Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-425/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vinke Vrančić predsjednice vijeća, Vesne Britvec članice vijeća i suca izvjestitelja i Josipa Štrucelja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HB, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Maja Nepehal, odvjetnica u Požegi, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-164/2021-26 od 22. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 29.siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-164/2021-26 od 22. ožujka 2023. potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-164/2021-26 od 22. ožujka 2023., točkom I utvrđuje se da je dio Ugovora o [broj kredita], sklopljen **.**.2007. između tužitelja HB, iz [adresa] i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., [adresa], u članku 7. kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata uz švicarski franak, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ništetan . Točkom II izreke nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. da tužitelju HB, na ime povrata stečenog bez osnove odnosno više plaćenog iznosa zbog valutne klauzule vezane za CHF isplati iznos od 11.490,67 eura / 86.576,44 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3% poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena (u daljnjem tekstu: zatezna kamata) počevši od plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate, a kako to i proizlazi iz točke II izreke navedene presude. Točkom III izreke pobijane presude nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., da tužitelju HB, naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.996,21 eur / 15.040,44 kn1 zajedno sa z. z. kamatom tekućom od 22. ožujka 2023. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

Točkom IV izreke pobijane presude u preostalom dijelu, za iznos od 69,93 eura / 526,89 kn i z. z. kamatom od 22. ožujka 2023. pa do isplate, zahtjev tužitelja za isplatom troška parničnog postupka se odbija.

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1 i stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik u žalbi stavlja prijedlog za eventualno izuzeće sudaca koji sudjeluju u donošenju ove odluke ukoliko se utvrdi da suci ili njihovi bliski rođaci imaju sklopljene ugovore u CHF, te u bitnome navodi da pobijana presuda ne sadrži razloge u odnosu na istaknuti prigovor u odnosu na status tužitelja kao potrošača. Nadalje, tuženik navodi da je obrazloženje prvostupanjskog suda pogrešno u odnosu na nepoštenost valutne klauzule, te smatra da odluke iz postupaka pokrenutih po kolektivnoj tužbi nisu primjenjive na pojedinačne postupke, zatim da je prvostupanjski sud bio dužan u ovom postupku provesti kontradiktoran postupak radi utvrđenja je li tužitelj bio dovoljno informiran u svezi valute za koju se veže glavnica kredita, na posljedice porasta vrijednosti valute. Tuženik u žalbi navodi da je iz iskaza djelatnice tuženike UB, kao i iz dokumentacije koju je tuženik priložio, proizlazi drugačije činjenično stanje o informiranosti tužitelja glede valute kredita, posebno u odnosu na pisanu ovjerenu izjavu zaposlenice tuženika IB kao voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima. Tuženik osporava i odluku prvostupanjskog suda u svezi istaknutog prigovora zastare kao i početak tijeka zatezne kamate na dosuđene iznose pojedinih mjesečnih anuiteta, te pobija i odluku o troškovima postupka. Tuženik predlaže žalbu prihvatiti, a pobijanu presudu preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu troškova postupka tuženiku, a u protivnom predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju žalitelj upire u žalbi, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženika sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (članak 8. ZPP), te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

6. Žalbeni razlog vezan za eventualno izuzeće sudaca koji sudjeluju u donošenju ove odluke ukoliko se utvrdi da suci ili njihovi bliski rođaci imaju sklopljene ugovore u CHF nije osnovan, te se napominje da odredbe ZPP-a ne propisuju eventualno izuzeće suca, već se sudac dužan izuzeti ukoliko za to postoje zakonski razlozi. U ovom konkretnom predmetu suci ovog suda, članovi vijeća, nisu stranke, a niti su to njihovi srodnici, a kako je zahtjev tuženika postavljen ne samo općenito već i kao eventualni, ne postoje razlozi iz članka 71., članka 72. i članka 73. ZPP-a, zbog kojih sudac / suci koji odlučuju u ovom predmetu ne bi mogao/mogli obavljati sudačku dužnost.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka i sada u žalbenoj fazi obzirom na navode tuženika prijeporno je radi li se o potrošačkom ugovoru, ukoliko se radi može li se tužitelj s uspjehom pozivati na proširene granice pravomoćnosti presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kolektivnoj tužbi Udruge potrošača za kredite u vrijednosti CHF, te jesu li ispunjene odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO) zbog razloga iz članka 270. ZOO-a.

8. Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Naime prema odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9. Prema članku 2. Direktive Vijeća Europe 93/13/EEZ potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije.

10. Iz stanja spisa, prvenstveno predmetnog Ugovora o [broj kredita], sklopljenog **.**.2007., te iskaza tužitelja, proizlazi da se radi o hipotekarnom ugovoru za adaptaciju stana, te je ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba pa prema stavu ovog suda status potrošača tužitelja nije upitan, a tuženik nije dokazao suprotno.

