Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-791/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja IL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Nikoli Žgancu, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-711/2023-16 od 14. ožujka 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika prihvaća se kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-711/2023-16 od 14. ožujka 2024. preinačuje tako da se sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju IL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od ukupno 4.532,39 EUR ( četiritisućepetstotridesetidva eura i tridesetidevet centi ) / 34.149,32 kuna ( tridesetičetiritisućestoičetrdesetidevet kuna i tride-setidvije lipe ) sa zateznom kamatom računatom kako slijedi, s time da se iznosi u valuti HRK (hrvatske kune ) preračunavaju u valutu EUR (eur ) prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 :

- na iznos 57,13 kuna od 21.08.2007.

- na iznos 148,97 kuna od 21.09.2007.

- na iznos 146,20 kuna od 21.10.2007.

- na iznos 177,02 kuna od 21.11.2007.

- na iznos 160,86 kuna od 21.12.2007.

- na iznos 211,93 kuna od 21.01.2008.

- na iznos 1.051,98 kuna od 21.02.2008.

- na iznos 479,80 kuna od 21.03.2008.

- na iznos 408,51 kuna od 21.04.2008.

- na iznos 10,07 kuna od 21.05.2008.

- na iznos 798,80 kuna od 21.06.2008.

- na iznos 283,86 kuna od 21.07.2008.

- na iznos 796,93 kuna od 21.09.2008.

- na iznos 342,66 kuna od 21.10.2008.

- na iznos 1.465,88 kuna od 21.12.2008.

- na iznos 547,69 kuna od 21.04.2009.

- na iznos 620,76 kuna od 21.05.2009.

- na iznos 598,67 kuna od 21.06.2009.

- na iznos 637,83 kuna od 21.07.2009.

- na iznos 573,95 kuna od 21.08.2009.

- na iznos 623,92 kuna od 21.09.2009.

- na iznos 617,30 kuna od 21.10.2009.

- na iznos 631,97 kuna od 21.11.2009.

- na iznos 631,97 kuna od 21.12.2009.

- na iznos 681,97 kuna od 21.01.2010.

- na iznos 736,97 kuna od 21.02.2010.

- na iznos 571,97 kuna od 21.03.2010.

- na iznos 1.551,97 kuna od 21.04.2010.

- na iznos 811,97 kuna od 21.05.2010.

- na iznos 766,97 kuna od 21.06.2010.

- na iznos 726,97 kuna od 21.07.2010.

- na iznos 351,97 kuna od 21.08.2010.

- na iznos 325,35 kuna od 21.09.2010.

- na iznos 3.821,46 kuna od 21.10.2010.

- na iznos 2.825,73 kuna od 21.11.2010.

- na iznos 1.237,19 kuna od 21.12.2010.

- na iznos 960,08 kuna od 21.01.2011.

- na iznos 1.677,25 kuna od 21.02.2011.

- na iznos 993,70 kuna od 21.03.2011.

- na iznos 967,45 kuna od 21.04.2011.

- na iznos 1.220,56 kuna od 21.05.2011.

- na iznos 1.296,77 kuna od 21.06.2011.

- na iznos 598,36 kuna od 21.07.2011.

pa do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u roku od 15 dana.“

II. Svaka stranka snosi svoje troškove prvostupanjskog postupka.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu tuženika.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.532,39 eura/34.149,32 kuna sa zateznom kamatom od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate, kako je to specificirano. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.897,08 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 19. ožujka 2024. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08. -Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak uključujući i trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu podnio je tužitelj 15. travnja 2024. u kojem osporava navode žalbe te predlaže istu odbiti kao neosnovanu i potražuje trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. U uvodu žalbe tuženik navodi kako istu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pri čemu ne konkretizira bitne povrede koje je počinio prvostupanjski sud. Stoga je ovaj sud ispitao pobijanu odluku u odnosu na bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti povodom žalbi stranaka temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a, te je ocijenio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od navedenih bitnih povreda na koje se pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet postupka je povrat više plaćenih iznosa anuiteta zbog ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 8. veljače 2007. i u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke banke i u kojima je glavnica vezana uz tečaj CHF.

6.1. Tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, iznio činjenicu da je tužitelj s tuženikom zaključio 18. prosinca 2015. Dodatak Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak) temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.; dalje: ZID ZPK), a kojim Dodatkom su otklonjene posljedice ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnih ugovora, te prigovor zastare.

