Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: Gž R-154/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Korljan i partneri d.o.o. Zadar, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 52634238587), zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, radi isplate, povodom žalbe tužene izjavljene protiv presude Općinskog suda u Šibeniku broj Pr-15/2024-48 od 11. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Žalba tužene djelomično se odbija kao neosnovana i potvrđuje toč.I. izreke presude Općinskog suda u Šibeniku broj Pr-15/2024-48 od 11. srpnja 2024.
r i j e š i o j e
I/Žalba tužene se djelomično odbija kao neosnovana a djelomično uvažava pa se odluka o troškovima postupka sadržana u toč.II. izreke presude Općinskog suda u Šibeniku broj Pr-15/2024-48 od 11. srpnja 2024. potvrđuje za iznos od 11.339,52 Eur (jedanaest tisuća tri stotine trideset i devet eura i pedeset i dva centa) sa zateznom kamatom, a preinačuje i odbija tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.971,98 Eur (dvije tisuće devet stotina sedamdeset i jedan euro i devedeset i osam centi) sa zateznom kamatom.
II/Odbijaju se parnične stranke sa zahtjevima za naknadu im troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom u toč. I izreke naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju na ime dodataka na plaću ukupan bruto iznos od 29.220,50 Eur sa pripadajućom zateznom kamatom koje teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos, osim u dijelu poreza na dohodak i prireza na dohodak, od svakog 15-og u mjesecu za prethodni mjesec (u periodu dospijeća od 15. studenog 2015. do 15.10.2020.) do isplate. Toč.II. izreke tužena je obvezana naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 11.311,50 Eur sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
2. Navedenu presudu pravovremenom žalbom pobija tužena iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 pri čemu se ZID ZPP objavljen u „Narodnim novinama“ broj 80/22 primjenjuje u dijelu propisanom odredbama čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/80/22), s prijedlogom ovom sudu da je preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.
3. U odgovoru na žalbu tužitelj se usprotivio osnovanosti u žalbi sadržanih navoda, tvrdnji i stajališta ističući da je suština cijelog postupka u tome da tužena nije pravilno obračunala i platila rad tužitelja, baš kao ni rad njegovih kolega koji su obavljali isti posao u spornom periodu, pri čemu nije sporno da tužitelj doista nije radio 24 sata dnevno, međutim onaj period dana u kojemu nije radio i u kojemu je trebao bio slobodan da je izvršavao razne druge zadatke potrebne radi normalnog funkcioniranja broda na kojem se nalazio, a nerijetko bi se događalo i da u tom periodu dana izvršava izvanredne zadatke za koje bi dobili dojavu te nije mogao samovoljno napustiti brod. To da su potvrdili svi tijekom postupka saslušani svjedoci navodeći da nije bilo razlike između rada za vrijeme tzv. redovnog radnog vremena i nakon toga jer su djelatnici nakon izvršenih naloga bili dužni obavljati zadatke koji se odnose na održavanje plovila, sigurnost plovidbe, pružanje pomoći građanima i slično. Smatra da iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1318/16 od 26. listopada 2016. i Revr- 753/09-2 od 17. studenog 2009. jasno proizlazi da se u odnosu na terenski rad koji je tužitelj vršio kontinuirano u trajanju od 24 sata kroz više dana, rad od osam sati tretira kao redovan rad, daljnjih osam sati kao prekovremeni rad, a daljnjih osam sati kao dnevni odmor. Predložio je žalbu tužene odbiti i dosuditi mu nagradu za sastav odgovora u iznosu od 250,00 Eur.
4.Žalba tužene je osnovana tek u dijelu odluke o troškovima postupka.
