2012
228,43 EUR / 1.721,08 HRK od 15.7.2012
226,27 EUR / 1.704,81 HRK od 15.8.2012
206,93 EUR / 1.559,11 HRK od 15.9.2012
223,63 EUR / 1.684,93 HRK od 15.10.2012
231,42 EUR / 1.743,61 HRK od 15.11.2012
226,27 EUR / 1.704,86 HRK od 15.12.2012
220,10 EUR / 1.658,31 HRK od 15.1.2013
217,98 EUR / 1.642,39 HRK od 15.2.2013
215,79 EUR / 1.625,90 HRK od 15.3.2013
231,22 EUR / 1.742,16 HRK od 15.4.2013
208,56 EUR / 1.571,41 HRK od 15.5.2013
204,87 EUR / 1.543,61 HRK od 15.6.2013
207,11 EUR / 1.560,46 HRK od 15.7.2013
204,80 EUR / 1.543,04 HRK od 15.8.2013
213,11 EUR / 1.605,70 HRK od 15.9.2013
218,51 EUR / 1.646,33 HRK od 15.10.2013
221,15 EUR / 1.666,24 HRK od 15.11.2013
230,52 EUR / 1.736,86 HRK od 15.12.2013
221,10 EUR / 1.665,88 HRK od 15.1.2014
215,93 EUR / 1.626,92 HRK od 15.2.2014
221,35 EUR / 1.667,74 HRK od 15.3.2014
216,63 EUR / 1.632,18 HRK od 15.4.2014
209,86 EUR / 1.581,22 HRK od 15.5.2014
211,32 EUR / 1.592,22 HRK od 15.6.2014
216,15 EUR / 1.628,61 HRK od 15.7.2014
220,01 EUR / 1.657,65 HRK od 15.8.2014
221,00 EUR / 1.665,10 HRK od 15.9.2014
225,13 EUR / 1.696,23 HRK od 15.10.2014
231,06 EUR / 1.740,94 HRK od 15.11.2014
232,18 EUR / 1.749,36 HRK od 15.12.2014
233,05 EUR / 1.755,93 HRK od 15.1.2015
232,60 EUR / 1.752,56 HRK od 15.2.2015
232,60 EUR / 1.752,56 HRK od 15.3.2015
232,60 EUR / 1.752,56 HRK od 15.4.2015
232,60 EUR / 1.752,56 HRK od 15.5.2015
232,60 EUR / 1.752,56 HRK od 15.6.2015
232,61 EUR / 1.752,58 HRK od 15.7.2015
232,60 EUR / 1.752,56 HRK od 15.8.2015
232,60 EUR / 1.752,56 HRK od 15.9.2015 pa do isplate,
počam od 01.06.2005. godine do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa do 30.06.2019. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena , a sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 9.332,11 Eur – 70.313,16 kn 1 preplaćen s osnove ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
140,74 EUR / 1.060,44 HRK od 15.10.2008
146,54 EUR / 1.104,09 HRK od 13.11.2008
139,38 EUR / 1.050,18 HRK od 15.12.2008
151,48 EUR / 1.141,33 HRK od 15.1.2009
151,52 EUR / 1.141,62 HRK od 13.2.2009
147,50 EUR / 1.111,33 HRK od 16.3.2009
148,41 EUR / 1.118,17 HRK od 15.4.2009
148,57 EUR / 1.119,42 HRK od 15.5.2009
146,94 EUR / 1.107,13 HRK od 15.6.2009
147,19 EUR / 1.109,04 HRK od 15.7.2009
200,58 EUR / 1.511,26 HRK od 14.8.2009
203,69 EUR / 1.534,70 HRK od 15.9.2009
201,05 EUR / 1.514,79 HRK od 15.10.2009
202,65 EUR / 1.526,89 HRK od 13.11.2009
202,41 EUR / 1.525,09 HRK od 15.12.2009
206,94 EUR / 1.559,19 HRK od 15.1.2010
209,83 EUR / 1.580,96 HRK od 15.2.2010
209,17 EUR / 1.576,00 HRK od 15.3.2010
212,04 EUR / 1.597,62 HRK od 15.4.2010
217,27 EUR / 1.637,05 HRK od 14.5.2010
218,42 EUR / 1.645,71 HRK od 15.6.2010
224,64 EUR / 1.692,54 HRK od 15.7.2010
224,39 EUR / 1.690,63 HRK od 16.8.2010
237,29 EUR / 1.787,88 HRK od 15.9.2010
229,70 EUR / 1.730,71 HRK od 15.10.2010
231,40 EUR / 1.743,52 HRK od 15.11.2010
135,52 EUR / 1.021,09 HRK od 15.12.2010
135,88 EUR / 1.023,81 HRK od 15.1.2011
134,20 EUR / 1.011,11 HRK od 15.2.2011
135,13 EUR / 1.018,17 HRK od 15.3.2011
135,14 EUR / 1.018,22 HRK od 15.4.2011
138,13 EUR / 1.040,71 HRK od 15.5.2011
144,53 EUR / 1.088,94 HRK od 15.6.2011
151,81 EUR / 1.143,84 HRK od 15.7.2011
121,76 EUR / 917,41 HRK od 15.8.2011
112,06 EUR / 844,33 HRK od 15.9.2011
108,77 EUR / 819,49 HRK od 15.10.2011
108,93 EUR / 820,75 HRK od 15.11.2011
109,32 EUR / 823,69 HRK od 15.12.2011
112,06 EUR / 844,30 HRK od 15.1.2012
112,84 EUR / 850,19 HRK od 15.2.2012
111,87 EUR / 842,86 HRK od 15.3.2012
111,67 EUR / 841,39 HRK od 15.4.2012
112,07 EUR / 844,38 HRK od 15.5.2012
112,81 EUR / 849,99 HRK od 15.6.2012
111,74 EUR / 841,94 HRK od 15.7.2012
