REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Osijek, Trg A. Starčevića 7/II
Poslovni broj: Us I-1019/2024-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sucu Dariju Mađarošu, uz sudjelovanje zapisničarke Danijele Horvatić, u upravnom sporu tužitelja OČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Mate Šimunović, odvjetnik u Slavonskom Brodu, Trg pobjede 16/I, protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Trg Nevenke Topalušić 1, Zagreb, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, Građansko-upravni odjel, Kapucinska 21, Osijek, radi statusa ratnog vojnog invalida, 29. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-562-02/13-0015/536, URBROJ: 522-04/1-1-2-13-3 od 10. listopada 2013.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika oglašeno je ništavim rješenje Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, Uprave za obranu Zagreb, Ureda za obranu Centar, Referade za skrb HV, KLASA: UP/I-562-02/97-26/713, URBROJ: 512-62-97-2 od 4. prosinca 1997. i akt suglasnosti Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, KLASA: 562-02/99-01/15220, URBROJ: 519-08-99-2 od 25. studenog 1999.
2. Navedenim rješenjem od 4. prosinca 1997. tužitelj je priznat ratnim vojnim invalidom III. grupe s 90% oštećenja organizma, za stalno, s osnove ranjavanja dana 3. svibnja 1992. na „južnom bojištu“, s pravom na osobnu invalidninu i ortopedski doplatak I. stupnja od 1. lipnja 1992. i nadalje, te pravom na posebni dodatak počevši od 1. srpnja 1992. godine i nadalje, a na temelju nalaza i mišljenja Prvostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Uredbom o zaštiti vojnih invalida rata za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili rata na području Hrvatske zajednice Herceg- Bosna, broj: 43/10/93 od 28. listopada 1993. U postupku revizije Ministarstvo hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, dalo je suglasnost na prvostupanjsko rješenje od 4. prosinca 1997. aktom KLASA: 562-02/99-01/15220, URBROJ: 519-08-99-2 od 25. studenog 1999. Kao dokaz navedenom ranjavanju priložena je prijava stradavanja Specijalne postrojbe MORH-a, KLASA: 562-02/97-01/03, URBROJ: 512-21-03-97-499 od 14. listopada 1997.
3. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja ističući da se isto ne temelji na razlogu kojim se može utvrditi ništavost rješenja sukladno odredbi članka 128. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" 47/09., dalje: ZUP). Naime, članak 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine" 140/12., dalje: ZID ZOPHBDR/12) predviđa ništavost rješenja o statusu RVI odnosno HRVI iz Domovinskog rata, ako osoba kojoj se priznaje status i pripadajuća prava nije sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Poziva se na činjenicu da je navedenim rješenjem od 4. prosinca 1997. tužitelju (pravomoćno) utvrđen status hrvatskog ratnog vojnog invalida, te je navedenim rješenjem utvrđena i činjenica stradavanja odnosno nastalog tjelesnog oštećenja kao i sve ostale činjenice relevantne za utvrđenje statusa RVI i prava koja iz tog statusa proizlaze. Ističe da razlozi koje navodi tuženik nisu mogli predstavljati valjane razloge za oglašavanje rješenja ništavim jer su eventualne nepravilnosti mogle biti otklonjene ili u revizijskom postupku ili u postupku po pravu nadzora, te da eventualna pogrešna primjena mjerodavnog Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji u pogledu utvrđivanja statusa HRVI i prava na invalidninu i posebni dodatak ne daje tuženiku osnovu za oglašavanje rješenja ništavim. Poziva se na odredbu čl. 160. tada važećeg Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine" 174/04., 92/05., 2/07., 107/07.) kojom je bilo propisano da će se prava pripadnika Hrvatskog vijeća obrane regulirati međudržavnim sporazumom, te ističe da je u povodu te odredbe sklopljen Ugovor između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji ("Narodne novine"