6.2. Nesporno je između stranaka da su tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao banka, 8. veljače 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 9012273257 kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 92.024,37 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu od 4,35% godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama tuženika s otplatom na 360 mjesečnih anuiteta u iznosu od 458,11 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti. Dana 17. ožujka 2015. stranke su sklopile Ugovor o kreditu broj 901970257 na iznos od 83.753,76 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB-a važeće na dan plaćanja kredita, uvećano za pripadajuće kamate, naknade i troškove kojim su podmirene obveze iz Ugovora o kreditu od 8. veljače 2007. Nakon donošenja ZID ZPK-a, stranke su sklopile Dodatak Ugovora o kreditu od 18. prosinca 2015. iz kojeg proizlazi da se pod konverzijom kredita podrazumijeva izračun konverzije svih kredita iz Ugovora o kreditu od 8. veljače 2007. i 17. ožujka 2015. denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se prilikom izračuna konverzije kao početni uvjeti za izračun konverzije primjenjuju uvjeti koje je banka u vrijeme sklapanja, kao i za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a nakon toga uvjete koje je banka u vrijeme sklapanja i za vrijeme trajanja svakog pojedinog ugovora o kreditu primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

6.3. Prvostupanjski sud je kao prethodno pitanje u ovom postupku utvrđivao jesu li odredbe Ugovora o kreditu, u kojima je glavnica bila vezana uz CHF, ništetne na temelju pravnih shvaćanja iznesenih u kolektivnom sporu koji je vođen zbog zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P- 1401/12, te je li zbog ništetnosti tih odredbi, a nakon izvršene konverzije, odnosno zaključenog Dodatka, tužitelj u cijelosti obeštećen pa ako nije, imali li pravo na isplatu iznosa kojeg potražuje tužbom.

6.4. Prvostupanjski sud je saslušao tužitelja te iz njegovog iskaza utvrđuje da je podigao kredit za gradnju kuće te da mu u banci nisu objasnili što znači da je kamatna stopa tijekom otplate kredita promjenjiva, a da je izraz promjenjivosti shvatio na način da može doći do promjene u kamatnoj stopi, ali ne u nekom velikom iznosu. To što je rata kredita vezana uz tečaj švicarskog franka da mu je bilo jasno na gramatičkoj razini, ali da ga banka nije ništa posebno upoznala s bilo kakvim rizicima zaključenja ugovora u kojem će glavnica biti vezana uz CHF. U otplatnom planu određena visina anuiteta da mu je bila prihvatljiva i da je iznosila 2.400,00 kuna, a nakon što je tečaj CHF počeo rasti i zbog promjenjivosti kamatne stope na više u odnosu na početnu kamatnu stopu da mu je rata porasla na 3.800,00 kuna mjesečno, što je dovelo i do problema u vraćanju kredita. Također navodi da je u banci, a nakon što je porastao mjesečni anuitet pitao može li kredit prebaciti u eure ili kune, a što da mu banka nije dozvolila. Nakon izvršene konverzije da je njegova mjesečna rata povrata kredita iznosila 2.740,00 kuna. Prilikom konverzije da nije bilo nikakve preplate jer da je on još bio dužan s obzirom da do dana konverzije nisu redovno uplaćivani mjesečni anuiteti kojima je bio zadužen.

6.5. Na temelju pravnih shvaćanja iznesenih u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i pravnog shvaćanja iznesenog u istoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su ništetne ugovorne odredbe kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, na temelju pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-249/14 i broj Rev-2221/18, te iskazu tužitelja i uz primjenu članka 502.c ZPP- a, prvostupanjski sud je zaključio, da su odredbe konkretnih ugovora u kojima se ugovara promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci banke i u kojima je glavnica vezana uz CHF, ništetne. Ovo stoga što se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, ugovori su sastavljeni na obrascima koje je unaprijed formulirao tuženik kao trgovac, tužitelju nisu predočeni egzaktni parametri i metoda izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a nije bio upoznat niti sa svim bitnim parametrima vezanim za promjenu tečaja CHF, odnosno na veću rizičnost sklapanja ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana uz CHF u odnosu na kredite u kojima je glavnica vezana uz EUR. Kako tužitelj kao korisnik kredita nije prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora bio u cijelosti informiran o svim potrebnim parametrima to da nije mogao donijeti valjanu odluke utemeljenu na potpunoj obavijesti. Sve to da je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

6.6. Obzirom na navedeno utvrđenje te na Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) utvrđene posljedice ništetnosti, prvostupanjski sud ocjenjuje kako je tuženik dužan vratiti tužitelju one iznose koji su više plaćeni po osnovu ništetnih odredbi, a čija visina je utvrđena knjigovodstveno-financijskim vještačenjem.

6.7. Knjigovodstveno-financijskim vještačenjem je utvrđeno da je do dana konverzije po osnovu ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužitelj uplatio iznos od 4.532,39 eura/34.149,32 kune, pa mu je taj iznos suđen primjenom članka 1111. u vezi s člankom 323. stavak 1. ZOO-a. Na taj iznos je tužitelju dosuđena i zakonska zatezna kamata od dospijeća svakog više plaćenog iznosa pa do isplate jer da je tuženik nepošten stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a zbog toga što je njegovo nepoštenje razlog ništetnosti.

6.8. U odnosu na prigovore tuženika prvostupanjski sud ističe kako sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu od 18. prosinca 2015. nije ni od kakvog utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se odredbama ZID ZPK-a, a niti Dodatkom Ugovora ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnosti tih odredbi. Razlog donošenja navedenog Zakona da je bio uravnotežiti položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom Ugovora o kreditu da se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno da se njima ne rješava pitanje pretplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka. Sama činjenica da su stranke izvršile konverziju ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početnoj ugovornoj kamatnoj stopi. Iz iskaza tužitelja da proizlazi da je pristao potpisati Dodatak Ugovora o kreditu jer mu se na taj način smanjila mjesečna obveza, ali da se on nije odrekao prava da nakon sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu traži obeštećenje zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koji je konvertiran. Čak i da je dao takav pristanak, da se ne bi radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom, pa tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čega bi se takvim odricanjem odrekao.

6.9. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17 te na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 1. ožujka 2022., a prema kojemu zastarni rok od pet godina teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača.

6.10. U konkretnom slučaju to da znači da je zastara za isplatu novčanih iznosa zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja pravomoćnost je nastupila 14. lipnja 2014., a u odnosu na isplate temeljem ništetnih odredbi u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF od pravomoćnosti odluke istog suda, a koja pravomoćnost je nastupila s 14. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019., to da je podnesena prije isteka zastare.

6.11. Zbog navedenih razloga usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, dok je o naknadi parničnog troška odlučeno primjenom članka 154. i 155. ZPP-a, a visina je utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj138/23.) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.), uz uvećanje za troškove knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

7. U svojoj žalbi tuženik ponavlja navode iz odgovora na tužbu te temeljno osporava tužbeni zahtjev jer da je Dodatkom Ugovora o kreditu, a kojim je izvršena konverzija, a što je učinjeno sukladno ZID ZPK-u, tužitelju uzeto u obzir i ono što je više platio po osnovu više plaćene kamate i tečajne razlike na temelju ništetnih odredbi ugovora. Ističe se da tužitelj nije bio obvezan sklopiti Dodatak Ugovora o kreditu, već je to bio njegov izbor te da navedeni Dodatak Ugovora o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu između ugovornih strana, a koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu. Osporava i utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti jer da prije stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. tuženik nije imao obvezu prilikom izmjene ili usklađivanja odredbe o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu definirati parametre promjenjivosti, dok je valutna klauzula bila dopuštena temeljem članka 22. ZOO-a te ista štiti na jednak način obje ugovorne strane. Ističe i da je knjigovodstveno-financijski vještak utvrdio da je tuženik konverziju izvršio sukladno odredbama ZID ZPK-a.

8. U odnosu na navode žalbe tuženika da je ugovaranje valutne klauzule bilo zakonom dopušteno, te da tuženik po Zakonu o potrošačkom kreditiranju sve do 2013. nije imao obvezu prilikom izmjene ili usklađivanja kamatne stope u postojećim ugovorima o kreditu definirati parametre promjenjivosti, treba reći da same te činjenice ne dovode do drugačije odluke suda u pogledu ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u kojima je glavnica bila vezana uz CHF i u kojima se kamata tijekom otplate kredita mijenjala temeljem jednostrane odluke banke. O tome je raspravljano i zauzeto pravno shvaćanje u kolektivnom sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12. U postupcima u kojima konkretan potrošač, odnosno korisnik kredita podnosi tužbu protiv banke radi povrata više plaćenog po osnovu promijene kamatne stope tijekom otplate kredita i promjene tečaja na više i u kojima se potrošač pozove na pravna shvaćanja zauzeta u kolektivnom sporu, prvostupanjski sud je vezan takvim pravnim shvaćanjima. Time tuženik nije onemogućen da osporava da se pravna shvaćanja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti i u pojedinačnom sporu, odnosno nije onemogućen da dokazuje kako se prilikom pregovaranja i zaključenja konkretnog ugovora pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama i da je potrošač dobio punu obavijest o svim parametrima i metodama o kojima ovisi promjena kamatne stope i promjena tečaja. Teret dokazivanja je pri tome na tuženiku. U konkretnom slučaju tuženik u tom pravcu nije pružio nikakve dokaze, pa je pravilno prvostupanjski sud na temelju pravnih shvaćanja iz kolektivnog spora, a koje je povezao i sa činjenicama utvrđenim uz zaključenje konkretnog Ugovora o kreditu, a koje činjenice su utvrđene iskazom tužitelja, ocijenio da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu u kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke i valutnog tečaja, ništetne.

8.1. Međutim, ovaj sud ne prihvaća shvaćanje prvostupanjskog suda kako zaključenim Dodatkom Ugovora o kreditu, a kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK-u, tužitelj nije u potpunosti obeštećen temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

8.2. ZID ZPK donesen je nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora kod ugovora koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz razloga što je u vremenskom razdoblju od 2004. do 2008. na domaćem tržištu izrazito jačao tečaj CHF te su rasle i ugovorene promjenjive kamatne stope, a što je potrošača u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj u odnosu na banke. Cilj ZID ZPK-a bio je otkloniti nepoštene poslove prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika.

8.2. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017. je ocijenio da je ZID ZPK usklađen s Ustavom Republike Hrvatske.

8.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u predmetu Gos-1/2019 donio 4. ožujka 2020. rješenje u kojem je na postavljeno pravno pitanje: „Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“, odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK-a ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pri tome je ocijenjeno da je ZID ZPK poseban zakon u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno ZOO-a, slijedom čega opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka koje su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK-a o konverziji, ne mogu dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

8.4. Nije sporno da je Dodatak sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK-a, dakle, na temelju prisilnog propisa, pa Dodatak obvezuje stranke. Sukladno članku 19.c stavak 1. ZID ZPK-a konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom.

8.5. Pogrešno je shvaćanje prvostupanjskog suda da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. i Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022.), jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope upućuje sadržaj članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZIDZPK-a i članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. U skladu s točkama 1. i 2. stavak 1. članka 19.c ZID ZPK-a, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u eurima u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u euro. Navedene uplate su korištene za namirenje anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u euro, sukladno članku 19.c stavak 1. točka 4. ZID ZPK-a, uz iznimku uplate na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u euro, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u euru u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u euru prema novom otplatnom planu.

8.6. Pored toga, potrošač je, a u skladu s člankom 19.d ZID ZPK-a, informiran o posljedicama konverzije te je sukladno članku 19.e ZID ZPK-a imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

8.7. U konkretnom slučaju Dodatak koji je zaključen 18. prosinca 2015. sačinjen je sukladno ZID ZPK-u, te to među strankama i nije sporno, a isto potvrđuje i knjigovodstveno-financijski vještak. Zbog neredovnih otplata ugovorenih anuiteta do dana konverzije, u konkretnom slučaju više plaćenim zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije došlo do preplate koja bi nakon konverzije bila prenesena u novi otplatni plan, već je i nakon priznate preplate do dana konverzije tužitelj još ostao dužan iznos od 2.574,40 eura, a čija otplata je ugovorena člankom 5. Dodatka.

8.8. Dakle, u konkretnom slučaju cjelokupni iznos koji je, a temeljem odredaba ZID ZPK-a, utvrđen kao više plaćen po osnovu ništetnih odredbi Ugovora o kreditu zbog ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, iskorišten je za podmirenje dospjelih a nepodmirenih anuiteta do dana konverzije te od dana konverzije do zaključenja Dodatka. Konverzija koja je izvršena prema ZID ZPK-u je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora prema tužitelju kao korisniku kredita na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti.

8.9. Kako je tužitelj prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK-a sklapanjem Dodatka, to po ocjeni ovog suda nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora jer izračun konverzije kredita iz članka 19.c stavak 1. ZID ZPK-a uključuje i te uplate.

9. Zbog toga je ovaj sud primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a preinačio pobijanu odluku i odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka. Uzimajući u obzir činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka u odnosu na banku kao jaču stranku u njihovom međusobnom pravnom odnosu i da u pravnim stvarima iste vrste sudska praksa nije ustaljena, ovaj sud je ocijenio da u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, je primjereno da svaka stranka snosi svoje troškove prvostupanjskog postupka. Tužitelj nije mogao u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa predvidjeti svoje izglede za uspjeh, zbog toga što sudska praksa nije ustaljena, a o spornim pitanjima Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud također još nije zauzeo jedinstveno stajalište. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao svjesno ocijeniti da njegov zahtjev nema razuman izgled za uspjeh. Zbog istog razloga odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

11. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu tuženika odbijen je jer isti nije bio nužan sukladno članku 155. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 29. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković