Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-534/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca, Vinke Vrančić predsjednice vijeća, Vesne Britvec članice vijeća i suca izvjestitelja i Josipa Štrucelja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3497/20-24 od 10. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3497/2020-24 od 10. ožujka 2023. potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinski građanski sud u Zagrebu broj P-3497/2020-24 od 10. ožujka 2023., usvoje je tužbeni zahtjev i točkom I. izreke utvrđuje se da je ništetna odredba 2. IZNOS KREDITA Ugovora o kreditu broj 5102111214 od 11.11.2004. godine, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"…93.617,98 CHF (devedesettritisućešestosedamnaest CHF i devedesetosam/100) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj."

Točkom II izreke utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 7. NAČIN VRAĆANJA Ugovora o kreditu broj 5102111214 od 11.11.2004. godine, sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

'' VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.'' Točkom III izreke navedene presude nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 13.416,40 eura/101.086,04 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate, od 05.12.2011. do isplate, sve kamate do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana, a kako to i proizlazi iz prvostupanjske presude.

Točkom IV nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.075,39 eura/23.171,52 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (10.03.23.) do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana. Točkom V utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnove manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike CHF u iznosu 953,81 eura/7.186,51 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na mjesečne iznose od dana dospijeća do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. i stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Tuženik u žalbi stavlja prijedlog za eventualno izuzeće sudaca koji sudjeluju u donošenju ove odluke ukoliko se utvrdi da suci ili njihovi bliski rođaci imaju sklopljene ugovore u CHF, te u bitnom navodi da budući su tužitelji i tuženik sklopili Aneks 2 Ugovora o kreditu broj 5102111214, kojim Aneksom je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR, i kojim je izmijenjen osnovni Ugovor o kreditu, time da je tužitelj prihvatio i ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, pa da su time ugovorne strane u cijelosti uredile svoj ugovorni odnos. Nadalje, tuženik smatra da odluke iz postupaka pokrenutih po kolektivnoj tužbi nisu primjenjive na pojedinačne postupke, te da je prvostupanjski sud bio dužan u ovom postupku provesti kontradiktoran postupak radi utvrđenja je li tužitelj bio dovoljno informiran u svezi valute za koju se veže glavnica kredita, na posljedice porasta vrijednosti valute. Tuženik u žalbi navodi da je iz iskaza djelatnice tuženike HŠ kao i iz dokumentacije koju je tuženik priložio proizlazi drugačije činjenično stanje o informiranosti tužitelja glede valute kredita. Tuženik osporava i odluku prvostupanjskog suda u svezi istaknutog prigovora zastare kao i početak tijeka zatezne kamate na dosuđene iznose pojedinih mjesečnih anuiteta. Tuženik smatra da prvostupanjski sud nije pravilno odlučio o prigovoru prijeboja, te pobija i odluku o troškovima postupka. Tuženik predlaže žalbu prihvatiti, a pobijanu presudu preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu troškova postupka tuženiku, a u protivnom predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju žalitelj upire u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. U odnosu na žalbeni razlog vezan za eventualno izuzeće sudaca koji sudjeluju u donošenju ove odluke ukoliko se utvrdi da suci ili njihovi bliski rođaci imaju sklopljene ugovore u CHF, napominje se da odredbe ZPP-a ne propisuju eventualno izuzeće suca, već se sudac dužan izuzeti ukoliko za to postoje zakonski razlozi. U ovom konkretnom predmetu suci nisu stranke a niti njihovi srodnici, a kako je zahtjev tuženika postavljen ne samo općenito već i kao eventualni, ne postoje razlozi iz članka 71., članka 72. i članka 73. ZPP-a, zbog kojih sudac/suci koji odlučuju u ovom predmetu ne bi mogao/mogli obavljati sudačku dužnost.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak uz koju je vezana glavnica i kamata, te zahtjev za povrat preplaćenih mjesečnih anuiteta, više plaćeni iznos po osnovu ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 11. studenog 2004. kojima je ugovorena odredba prema kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak (dalje: CHF). Tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača te tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje po osnovu više isplaćenog zbog promjene valutnog tečaja ukupan iznos od 13.416,40 eura.

8. Obzirom da se tužiteljica pozvala na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesenu u sporu po kolektivnoj tužbi u kojem je sudjelovala i tužena banka, o pitanju ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, prvostupanjski sud je u skladu sa odredbom članka 502.c ZPP-a, odlučivao temeljem ove presude i izvedenih dokaza.

9. Naime, prema odredbama članka 502.c ZPP-a, članka 106. stavak 1. i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 41/14, 110/15 - dalje: ZZP), pravomoćne presude kojima je prihvaćena kolektivna tužba djeluju i prema drugim fizičkim i pravnim osobama koje su pripadnici određenog kolektiviteta, a u individualnim parnicama utvrđujući dijelovi presude imaju obvezujući učinak.

10. Stoga žalbeni razlozi tuženika koji se odnose na pitanje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja iznos glavnice kredita i kamata veže za valutu CHF, nisu osnovani.

11. Tuženik ustraje u tvrdnji da je tužiteljica u dovoljnoj mjeri informirana o svim parametrima kredita, o riziku ugovaranja valutne klauzule u valuti švicarski franak, i to informacijom, reklamnim materijalom i oglasima o ponudi kredita iz razdoblja sklapanja predmetnog ugovora. Pitanje informiranosti potrošača kroz promotivni materijal banke koji se odnosi općenito na sve potrošače, razmatrano je i utvrđeno u kolektivnom sporu, i stoga se ne može preispitivati u ovom sporu (U-III-1068/2022 od 8. prosinca 2022.).

11.1. Informacija za koju tuženik tvrdi da je tužiteljica upoznata ne sadrži obavijest da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu, i da Hrvatska narodna banka ne poduzima mjere monetarne politike u upravljanju tečajem kune u odnosu na švicarski franak kao što to čini u odnosu na tečaj eura. Stoga ni iskazom zaposlenice koja je ugovarala kredit tuženik nije dokazao da je tužiteljica mogla razumjeti ili predvidjeti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka i da ju je zaposlenica o tome obavijestila prije sklapanja ugovora. Naime, iz iskaza zaposlenice proizlazi da je tužiteljica kao i svaki klijent bio upozorena na rizik promjene tečaja, ali da se ne može sjetiti je li upravo tužitelju dala informaciju o tome da se tužiteljica izlaže riziku promjene tečaja koji će joj eventualno biti teško snositi.

12. Tuženik se u žalbi poziva na presudu C-452/18 Ibercaja Banco SA u prilog teze da banka nije mogla predvidjeti da bi u slučaju poremećaja na tržištu moglo doći do aprecijacije tečaja valute švicarski franak. Navod da banka nije mogla predvidjeti promjene visine potrošačeve obveze zbog aprecijacije tečaja švicarskog franka uslijed poremećaja na tržištu, predstavlja ponovljeni navod banaka iz kolektivnog spora o kojem se u pojedinačnom sporu ne može ponovno raspravljati.

12.1. Tuženik u žalbi izdvaja dijelove obrazloženja presude C-452/18 koji ne dovode u pitanje pravilnost pobijane presude, zanemarujući stajališta Suda o prethodnim pitanjima u povodu kojih je donesena presuda. Naime, u presudi broj C- 452/18, Sud EU izjašnjavao se o mogućnosti ispitivanja nepoštenosti odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima iz Direktive 93/13.

12.2. Zahtjev informiranosti o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak znači da potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali i u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze (presude C-26/13 Kasler i Kaslerne Rabai; C- 186/16 Andriciuc; C-776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance; ).

12.3. U konkretnom slučaju, temeljem iskaza tužiteljice i zaposlenice banke, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljici prije sklapanja ugovora nisu bili predočeni svi elementi koji bi mogli utjecati na sadržaj i opseg njezinih obveza iz odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, a uz koju je vezana i glavnica i kamata, kako bi mogla procijeniti svoje ugovorne obveze i njihov utjecaj na njezino materijalno stanje kroz razdoblje trajanja kreditnog odnosa.

12.4. Nije osnovan niti žalbeni razloga po pitanju zastare, budući pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 - dalje ZOO), te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva koji se odnose na promjenu kamatne stope počinje teći ispočetka tek od 13. lipnja 2014., trenutka pravomoćnosti sudske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 koja je potvrđena u dijelu glede promjenjive kamatne stope presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., dok zastara restitucijskih zahtjeva koji se odnose na valutnu klauzulu počinje teći 14. lipnja 2018., od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 15. srpnja 2020. pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila.

13. Što se tiče nesporne činjenice da su stranke ovog postupka 5. prosinca 2011., sklopile Aneks broj 2. Ugovora o kreditu broj 5102111214, kojim je izvršena konverzija iz valute CHF u valutu EUR, tužiteljica i tuženik su suglasno izmijenili osnovni ugovor s važenjem ex tunc, pa je izmijenjena i sporna ugovorna odredba članka 2. i 7. Ugovora o kreditu, za koje tužiteljica tvrdi da je ništetne, a na način da je tuženik i u konverziji koristio tečaj koji je sud u ovoj presudi utvrdio ništetnim. Odnosno, i na takvo mijenjanje valute ima se primijeniti tečaj koji je vrijedio u trenutku zaključenja ugovora 11. studenog 2004.

13.1. Konverziju predmetnog kredita, tuženik je izvršio drugačije nego ono propisanom zakonom o tzv. "zakonskoj konverziji", (pripisano je da se sve uplate u kunama imaju izraziti u valuti euro, ali na dan zaključenja ugovora -11. studenog 2004.

13.2. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa 2. osnovnog ugovora izvršena je temeljem ZIDZOPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz članka 19.c točka 6. ZIDZOPK, na način kako to nalaže zakon. Stoga, prema mišljenju ovog suda, tzv. konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim dodacima ugovora, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF na dan isplate, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same nepošteno mijenjale visinu anuiteta prema odlukama banke.

13.3. Činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

13.4. Svrha ZIDZOPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti u CHF kroz utuženo razdoblje do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim

13.5. Iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15, 52/16 - dalje ZID ZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).

14. Radi utvrđenja visine preplate po odredbi o valutnoj klauzuli, provedenim financijskim vještačenjem i nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da u razdoblju od 1. veljače 2008., započinje povećanje mjesečnih anuiteta zbog povećanja stalnog rasta švicarskog franka u odnosu na domaću valutu, a takvo povećanje je kontinuirano raslo i trajalo sve do prijevremene oplate kredita u 5. ožujka 2012. Vještačenjem je utvrđeno da je tužiteljica u utuženom razdoblju temeljem ništetnih odredaba u odnosu na valutnu klauzulu preplatila iznos od 13.416,40 eura/101.086,04 kn pa je taj iznos dosuđen tužiteljici uz kamatu od dana plaćanja, te je nesporno utvrđeno da se preostala glavnice po ugovoru od 11. studenog 2004., a izražena u CHF mijenjala u kune, ali po tečaju na dan izmjene, a ne početnom tečaju na dan sklapanja osnovnog ugovora. Na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule pravilno je određen početak tijeka zateznih kamata počev od plaćanja mjesečnih anuiteta.

15. Na dosuđene pojedinačne mjesečne iznose tražbine pravilno su obračunate zatezne kamate po stopi iz članka 29. ZOO-a s tijekom od dana kada je tuženik primio uplatu po osnovi anuiteta, sve sukladno članku 1115. ZOO-a, koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

16. Žalbeni razlog koji tuženik iznosi u odnosu na odluku prvostupanjskog suda kojom je pod točkom V izreke utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnove manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike CHF u iznosu 953,81 eura/7.186,51 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate, nije osnovan.

16.1. Naime, kad sud utvrdi da prigovor radi prebijanja nije osnovan, a da je tužbeni zahtjev osnovan, sud će presudom prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku ispunjenje činidbe, te će presudom utvrditi i nepostojanje tuženikova potraživanja, upravo kako je to pobijanom presudom i odlučeno pod točkom V izreke.

17. Žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude, te je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točci I izreke ove presude.

18. Odluka o troškovima postupka koji su određeni tužiteljici temelje se na odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93., 87/93., 16/94., 11/96., 91/04., 37/05., 59/07., 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22).

19. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa mu nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka, te je primjenom odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točci II izreke ove presude

U Karlovcu 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Vinka Vrančić