- Međunarodni ugovori br. 2-16/06 – dalje: Ugovor). U svezi dosadašnje sudske prakse u pogledu utvrđivanja statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata po osnovi ranjavanja na tzv. „južnom bojištu“ za pripadnike postrojbi Hrvatskog vijeća obrane poziva se na brojne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojim postupcima je najprije tadašnji Upravni sud Republike Hrvatske uvažio tužbe tužitelja i poništio rješenja tuženika, a Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je zahtjeve za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske. Stav tadašnjeg Upravnog suda Republike Hrvatske bio je da tuženik tada osporavanim rješenjima nije dokazao nemogućnost izvršenja rješenja kojima su pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane priznati statusi ratnih vojnih invalida u Republici Hrvatskoj. Smatra da tuženik nije potpuno pravilno utvrdio činjenično stanje te smatra da nisu utvrđene odlučne činjenice, odnosno da se činjenično stanje nije moglo utvrditi uvidom u očitovanje Ministarstva obrane od 17. travnja 2013. i uvidom u Registar hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata za kojeg smatra da isključivo potvrđuje činjenicu upisa. Nadalje ističe da se ZID ZOPHBDR/12 nije mogao primijeniti retroaktivno, te se poziva na zabranu retroaktivnog djelovanja propisa u smislu načela pravne sigurnosti i vladavine prava, koja načela proizlaze iz odredbi Ustava Republike Hrvatske, te ističe da tuženik nije imamo ovlasti oglasiti ništavim rješenje drugog Ministarstva odnosno Ministarstva obrane kojim je tužitelju prethodno priznat status ratnog vojnog invalida. Stoga predlaže da sud poništi osporavano rješenje tuženika.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je osporavano rješenje doneseno u postupku primjene odredbe članka 42. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ 140/12., dalje: ZID ZOPHBDR/12) koji je na snagu stupio 17. prosinca 2012. Navodi da je iz očitovanja Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 17. travnja 2013. (kao i uvida u Registar hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata) nesporno utvrđeno da tužitelj nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10., 55/11.), odnosno nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske sukladno članku 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (“Narodne novine“ 108/96. i 23/01.). Ističe da je činjenica sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i stradavanja u ovoj upravnoj stvari utvrđena putem pisanih dokaza, pribavljenih od ovlaštenog tijela Ministarstva obrane Republike Hrvatske, a koje tijelo sukladno zakonu vodi službenu evidenciju o priznatim statusima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Vezano za tužbene navode glede ranije izdane potvrde o stradavanju, tuženik navodi da potvrda (uvjerenje) koja je izdana na temelju članka 171. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 53/91., 103/96.) nije upravni akt i nema značenje ni sadržaj rješenja kojim bi mogla steći svojstvo konačnosti, odnosno pravomoćnosti u smislu članka 11.a, odnosno članka 12. toga Zakona, dok je prema članku 164. stavku 3. toga Zakona dopušteno dokazivati da su u ispravi iz članka 164. stavka 1. Zakona, činjenice neistinito utvrđene ili je sama isprava neispravno sastavljena. Slijedom navedenog, na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredba članka 42. stavka 1. ZID ZOPHBDR pa tuženik predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
5. Budući da je u konkretnom slučaju sporna primjena prava, a tužitelj u tužbi i tuženik u odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave, Sud je primjenom odredbe članka 98. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 36/24., dalje: ZUS) riješio ovaj upravni spor bez rasprave.
6. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 49. i članka 114. stavak 3. ZUS- a, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. U predmetu koji se pred ovim Sudom vodio pod poslovnim brojem UsI- 1300/2020 donesena je presuda kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-562-02/13-0015/536, URBROJ: 522-04/1-2-13-3 od 10. listopada 2013.
8. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž- 682/21-2 od 13. srpnja 2021. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj UsI-1300/2020-14 od 21. prosinca 2020.
9. Međutim, Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Broj U-III-5297/2021 od 4. srpnja 2024. ustavna tužba tužitelja je usvojena te su ukinute presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-682/2021-2 od 13. srpnja 2021. i presuda Upravnog suda u Osijeku broj UsI-1300/2020-14 od 21. prosinca 2020. i predmet vraćen Upravnom sudu u Osijeku na ponovni postupak.
10. Ustavni se sud u odluci broj U-III-5297/2021 od 4. srpnja 2024. pozvao na svoja načelna stajališta izražena u odluci broj U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022. koja su primijenjena i ustavnosudskom postupku koji se odnosi na tužitelja.
11. Ustavni je sud u odluci broj U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022. kao i kasnijim odlukama donesenima u istim činjeničnim i pravnim situacijama istaknuo da je Visoki upravni sud pri ocjeni zakonitosti rješenja tuženika uzeo u obzir samo činjenicu da je ono bilo doneseno u skladu (s tada važećim) člankom 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine" 140/12., dalje: ZID ZOPHBDR/12) u vezi s člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihove obitelji ("Narodne novine" 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/2009., 137/09., 146/10. i 55/11.) i člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine" 108/96., dalje: ZOPHBDR/96), to jest da tužitelj nije bio upisan kao hrvatski branitelj u evidencijama Ministarstva obrane (što nije bilo sporno). Ustavni sud naglašava da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske zanemario činjenicu da je u trenutku donošenja njegove odluke na snazi novi ZOHBDR/17 koji drukčije vrednuje (uređuje) sudjelovanje pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (dalje: HVO) u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Pri tome, Ustavni sud upućuje na svoje ranije izraženo stajalište o obvezi upravnih sudova da pri donošenju oduka uzmu u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na njihove odluke. Prema shvaćanju ustavnog suda, u konkretnom je slučaju, (kao i u svim usporedivim predmetnima) Visoki upravni sud je propustio imati na umu legitiman cilj članka 139. ZOHBDR-a/17. u skladu s kojim se, načelom zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca, nastojalo dodatno zaštititi stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status HRVI iz Domovinskog rata kao i pravo na osobnu invalidninu.
12. Iz podataka spisa upravnog postupka proizlazi da je tužitelju, rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela od 25. studenog 1999. priznat status ratnog vojnog invalida (dalje: RVI) III. grupe s 90% oštećenja organizma, za stalno, s osnova ranjavanja 3. svibnja 1992. na "južnom bojištu" s pravom na osobnu invalidninu i ortopedski dodatak I. stupnja.
13. Nadalje proizlazi da je osporavano rješenje tuženika od 10. listopada 2013. kojim je oglašeno ništavim prvostupanjsko rješenje od 4. prosinca 1997. i suglasnost od 25. studenog 1999. doneseno uz primjenu članka 128. stavka 1. točke 6. ZUP-a te članka 42. stavka 1. ZID-a ZOPHBDR-a/12. U postupku koji je prethodio donošenju rješenja tuženika utvrđeno je da je tužitelj bio pripadnik postrojbi HVO-a, dok je status RVI-a stekao na temelju članka 72. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata ("Narodne novine" 33/92.), pri čemu prijava stradavanja od 15. listopada 1997. nije izdana sukladno službenoj evidenciji Ministarstva obrane i nije potpisana od ovlaštene osobe.
14. Prema ZOPHBDR-u/96., koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja od 4. prosinca 1997., pripadnici HVO-a nisu mogli ostvarivati prava prema tom Zakonu.
15. Prema odredbi članka 42. stavka 1. ZID-a ZOPHBDR-a/12., na temelju kojega je doneseno osporavano rješenje, tuženiku je dana ovlast preispitivanja pravilnosti činjenica utvrđenih u prijašnjem postupku, pa i činjenice je li osoba kojoj je priznat ili od koje se izvodi status i pripadajuća prava na temelju toga rješenja, sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.
16. Sukladno ovlastima iz članka 42. stavka 1. ZID-a ZOPHBDR-a/12., u konkretnom slučaju je tuženik utvrdio da tužitelj nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u smislu članka 2. ZOPHBDR-a/96., a što je razlog da se rješenje o priznatom pravu oglasi ništavim.
17. Ovdje valja reći da je Ustavni sud Republike Hrvatske, rješenjem poslovni broj: U-I-4703/2013 i dr. od 19. lipnja 2018. obustavio postupak povodom zahtjeva za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. stavka 1. ZID ZOPHBDR/12, te je odbacio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. ZID ZOPHBDR-a/12. Ustavni sud se nije upuštao u ocjenu ustavnosti članka 42. ZID ZOPHBDR-a/12 s obzirom da su prestale postojati pretpostavke za vođenje postupka, odnosno odlučivanje o biti stvari jer je stupanjem na snagu Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, broj: 121/17., dalje: ZOHBDR) 14. prosinca 2017. prestao važiti osporeni članak ZID ZOPHBDR-a/12.
18. Dakle, u vrijeme donošenja osporenog rješenja odredba članka 42. ZID ZOPHBDR-a/12 je na snazi, a Ustavni sud Republike Hrvatske nije ocijenjeno da je ta odredba u nesuglasju s Ustavom RH.
