Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-743/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudac; Vinke Vrančić predsjednice vijeća, Vesne Britvec članice vijeća i suca izvjestitelja i Josipa Štrucelja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Dragoslav Zuber i Senka Zuber Šanjek iz Varaždina, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, zastupanog po odvjetnicima Odvjetničkog društava Hanžeković i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj P-34/2024-17 od 16. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P- 34/2024-17 od 16. srpnja 2024., potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Čakovcu broj P-34/2024-17 od 16. srpnja 2024. točkom I. izreke usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja i naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.644,70 EUR s osnove preplate temeljem promjenjive kamatne stope zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog obroka po stopi od 14% godišnje od dospijeća do 30.06.2011., po stopi od 12% godišnje računajući od 01.07.2011. pa do 31.07.2015., a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. do 30.06.2019. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. do 30.06.2020. po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021. do 30.06.2021. 5,75% godišnje, od 01.07.2021. do 31.12.2021. po stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022. do 30.06.2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 01.01.2023. do 30.06.2023. po stopi od 5,50% godišnje, od 01.07.2023. do dana 31.12.2023. po stopi od 7,00 % godišnje, te nadalje od 01.01.2024. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ( Nar.nov.br.35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope iz članka 29. stavka 8. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, i to na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate, a kako to proizlazi iz točke I izreke prvostupanjske presude.

Točkom II. izreke navedene presude naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 11.092,27 EUR s osnove preplate temeljem promjene tečaja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog obroka 14% godišnje od dospijeća do 30.06.2011., po stopi od 12% godišnje računajući od 01.07.2011. pa do 31.07.2015., a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. do 30.06.2019. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019. do 31.12.2019. po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. do 30.06.2020. po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020. do 31.12.2020. po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021. do 30.06.2021. 5,75% godišnje, od 01.07.2021. do 31.12.2021. po stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022. do 30.06.2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 01.01.2023. do 30.06.2023. po stopi od 5,50% godišnje, od 01.07.2023. do dana 31.12.2023. po stopi od 7,00 % godišnje, te nadalje od 01.01.2024. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ( Nar.nov.br.35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope iz članka 29. stavka 8. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, i to na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate, a kako to proizlazi iz točke II izreke prvostupanjske presude.

Točkom III izreke pobijane presude nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.420,68 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope iz članka 29. stavka 8. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, koja teče od donošenja prvostupanjske presude, a sve do isplate.

Točkom IV. odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan, a točkom V. odbija se prigovor tuženika radi prijeboja podnijet sudu dana 24. svibnja 2024. kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno izjavio tuženik zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka11. Zakona o parničnom postupku ( Nar.nov.br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), relativno bitnih povreda parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Tuženik u bitnome navodi da sklopljenim Aneksom ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u CHF u EUR od 5.2.2016., sporne odredbe više ne postoje i ne može se osnovano isticati ništetnost istih. Tuženik nadalje osporava prvostupanjsku presude navodeći da je prigovor prijeboja neosnovano odbijen, te da izreka presude u odnosu na izjavljeni prigovor prijeboja nije u skladu s odredbom članka 338. stavak 3. ZPP-a. Tuženik smatra da se u pojedinačnim postupcima kao što je ovaj, ne mogu sudovi pozivati na presude iz kolektivnog spora, jer je presumpcija nepoštenosti spornih odredba ugovora o kreditu oboriva i tuženik je može kroz dokazni postupak oboriti, kao što i dokaznom postupku može dokazivati da se o spornim odredbama konkretnog ugovora pojedinačno pregovaralo i da je tužitelj bio dovoljno informiran. Tuženik i u žalbenom postupku ustraje na pitanju zastarnog roka jer da je zahtjev tužitelja zahtjev za naknadu štete a ne restitucijski zahtjev. Tuženik osporava i odluku o troškovima postupka, te predlaže žalbu tuženika prihvatiti, pobijanu presudu preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva, u protivnom ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, te traži trošak žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženika. U bitnom navodi da se sklapanjem dodatka ugovoru nije odrekao sudske zaštite i prava na povrat preplaćenih iznosa anuiteta koje je tuženik stekao kao nepošteni trgovac. Dalje navodi da je izrekom presude prvostupanjski sud pod točkom V. odbio prigovor prijeboja kao neosnovan i obrazložio ga pod točkama 110 i 111 obrazloženja. U odnosu na informiranost/neinformiranost tužitelja o kreditima s valutnom klauzulom CHF navodi da tuženik nije dokazao svoju tvrdnju o informiranosti tužitelja o kreditu u valuti CHF, da je pravilno obrazložen prigovor zastare, a isto tako je i kamata na dosuđene mjesečne iznose pravilno određena. Troškovi postupka određeni su u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 – dalje: Tarifa). Tužitelj predlaže žalbu odbiti a pobijanu presudu potvrditi uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju žalitelj upire u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženika sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP), te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

6. Tužitelj potražuje preplatu u iznosu od 2.644,70 EUR s osnova promjenjive ništetne kamatne stope i iznos od 11.092,27 EUR s osnova promjene tečaja valute CHF, a koji iznosi su utvrđeni vještačenjem po stalnom sudskom vještaku u dokaznom postupku.