5.Naime, polazeći od predmeta spora – zahtjeva tužitelja za isplatu dodatka na plaću s osnova prekovremenog rada nakon redovnog radnog vremena (koje je trajalo 8, 10 ili 12 sati) ali bez perioda od 8 sati odmora, za vrijeme terenskog rada u periodu od listopada mjeseca 2015. do zaključno rujna 2020. kada je obavljao poslove policijskog službenika Policijske postaje pomorske policije Šibenik, u višednevnoj službi nadzora državne granice na moru, prvostupanjski sud je dokazni postupak usmjerio na raspravljanje između parničnih stranaka odlučne činjenice – da li vrijeme provedeno u toj službi izvan redovnog radnog vremena predstavlja prekovremeni rad te da li je tužena pravilno tužitelju obračunala i isplatila dodatke na plaću, imajući pri tom u vidu između parničnih stranaka nesporne činjenice - da je tužena izdavala tužitelju za utuženo razdoblje višednevne radne naloge, da je tužena na temelju takvih višednevnih radnih naloga sačinjenih izvještaja vodila evidenciju rada tužitelja na temelju koje evidencije je tužitelju za to utuženo razdoblje isplatila plaću, te da tužena nije donijela rješenja o preraspodjeli radnog vremena, o korištenju slobodnih dana niti o radu u turnusu.
5.1. Iako je ranijom ukidnom odlukom (broj Gž R-106/2023-2 od 20. ožujka 2024.) prvostupanjskom sudu stavljeno na znanje da je predmetna materija u utuženom periodu regulirana odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenika (dalje: KU/13 („Narodne novine“ broj 104/13, 104/13, 150/13, 153/13, 71/16 i 123/16) i odredbama KU/17 („Narodne novine“ broj 112/17, 12/18, 2/19, 119/19 i 66/20.) prvostupanjski sud se ponovno poziva i na odredbe KU/12. No iako se prvostupanjski sud dakle pogrešno poziva na odredbe KU/12 to valja navesti da je predmetna materija – osnovne plaće i dodataka na plaću – sadržajno istovjetno regulirana u sva tri navedena KU.
5.2. Predmetni zahtjev tužitelja prvostupanjski sud prosuđuje pozivom na odredbu čl. 44. KU/13 kojom je propisano za koliko se osnovna plaća službenika i namještenika uvećava za svaki sat rada, i to za rad noću, za prekovremeni rad, za rad subotom, za rad nedjeljom, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta, za rad u turnusu, na odredbu čl.44.stav.1. KU/13 koja propisuje da plaću državnog službenika čini osnovna plaća i dodaci na plaću time da su dodaci na plaću u konkretnom slučaju propisani i Uredbom o plaćama policijskih službenika, kao i na odredbu čl.42. Zakona o policiji (dalje: ZP – „Narodne novine“ broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19) prema kojoj je policijski službenik dužan u obavljanju policijskih poslova raditi po posebnom rasporedu rada koji određuje nadležni rukovoditelj, a poseban raspored rada uključuje rad u smjenama, rad u turnusu, rad subotom, nedjeljom, praznicima i drugim neradnim danima, prekovremeni rad, rad noću, rad u dvokratnom radnom vremenu, pripravnost za rad i rad organiziran na drukčiji način.
5.3. Po analizi iskaza saslušanih svjedoka JD, VD, AD, RD, CD i HD, prvostupanjski sud zaključuje da nije bilo razlike između rada za vrijeme tzv. redovnog radnog vremena i nakon toga jer su djelatnici nakon izvršenih naloga bili dužni obavljati zadatke koji se odnose na održavanje plovila, sigurnost plovidbe, pružanje pomoći građanima i sl. obzirom da je brod takvo sredstvo koje zahtijeva konstantni nadzor i budnost radi vremenskih uvjeta, brodskih sustava, motora, veza, radara i slično, da su dobivali dojave i usred noći i ne samo dojave nego bi i popravljali kvarove, a i da su za cijelo vrijeme trajanja službe morali nositi službenu odoru i nisu mogli napustiti plovilo u svrhu odlaska kući.
5.4. Prosuđujući predmetnu materiju pozivom na odredbu čl.40.stav.1. ZR (prema kojoj je radno vrijeme - vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac) i na odredbe Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (dalje: Direktiva 2003/88) koja u čl. 2. toč. 1. i 2. definira radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme, polazeći od utvrđenja da se vrijeme provedeno na brodu sukladno odredbama čl. 44. stav.11. i 14. KU/13 i čl. 38.stav.11. i 13. KU/17 ima smatrati "radom organiziranim na drugačiji način" prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju pripada utužena naknada za rad ostvaren radom dužim od dnevnog radnog vremena ili redovne smjene koja je obračunata kao prekovremeni rad.
5.5. Po provedenom financijskom vještačenju usmjerenog na utvrđivanje točnih iznosa koje je tužena isplatila tužitelju u utuženom periodu i po kojoj osnovi, koliki je iznos trebala tužena isplatiti uvećanjem za neisplaćene dodatke na plaću, a po odbitku dodataka za rad u turnusu i pasivno dežurstvo, koliko iznose nakon odbitka iskorištenih slobodnih dana izračunati neisplaćeni dodaci na plaću prema važećem KU, koliko iznose odbitne stavke već isplaćenih dodataka za rad u turnusu i pasivno dežurstvo, koliko iznose neisplaćeni dodaci na plaću prema KU u utuženom razdoblju po odbitku isplaćenih dodataka za rad u turnusu i pasivno dežurstvo, koliko iznosi broj stvarno odrađenih sati unutar utuženog razdoblja uzimajući u obzir 8 sati odmora unutar 24 sata, vodeći računa o dodacima na rad koji se međusobno isključuju prema KU, rukovodeći se pri tom pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike izraženog u rješenju broj Revr 1318/16-2 od 26. listopada 2016. (da nije životno i logično da bi efektivni rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, četiri do sedam dana uzastopno već da je životno i logično da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od osam sati dnevno i da se tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može smatrati prekovremenim radom) prvostupanjski sud zaključuje da je tužena isplatila tužitelju u utuženom razdoblju po svim osnovama ukupno 80.062,07 Eur bruto, da nakon odbitka iskorištenih slobodnih dana neisplaćeni dodaci na plaću prema Kolektivnim ugovorima koji su tada bili na snazi iznose ukupno 32.759,78 Eura bruto, da odbitne stavke već isplaćenih dodataka za rad u turnusu i pasivno dežurstvo koji se međusobno isključuju sve temeljem odredbi KU, iznose ukupno 3.539,28 Eura bruto, da je dnevni odmor u obračunu uključen na način da se 4 sata odmora računa u dnevnoj smjeni, a 4 sata u noćnoj smjeni, da ukupno neisplaćeni dodaci na plaću prema Kolektivnim ugovorima koji su u utuženom razdoblju bili na snazi, a nakon odbitaka već isplaćenih dodataka za rad u turnusu i pasivno dežurstvo iznose ukupno 29.220,50 Eura bruto pa je postavljeni tužbeni zahtjev usvojio u cijelosti.
6.Ističući u žalbi da izreka presude proturječi razlozima i da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni tužena ukazuje na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a no razmatranjem pobijane presude i stanja spisa ovaj sud navedeni žalbeni razlog ne nalazi osnovanim, naprotiv - suprotno žalbenom stajalištu tužene pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost jer sadrži jasne, određene i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama. Ispitivanjem pobijane presude i stanja spisa u okviru ovlasti iz odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a utvrđeno je da nisu ostvarene ni bitne povrede na koje ovaj sud u žalbenom stadiju pazi po službenoj dužnosti (iz čl.354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a).