19. S obzirom na ocjenu Ustavnog suda Republike Hrvatske da su sudovi u predmetnoj upravnoj stvari Visoki upravni sud Republike Hrvatske propustio imati na umu legitiman cilj članka 139. ZOHBDR-a/17. te postupajući s obvezom da pri donošenju odluke uzme u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na odlučivanje, a polazeći od suverenog prava hrvatskog zakonodavca da vrednuje doprinos pripadnika HVO-a, državljana Republike Hrvatske, u obrani suvereniteta Republike Hrvatske priznavanjem određenih prava, konkretni je predmet nužno razmotriti u svjetlu razvoja hrvatskog zakonodavstva kojim se uređuju prava pripadnika HVO-a, uključujući i izmjene koje su uslijedile nakon donošenja osporenog rješenja tuženika. Za naglasiti je da pravo zakonodavca da prizna određena prava pripadnicima HVO-a uključuje i pravo određivanja uvjeta i načina ostvarivanja tih prava, uz ograničenja koja proizlaze iz Ustava Republike Hrvatske.
20. Prava pripadnika HVO-a i članova njihovih obitelji uređena su Glavom IX. ZOHBDR-a/17., u člancima 139. do 148.
21. Članak 14. stavak 1. ZOHBDR-a/17, propisuje da državljani Republike Hrvatske koji su bili pripadnici HVO-a i članovi njihovih obitelji ostvaruju prava prema Ugovoru između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici HVO-a i članova njihovih obitelji ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, broj 2/06.) i njegovim izmjenama i dopunama te prema Glavi IX. toga Zakona.
22. Odredba članka 139. ZOHBDR-a/17. propisuje da pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je priznat status Oa odnosno Ta iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ZOPHBDR-a/17. nalaze u redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, imaju pravo na nastavak isplate odnosno korištenje priznatog prava na osobnu invalidninu bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.
23. Iz navedene odredbe članka 139. ZOPHBDR-a/17. razvidna je intencija zakonodavca u vezi sa zaštitom stečenih prava pripadnika HVO-a na osobnu invalidninu i invalidsku mirovinu. U duhu načela zaštite stečenih prava stranaka, kao jednog od osnovnih načela upravnog postupka, ovom odredbom želi se dodatno zaštititi stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ovog Zakona nalaze u redovitoj isplati osobne invalidnine.
24. Iz navedenoga jasno proizlazi da člankom 139. ZOHBDR-a/17. nisu obuhvaćeni svi pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, već je zaštita ograničena samo na one pripadnike HVO-a koji su prije stupanja na snagu ZOHBDR- a/17. ostvarili određena prava, a koja se mogu smatrati stečenim pravima. Riječ je o pripadnicima HVO-a koji su ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, ali pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ZOHBDR-a/17. nalaze u redovitoj isplati osobne invalidnine.
25. Dakle, za zadržavanje stečenih prava pripadnika HVO-a u smislu odredbe članka 139. ZOHBDR-a/17. (bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata) nužno je kumulativno ispuniti dva uvjeta: 1. da je riječ o pripadniku HVO-a, državljaninu Republike Hrvatske, kojemu je priznat status Oa odnosno Ta iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalildninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i 2. da je osoba koja ispunjava ovaj uvjet na dan stupanja na snagu ZOHBDR-a/17. na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine.
26. Uzimajući u obzir naprijed navedeno, a imajući u vidu činjenicu koja proizlazi iz podataka spisa predmeta da tužitelj ne ulazi u kategoriju osoba, pripadnika HVO-a, koji su na dan stupanja na snagu ZOHBDR-a/17. bili u redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, a što tužitelj niti ne spori, Sud je stava da se članak 139. ZOHBDR- a/17. ne odnosi na tužitelja, odnosno da tužitelj ne ulazi u kategoriju osoba, pripadnika HVO-a, čija je stečena prava odnosno legitimna očekivanja zakonodavac zaštitio člankom 139. ZOHBDR-a/17. Stoga, prema ocjeni ovoga Suda, nije bilo pravne zapreke za odnošenje rješenja tuženika od 10. listopada 2013. te je donošenje tog rješenja, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, odražavalo volju zakonodavca izraženu člankom 42. ZID-a ZOPHBDR-a/12., čija nesuglasnost s Ustavom nije utvrđena u postupku pred Ustavnim sudom.
27. Slijedom navedenoga, Sud je stajališta kako osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, a tužbeni prigovori nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu, pa je valjalo na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude.
U Osijeku 29. siječnja 2025.
Sudac
Dario Mađaroš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.
DNA:
1. Tužitelju po opunomoćeniku
2. Tuženiku po ŽDO u Osijeku
3. U spis