11. Prema stabilnoj praksi Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Dakle, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja, iako nije posebno obrazlagao svojstvo potrošača tužitelja, usvajanjem tužbenog zahtjeva pravilno je zaključio kako je tužitelj kao fizička osoba sklopio predmetni ugovor o kreditu za adaptaciju stana za osobne potrebe, odnosno da je kredit koristio izvan poslovne djelatnosti odnosno u svoje osobne svrhe (u tom smislu i praksa Suda Europske unije primjerice presude ĐB i NB, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i H, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

12. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli

13. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013., donesenu u sporu po kolektivnoj tužbi u kojem je sudjelovala i tužena banka, o pitanju ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, prvostupanjski sud je u skladu sa odredbom članka 502.c ZPP-a, odlučivao temeljem ove presude i izvedenih dokaza.

14. Naime, prema odredbama članka 502.c ZPP-a, članka 106. stavak 1. i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP), pravomoćne presude kojima je prihvaćena kolektivna tužba djeluju i prema drugim fizičkim i pravnim osobama koje su pripadnici određenog kolektiviteta, a u individualnim parnicama utvrđujući dijelovi presude imaju obvezujući učinak

15. Iz pobijane presude kao i iz stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu, kao i ostale odredbe koje vežu obvezu tužitelja kao korisnika kredita na valutu CHF jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, a banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužitelj platio na ime razlika između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi 11.490,67 EUR, a koji iznos je utvrđen provedenim vještačenjem, utvrđeno da u razdoblju od 1. veljače 2008., započinje povećanje mjesečnih anuiteta zbog povećanja stalnog rasta švicarskog franka u odnosu na domaću valutu, a takvo povećanje je kontinuirano raslo i trajalo sve do prijevremene otplate kredita (12. veljače 2014.).

16. Ne stoje daljnji prigovori tuženika da je tužitelj bio u dovoljnoj mjeri informiran da bi razumio ključne odredbe kredita. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci donesenoj u ovom predmetu (i odlukama Rev-369/2023- 2 od 24. svibnja 2023., broj Rev 434/2023-2 od 8. studenog 2023. i dr.), u situaciji kada banka kao tuženik tvrdi i predlaže dokaze da je tužitelj kao potrošač bio odgovarajuće informiran, sud se ne može pozivati samo na utvrđenje iz odluka iz kolektivnog spora, već treba provesti kontradiktorni postupak radi utvrđenja tih činjenica i izvesti dokaze koje je banka predložila u tom postupku i tek na temelju izvedenih dokaza ocijeniti postojanje činjenica koje nisu utvrđivane u kolektivnom sporu. U konkretnom slučaju, iz stanja predmeta proizlazi da je tuženik pored dokaza koje je prvostupanjski sud izveo, u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, predlagao saslušanje svjedoka TB. Međutim, iz obrazloženja ovog dokaznog prijedloga kako je dan u odgovoru na tužbu, proizlazi da je svjedok djelatnica banke koja je bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zaposlenika kod ugovaranja ove vrste kredita i ovim zaposlenicima poslala mail koji sadrži uputu kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora sa valutnom klauzulom. Iako je svjedokinja predložena na okolnost da je tužitelju u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje odredbe valutne klauzule izražene u valuti švicarski franak, iz obrazloženja dokaznog prijedloga proizlazi da svjedok nije sudjelovao u pregovaranju kod sklapanja predmetnog ugovora, već je njezino saslušanje predloženo na okolnost edukacije zaposlenika banke u povodu sklapanja ugovora s valutnom klauzulom izraženom u valuti švicarski franak. Stoga, neprovođenjem predloženog, a neprikladnog dokaza, čitanjem ovjerenog iskaza svjedokinje TB koja nema relevantna saznanja o informiranosti tužitelja o riziku promjene tečaja švicarskog franka, tuženiku nije uskraćeno pravo raspravljanja, niti neprovođenje tog dokaza upozorava na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

16.1. Na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u pogledu informiranosti tužitelja ne upućuje niti informacija tuženika za koju je sam tuženik u odgovoru na tužbu (list 35 spisa), tvrdio da je riječ o informaciji kojom je informirao sve potrošače, pa tako i tužitelja, a kojom se potrošači obavještavaju da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute.

16.2. Tuženik i u žalbenom stadiju ustraje u tvrdnji da je informacijom, reklamnim materijalom i oglasima o ponudi kredita iz razdoblja sklapanja predmetnog ugovora, dokazao da je tužitelj bio u dovoljnoj mjeri informiran o riziku ugovaranja valutne klauzule u valuti švicarski franak. Pitanje informiranosti potrošača kroz promotivni materijal banke koji se odnosi općenito na sve potrošače, razmatrano je i utvrđeno u kolektivnom sporu, i stoga se ne može preispitivati u ovom sporu (U-III- 1068/2022 od 8. prosinca 2022.). Informacija za koju tuženik tvrdi da je uručena tužitelju kod sklapanja predmetnog ugovora (kao i ostali promotivni materijal),ne sadrži obavijest da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu i da Hrvatska narodna banka ne poduzima mjere monetarne politike u upravljanju tečajem kune u odnosu na švicarski franak kao što to čini u odnosu na tečaj eura.

16.3. Niti iskazom zaposlenice koja je ugovarala kredit tuženik nije dokazao da je tužitelj mogao razumjeti ili predvidjeti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka i da ga je zaposlenica o tome obavijestila prije sklapanja ugovora. Naime, iz iskaza zaposlenice tek proizlazi da je tužitelj kao i svaki klijent bio upozoren na rizik promjene tečaja, ali nije dala informaciju o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na švicarski franak kao što to čini u odnosu na tečaj eura i da se tužitelj izlaže riziku promjene tečaja koji će mu eventualno biti teško snositi.

16.4. Tuženik se u žalbi poziva na presudu C-452/18 Ibercaja Banco SA u prilog teze da banka nije mogla predvidjeti da bi u slučaju poremećaja na tržištu moglo doći do aprecijacije tečaja valute švicarski franak. Navod da banka nije mogla predvidjeti promjene visine potrošačeve obveze zbog aprecijacije tečaja švicarskog franka uslijed poremećaja na tržištu, predstavlja ponovljeni navod banaka iz kolektivnog spora o kojem se u pojedinačnom sporu ne može ponovno raspravljati.

16.5. Što se tiče presude C-452/18 Ibercaja Banco SA od 9. srpnja 2020., tuženik u žalbi izdvaja dijelove obrazloženja presude koji ne dovode u pitanje pravilnost pobijane presude, zanemarujući stajališta Suda o prethodnim pitanjima u povodu kojih je donesena presuda. Naime, u presudi broj C-452/18, Sud EU izjašnjavao se o mogućnosti ispitivanja nepoštenosti odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima iz

16.6. Zahtjev informiranosti o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak znači da potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali i u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze (presude C-26/13 U i GB; C- 186/16 I; C-776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance).

16.7. U konkretnom slučaju, temeljem iskaza tužitelja i zaposlenice banke, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelju prethodno sklapanju ugovora nisu bili predočeni svi elementi koji bi mogli utjecati na sadržaj i opseg njegovih obveza iz odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak uz koju je vezana glavnica i kamata, kako bi mogao procijeniti svoje ugovorne obveze i njihov utjecaj na njegovo materijalno stanje kroz razdoblje trajanja kreditnog odnosa.

16.8. Stoga ne stoje tvrdnje tuženika da je tužitelj bio informiran o posljedicama ugovaranja valutne klauzule u valuti švicarski franak.

17. Sljedeći žalbeni razlog tuženika odnosi se na pitanje zastare. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženika. Naime, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (30. travnja 2021.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno članku 225. ZOO.

18. Nije osnovan niti žalbeni razlog kojim tuženik osporava stav prvostupanjskog suda glede početka tijeka zateznih kamata na dosuđene mjesečne iznose. Na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule pravilno je određen početak tijeka zateznih kamata počev od plaćanja mjesečnih anuiteta. Pozivom na odredbu članka 1115. ZOO-a, tuženik tvrdi da je pošten stjecatelj i da stoga tužitelj nema pravo na zatezne kamate od dana dospjelosti mjesečnih anuiteta. Pravomoćna presuda donesena po kolektivnoj tužbi kojom je utvrđeno nepošteno postupanje tuženika kod ugovaranja promjenjive kamatne stope prema odlukama banke i valutne klauzule izražene u švicarskom franku uz koju je vezana glavnica i kamata, isključuje savjesnost tuženika kroz razdoblje otplate kredita. O zateznoj kamati tekućoj na pojedine obroke pravilno je odlučeno temeljem članka 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je nesavjestan stjecatelj s obzirom da su navedene odredbe ugovora ništave, pa je kamata pravilno dosuđena od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja.

19. Odluka o troškovima postupka pravilna je kako u osnovi tako i u visini odmjerenih troškova (članak 154. stavak 5. i članak 155. ZPP-a).

20. Odredbom Tbr. 52./3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa) je propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa je prvostupanjski sud u smislu navedenih odredbi Tarife nagradu i naknadu troškova pravilno odmjerio temeljem Tarife važeće u vrijeme donošenja odluke.

21. Tuženiku nije dosuđen trošak sastava žalbe jer nije uspio sa žalbom.

22. Slijedom izloženoga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I, II i III izreke.

U Karlovcu 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vinka Vrančić