7. Reproducirajući (u većem dijelu pogrešno) činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, tužena ističe da iz provedenog dokaznog postupka – iskaza svih saslušanih svjedoka i posebno provedenog vještačenja - jasno proizlazi da su prekovremeni sati koji su stvarno odrađeni kroz obavljanje radnih zadataka policijskog službenika – plaćeni obzirom da je vještak u svom očitovanju od 1. prosinca 2022. naveo da iz evidencije radnog vremena, radnih naloga i naloga za obračun plaće proizlazi da je tužitelj tijekom ophodnih plovidbi ostvario prekovremene sate koji su mu i plaćeni i to za sate koji su aktivno odrađeni kroz obavljanje radnih zadataka policijskog službenika. Stoga tužena smatra da iz pravilne ocjene iskaza saslušanih svjedoka proizlazi zaključak da se vrijeme koje je tužitelj provodio na plovilu (a izvan vremena redovnog rada i vremena odmora) tretiralo kao pasivno dežurstvo za što je isplaćena odgovarajuća naknada, a da su se tek povremeno i u tom vremenu obavljale aktivne radne obveze a za što je naknada s osnova prekovremenih sati i plaćena, što je jasno vidljivo iz provedenog vještačenja. Stoga tužena pravni pristup prvostupanjskog suda prema kojem službenik pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad prema odredbama Kolektivnog ugovora ostvaruje za sve vrijeme (sate) provedene u službi na brodu koji prelaze 8-satno radno vrijeme, dakle slijedećih 8 sati, drži pogrešnim, to više što iz radnih naloga Postaje pomorske policije Šibenik u privitku kojih se nalaze Izvješća zapovjednika plovila o obavljenim radnim zadacima i vremenu u kojem su se ti zadaci obavljali a iz kojih je razvidan konkretan rad policijskih službenika koji je ostvaren sukladno prethodnom utvrđenim radnim nalozima, kao i rad kada je policijski službenik bio hitno angažiran radi obavljanja zadataka za koje je nastala potreba tijekom plovidbe. Izviješća se sastavljaju po izvršenim radnim zadacima i ukazuju na konkretan rad policijskih službenika. Razdoblje dežurstva za svakog policijskog službenika-člana posade broda razvidan je iz izvješća zapovjednika plovila, a zatim i iz evidencije radnog vremena koju je vještak pregledao i utvrdio da su svi prekovremeni sati plaćeni.
8.Odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja, u okviru ovlasti propisane odredbom čl.375.stav.1. ZPP-a valja ponajprije navesti da je odredbom čl. 33. stav. 1., 2. i 3. ZP određeno da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati i duže od punoga radnog vremena, ako je to nužno radi uspješnog i pravovremenog obavljanja službenog posla i da policijskom službeniku za rad iz prethodno cit. stavka pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru (stav.2.).
8.1.Predmet postupka je sporno pitanje da li tužitelju pripada plaća i za onaj dio boravka na brodu nakon redovnog radnog vremena i izvan vremena dnevnog odmora od 8 sati.
9.Imajući u vidu utuženi period (nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji) valja navesti da svoju primjenu nalazi Direktiva 2003/88 o određenim vidovima organizacije radnog vremena (dalje: Direktiva 2003/88) u čijim su odredbama čl. 17. do 21. propisana moguća odstupanja od čl. 3. (dnevni odmor), čl.4. (stanke), čl.5. (tjedni odmor), čl.6. (najdulje tjedno radno vrijeme), čl.8. (trajanje noćnog rada) i čl.16. (referentna razdoblja za određivanje trajanja tjednog odmora, najduljeg tjednog radnog vremena i trajanje noćnog rada). Naime, prema odredbi čl. 17. stav. 1. Direktive 2003/88 propisana je mogućnost odstupanja u slučaju pojedinih djelatnosti kod kojih trajanje radnog vremena nije izmjereno i/ili unaprijed određeno ili ga mogu odrediti sami radnici, a stav.2. iste – da se zakonom i drugim propisima ili kolektivnim ugovorima ili sporazumima između socijalnih partnera mogu predvidjeti odstupanja u pojedinim djelatnostima koje su navedene u stav. 3., 4. i 5., ako radnici dobiju odgovarajuće zamjensko vrijeme za odmor ili iznimno, da dobiju odgovarajuću zaštitu. Iako u djelatnostima koje su izričito propisane npr. liječnička služba, hitna pomoć, vatrogasna i civilna zaštita, nije sadržana i policijska djelatnost u koju bi ulazila i djelatnost pomorske policijske, to valja imati u vidu da čl. 1. stav. 3. Direktive 2003/88 upućuje i na čl. 2. Direktive 89/391/EEZ o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika na radu (dalje: Direktiva 89/391).
9.1. Odredbom čl. 2. Direktive 89/391 propisano je da se ista ne primjenjuje kod obilježja svojstvenih određenim specifičnim aktivnostima u sektoru državne uprave kao što su oružane snage ili policija, ili na neke posebne aktivnosti u poslovima zaštite građana s kojima je u direktnoj suprotnosti no i da je u tom kontekstu potrebno u najvećoj mogućoj mjeri osigurati sigurnost i zdravlje radnika s obzirom na svrhu Direktive 89/391. Prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije (dalje: SEU) posebna obilježja takvih specifičnih djelatnosti (koje su izuzete od primjene Direktive 89/391) predstavlja i okolnost da one po svojoj prirodi ne omogućuju planiranje radnog vremena (presuda od **.**.2004., M i dr., C-397/01 do C-403/01), da je neprekidno obavljanje neophodno za osiguranje djelotvornog obavljanja temeljnih državnih funkcija (rješenje od 14. srpnja 2005., Personalrat der Feuerwehr Hamburg, C-52/04) kao i da se opisani zahtjev neprekidnosti treba ocijeniti uzimajući u obzir specifičnost predmetne djelatnosti, iako zahtjev neprekidnog obavljanja djelatnosti službi (konkretno u području javnog reda) nije prepreka da se u normalnim uvjetima organizira obavljanje djelatnosti tih službi i da se izuzetak iz cit. čl.2.stav.2. Direktive 89/391 primjenjuje samo u okolnostima iznimne težine i razmjera (presuda od **.**.2004., M i dr., C-397/01 do C-403/01 i presuda od 12. siječnja 2006., Komisija/Španjolska, C-132/04) time da čl.2. stav.2. Direktive 89/391 treba tumačiti na način kojim se njegov doseg ograničava na ono što je strogo nužno za očuvanje interesa čija je zaštita omogućena državama članicama i da se isključenje određenih djelatnosti iz područja primjene Direktive 89/391 i posljedično Direktive 2003/88 ne temelji na pripadanju radnika jednom od sektora javne službe iz te odredbe, promatranom kao cjelina, nego isključivo na specifičnosti određenih posebnih zadaća koje obavljaju radnici sektora na koje se ta odredba odnosi (odluka broj C-742/19, B.K. protiv Republike Slovenije).
9.2. Prvostupanjski sud je u konkretnom predmetu zaključio o primjenjivosti Direktive 2003/88 iako je izostala temeljita razrada njezinih pretpostavaka u odnosu na okolnosti konkretnog slučaja. No obzirom da iz opširno provedenog dokaznog postupka - detaljne analize sadržajnih, uvjerljivih i suglasnih iskaza svjedoka kako je istu proveo prvostupanjski sud te rezultate iste razložio u obrazloženju pobijane presude – jasno proizlazi da u odnosu na tužitelja koji je obavljao poslove policijskog službenika Policijske postaje pomorske policije Šibenik u višednevnoj službi nadzora državne granice na moru, obzirom na opseg, sadržaj, vremenski kontinuitet boravka na policijskom plovilu, radne zadatke iz aspekta specifičnosti plovila - nije moguće jamčiti poštovanje najduljeg radnog vremena i razdoblja odmora predviđenih Direktivom 2003/88 uz istovremenu garanciju pravovremenog i sadržajnog izvršavanja tužitelju dodijeljenih radnih zadataka (koji čine sadržaj nadzora državne granice na moru) a što sve u ukupnosti opravdava iznimku od pravila u području zaštite sigurnosti i zdravlja radnika zbog apsolutne nužnosti jamstva učinkovite zaštite zajednice pa valja zaključiti da djelatnost (pomorske policije) može biti kvalificirana kao "djelatnost osiguranja i nadzora" iz čl. 17. stav. 3 (b) Direktive 2003/88 odnosno "djelatnost koja zahtijeva neprekidno pružanje usluga" iz čl. 17. stav. 3 (c) iste. To više što je odredbama čl. 33. stav. 1., 2. i 3. ZP određeno da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati i duže od punoga radnog vremena, ako je to nužno radi uspješnog i pravovremenog obavljanja službenog posla i da policijskom službeniku za rad iz prethodno cit. stavka pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru (stav.2.). U prilog tome govori i odredba čl. 42. ZP prema kojoj je policijski službenik dužan u obavljanju policijskih poslova raditi po posebnom rasporedu rada koji određuje nadležni rukovoditelj, a poseban raspored rada uključuje rad u smjenama, rad u turnusu, rad subotom, nedjeljom, praznicima i drugim neradnim danima, prekovremeni rad, rad noću, rad u dvokratnom radnom vremenu, pripravnost za rad i rad organiziran na drukčiji način – čime je evidentno udovoljeno pretpostavci odstupanja propisanoj čl.17.sav.2. Direktive 2003/08.
9.3. Obzirom da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužitelju pripada utužena naknada za vrijeme provedeno u višednevnoj službi na policijskom brodu izvan redovnog radnog vremena i vremena dnevnog odmora, a što nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tužene, valjalo je njezinu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pozivom na odredbu čl.368.stav.2. ZPP-a jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.
10. No osnovano tužena ukazuje da tužitelju ne pripada naknada za izbivanje njegovog punomoćnika (sa sjedištem pisarnice u Zadru) iz ureda radi pristupa na ukupno 11 održanih ročišta kod prvostupanjskog suda (3.11.2021. 24.5.2021., 17.2.2022., 20.4.2022., 19.10.2022., 29.11.2022., 18.1.2023., 8.5.2024., 23.5.2024., 5.6.2024. i 25.6.2024.) u ukupnom iznosu od 2.062,50 Eur (sa uključenom naknadom po Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine" broj 138/23), a niti trošak prijevoza od 832,48 Eura i trošak cestarine od 77,00 Eur jer iako je stranka u postupku slobodna odabrati punomoćnika iz redova odvjetnika po vlastitom izboru, pa i neovisno od sjedišta njegove pisarnice, pri tom je sukladno odredbi čl.10. ZPP-a dužna nastojati da se postupak provede (...) sa što manje troškova. Obzirom na navedeno valjalo je djelomičnim uvažavanjem žalbe tužene preinačiti odluku o troškovima i odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od 2.971,98 Eur , dok je u preostalom dijelu, a za iznos od 11.339,52 Eur odluku o troškovima valjalo potvrditi jer je ista rezultat pravilne primjene odredbe čl.155.stav.1. ZPP-a a i Tbr. 8/1 Tarife koju tužena u žalbi pogrešno interpretira jer ista glasi: "Za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku odvjetniku pripada nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8.".
11. Obzirom da je tužena uspjela tek u odnosu na sporedni zahtjev tužitelja, i to u neznatnom dijelu, nije joj dosuđen trošak žalbenog postupka, a tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka obzirom da sadržaj njegovog odgovora na žalbu nije bio od utjecaja na odluku o žalbi tužene pa je o zatraženom trošku odlučeno pozivom na odredbu čl.155.stav.1. ZPP-a.
U Varaždinu, 29. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća
Tanja Novak-Premec