111,40 EUR / 839,36 HRK od 15.8.2012
108,88 EUR / 820,37 HRK od 15.9.2012
110,94 EUR / 835,88 HRK od 15.10.2012
111,85 EUR / 842,73 HRK od 15.11.2012
111,13 EUR / 837,31 HRK od 15.12.2012
110,28 EUR / 830,91 HRK od 15.1.2013
109,94 EUR / 828,33 HRK od 15.2.2013
109,59 EUR / 825,73 HRK od 15.3.2013
111,47 EUR / 839,90 HRK od 15.4.2013
108,54 EUR / 817,79 HRK od 15.5.2013
108,00 EUR / 813,72 HRK od 15.6.2013
108,20 EUR / 815,21 HRK od 15.7.2013
107,83 EUR / 812,46 HRK od 15.8.2013
108,80 EUR / 819,77 HRK od 15.9.2013
109,40 EUR / 824,31 HRK od 15.10.2013
109,65 EUR / 826,17 HRK od 15.11.2013
110,74 EUR / 834,39 HRK od 15.12.2013
109,49 EUR / 824,92 HRK od 15.1.2014 pa do isplate,
počam od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa 30.06.2019. po stopi od 6,54% godišnje, odnosno od 01.07.2019. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, , a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poen , a sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.989,88 EUR-52.665,25 KN ime razlike glavnice utvrđene na 30.09.2015. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30.09.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa do 30.06.2019.po stopi od 6,54% godišnje, odnosno od 01.07.2019 do 31.12.2022. po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena , a sve u roku od 15 dana.“
II. Svaka stranka snosi svoje troškove.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio da su ništetne odredbe članka 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 557/06 od 21. travnja 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi: "... u kunskoj protuvrijednosti od 216.837,367 obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita." i " ... u kunskoj protuvrijednosti 1.087,08 CHF obračunatoj po srednjem tečaj HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja." U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 13.936,77 eura/105.006,77 kuna preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine preplaćene iznose kako je to specificirano. U točki III. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu koja glasi: "... promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. ...". U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 9.332,11 eura/70.313,16 kuna preplaćen s osnova ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja teče na pojedine mjesečne iznose kako je to specificirano. U točki V. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 6.989,88 eura/52.665,25 kuna na ime razlike glavnice utvrđene na 30. rujna 2015., zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate. U točki VI. izreke odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 2.179,66 eura/16.422,63 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. U točki VII. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 3.679,86 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 26. siječnja 2024. do isplate.
1.1. Prvostupanjski sud je u sklopu naprijed navedene presude donio i rješenje čija izreka glasi:
„Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 15. studenog 2023.“
2. Protiv točke VI. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 5. veljače 2024. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da usvoji navedeni dio tužbenog zahtjeva ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Protiv točaka I., II., III., IV., V., i VII. izreke presude i protiv rješenja pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 12. veljače 2024. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te ga obveže da mu naknadi troškove postupka.
4. Odgovori na žalbe nisu dani.
5. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.
6. I tužitelj i tuženik u svojim žalbama navode kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je proturječna sama sebi i razlozima presude te su razlozi nejasni i proturječni. Tužitelju je nejasno u kojem dijelu je sud odbio tužitelja u pobijanoj točki VI. izreke jer da niti jedan po tužitelju zatraženi iznos nije umanjen. Tuženik ocjenjuje da je navedena bitna povreda počinjena time što je odlučujući o prigovoru zastare prvostupanjski sud naveo kako zastara počinje teći od pravomoćnosti presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, a da se takav stav može primijeniti samo na one ugovore o kreditu koji nisu konvertirani, a ne i na konvertirane CHF kredite. Isto tako, da nisu dani valjani razlozi za primjenu članka 502.c, članaka 106.a stavak 6., 190. i 191. ZPP-a.
6.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer iz odluke prvostupanjskog suda jasno proizlazi koji dio tužbenog zahtjeva je odbijen i po kojoj osnovi, a u odnosu na tuženika jasno je prvostupanjski sud izrazio svoje stajalište u odnosu na primjenu odredaba ZPP-a na koje se poziva tuženik, pa je prvostupanjsku odluku moguće ispitati.
6.2. Tužitelj također smatra da je prvostupanjski sud u odbijajućem dijelu počinio i bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a, dakle, da je prekoračio tužbeni zahtjev jer da preplata koja je priznata tužitelju prilikom konverzije nema nikakve veze s tužiteljevom tražbinom i početno ugovorenim CHF kreditom. I tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio navedenu bitnu povredu pri čemu posebno ne daje obrazloženje za istu, ali se iz sadržaja žalbe tuženika u tom dijelu može zaključiti da je do prekoračenja tužbenog zahtjeva došlo zbog pogrešne primjene odredbi ZPP-a kojim je dopuštena preinaka tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka.
6.3. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio niti navedenu bitnu povredu, a koju čini ako je presudom prekoračen tužbeni zahtjev. U konkretnom slučaju tužbeni zahtjev nije prekoračen na način kako to navode stranke.
6.4. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud povodom žalbi stranaka pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a.
7. Tuženik je žalbu podnio i zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, koju čini suda ako u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
7.1. Tuženik smatra da je pogrešno primijenjena odredba članka 502.n stavak 1. ZPP- a kojom je propisano da će nakon donošenja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud u nastavljenim postupcima biti vezan tim pravnim shvaćanjem. Pri tome se tuženik poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos- 1/2019 u kojem da je izražen stav da korisnici kredita koji su izvršili konverziju prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.; dalje: ZID ZPK/15) nemaju pravo na bilo kakva daljnja potraživanja preplate osim u eventualnim okolnostima računski netočno provedene konverzije ili u okolnostima eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja. Tužitelj da nije tvrdio da konverzija nije napravljena zakonito i računski točno.
7.2. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, jer potrošači koji su izvršili konverziju kredita iz valute CHF u valutu EUR prema ZID ZPK/15 imaju pravo na utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora u kojem je glavnica bila vezana uz valutu CHF, pa i na isplatu daljnje preplate ukoliko dokažu da konverzija nije izvršena sukladno ZID ZPK/15. Time što je sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kako je on postavljen, između ostalog i na isplatu, nije učinjena navedena bitna povreda.
8. Tuženik se poziva i na pogrešnu primjenu članaka 109. i 201. ZPP-a. Ovu bitnu povredu vidi u tome što da je tužbom kojom se traži djelomično utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu trebao biti obuhvaćen i založni dužnik s obzirom da je i on stranka Ugovora, te da je prema mišljenju tuženika isti s tužiteljem jedinstveni suparničar u smislu članka 201. ZPP-a.
8.1. Stranke Ugovora o kreditu, a čije se djelomično utvrđenje ništetnosti traži su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dok založni dužnik ne može biti stranka u ovakvom postupku. On je kao založni dužnik osigurao povrat potraživanja tuženika, ali iz osnovnog Ugovora o kreditu on nema nikakvih prava niti obveza u smislu plaćanja mjesečnih anuiteta, bilo prava na povrat novčanog iznosa koji bi bio preplaćen temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a niti u tom pravcu može pregovarati prilikom zaključenja ugovora.
9. Nadalje, tuženik navodi da je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 260. stavak 1. ZPP-a kojim je propisano da će sud odrediti hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili će ih podnijeti i pismeno prije rasprave. Tuženik smatra da je navedena bitna povreda počinjena time što prvostupanjski sud nije usmeno saslušao knjigovodstveno-financijskog vještaka na primjedbe koje je tuženik iznio na njegov nalaz i mišljenje.
9.1. U odnosu na navedeno, treba reći da nije počinjena navedena bitna povreda obzirom da je vještak dao pismeno očitovanje na primjedbe kako tužitelja, tako i tuženika, a da tuženik nije predlagao usmeno saslušanje vještaka niti u svom podnesku kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, a niti na glavnoj raspravi 13. prosinca 2023. kada je ista zaključena.
10. Tuženik se poziva i na bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. u svezi sa člankom 106.a stavak 6. ZPP-a kojim je propisano da ako osoba iz stavka 5. ovog članka (državna tijela, državno odvjetništvo, odvjetnici, javni bilježnici, sudski vještaci, sudski procjenitelji, sudski tumači, stečajni upravitelji, povjerenici te pravne osobe) podnesak ne podnese u elektroničkom obliku, sud će podnositelju naložiti da u roku od 8 dana podnesak dostavi u elektroničkom obliku. Ako podnositelj ne dostavi podnesak u elektroničkom obliku u određenom roku, smatrat će se da je podnesak povučen.
10.1. Ovu bitnu povredu tuženik ne obrazlaže, ali ju povezuje sa pogrešnom primjenom članka 190. i 191. ZPP-a kojima je regulirana preinaka tužbe, pa se može zaključiti da se referira na podnesak tužitelja od 15. studenog 2023. kojim je nakon provedenog vještačenja tužitelj postavio konačni tužbeni zahtjev, a kojim je djelomično povećao tužbeni zahtjev za isplatu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev u tužbi. Dakle, u osnovi se osporava pravilnost primjene odredbi ZPP-a o preinaci tužbe jer da je preinaka dozvoljena nakon zaključenja prethodnog postupka, a da za to nisu bili ispunjeni uvjeti propisani člankom 190. ZPP-a, obzirom da je već prilikom podnošenja tužbe tužitelj imao sve podatke potrebne za izračun visine svojih zahtjeva.
10.2. Podnesak kojim je djelomično preinačio tužbu tužitelj je podnio u elektroničkom obliku pa nije počinjena relativno bitna povreda iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 106.a stavak 6. ZPP-a. Što se tiče preinake tužbe, prvostupanjski sud navodi da je istu dopustio jer je tek po provođenju financijskog vještačenja tužitelj mogao konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva. Pri tome se prvostupanjski sud pozvao i na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-162/2021 od 26. studenog 2021. koji glasi: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“. Ovaj sud u cijelosti prihvaća navedeni zaključak prvostupanjskog suda pa nisu pogrešno primijenjene odredbe članaka 190. i 191. ZPP-a.
11. Tuženik se poziva i na pogrešnu primjenu članka 502.c ZPP-a jer da tužitelj nije dokazao da je sredstva kredita trošio u potrošačku svrhu, dakle, osporava svojstvo potrošača, zbog čega da se na konkretan Ugovor o kreditu ne bi mogao primijeniti članak 502.c ZPP-a, jer tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Niti ova bitna povreda nije učinjena, jer je prvostupanjski sud pravilno na temelju sadržaja Ugovora o kreditu, a i na temelju iskaza tužitelja zaključio da se radi o potrošačkom kreditu. Prvostupanjski sud navodi da je člankom 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.; dalje: ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja da proizlazi kako tužitelj ima status potrošača jer je isti fizička osoba i jer je Ugovor o kreditu namjenski kredit podignut za kupnju stana u [adresa], koji stan se nije iznajmljivao i na kojoj adresi nije registriran obrt niti trgovačko društvo. Stoga da je tužitelj predmetni pravni posao sklopio isključivo u osobne svrhe, a suprotno tome tuženik nije dokazao. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.
12. Predmet spora je utvrđenje ništetnima odredbi članaka 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 557/06 od 21. travnja 2006. (dalje: Osnovni ugovor) kojim je valuta vezana uz CHF i kojim je ugovorena tijekom otplate kredita promjenjivost redovne kamate u skladu s promjenama odluka tuženika o kamatnim stopama. Temeljem tih utvrđenja traži se isplata više plaćenog s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 13.936,77 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i iznosa od 9.332,11 eura po osnovu ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te isplata razlike u glavnici u iznosu od 9.169,54 eura.
12.1. Tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, istaknuo je prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe na utvrđenje, obzirom da je Osnovni ugovor konvertiran temeljem članka 19.c ZID ZPK/15, pa temeljem toga i pravo na bilo kakvu isplatu. Osporen je status potrošača tužitelju, te je istaknut prigovor zastare kako u odnosu na prvotno postavljen tužbeni zahtjev, tako i u odnosu na preinačen tužbeni zahtjev.
12.2. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio:
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 21. travnja 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 557/06 kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos 216.837,37 CHF protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita,
- da je kredit odobren kao namjenski za kupovinu stana,
- da je ugovorena redovna kamata od 4,50% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (članak 2. Osnovnog ugovora),
- da je otplata kredita ugovorena na 30 godina u jednakim mjesečnim anuitetima od po 1.087,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu (članak 7. Osnovnog ugovora),
- da je 14. siječnja 2016. zaključen Dodatak Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak ugovora) temeljem ZID ZPK/15,
- da je na dan 30. rujna 2015. neotplaćena glavnica iznosila u kunskoj protuvrijednosti 1.285.297,65 kuna te je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju na dan uplate veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom u EUR do 30. rujna 2015. pa ta razlika predstavlja preplatu u visini od 16.422,63 kune,
- da je nedospjela glavnica 120.429,52 eura,
- da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke,
- da je predmetni postupak pravomoćno okončan na način da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik, koji je bio tuženik i u kolektivnom sporu, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.,
- da je u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF odluka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.
- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović-Butković proizlazi da je po osnovu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli osnovni kredit do dana konverzije preplaćen za iznos od 13.936,77 eura, po osnovi ništetnih odredbi o kamatnoj stopi za iznos od 9.332,11 eura, a da je zbroj plaćene glavnice u CHF po početnom tečaju i preostale glavnice u eurima po tekućem tečaju za 9.169,54 eura/69.087,90 kuna veća od početne glavnice u CHF po početnom tečaju,
- da je po konverziji kao preplata tužitelju priznat iznos od 16.442,63 kune, odnosno 2.179,66 eura.
12.3. Kao što je već naprijed rečeno, prvostupanjski sud je utvrdio kako je tužitelj potrošač zbog čega se osnovano poziva na članak 502.c ZPP-a prilikom utvrđenja ništetnosti odredbi Osnovnog ugovora koje se odnose na promjenjivost kamatne stope tijekom otplate kredita na temelju jednostrane odluke tuženika i na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli na temelju koje je glavnica bila vezana uz CHF. Ugovor je zaključen kao namjenski ugovor za kupnju stana, tužitelj je u svom iskazu potvrdio za što je podigao navedeni kredit, a tuženik nije sudu pružio nikakve činjenice niti dokaze kojima bi bio doveden u sumnju status tužitelja kao potrošača u smislu članka 3. ZZP/03.
12.4. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza zaključio da je ništetna odredba članka 7. Osnovnog ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, kao i članka 2. Osnovnog ugovora koji se odnosi na način promjene kamatne stope tijekom otplate kredita, jer iz iskaza tužitelja proizlazi kako se o spornim odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te mu nisu objašnjeni parametri i metode promjene kamatne stope, kao što nije upoznat niti s povećanim rizikom zaključenja ugovora o kreditu u kojem je obveza kredita vezana uz valutu CHF. Ugovor je sastavio tuženik, dakle radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Ništetna je odredba kojom je ugovoreno vraćanje kredita pri čemu se vraća protuvrijednost mjesečnog iznosa navedenog u otplatnom platnu u CHF, ali prema tečaju kreditora u vrijeme plaćanja, što je mjesečnu obvezu vraćanja povećalo zbog promjene tečaja u odnosu na početni tečaj po kojemu joj je obračunat i isplaćen kredit.
12.5. Međutim, utvrđenje prvostupanjskog suda nepravilno je u odnosu na članak 2. Osnovnog ugovora, odnosno tužitelj traži utvrđenje ništetnom odredbe članka 1. Osnovnog ugovora, jer sadržaj te odredbe glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti od 216.837,367 obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.“ i razlikuje se od članka 2. Osnovnog ugovora koji nema navedeni sadržaj. Dakle, sadržajno tužitelj traži utvrđenje ništetnim članka 1. Osnovnog ugovora kojim je određen predmet ugovora, odnosno utvrđena je visina kredita te je ista izražena kao kunska protuvrijednost 216.837,367 obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Kada bi se ta odredba utvrdila ništetnom, tada ne bi bilo predmeta ugovora, pa stoga ugovor ne bi niti nastao. Tužitelj je primio kunsku protuvrijednost od 216.837,367 obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i ta odredba sama po sebi nije ništetna i ne dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.
12.6. U odnosu na prigovor kako tužitelj nema pravni interes tražiti utvrđenje Osnovnog ugovora ništetnim s obzirom da je zaključen Dodatak ugovoru, prvostupanjski sud se pozvao na stajalište izneseno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. prema kojemu i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu pri čemu treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pozvao se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. u kojoj je iznesen stav da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK-a ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.
12.7. Nakon provedenog vještačenja, a prema kojem je zadatak vještaka bio da izračuna koliko je tužitelj preplatio s osnova ništetnih odredbi Osnovnog ugovora zbog porasta tečaja CHF i kamatne stope na više, prvostupanjski sud zaključuje da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno da konverzijom tužitelju nije vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više preplatio, a tuženik primio. Iz sadržaja Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija da ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlaze iz nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Dodatkom ugovoru da se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka. Konverzija da se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK-a da ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne, odnose među strankama. Konverzija da ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještanje ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a da na to ne ukazuje niti ZID ZPK/15 niti se to može iščitati iz Dodatka ugovoru. Preplata u konverziji da predstavlja razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom EUR kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužitelj platio, a to su anuiteti koji su obračunati primjenom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, dakle, da u Dodatku ugovoru tužitelju nisu priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.
12.8. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na rješidbu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., te se tijek zastare od pet godina vezuje uz pravomoćnost presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, pa u odnosu na zahtjev za isplatu temeljem ništetnih odredbi o kamatnoj stopi da zastara počinje teći 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu 14. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 22. svibnja 2019., to da zastara nije istekla prije podnošenja tužbe. U odnosu na preinačenu tužbu u smislu traženja više plaćenog nego u odnosu na tužbu da tužitelj nije postavio neki novi tužbeni zahtjev, već tražbine koje je pravovremeno utužio je sam precizirao sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke.
12.9. Kako je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i kamatnim stopama promjenjivim temeljem jednostrane odluke banke, to je sukladno vještačenju dosudio tužitelju, a primjenom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) iznos od 13.936,77 eura i iznos od 9.332,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja mjesečnih anuiteta u utuženom razdoblju kao dana dospijeća pa do isplate.
12.10. Tužitelj je zatražio i razliku između nedospjele glavnice u CHF po početnom tečaju i konvertirane glavnice u EUR po tekućem tečaju, a što prema nalazu vještaka iznosi 9.169,54 eura. Navedeni novčani iznos prvostupanjski sud je dosudio tužitelju, ali u iznosu od 6.989,88 eura jer po njegovom mišljenju tužitelj opravdano potražuje razliku obračunate preostale glavnice na dan 30. rujna 2015. jer je tuženik obračun preostale glavnice na navedeni dan vršio po tečaju CHF na taj dan, koji se tečaj ne može primijeniti zbog ništetnosti odredbe valutne klauzule u CHF, već je trebalo primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF između stranaka. Navedeno potraživanje tužitelja je prvostupanjski sud umanjio za preplatu utvrđenu po konverziji u iznosu od 16.422,63 kune/2.179,66 eura pa mu je dosudio iznos od 6.989,88 eura, dok je odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 2.179,66 eura po toj osnovi.
12.11. Na dosuđene iznose, dosuđena je zakonska zatezna kamata od dana uplate mjesečno više plaćenog iznosa do isplate, a na iznos više plaćene glavnice od 30. rujna 2015. do isplate s pozivom na članak 1115. ZOO-a jer prvostupanjski sud ocjenjuje da je tuženik bio nepošten stjecatelj s obzirom na njegovo nesavjesno postupanje prilikom zaključenja Osnovnog ugovora.
12.12. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP-a, dok je visina parničnog troška utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj138/23.) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.), sve uvećano za iznos vještačenja.
13. Na žalbu tužitelja:
Tužitelj osporava odluku u točki VI. izreke, a kojom je odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.179,66 eura. Kao što je već naprijed rečeno, a u okviru obrazlaganja bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pozvao tužitelj u žalbi, ovaj sud ocjenjuje kako žalba tužitelja nije osnovana. Naime, sadržajno tužitelj tvrdi kako on nije u okviru svog tužbenog zahtjeva za preplatu razlike u glavnici zatražio iznos preplate od 2.179,66 eura, koji iznos mu je priznat kao preplata prilikom zaključenja Dodatka ugovoru te smatra da navedena preplata nije ni u kakvom odnosu s njegovom tražbinom i početno ugovorenim CHF kreditom.
