Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-452/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Mariu Perici, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženice ABC, [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima-odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3980/2019-41 od 22. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice ABC i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3980/2019-41 od 22. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

''I Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 1., čl. 3., i čl. 8. Ugovora o kreditu broj 070219397150 SN, sklopljenog dana 15. veljače 2007. godine između tužitelja ČG, kao korisnika kredita, i tužene ABC iz [adresa], kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i koja se mijenja izmjenama i dopunama Odluke o kamatama tuženika, i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II Nalaže se tuženiku ABC isplatiti tužitelju ČG iznos od 6.187,19 EUR sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015., koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim na iznos od:

- 16,73 EUR tekuće od 20. veljače 2008. do isplate,

- 24,29 EUR tekuće od 20. ožujka 2008. do isplate,

- 23,66 EUR tekuće od 20. travnja 2008. do isplate,

- 23,30 EUR tekuće od 20. svibnja 2008. do isplate,

- 23,46 EUR tekuće od 20. lipnja 2008. do isplate,

- 29,00 EUR tekuće od 20. srpnja 2008. do isplate,

- 43,12 EUR tekuće od 20. kolovoza 2008. do isplate,

- 43,06 EUR tekuće od 20. rujna 2008. do isplate,

- 45,35 EUR tekuće od 20. listopada 2008. do isplate,

- 45,18 EUR tekuće od 20. studenog 2008. do isplate,

- 63,54 EUR tekuće od 20. prosinca 2008. do isplate,

- 81,73 EUR tekuće od 20. siječnja 2009. do isplate,

- 82,32 EUR tekuće od 20. veljače 2009. do isplate,

- 79,80 EUR tekuće od 20. ožujka 2009. do isplate,

- 79,95 EUR tekuće od 20. travnja 2009. do isplate,

- 80,33 EUR tekuće od 20. svibnja 2009. do isplate,

- 79,43 EUR tekuće od 20. lipnja 2009. do isplate,

- 95,52 EUR tekuće od 20. srpnja 2009. do isplate,

- 101,15 EUR tekuće od 20. kolovoza 2009. do isplate,

- 101,24 EUR tekuće od 20. rujna 2009. do isplate,

- 100,62 EUR tekuće od 20. listopada 2009. do isplate,

- 101,66 EUR tekuće od 20. studenog 2009. do isplate,

- 102,25 EUR tekuće od 20. prosinca 2009. do isplate,

- 103,85 EUR tekuće od 20. siječnja 2010. do isplate,

- 104,65 EUR tekuće od 20. veljače 2.2010. do isplate,

- 106,52 EUR tekuće od 20. ožujka 2010. do isplate,

- 106,24 EUR tekuće od 15. travnja 2010. do isplate,

- 108,97 EUR tekuće od 20. svibnja 2010. do isplate,

- 110,39 EUR tekuće od 20. lipnja 2010. do isplate,

- 111,45 EUR tekuće od 20. srpnja 2010. do isplate,

- 114,54 EUR tekuće od 20. kolovoza 2010. do isplate,

- 114,86 EUR tekuće od 20. rujna 2010. do isplate,

- 115,58 EUR tekuće od 20. listopada 2010. do isplate

- 114,71 EUR tekuće od 20. studenog 2010. do isplate,

- 121,64 EUR tekuće od 20. prosinca 2010. do isplate,

- 121,86 EUR tekuće od 14. siječnja 2011. do isplate,

- 109,44 EUR tekuće od 10. veljače 2011. do isplate,

- 89,56 EUR tekuće od 10. ožujka 2011. do isplate,

- 82,03 EUR tekuće od 11. travnja 2011. do isplate,

- 85,65 EUR tekuće od 11. svibnja 2011. do isplate,

- 88,82 EUR tekuće od 9. lipnja 2011. do isplate,

- 89,77 EUR tekuće od 8. srpnja 2011. do isplate,

- 98,64 EUR tekuće od 8. kolovoza 2011. do isplate,

- 90,96 EUR tekuće od 8. rujna 2011. do isplate,

- 88,89 EUR tekuće od 7. listopada 2011. do isplate,

- 88,77 EUR tekuće od 8. studenog 2011. do isplate,

- 88,49 EUR tekuće od 8. prosinca 2011. do isplate,

- 90,55 EUR tekuće od 10. siječnja 2012. do isplate,

- 91,77 EUR tekuće od 8. veljače 2012. do isplate,

- 91,67 EUR tekuće od 8. ožujka 2012. do isplate,

- 90,88 EUR tekuće od 11. travnja 2012. do isplate,

- 91,48 EUR tekuće od 1. svibnja 2012. do isplate,

- 91,97 EUR tekuće od 1. lipnja 2012. do isplate,

- 91,44 EUR tekuće od 1. srpnja 2012. do isplate,

- 91,48 EUR tekuće od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- 90,99 EUR tekuće od 1. rujna 2012. do isplate,

- 90,86 EUR tekuće od 16. listopada 2012. do isplate,

- 91,52 EUR tekuće od 16. studenog 2012. do isplate,

- 90,97 EUR tekuće od 17. prosinca 2012. do isplate,

- 89,45 EUR tekuće od 16. siječnja 2013. do isplate,

- 90,20 EUR tekuće od 18. veljače 2013. do isplate,

- 90,07 EUR tekuće od 18. ožujka 2013. do isplate,

- 91,50 EUR tekuće od 17. travnja 2013. do isplate,

- 88,86 EUR tekuće od 17. svibnja 2013. do isplate,

- 88,75 EUR tekuće od 17. lipnja 2013. do isplate,

- 88,97 EUR tekuće od 15. srpnja 7.2013. do isplate,

- 89,07 EUR tekuće od 13. kolovoza 2013. do isplate,

- 89,61 EUR tekuće od 13. rujna 2013. do isplate,

- 90,00 EUR tekuće od 16. listopada 2013. do isplate,

- 90,28 EUR tekuće od 18. studenog 2013. do isplate,

- 91,47 EUR tekuće od 13. prosinca 2013. do isplate,

- 90,41 EUR tekuće od 15. siječnja 2014. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku ABC isplatiti tužitelju ČG iznos od 8.886,33 EUR sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015., koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznos od:

- 4,41 EUR tekuće od 20. ožujka 2008. do isplate,

- 8,95 EUR tekuće od 20. listopada 2008. do isplate,

- 7,52 EUR tekuće od 20. studenog 2008. do isplate,

- 6,03 EUR tekuće od 20. prosinca 2008. do isplate,

- 31,31 EUR tekuće od 20. siječnja 2009. do isplate,

- 34,34 EUR tekuće od 20. veljače 2009. do isplate,

- 21,28 EUR tekuće od 20. ožujka 2009. do isplate,

- 22,05 EUR tekuće od 20. travnja 2009. do isplate,

- 23,99 EUR tekuće od 20. svibnja 2009. do isplate,

- 19,35 EUR tekuće od 20. lipnja 2009. do isplate,

- 20,21 EUR tekuće od 20. srpnja 2009. do isplate,

- 18,77 EUR tekuće od 20. kolovoza 2009. do isplate,

- 19,12 EUR tekuće od 20. rujna 2009. do isplate,

- 16,60 EUR tekuće od 20. listopada 2009. do isplate,

- 20,86 EUR tekuće od 20. studenog 2009. do isplate,

- 23,24 EUR tekuće od 20. prosinca 2009. do isplate,

- 29,79 EUR tekuće od 20. siječnja 2010. do isplate,

- 33,05 EUR tekuće od 20. veljače 2010. do isplate,

- 40,63 EUR tekuće od 20. ožujka 2010. do isplate,

- 39,49 EUR tekuće od 15. travnja 2010. do isplate,

- 50,62 EUR tekuće od 20. svibnja 2010. do isplate,

- 56,44 EUR tekuće od 20. lipnja 2010. do isplate,

- 60,75 EUR tekuće od 20. srpnja 2010. do isplate,

- 73,31 EUR tekuće od 20. kolovoza 2010. do isplate,

- 74,65 EUR tekuće od 20. rujna 2010. do isplate,

- 77,55 EUR tekuće od 20. listopada 2010. do isplate,

- 74,03 EUR tekuće od 20. studenog 2010. do isplate,

- 102,24 EUR tekuće od 20. prosinca 2010. do isplate,

- 103,12 EUR tekuće od 14. siječnja 2011. do isplate,

- 89,35 EUR tekuće od 10. veljače 2011. do isplate,

- 96,52 EUR tekuće od 10. ožujka 2011. do isplate,

- 87,37 EUR tekuće od 11. travnja 2011. do isplate,

- 108,59 EUR tekuće od 11. svibnja 2011. do isplate,

- 127,14 EUR tekuće od 9. lipnja 2011. do isplate,

- 132,71 EUR tekuće od 8. srpnja 2011. do isplate,

- 184,72 EUR tekuće od 8. kolovoza 8.2011. do isplate,

- 139,70 EUR tekuće od 8. rujna 2011. do isplate,

- 127,58 EUR tekuće od 7. listopada 2011. do isplate,

- 126,84 EUR tekuće od 8. studenog 2011. do isplate,

- 125,23 EUR tekuće od 8. prosinca 2011. do isplate,

- 137,27 EUR tekuće od 10. siječnja 2012. do isplate,

- 144,44 EUR tekuće od 8.veljače 2012. do isplate,

- 143,84 EUR tekuće od 8. ožujka 2012. do isplate,

- 139,22 EUR tekuće od 11. travnja 2012. do isplate,

- 142,72 EUR tekuće od 1. svibnja 2012. do isplate,

- 145,60 EUR tekuće od 1. lipnja 2012. do isplate,

- 142,49 EUR tekuće od 1. srpnja 2012. do isplate,

- 142,76 EUR tekuće od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- 139,89 EUR tekuće od 1. rujna 2012. do isplate,

- 139,09 EUR tekuće od 16. listopada 2012. do isplate,

- 142,98 EUR tekuće od 16. studenog 2012. do isplate,

- 139,77 EUR tekuće od 17. prosinca 2012. do isplate,

- 130,86 EUR tekuće od 16. siječnja 2013. do isplate,

- 135,22 EUR tekuće od 18. veljače 2013. do isplate,

- 134,50 EUR tekuće od 18. ožujka 2013. do isplate,

- 142,83 EUR tekuće od 17. travnja 2013. do isplate,

- 127,37 EUR tekuće od 17. svibnja 2013. do isplate,

- 126,72 EUR tekuće od 17. lipnja 2013. do isplate,

- 128,06 EUR tekuće od 15. srpnja 2013. do isplate,

- 128,61 EUR tekuće od 13. kolovoza 2013. do isplate,

- 131,80 EUR tekuće od 13. rujna 2013. do isplate,

- 134,07 EUR tekuće od 16. listopada 2013. do isplate,

- 135,69 EUR tekuće od 18. studenog 2013. do isplate,

- 142,66 EUR tekuće od 13. prosinca 2013. do isplate,

- 136,48 EUR tekuće od 15. siječnja 2014. do isplate,

- 142,15 EUR tekuće od 13. veljače 2014. do isplate,

- 146,27 EUR tekuće od 13. ožujka 2014. do isplate,

- 144,25 EUR tekuće od 14. travnja 2014. do isplate,

- 140,10 EUR tekuće od 12. svibnja 2014. do isplate,

- 138,95 EUR tekuće od 11. lipnja 2014. do isplate,

- 141,28 EUR tekuće od 9. srpnja 2014. do isplate,

- 145,96 EUR tekuće od 13. kolovoza 2014. do isplate,

- 148,36 EUR tekuće od 10. rujna 2014. do isplate,

- 148,32 EUR tekuće od 11. listopada 2014. do isplate

- 152,53 EUR tekuće od 11. studenog 2014. do isplate,

- 154,12 EUR tekuće od 13. prosinca 2014. do isplate,

- 154,52 EUR tekuće od 14. siječnja 2015. do isplate,

- 154,39 EUR tekuće od 12. veljače 2015. do isplate,

- 154,39 EUR tekuće od 12. ožujka 2015. do isplate,

- 154,39 EUR tekuće od 11. travnja 2015. do isplate,

- 154,39 EUR tekuće od 9. svibnja 2015. do isplate,

- 154,39 EUR tekuće od 10. lipnja 2015. do isplate,

- 154,39 EUR tekuće od 9. srpnja 2015. do isplate,

- 154,39 EUR tekuće od 11. kolovoza 2015. do isplate,

- 154,39 EUR tekuće od 10. rujna 2015., sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.167,64

EUR, u roku od 15 dana.''

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

2.1. U žalbi ističe da prvostupanjski sud provedene dokaze nije cijenio savjesno i brižljivo te je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbu čl. 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju jer je osnovno načelo provedbe konverzije kredita s valutnom klauzulom u chf bilo da se suglasno volji ugovornih stranaka izmijene odredbe osnovnog ugovora o kreditu u chf s učinkom od dana sklapanja takvog ugovora na način da se položaj tužitelja izjednači s položajem potrošača koji je koristio kredit s valutnom klauzulom u eurima te da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita s valutnom klauzulom u chf ima primijeniti kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koja se primjenjivala na kredite s valutnom klauzulom u eurima. Stoga da konverzija ima značenje novog pravnog posla kojim su tužitelji i tuženica uredili svoj pravni odnos nastao na temelju Ugovora o kreditu. Tuženica je imala zakonsku obvezu ponuditi tužitelju konverziju kredita te izračun izvršiti prema kogentnim zakonskim pravilima iz čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. pa se stoga takav sporazum mora tumačiti kao svojevrsno rješavanje ugovornog odnosa parničnih stranka. Stoga da je i prvostupanjski sud pri donošenju pobijane presude trebao koristiti takvo teleološko tumačenje. Pobijana presuda protivna je pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju Gos-1/2019 koje daje konačnu i obvezujuću potvrdu sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Stoga da je među strankama koje su prihvatile konverziju nastala potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošača u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Stoga da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju Gos-1/2019 proizlazi da zahtjevi za isplatu mogu biti usvojeni jedino u situacijama kada bi potrošači imali zakonske osnove utvrđivati pojedine sporazume o konverziji ništetnima iz specifičnih razloga (npr. nedostatak poslovne sposobnosti). Pogrešno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača jer je u svakom ovakvom sporu potrebno utvrditi da li je sporna odredba izuzeta iz kontrole (ne)poštenosti, a izuzeta je ukoliko sud utvrdi da se radi o ugovornoj odredbi koja zapravo predstavlja u ugovor unesenu zakonsku odredbu prisilne naravi. Zakonskom intervencijom u postojeće pravne poslove zakonodavac je spornu odredbu po volji potrošača i bez ikakvog utjecaja tuženice pretvorio u ugovor sačinjen od zakonskih odredaba prisilne naravi. Dakle, prvostupanjski sud je pogrešno protumačio svrhu postupka konverzije i njen učinak na ugovorni odnos stranaka i nije bio ovlašten ocjenjivati nepoštenost ugovornog odnosa tužitelja i tuženice zbog konverzije koja je predviđena prisilnim odredbama. Nadalje, presuda je protivna pravnim stajalištima suda Europske unije u predmetima C-118/2017, C-452/2018, C-381/2014 i C- 385/2014. Naime, Direktiva 93/13 ne ide tako daleko da sustav zaštite protiv korištenja prodavatelja robe ili pružatelja usluga nepoštenih odredaba koji je uspostavila u korist potrošača čini obvezatnim. Dakle, kada potrošač preferira da se ne pozove na taj sustav zaštite tada se on ni ne primjenjuje (presuda C-260/2018 od 3. listopada 2019.). Stoga bi se moglo tumačiti da je potrošač pristankom na ponuđenu konverziju odlučio odustati od sustava zaštite predviđenog Direktivom 93/13 i prihvatiti model zaštite predviđen konverzijom. Pogrešno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 1113. Zakona o obveznim odnosima glede prigovora radi prebijanja jer je tuženica tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene preplate koristila za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način je tužitelju isplaćen utvrđeni iznos preplate. Usvajanjem tužbenog zahtjeva nastala je pravna osnova za faktično dvostruko namirenje tužitelja za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ogleda se u tome što prvostupanjski sud propušta učinak konverzije tumačiti na način da isti ima utjecaj na ugovorni odnos od početka, kao i da su tada izmijenjene i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Odluka o troškovima postupka je također nezakonita. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nije u pravu tuženica kada ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19), stoga što je prvostupanjski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju te je stečeno uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima za koje se može provjeriti da imaju pravnu i činjeničnu osnovu što znači da je ocjena dokaza izvršena u skladu s odredbom čl. 8. ZPP.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju ukazuje žalba tuženice, stoga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je izreka iste razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude te su u obrazloženju navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni.

7. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Stoga žalba tuženice zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnima dijelova odredbi čl. 1., čl. 3. i čl. 8. Ugovora o kreditu od 15. veljače 2007., kao i da mu tuženica na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i kretanja tečaja valute isplati ukupni iznos od 15.073,52 eura sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate.

10. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja, formulirala banka, da tuženica, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u ovom konkretnom slučaju jer je sporni pravni posao zaključen 15. veljače 2007., slijedom čega su dijelovi odredaba Ugovora ništetni. Nadalje, prvostupanjski sud smatra da činjenica što je došlo do zaključenja Dodatka Ugovora o kreditu nije pravno odlučna jer sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne.

11. Što se tiče prigovora zastare prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje ZOO), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

12. Nadalje, navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite

Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

13. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015 pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženica mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

14. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženica u ovom postupku povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, kao i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP/07) te odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje ZOO), zbog čega je i naloženo tuženici da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

15. Dakle, u odnosu na preplaćenu kamatu zastara počinje ponovno teći 13. lipnja 2014. kada je postala pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tako da je petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO/05 istekao 14. lipnja 2019.

16. Glede valutne klauzule presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te zastara nastupa 15. lipnja 2023.

17. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 4. lipnja 2019. slijedi da nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice, a glede preinačenog dijela tužbenog zahtjeva ukazuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.

18. U ovom konkretnom slučaju stranke su sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine, broj 102/15 – dalje ZID ZPK) sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojima su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora i to ne samo u pogledu valute, nego i u pogledu kamatne stope, a na temelju od strane tužitelja prihvaćenih izračuna konverzije to, po ocjeni suda prvog stupnja, tužitelj sada osnovano potražuju isplatu iznosa po osnovi preplaćenih kamata uz primjenu valutne klauzule, budući da stranke nisu sklapanjem navedenih dodataka postigle sporazum i o raspolaganju preplatom (utvrdile visinu neotplaćenih glavnica kredita u skladu s izračunom konverzije te izračunale ukupno preplaćeni iznos po kreditu u chf i utvrdile da je isti veći od zbroja anuiteta po kreditu preračunatom u eur na dan uplate) te svoj odnos iznova regulirale.

19. S obzirom na činjenicu da je tuženica nakon zaključenja prethodnog postupka istakla prigovore i dostavila dokaze koji se odnose na konverziju kredita pravilno je stajalište prvostupanjskog suda kako u situaciji kada tuženica nije dokazala da su u skladu s odredbom čl. 299. st. 3. ZPP postojali opravdani razlozi radi kojih tu činjenicu nije istakla te priložila dokaze do zaključenja prethodnog postupka pa da posljedično tome Aneks Ugovora koji su stranke zaključile u vezi konverzije sud prvog stupnja isti nije uzeo u obzir.

20. Međutim, kako tuženica u žalbi, bez obzira na prethodno navedeno, ističe žalbene navode koji se odnose na konverziju kredita to je ovaj drugostupanjski sud u konkretnom slučaju primijenio odredbu čl. 375. st. 1. ZPP.

21. Iz Dodatka Ugovora o kreditu koji je tuženica zaključila sa tužiteljem slijedi da su stranke sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 75/09 – dalje ZPK), a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, regulirale konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u chf u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur-ima.

22. Dodatak Ugovora o kreditima i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eur- ima izvršen je temeljem ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

23. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditima između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u chf ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutom u chf, a identična je situacija i u odnosu na valutnu klauzulu. Glavni motiv i ratio legis navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti chf, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti eur. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti chf i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama.

24. U odnosu na prigovor tuženice glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao pa tuženica nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru sudske prakse Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Č od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. te odluke).

25. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

26. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

27. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženice u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

28. I prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog suda od 10. rujna 2021. broj: 6. Su: 7/2021-14 potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu, s time da se u žalbi neutemeljeno ponavlja da bi sklapanjem sporazuma o konverziji prestala sva potraživanja tužiteljice i da je uspostavljena ravnoteža između stranaka.

29. Ukazati je i na odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužitelj prihvatio konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom chf i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom eur. 30. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom.

31. Stoga, kako odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP/03 propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, to je stajalište suda prvog stupnja pravilno.

32. Naime, svrha čl. 88. ZZP/03, odnosno čl. 138.a ZZP/07 te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) je da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primjeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava, pa je i stav ovog suda da je volja zakonodavca bila da i u parničnom postupku kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača (u prilog tome govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete).

33. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, jer i po ocjeni ovog suda, odluka iz postupka za zaštitu potrošača u smislu prethodno navedenih zakonskih odredbi obvezuje i u ovom postupku. Da je tome tako proizlazi iz odredbe čl. 502.c ZPP kojom je propisano da u slučaju da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozovu na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

34. Visina anuiteta bez promjene kamatne stope i bez primjene valutne klauzule dosuđena je sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano te pismeno pojašnjeno i na uvjerljiv način otklonjeni prigovori tuženice, slijedom čega, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u mišljenju vještaka nema proturječnosti niti nedostataka niti se pojavila osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja.

35. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su zbog primjene promijenjenih kamatnih stopa i valutne klauzule tijekom otplate kredita tužitelja, u odnosu na kamatnu stopu i bez primjene valutne klauzule u trenutku ugovaranja, platio veći iznos od ukupno 15.073,52 eura.

36. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

37. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

38. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

39. Kako je u konkretnom slučaju do tuženičinog stjecanja došlo na temelju po njoj sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO dužna tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu vještaka financijske struke.

40. U odnosu na navode tuženice glede tzv. negativnih razlika istaći je kako iz spisa predmeta proizlazi da žaliteljica nije tijekom postupka istakla prigovor prijeboja niti u tom pravcu postavila protutužbeni zahtjev pa se slijedom toga ista upućuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023., a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te koje glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita".

41. Konačno, tuženica u žalbi samo paušalno pobija odluku o troškovima postupka pa je u tom dijelu prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 365. st. 2. ZPP koja glede ispitivanja pravilnosti i zakonitosti odluke o troškovima postupka kaže da se ta odredba ne primjenjuje u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

42. Radi navedenog, valjalo je temeljem odredbi čl. 368. st. 1. te čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem - čl. 129. st. 5. istog Zakona), odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

43. Konačno, što se tiče troška na ime sastava žalbe isti nije priznat tuženici jer sa žalbom nije uspjela.

Zadar, 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Dujmović