7. I sada u žalbenoj fazi postupka tuženik čini spornim jesu li ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula), kao i je li tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

8. Činjenica sklapanja kredita u CHF 31. prosinca2004., nije sporna, kao ni sklapanje Aneksa ugovora o kreditu 5. veljače 2016. kojim je provedena konverzija iz valute CHF u valutu EUR.

9. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i valutna klauzula u CHF, te naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

10. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesenu u sporu po kolektivnoj tužbi u kojem je sudjelovala i tužena banka, o pitanju ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prvostupanjski sud je u skladu sa odredbom članka 502.c ZPP-a, odlučivao temeljem ove presude i izvedenih dokaza.

11. Nesporno je da je presudom po kolektivnoj tužbi utvrđena ništetnost spornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti CHF. Ništetnost kao zakonom propisanoj posljedici nepoštenosti ugovornih odredbi iz članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 96/03 dalje: ZZP/03 ), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora i članka 96. stavak 1. i 2. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09 dalje: ZZP/07).

12. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci broj:

Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., u individualnim parnicama pokrenutim po presudi broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., sudovi nisu dužni provoditi dokazni postupak radi utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i glavnici koja se valutnom klauzulom veže uz švicarski franak, a tuženik tijekom postupka nije pružio dokaze o postojanju okolnosti koje bi isključile vezanost suda za navedene pravomoćne odluke iz kolektivnog spora, pa je žalbeni razloga tuženika o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju zbog činjenice da prvostupanjski sud u ovom postupku nije utvrđivao ništetnost spornih odredbi neosnovan.

13. Naime, prema odredbama članka 502.c ZPP-a, članka 106. stavak 1. i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP), pravomoćne presude kojima je prihvaćena kolektivna tužba djeluju i prema drugim fizičkim i pravnim osobama koje su pripadnici određenog kolektiviteta, a u individualnim parnicama utvrđujući dijelovi presude imaju obvezujući učinak.

14. Iz pobijane presude kao i iz stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu, i klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema Odluci banke, kao i ostale odredbe koje vežu obvezu tužitelja kao korisnika kredita na valutu CHF,jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, a banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužitelj platio na ime razlika između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi 11.092,27 EUR, i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu 2.644, 70 EUR, a koji iznos je utvrđen provedenim vještačenjem. Utvrđeno je da u razdoblju od 1. veljače 2008., započinje povećanje mjesečnih anuiteta zbog povećanja stalnog rasta švicarskog franka u odnosu na domaću valutu, a takvo povećanje je kontinuirano raslo i trajalo sve do prijevremene otplate kredita (21. lipnja 2016.).

15. Ne stoje daljnji prigovori tuženika da je tužitelj bio u dovoljnoj mjeri informiran da bi razumio ključne odredbe kredita. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci donesenoj u ovom predmetu (i odlukama Rev-369/2023- 2 od 24. svibnja 2023., broj Rev 434/2023-2 od 8. studenog 2023. i dr.), u situaciji kada banka kao tuženik tvrdi i predlaže dokaze da je tužitelj kao potrošač bio odgovarajuće informiran, sud se ne može pozivati samo na utvrđenje iz odluka iz kolektivnog spora, već treba provesti kontradiktorni postupak radi utvrđenja tih činjenica i izvesti dokaze koje je banka predložila u tom postupku i tek na temelju izvedenih dokaza ocijeniti postojanje činjenica koje nisu utvrđivane u kolektivnom sporu. U konkretnom slučaju, iz stanja predmeta proizlazi da je tuženik pored dokaza koje je prvostupanjski sud izveo, u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, predlagao saslušanje svjedoka OK i CK, od kojeg dokaza je kasnije odustao, a odgovorna osoba tuženika nije se odazvala pozivu suda, te je na temelju iskaza tužitelja i svjedoka GK, utvrdio da je predmetni ugovor tipski ugovor, pripremljen od strane tuženika i o čijim odredbama se nije pregovaralo i na koji tužitelj nije mogao utjecati. Prvostupanjski sud dao je opširno obrazloženje u svezi informiranosti tužitelja o uvjetima kreditiranja prilikom sklapanja predmetnog ugovora.

16. Stoga je neosnovan žalbeni razlog koji se odnosi na ništetnost i nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i glavnici vezanoj za tečaj valute CHF, kao i na informiranost tužitelja o kreditu s valutnom klauzulom CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

17. Što se tiče nesporne činjenice da su stranke ovog postupka 5. veljače 2016., sklopile Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija iz valute CHF u valutu EUR, tužitelj i tuženik su suglasno izmijenili osnovni ugovor s važenjem ex tunc, pa su izmijenjene i sporne ugovorna odredba Ugovora o kreditu, za koje tužitelj tvrdi da je ništetne, a na način da je tuženik i u konverziji koristio tečaj koji je sud u ovoj presudi utvrdio ništetnim. Odnosno, i na takvo mijenjanje valute ima se primijeniti tečaj koji je vrijedio u trenutku zaključenja ugovora.

17.1. Konverziju predmetnog kredita, tuženik je izvršio drugačije nego ono propisanom zakonom o tzv. "zakonskoj konverziji", (pripisano je da se sve uplate u kunama imaju izraziti u valuti euro, ali na dan zaključenja ugovora, 31. prosinca 2004.

17.2. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa osnovnog ugovora izvršena je temeljem ZIDZOPK, a radi se o aktu kojim se temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz članka 19.c točka 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15, 52/16 - dalje ZID ZOPK), na način kako to nalaže zakon. Stoga, prema mišljenju ovog suda, tzv. konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim dodacima ugovora, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF na dan isplate, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same nepošteno mijenjale visinu anuiteta prema odlukama banke.

17.3. Činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

17.4. Svrha ZIDZOPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti u CHF kroz utuženo razdoblje do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim.

17.5. Iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15, 52/16 - dalje ZID ZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).

18. Slijedeći žalbeni razlog tuženika odnosi se na pitanje zastare. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženika. Naime, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog sud RH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastarjela 14. lipnja 2019. (Pž-7129/13 13. lipnja 2014.) a u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna, te stoga tužbeni zahtjev tužitelja podnesen 13. lipnja 2019., nije u zastari jer nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno članku 225. ZOO, kako to pravilno obrazlaže i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

19. Žalbeni razlog koji tuženik iznosi u odnosu na odluku prvostupanjskog suda kojom je pod točkom V. izreke kojom je odbijen prigovor radi prebijanja prema stavu ovog suda nije osnovan. Naime, utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnove manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike CHF u iznosu 1.839,94 EUR/13.863,10 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate, a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu u iznosu od 2.384,30 EUR/17.211,18 kn, nije osnovan. Ovdje je za istaknuti da potrošač plaćanjem po nižem tečaju i nadalje nije stjecatelj, već je to kreditor, pa nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove. Nadalje, tražbina kredita s osnova nižeg tečaja je u zastari. Naime, učinak prijeboja nastaje onog trenutka kada su ispunjene pretpostavke za nastanak istoga, odnosno kada su iste međusobno suprotstavljene/konfrontirane.

19.1. Kad sud utvrdi da prigovor radi prebijanja nije osnovan, a da je tužbeni zahtjev osnovan, sud će presudom prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku ispunjenje činidbe, te će presudom utvrditi i nepostojanje tuženikova potraživanja. Prvostupanjski sud je točkom I i točkom II prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, iz čega slijedi da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju te odbijanjem prigovora prijeboja pod točkom V. izreke odlučio o prigovoru prijeboja i dao valjano obrazloženje pozivom na članak 323. ZOO-a i članka 81. ZZP-a.

20. Iznosi koje je tuženik dužan vratiti tužitelju restitucijom, ne mogu se umanjivati onim što tužitelj od tuženika nije dobio niti primio, te tuženik koji je u tipski ugovor unio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO-a. Prema stajalištu Suda Europske unije u predmetu C-140/22 (SM, KM protiv mBank, presuda od 7. prosinca 2023.) Direktivi 93/13 se protivi to da se naknada koju potrošač traži temeljem povrata iznosa koje je platio u okviru izvršenja predmetnog ugovora umanji za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi kreditna institucija primila da je taj ugovor na snazi.

21. U konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima tuženika, ne radi se o tome da bi tuženik bio dužan vratiti više nego što je eventualno neosnovano stekao, niti je vještačenjem pogrešno utvrđen iznos preplate, te nisu primjenjiva pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-3186/2007 od 30. lipnja 2010., Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluka broj Rev-1277/2022. i broj

22. Nije osnovan niti žalbeni razlog kojim tuženik osporava stav prvostupanjskog suda glede početka tijeka zateznih kamata na dosuđene mjesečne iznose. Na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule pravilno je određen početak tijeka zateznih kamata počev od plaćanja mjesečnih anuiteta. Pozivom na odredbu 1115. ZOO, tuženik tvrdi da je pošten stjecatelj i da stoga tužitelj nema pravo na zatezne kamate od dana dospjelosti mjesečnih anuiteta. Pravomoćna presuda donesena po kolektivnoj tužbi kojom je utvrđeno nepošteno postupanje tuženika kod ugovaranja promjenjive kamatne stope prema odlukama banke i valutne klauzule izražene u švicarskom franku uz koju je vezana glavnica i kamata, isključuje savjesnost tuženika kroz razdoblje otplate kredita. O zateznoj kamati tekućoj na pojedine obroke pravilno je odlučeno temeljem članka 1115. ZOO. Naime, tuženik je nesavjestan stjecatelj s obzirom da su navedene odredbe ugovora ništave, pa je kamata pravilno dosuđena od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja.

23. Žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnog pobijane presude, pa je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točci I izreke ove presude.

24. Odluka o troškovima postupka koji su određeni tužitelju temelje se na odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 69/93., 87/93., 16/94., 11/96., 91/04., 37/05., 59/07., 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22).

25. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa mu nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka, te je primjenom odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točci II izreke ove presude

26. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška dogovora na žalbu na temelju članka 166. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a.

U Karlovcu 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vinka Vrančić