13.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno odbio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.179,66 eura, kao sastavnog dijela iznosa od 9.169,54 eura, koji iznos je vještak utvrdio da predstavlja razliku u obračunu preostale glavnice na dan 30. rujna 2015., ali ne iz razloga koje navodi prvostupanjski sud. Naime, nesporno je između stranaka, i to tijekom postupka stranke i nisu dovodile u pitanje, da je Dodatak ugovora zaključen sukladno ZID ZPK/15, te da je tužitelju u konverziji priznata preplata iznosa od 2.179,66 eura. Pogrešno je, dakle, prvostupanjski sud zaključio da za navedeni iznos od 2.179,66 eura treba umanjiti potraživanje tužitelja i to s osnove razlike u obračunu glavnice jer da mu taj iznos nije priznat u Dodatku ugovora.
13.2. Međutim, tužiteljeva žalba se ne može prihvatiti te ovaj iznos dosuditi po osnovi obračunate razlike u glavnici, obzirom da taj iznos predstavlja razliku nedospjele glavnice u CHF po početnom tečaju i konvertirane glavnice u EUR po tekućem tečaju. Navedena razlika u glavnici ne može se priznati kao preplata jer se preplata može odnositi samo na stvarno plaćene iznose, odnosno ono što nije plaćeno ne može biti niti preplaćeno. Pored toga, glavnica se ne može preplatiti, preplatiti se mogu samo kamate i tečaj.
13.3. Zbog toga je odbijena žalba tužitelja.
14. Na žalbu tuženika:
Tuženik u svojoj žalbi osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, referirajući se na tvrdnju kako tužitelj ne bi mogao tražiti utvrđenje ništetnima odredbi Osnovnog ugovora s obzirom da je izvršio konverziju, pa da sama konverzija sprječava tužitelja da traži utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz Osnovnog ugovora.
14.1. Po ocjeni ovog suda, neosnovan je navedeni prigovor tuženika u kojem pravcu je prvostupanjski sud dao dostatne i odlučne razloge. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje prema kojemu sama činjenica da su stranke sklopile aneks ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe osnovnog ugovora ništetne.
14.2. Ostali navodi žalbe, a koji izlaze izvan okvira već ranije iznesenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka o kojima je ovaj sud iznio svoj stav, odnose se na tvrdnju tuženika kako je konverzija napravljena sukladno ZID ZPK-u pa tužitelj više nema pravo na isplatu temeljem ništetnih odredbi Osnovnog ugovora iz razloga što je zaključenjem Dodatka ugovora sva preplata temeljem ništetnih odredbi Osnovnog ugovora priznata tužitelju, te je tužitelj pristao na zaključenje Dodatka. Isto tako, iznosi se i stav kako su pogrešno primijenjene odredbe o zastari te su pogrešno dosuđene i zatezne kamate jer da se zatezna kamata na dosuđene iznose ne bi smjela dosuditi prije dana podnošenja tužbe, odnosno preinake tužbe. Pored navedenog u žalbi se ističe i prigovor promašene aktivne legitimacije jer da sve uplate tijekom otplate kredita do zaključenja Dodatka nije platio osobno tužitelj, zatim da vještak nije priznao negativnu razliku prilikom obračuna te se ukazuje na pogrešnu primjenu ZOO-a u odnosu na dosuđenu razliku glavnice, jer se ista odnosi na neotplaćenu glavnicu pa temeljem istog tuženik nije ništa stekao.
14.3. U odnosu na točku I. u djelu u kojem je utvrđena ništetnom odredba članka 7. Osnovnog ugovora i točku III. izreke presude ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u svojoj odluci. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako se i na konkretan Osnovni ugovor mogu primijeniti pravna shvaćanja iznesena u presudama donesenim u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, a temeljem članka 502.c ZPP-a, pravilno je utvrdio da tužitelj ima status potrošača, te da je prilikom zaključenja Osnovnog ugovora tuženik postupao nepošteno i nesavjesno kada je ugovoreno da će se tijekom otplate kredita redovna kamatna stopa mijenjati sukladno jednostranoj odluci banke i kada je ugovorena valutna klauzula u CHF, a da tužitelju nije pružena potpuna informacija kako u pogledu parametara i metoda koji dovode do promjene kamatne stope, odnosno kada nije upoznat s rizikom zaključenja kredita s valutnom klauzulom u CHF. Zbog toga je u tim točkama odluka prvostupanjskog suda potvrđena.
14.4. U odnosu na točku I. izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom odredba članka 2. Osnovnog ugovora (po svom sadržaju članak 1. Osnovnog ugovora), prvostupanjski sud je nepravilno primijenio materijalno pravo iz razloga koji su navedeni u točki 12.5. ove odluke, pa je u tom dijelu pobijana odluka preinačena i odbijen tužbeni zahtjev.
14.5. U odnosu na točku III. izreke prvostupanjske presude kojom je naloženo tuženiku da tužitelju temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 13.936,77 eura i točku IV. izreke kojom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati na temelju ništetnih odredbi o načinu isplate kamatne stope iznos od 9.332,11 eura, sve sa zakonskom zateznom kamatom kako je to dosuđeno, ovaj sud je ocijenio kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao te je u tom dijelu preinačio pobijanu odluku na način da je odbio tužbene zahtjeve tužitelja.
14.6. Između stranaka nije sporno da je konverzija koja je izražena kroz Dodatak ugovoru provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15, odnosno da je izračun konverzije obavljen sukladno članku 19.c ZID ZPK/15. S obzirom na navedeno proizlazi da su Dodatkom ugovora stranke izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnim odredbama članka 19.c ZID ZPK-a na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Osnovnog ugovora s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije iskorišteni u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom ugovora, što podrazumijeva da su u obračun konverzije uzeti i oni iznosi koji su plaćeni s osnova ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope prema odluci kreditora i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Ocjena je ovog suda da Dodatak ugovora ima restitucijski učinak na tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe koje su bile sadržane u ranijem Osnovnom ugovoru s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na to što ZID ZPK/15 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate Osnovnog ugovora s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru.
14.7. Pored toga Dodatak ugovoru, iako sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo kako su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi, a ne volje tuženika, to Dodatak ugovora ne podliježe primjeni Druge glave Trećeg dijela Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19. i 19/22.; dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka ugovoru.
14.8. Kako između stranaka nije sporno da je Dodatak ugovoru zaključen, odnosno konverzija napravljena sukladno članku ZID ZPK/15, to znači da je tuženik u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja uključivo i razliku između stvarno plaćenog anuiteta koji je obračunat prema promjenjivoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna kamatna stopa, kao i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno plaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te da je postignut sporazum o postojanju utvrđene preplate, to nakon sklapanja Dodatka ugovoru više nije bilo osnove u imovini tuženika pa nisu ispunjene niti pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a. Tužitelj je, po ocjeni ovog suda, obeštećen u odnosu na ništetne ugovorne odredbe koje su sadržane u Osnovnom ugovoru, jer te odredbe više ne obvezuju, a učinjene uplate po istima vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom ugovora.
14.9. Zbog toga je odbijen tužbeni zahtjev u točkama II. i IV. izreke presude.
14.10. Zahtjev iz točke V. izreke presude, a kojim se traži razlika glavnice utvrđene na dan 30. rujna 2015. odbijen je jer se ne radi o preplati s obzirom da se preplata može odnositi samo na stvarno plaćene iznose, a ono što nije plaćeno ne može biti niti preplaćeno. Pored toga, glavnica se ne može preplatiti, preplatiti se mogu samo kamate i tečaj.
14.11. Prigovor da tužitelj nije osobno platio sve mjesečne anuitete, pa za mjesece kada je platio netko drugi nema pravo na povrat, treba reći da taj prigovor tuženik prvi puta iznosi u žalbi, a što nije dozvoljeno u smislu članka 352. ZPP-a.
14.12. U odnosu na „negativne razlike“ tuženik nije postavio prijebojni zahtjev ili protutužbeni zahtjev, pa prvostupanjski sud o istima nije trebao odlučivati. Međutim, prvostupanjski sud je u odnosu na „negativnu razliku“ iznio svoj stav navodeći da zbog plaćanja anuiteta zbog nižeg tečaja tužitelj nije ništa primio, pa nema što ni vratiti, a koji stav prihvaća i ovaj sud.
15. Primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka s obzirom da je ovom odlukom pobijana odluka djelomično potvrđena, a djelomično preinačena. Ovaj sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove primjenom članka 154. stavak 4. ZPP-a jer je uspjeh stranaka u sporu podjednak. Pri tome je uzeta u obzir i činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka u odnosu na banku kao jaču stranku u njihovom međusobnom pravnom odnosu i da u pravnim stvarima iste vrste sudska praksa nije ustaljena, pa je primjereno da svaka stranka snosi svoje troškove prvostupanjskog postupka. Zbog istog razloga odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
16. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a.
Koprivnica, 29. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković
