Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-447/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Vesne Vrkić Perak, kao predsjednice vijeća, te Ivice Raguža kao suca izvjestitelja i Ane Bosančić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Srđanu Kalebota, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćniku Odvjetničkom društvu Kallay & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2158/2019-31 od 18. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. odbija se djelomično kao neosnovana i usvaja se djelomično kao osnovana, te se:

- potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2158/2019-31 od 18. travnja 2024. pod točkom I., II. i III. izreke presude,

- potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2158/2019-31 od 18. travnja 2024. u cijelosti pod točkom I. izreke rješenja te pod točkom II. izreke rješenja do iznosa od 2.343,45 eura sa zateznom kamatom od 18. travnja 2024. do isplate,

- preinačava se rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-2158/2019- 31 od 18. travnja 2024. pod točkom II. izreke rješenja u dijelu koji prelazi iznos od 2.343,45 eura do iznosa od 2.422,11 eura, te se rješava:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka za iznos od 78,66 eura na ime sudske pristojbe za presudu.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-4429535 od 27.9.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 17.366,84 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se glavnica kredita u iznosu CHF 13.188,08 otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita, dok se preostali dio glavnice kredita u iznosu CHF 4.178,78 isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-4429535 od 27.9.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao kreditora.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 3.221,02 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to na iznos: 6,83 EUR 23.10.2007.

6,16 EUR 26.11.2007.

8,48 EUR 21.12.2007.

9,76 EUR 29.1.2008.

11,95 EUR 26.2.2008.

8,66 EUR 30.4.2008.

9,04 EUR 30.5.2008.

10,66 EUR 26.6.2008.

8,28 EUR 31.7.2008.

8,40 EUR 30.8.2008.

9,81 EUR 30.9.2008.

20,50 EUR 31.10.2008.

13,34 EUR 30.11.2008.

22,44 EUR 31.12.2008.

23,84 EUR 31.1.2009.

24,47 EUR 28.2.2009.

28,48 EUR 31.3.2009.

28,83 EUR 30.4.2009.

26,06 EUR 31.5.2009.

24,02 EUR 30.6.2009.

24,56 EUR 31.7.2009.

25,64 EUR 31.8.2009.

25,54 EUR 30.9.2009.

24,46 EUR 31.10.2009.

26,50 EUR 30.11.2009.

28,13 EUR 31.12.2009.

30,46 EUR 31.1.2010.

29,92 EUR 28.2.2010.

33,08 EUR 31.3.2010.

32,48 EUR 30.4.2010.

33,65 EUR 31.5.2010.

43,76 EUR 30.6.2010.

41,67 EUR 31.7.2010.

48,03 EUR 31.8.2010.

45,83 EUR 30.9.2010.

42,30 EUR 31.10.2010.

49,75 EUR 30.11.2010.

59,23 EUR 31.12.2010.

52,52 EUR 31.1.2011.

54,88 EUR 28.2.2011.

51,88 EUR 4.4.2011.

2.106,73 EUR 4.4.2011.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.422,11 eura sa zateznom kamatom od 18. travnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana".

2. Protiv naprijed navedene presude i rješenja pravovremeno je žalbu podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u nastavku teksta ZPP) s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda i rješenje preinače, odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troška parničnog postupka uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno da se presuda i rješenje ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio apsolutnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a obzirom je odlučio da je mjesno nadležan u ovoj pravnoj stvari te iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a obzirom pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, prvostupanjski sud svoju odluku temelji na stavu da je sporazum o mjesnoj nenadležnosti nepošteno ugovoren te stoga i ništetan sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Tuženiku nije poznato kako je prvostupanjski sud došao do takvog zaključka, a tužiteljica je mogla angažirati kvalificiranog punomoćnika sa sjedištem ureda u Zagrebu čime za tužiteljicu ne bi nastupio nikakav dodatan trošak. Prorogacijska klauzula u ugovoru ne može se smatrati nepoštenom te stoga ista nije ništetna. Ugovaranjem mjesne nadležnosti suda prema mjestu sjedišta tuženika nije protivno načelu savjesnosti i poštenja te ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Također prvostupanjski sud nije utvrdio da je tužiteljica osoba koja ima prebivalište u mjestu podnošenja tužbe. U odnosu na ugovorne odredbe vezane za promjenjivost kamatne stope i valutnu klauzulu tuženik navodi kako iste nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja te je sud u svakom pojedinom slučaju dužan utvrditi savjesnost i poštenje navedenih ugovornih odredbi, a što u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije učinio. Također prvostupanjski sud nije mogao primijeniti utvrđenja iz presude donesene radi zaštite kolektivnih interesa te se u konkretnom slučaju ne radi o isplati stečenog bez osnove. Prvostupanjski sud nije obrazložio na temelju kojih činjenica je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan obzirom da su stranke pregovarale o odredbama vezanim za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Nadalje, prvostupanjski sud nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku. Pored navedenog tuženik ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja te cijeni da je neosnovan stav prvostupanjskog suda da zastara nastupa protekom pet godina od dana pravomoćnosti odluke u postupku kolektivne zaštite. Žalitelj smatra da se u konkretnom slučaju ima primijeniti trogodišnji rok zastare. Također cijeni da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Nadalje, žalitelj smatra da je prvostupanjski sud, u odnosu na djelomično povučeni dio tužbenog zahtjeva, tuženiku trebao dosuditi troškove postupka. Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku koji nije bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe. Tuženik osporava i odluku o troškovima postupka navodeći kako je prvostupanjski sud pogrešno tužiteljici dosudio i naknadu troškova postupka, a napose da je tužiteljici priznao trošak sudske pristojbe na presudu, a koju tužiteljica nije u obvezi platiti jer je Zakonom o sudskim pristojbama oslobođena od plaćanja iste.

3. Tužiteljica nije dostavila očitovanje na žalbu tuženika.

4. Žalba tuženika je neosnovana u pogledu glavne stvari, mjesne nadležnosti Općinskog suda u Splitu, te troškova parničnog postupka do iznosa od 2.343,45 eura dok je osnovana u odnosu na trošak parničnog postupka na ime sudske pristojbe za presudu, za iznos od 78,66 eura.

5. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje te postupak koji je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda i rješenje o odlučnim činjenicama sadrže jasne, neproturječne i dostatne razloge, razlozi u istoj nisu protivni dokazima koji su izvedeni tijekom postupka. Obrazloženje pobijane odluke sačinjeno je u skladu s odredbom članka 338. stavak 4. ZPP-a. Pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, niti je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničkog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbi ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika i to u odnosu na primjenu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, zahtjev za isplatu više plaćenog temeljem ništetne odredbe zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

7. Prvostupanjski sud u bitnome utvrđuje:

- da je između tužiteljice i tuženika zaključen ugovor o kreditu broj 418-50- 4429535 od 27. rujna 2007.;

- da je ugovor o kreditu zaključen na iznos od 17.366,84 CHF u protuvrijednosti u kunama;

- da kamatna stopa iznosi 5,49% godišnje, te je ista promjenjiva;

- da je Općinski sud u Splitu mjesno nadležan za odlučivanje u ovom predmetu;

- da je kamatna stopa tijekom trajanja kredita više puta mijenjana na način da je povećavana a zbog čega je došlo do promjene iznosa anuiteta;

- da je tužiteljica tužbu podnijela 15. svibnja 2019.;

- da je Ugovor o kreditu od strane tužiteljice u cijelosti prijevremeno otplaćen;

- da se radi o potrošačkom ugovoru te tužiteljica ima status potrošača;

- da postoji tražbina tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 3.221,02 eura temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

7.1. Prvostupanjski sud poziva se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2012., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

8. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno odbio prigovor mjesne nenadležnosti. Naime, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno obrazložio iz kojih razloga ne prihvaća tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti. Suprotno žalbenim navodima tuženika, obzirom na činjenicu da se niti o prorogacijskoj klauzuli nije posebno pregovaralo jer je ista sastavni dio tipskog ugovora koji je bio unaprijed formuliran od strane tuženika, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da navedena klauzula ništetna te suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužiteljice i sjedišta banke, mogućnost dolaska na sud, u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe. Također prvostupanjski sud imao je u vidu objektivne okolnosti koje bi utjecale na tužiteljicu da pokrene ili ne pokrene parnični postupak, a to je udaljenost Splita kao mjesta prebivališta tužiteljice do [adresa] kao sjedišta tuženika što bi predstavljalo značajan dodati trošak za tužiteljicu, imajući u vidu potrebno vrijeme i cijenu putovanja tužiteljice iz mjesta stanovanja do [adresa] i natrag. Pri tome je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio adresu prebivališta tužiteljice. Naime, adresa prebivališta tužiteljice istovjetna je kako u tužbi tako i u ugovoru o kreditu te na zapisniku o saslušavanju tužiteljice. Također napominje se žalitelju kako je tužiteljica dostavila u spis i preslik svoje važeće osobne iskaznice (list 57. spisa), a iz koje je razvidno da tužiteljica ima prebivalište na adresi [adresa]. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da nije utvrđeno prebivalište tužiteljice prema mjestu podnošenja tužbe. Nadalje, prvostupanjski sud je, donoseći odluku o svojoj nadležnosti u ovom predmetu, imao u vidu i iskaz tužiteljice, a koja u svom iskazu navodi kako je ugovor u cijelosti pripremio tuženik, iz čega se izvodi nedvojben zaključak da tužiteljica nije mogla utjecati na prorogacijsku odredbu.

8.1. Navedena prorogacijska klauzula, suprotno žalbenim navodima je prouzročila neravnotežu ugovornih strana na štetu tužiteljice obzirom tužiteljici nije bila dana mogućnost pregovaranja o navedenoj odredbi.

8.2. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je tužiteljica mogla angažirati kvalificiranog punomoćnika sa sjedištem u [adresa], navodi se da bi prihvaćanjem ovakvog stava tuženika došlo do ograničenja slobode izbora tužiteljice na kvalificiranog punomoćnika za zastupanje u parničnom postupku. Naime, jedan od elemenata prava na pravičnom suđenju iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske jest i pravo svake osobe da je u postupku zastupa odvjetnik i da odvjetnika ima pravo slobodno izabrati. To jamstvo nije samo apstraktno jer stranka koristeći to pravo na odvjetnika i na izbor odvjetnika po vlastitoj volji, ima jamstvo da će ako uspije u sporu imati pravo da joj se ti troškovi i naknade. Pored toga priroda odnosa stranke i odvjetnika je odnos povjerenja i iz tog posebnog odnosa povjerenja koje stranci daje sigurnost da će je po njoj odabrani odvjetnik zastupati o svom najboljem znanju i sposobnostima, lojalno i vjerno, izvire i pravo stranke da izabere odvjetnika po vlastitom izboru. S druge strane prihvaćanjem pravnog stava kojeg zastupa tuženik prema kojem tužiteljicu ništa nije spriječilo da angažira odvjetnika u Zagrebu, tužiteljici bi se izravno ili neizravno ograničilo pravo na slobodan izbor odvjetnika. Bit odnosa između stranke i odvjetnika zasniva se na povjerenju koje stranka ima u točno određenu osobu koja je odvjetnik.

9. Neosnovano tuženik u svojoj žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Naime, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio, kako sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tako i iskaz saslušane tužiteljice ĐC, te je na temelju istih, a suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno utvrdio da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli tužiteljici bile nerazumljive, da su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju. Također nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te da je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

9.1. Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju utvrđivao sve elemente bitne za ništetnost pojedine ugovorne odredbe te nije automatski i a priori primijenio utvrđenja iz kolektivne presude već je ispitivao jesu li sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli dovele do neravnoteže na štetu potrošača te imajući u vidu sve utvrđene činjenice nedvojbeno je zaključio kako su navedene odredbe uzrokovale neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača. Osim toga, prvostupanjski sud je utvrdio da tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o mogućnosti promjene kamatne stope i o primjeni valutne klauzule i da su odredbe o valutnoj klauzuli i primjenjivoj kamatnoj stopi prouzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, odnosno da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužiteljici bila nerazumljiva. Osim toga, tijekom postupka tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo tim više jer je tuženik odustao od prijedloga za saslušanjem AC, djelatnika tuženika na okolnost pregovaranja tuženika s tužiteljicom te je li ista obaviještena o svim pojedinostima i rizicima kojima se izlaže zaključenjem ugovora o kreditu.

10. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Činjenica da se prvostupanjski sud pozvao na Odredbe Zakona o parničnom postupku koje su izmijenjene Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 70/19.), a koje izmjene su stupile na snagu nakon podnošenja tužbe, nisu bile od utjecaja na pravilnu primjenu materijalnog prava vezanu za pitanje stjecanja bez osnove.

10.1. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da se presude iz kolektivnog spora ne primjenjuju na konkretan slučaj. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013,. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i presudom istog suda, broj PŽ-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetnima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14. i 110/15. – u nastavku teksta ZZP) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti gore navedene presude donijete u postupku kolektivne pravne zaštite. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da se utvrđenja iz navedenih presuda vezanih za kolektivnu zaštitu ne mogu odnositi na predmetni ugovor. Ovo stoga jer tužiteljica u svakom trenutku ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o tome je li ugovor prestao ili ne obzirom se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

11. Visina tražbine tužiteljice utemeljena je na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, a koje je izrađeno sukladno zadatku određenom od strane suda prvog stupnja i bilo je vjerodostojno da se na temelju istog utvrdi visina tražbine.

12. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio i tuženikov prigovor zastare. Naime, kada je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF. Stoga rok zastare u odnosu na ništetnost valutne klauzule počinje teći od 14. lipnja 2018. kada je postala pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. dok u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu rok zastare počinje teći od 13. lipnja 2014. Obzirom je tužba podnijeta 15. svibnja 2019., to znači da potraživanje tužiteljice nije obuhvaćeno zastarom, odnosno da je tužba podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05. – u nastavku teksta: ZOO). Navedeni stav suda prvog stupnja sukladan je s pravnim shvaćanjem poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. prihvaćenim na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

13. Budući da je navedeni Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, da se o radi o tipskom ugovoru, da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti se u konkretnom slučaju moglo pojedinačno pregovarati, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da sporne odredbe Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07., 125/07. – nastavno ZZP), a koja odredba je sukladna odredbi članka 102. stavak 1. ZZP-a ništetna.

14. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da prvostupanjski sud nije obrazložio na temelju kojih činjenica je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan. Naime, prvostupanjski sud je u svojoj odluci utvrdio da su odredbe vezane za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetne obzirom o istima tužiteljici nije bilo omogućeno pregovaranje, imajući u vidu i činjenicu da se radi o ugovoru unaprijed formuliranom od strane tuženika, da se radi o nepoštenim odredbama, da sporne odredbe tužiteljici nisu bile razumljive jer nije bilo jasno o čemu ovisi promjena kamatne stope i tečaja, a visinu potraživanja tužiteljice prvostupanjski sud utvrdio je nakon provedenog vještačenja. Sve navedeno prvostupanjski sud je sigurno i uvjerljivo obrazložio.

15. Neosnovan je žalbeni navod tuženika i u dijelu da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir i tzv. negativne razlike. Naime, tijekom postupka tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev te stoga prvostupanjski sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljicinu tražbinu tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj kune prema CHF-u bio manji od tečaja kune prema CHF-u na dan isplate kredita.

16. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da se u pogledu zastare ima primijeniti trogodišnji rok obzirom se postupak vodi radi naknade štete. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio, imajući u vidu ništetnost spornih ugovornih odredbi, da je posljedica ništetnosti propisana člankom 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojem je svaka strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetnog ugovora, te navedeni članka pravilno doveo u svezu s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a. Kako se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove to je pravilno prvostupanjski sud primijenio zastarni rok od pet godina.

17. Neosnovan je i žalbeni navod tuženika da isti nije nepošteni stjecatelj. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništava, a ništavost djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) to je tuženik nepošteni stjecatelj.

18. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da mu je prvostupanjski sud trebao dosuditi naknadu troškova postupka u odnosu na djelomično povlačenje tužbe. Naime, početna vrijednost predmeta spora označena u iznosu do 24.311,16 kuna (3.226,65 eura) dok je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica potraživala iznos od 24.268,81 kunu (3.221,02 eura) što znači da je tužiteljica djelomično povukla tužbu za iznos od 42,35 kuna (5,62 eura) te stoga tuženiku ne pripada pravo na naknadu troška u odnosu na povučeni dio. Naime, tuženiku bi pripalo pravo na naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva samo ako bi vrijednost povučenog dijela spadala u viši razred odvjetničke tarife u odnosu na vrijednost konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a što u konkretnom nije slučaj.

19. U odnosu na troškove parničnog postupka žalbeni navodi tuženika osnovani su i to samo za iznos od 78,66 eura, a koji iznos se odnosi na sudsku pristojbu na presudu koju je prvostupanjski sud priznao tužiteljici. Iako prvostupanjski sud pod točkom 15.2. obrazloženja navodi da tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu, iz obrazloženja presude pod točkom 15.1., te zbrajanjem navedenih iznosa nesporno proizlazi da je prvostupanjski sud tužiteljici priznao i trošak pristojbe na presudu. Stoga je u navedenom dijelu osnovana žalba tuženika te je za iznos od 78,66 eura preinačena točka II. izreke rješenja i odbijen zahtjev tužiteljice za dosudom navedenih troškova postupka. Naime, sukladno članku 12. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18., 51/23.), tužiteljica je oslobođena plaćanja sudske pristojbe na presudu.

19.1. Neosnovan je žalbeni navod tuženika u odnosu na preostale troškove parničnog postupka. Naime, obzirom je tužiteljica u postupku uspjela u cijelosti to je pravilno prvostupanjski sud istoj dosudio trošak parničnog postupka sukladno članku 154. stavak 1. u svezi s člankom 155. stavak 1. i 2. ZPP-a.

20. Imajući u vidu navedeno prvostupanjska presuda potvrđena je u cijelosti dok je prvostupanjsko rješenje potvrđeno u cijelosti pod točkom I., pod točkom II. do iznosa od 2.343,45 eura sukladno članku 368. stavak 1. ZPP-a dok je za iznos od 78,66 eura preinačeno prvostupanjsko rješenje pod točkom II. i odbijen zahtjev tužiteljice sukladno članku 373. točka 3. ZPP-a.

21. Sud je odbio zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka obzirom tuženik u odnosu na glavnu stvar žalbom nije uspio dok je u odnosu na troškove postupka uspio samo u neznatnom dijelu sve sukladno odredbi članka 154. stavak 5. ZPP-a u svezi s člankom 155. stavak 1. i 2. ZPP-a

22. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 29. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Vesna Vrkić Perak