REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2908/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Kamelije Parać, sutkinje izvjestiteljice i Marine Veljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, protiv tuženika VALAMAR RIVIERA d.d., Poreč, Stancija Kaligari 1, OIB: 36201212847, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Škurla, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Škurla, Durmiš i Spajić d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja pomorskog dobra i trpljenja upisa, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-84/2024-43 od 23. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana, potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-84/2024-43 od 23. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski je sud u točki I. izreke utvrdio da su nekretnina kč. br. [katastarska čestica] biffet, plaža i dvor od 475 m2 i kč. br. [katastarska čestica] kolektor i dvor od 120 m2 sve iz z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] pomorsko dobro te je tuženik dužan trpjeti upis označenih nekretnina kao pomorsko dobro kod zemljišno knjižnog odjela Krk Općinskog suda Crikvenica, Stalna služba Krk. U točki II. izreke pobijane presude naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak od 2.481,32 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 23. svibnja 2024. do isplate.

2. Prvostupanjski sud je tako odlučio jer je nakon izvedenog dokaznog postupka ocijenio da nekretnine glede kojih tužitelj zahtijeva utvrđenje predstavljaju pomorsko dobro na kojem se ne može stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava sukladno odredbi čl. 5. st. 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16 i 98/19; dalje: ZPDML). Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom čl. 151., čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 163. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

3. Protiv te presude tuženik je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U bitnom je naveo da je počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je pobijanom odlukom odlučeno o zahtjevu koji ne ide u sudsku nadležnost. Odredbom čl. 14. ZPDML-a propisano je da granicu pomorskog dobra utvrđuje Povjerenstvo za granice Ministarstva nadležnog za poslove pomorstva, na prijedlog županijskog povjerenstva za granice. Protiv rješenja Povjerenstva za granice Ministarstva nadležnog za poslove pomorstva može se uložiti žalba nadležnom Ministarstvu (čl. 14. st. 6. ZPDML-a). Odredbom čl. 15. st. 2. ZPDML-a propisana je dužnost Ministarstva nadležnog za poslove pomorstva da Državnom odvjetništvu dostavi rješenje o određivanju granica pomorskog dobra radi upisa u zemljišne knjige. Iz toga se zaključuje da pitanje određivanja granica pomorskog dobra, odnosno utvrđenja pomorskog dobra i njegovog upisa u zemljišne knjige, ne potpada u sudsku nadležnost, već se to provodi u zasebnom upravnom postupku. Osporava pravo Vlade Republike Hrvatske da ovo pitanje uređuje uredbama. Donošenjem uredbe koja nema snagu upravnog akta, tuženik je onemogućen u zaštiti svojih prava jer uredba nije upravni akt i nije završni akt provedenog upravnog postupka. Zaključno, granice pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina] nisu određene, jer isto nije učinjeno na Pomorskim zakonom propisani način - donošenjem odluke nakon provedenog upravnog postupka - stoga prigovara nadležnosti prvostupanjskog suda da odlučuje o tužiteljevoj tužbi radi „utvrđenja i trpljenja“. Predmetne nekretnine su bile predmet procjene u postupku pretvorbe društvenog vlasništva pravnog prednika tuženika Zlatni otok p.o. koje je na tim nekretninama imalo pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja. Tuženik kao pravni sljednik društvenog poduzeća je stoga stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina na temelju odredbe čl. 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV) budući da su bile ispunjene sve pretpostavke propisane tom odredbom. Pobijana odluka se temelji isključivo na nalazu i mišljenju vještaka koji je u suprotnosti s Potvrdom Povjerenstva za granice pomorskog dobra u Primorsko- goranskoj županiji od 30. prosinca 2019. i Popisu čestica koje se nalaze na pomorskom dobru, koji je sastavni dio Potvrde Povjerenstva. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da predmetne nekretnine predstavljaju pomorsko dobro, dok iz Potvrde i Popisa proizlazi suprotno, odnosno predmetne čestice nisu navedene u tim ispravama. Jednako tako, predmetne nekretnine nisu navedene u obavijesti Državne geodetske uprave od 13. siječnja 2020. Nejasno je, stoga, temeljem čega su vještak, a potom i prvostupanjski sud zaključili da predmetne čestice predstavljaju pomorsko dobro. Prvostupanjski sud u tom dijelu nije dao razloge o odlučnim činjenicama. Slijedom pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i materijalno pravo je pogrešno primijenjeno. Prvostupanjski sud je pogrešno rješenjem od 15. siječnja 2024. dopustio tužitelju povrat u prijašnje stanje i odredio nastavak postupka jer nisu postojali za to opravdani razlozi, već je riječ o vlastitom propustu tužitelja odnosno nemaru njegova punomoćnika. Predložio je uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu odluku na način da se tužbeni zahtjev odbije, podredno ukinuti je i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nije počinjena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ocjena je ovog žalbenog suda da je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite odluke u ovom predmetu. Pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ti razlozi su jasni i neproturječni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik upire u žalbi.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da su nekretnine kč. br. [katastarska čestica] biffet, plaža i dvor od 475 m2 i kč. br. [katastarska čestica] kolektor i dvor od 120 m2 sve iz z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] pomorsko dobro, te je tuženik dužan trpjeti upis označenih nekretnina kao pomorsko dobro kod Zemljišnoknjižnog odjela Krk, Općinskog suda Crikvenica, Stalna služba Krk.

8. Iz spisa proizlaze sljedeće činjenice:

- kč. br. [katastarska čestica] biffet, plaža i dvor od 475 m2 i 1642/1 kolektor i dvor od 120 m2 upisane su u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na ime i korist tuženika

- granica pomorskog dobra na predmetnom području definirana je Uredbom Vlade Republike Hrvatske o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina] („Narodne novine“ broj 45/99; dalje: Uredba)

- prema dopisu Povjerenstva za granice pomorskog dobra u Primorsko- goranskoj županiji od 2. srpnja 2019. predmetne čestice ulaze u utvrđeni pojas pomorskog dobra kako je definiran Uredbom.

9. Tužitelj činjeničnim navodima tužbe tvrdi da se predmetne nekretnine nalaze na plaži autokampa Ježevac i da su sukladno Uredbi u zahvatu granice pomorskog dobra. Nadalje, te nekretnine su bile predmet procjene u postupku pretvorbe društvenog vlasništva pravnog prednika tuženika Zlatni otok p.o., međutim, na pomorskom dobru se ne može steći pravo vlasništva, slijedom čega nisu postojali uvjeti za stjecanje prava vlasništva predmetnih nekretnina od strane tuženika.

10. Tuženik je u odgovoru na tužbu prije svega istaknuo prigovor apsolutne nenadležnosti Trgovačkog suda u Rijeci navodeći da je odredbom čl. 14. ZPDML-a propisano da granicu pomorskog dobra utvrđuje Povjerenstvo za granice Ministarstva nadležnog za poslove pomorstva, na prijedlog županijskog povjerenstva za granice. Protiv rješenja Povjerenstva za granice Ministarstva nadležnog za poslove pomorstva može se uložiti žalba nadležno Ministarstvu (čl. 14. st. 6.), a odredbom čl. 5. st. 2. ZPDML-a Ministarstvo je dužno dostavljati Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske rješenje o određivanju granice pomorskog dobra radi upisa u zemljišne knjige. Iz navedenog se može zaključiti da pitanje određivanja granica pomorskog dobra ne potpada pod sudsku nadležnost, već se provodi u zasebnom upravnom postupku. Protivno navodima tužitelja, predmetne nekretnine se ne mogu podvesti pod sadržaj onog što Pomorski zakonik („Narodne novine“ broj: 17/94, 74/94 i 43/96) prepoznaje pomorskim dobrom. Naime, te nekretnine nisu namijenjene javnoj pomorskoj upotrebi, već predstavljaju dio zaokružene tehnološke cjeline kampa, a okolnost da su nekretnine proglašene pomorskim dobrom tužitelj ničim ne dokazuje. Predmetne nekretnine su predstavljale društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja od strane društvenog poduzeća HTP ZLATI OTOK, Krk. Tuženik je kao investitor na predmetnim nekretninama izgradio objekte temeljem Odobrenja za gradnju izdanom društvenom poduzeću 10. svibnja 1971. od strane Sekretarijata za poslove uprave, dok je pravo upotrebe tako izgrađenih objekata utvrđeno rješenjem kojim se odobrava upotreba objekata u autokampu Ježevac izdano od općine Krk, 1971. Tuženik stoga smatra da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 390.a ZV-a čime je on stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama.

11. Prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti, a tužbeni zahtjev osnovanim.

12. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nenadležnosti suda primjenom odredbe čl. 37.a ZPDML-a. Tom odredbom je propisano da Republika Hrvatska može poduzimati sve radnje radi zaštite pomorskog dobra, kao i podnositi tužbe radi utvrđenja pomorskog dobra, naknade štete ili stjecanja bez osnove protiv osoba koje gospodarski koriste ili su koristile pomorsko dobro bez koncesije ili koncesijskog odobrenja i time ostvarile određenu korist ili svojim radnjama uzrokovale štetu. Iz citirane zakonske odredbe neposredno proizlazi sudska nadležnost za rješavanje sporova radi utvrđenja svojstva određenih nekretnina kao pomorskog dobra, odnosno, Republici Hrvatskoj je izrijekom dano ovlaštenje da poduzima sve radnje radi zaštite pomorskog dobra, između ostalog i podnositi tužbe radi utvrđenja (i upisa) pomorskog dobra. Suprotno žalbenim navodima tuženika kojima ističe da je prema odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama riječ o upravnom postupku koji provodi Povjerenstvo za granice Ministarstva nadležnog za poslove pomorstva, potrebno je istaknuti da se ne može izravnom primjenom odredaba Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama na temelju odluke o određivanju granica pomorskog dobra, brisati pravo vlasništva upisanom knjižnom vlasniku, bez prethodne mogućnosti sudjelovanja u kontradiktornom parničnom postupku, u kojem bi mu bila omogućena zaštita njegovih prava (tako i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-4445/08 od 4. listopada 2011. i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1029/14 od 14. listopada 2006.).

13. Radi utvrđenja odlučnih činjenica - nalaze li se predmetne nekretnine u obuhvatu granica pomorskog dobra kako je ono definirano Uredbom, prvostupanjski sud je izveo dokaz vještačenjem po vještaku geodetske struke Tatjani Radetić, dipl.ing.geod., iz društva GeoX d.o.o., Matulji, koja je u svom nalazu i mišljenju navela da nekretnina u naravi ugostiteljski objekt u autokampu Ježevac, na parceli k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-Grad (mbr. 315923), odnosno k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (mbr. 315915) predstavlja pomorsko dobro sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske o određivanju granica pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina]-Grad za područje Autokampa Ježevac od 6. svibnja 1999. Druga nekretnina, u naravi sanitarni čvor i sabirna jama (kolektor) u autokampu Ježevac, na parceli k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-Grad (mbr. 315923), odnosno k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (mbr. 315915) također predstavlja pomorsko dobro sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske o određivanju granica pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina]-Grad za područje Autokampa Ježevac od 6. svibnja 1999. Tuženik je isticao prigovore na nalaz i mišljenje vještakinje navodeći da je takav nalaz i mišljenje protivan dokumentaciji koju je sama vještakinja dostavila uz svoj nalaz i mišljenje, i to Obavijesti državne geodetske uprave, Područni ured za katastar Rijeka od 13. siječnja 2020, Potvrdi Povjerenstva za granice pomorskog dobra u Primorsko-goranskoj županiji od 30. prosinca 2019. i Popisu čestica koji je sastavni dio Potvrde povjerenstva. Stoga je sudska vještakinja dodatno saslušana na ročištu održanom 9. travnja 2024. pri čemu je istaknula da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja. Vezano za tuženikove prigovore, vještakinja je navela da je njena zadaća bila utvrđivanje predstavljaju li predmetne nekretnine pomorsko dobro prema Uredbi Vlade Republike Hrvatske, i one to apsolutno predstavljaju. Dodatno, vještakinja je navela da to što je u geodetskom elaboratu od strane povjerenstva i od strane katastra utvrđeno drugačije, odnosno izdana je potvrda samo za nesporni dio čestica koje su sastavni dio elaborata i priložene su nalazu, njezina zadaća nije da obrazlaže odluke drugih tijela i razloge zbog kojih su donesene. Prvostupanjski sud je pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje koji je izrađen po pravilima struke, objektivno i nepristrano. Pravilni su zaključci prvostupanjskog suda da je Uredbom Vlade Republike Hrvatske iz 1999. godine određena granica pomorskog dobra i njome su obuhvaćene nekretnine koje su predmet spora, da su se granice pomorskog dobra do stupanja na snagu Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama iz 2003. godine utvrđivale Uredbama Vlade Republike Hrvatske sukladno čl. 50. Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj: 17/94, 74/94 i 43/96) i da je Uredbom određeno koje čestice predstavljaju pomorsko dobro. Geodetski elaborat je način provedbe Uredbe u katastru i zemljišnim knjigama. Prvostupanjski sud nadalje pravilno zaključuje da nesklad između geodetskog elaborata i Uredbe znači samo to da nekretnina nije upisana kao pomorsko dobro, ali ne i da ta nekretnina nije ili je prestala biti pomorsko dobro. Činjenica da nekretnina nije obuhvaćena u geodetskom elaboratu (temeljem kojeg se vrše upisi u katastar i zemljišnoj knjizi) u stvarnosti znači da je ostala postojati kao izvanknjižno pomorsko dobro, pa tužitelj i po tom osnovu ima pravni interes podnijeti tužbu i zahtijevati utvrđenje da su predmetne nekretnine pomorsko dobro. Pored navedenog, u spisu je priložen i dopis Povjerenstva za granice pomorskog dobra u Primorsko-goranskoj županiji KLASA: 342-01/19-01/69, URBROJ: 2170/1-07-02/5- 09-02 od 2. srpnja 2019. iz kojeg proizlazi da predmetne nekretnine u cijelosti ulaze u utvrđeni pojas pomorskog dobra.

14. Neosnovano se tuženik poziva na okolnost da je unošenjem nekretnina u društveni kapital on pretvorbom stekao pravo vlasništva sukladno odredbi čl. 390.a ZV-a. Samim unošenjem nekretnine u društveni kapital ne stječe se pravo vlasništva i u tom smislu rješenje o pretvorbi nema konstitutivni značaj. Odredbom čl. 390.a ZV-a propisano da je trgovačko društvo kao pravni sljednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenoga vlasništva, vlasnik nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile: - društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i - koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva i - čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva. Tuženik temeljem te zakonske odredbe nije mogao steći pravo vlasništva jer se radi o pomorskom dobru koje nije moglo niti može biti objekt stjecanja prava vlasništva. Rješenje u postupku pretvorbe društvenog poduzeća ne utječe na stjecanje prava vlasništva, jer je to akt o utvrđivanju procijenjenih nekretnina koje su uvrštene u kapital i nema značaj akta o stjecanju prava vlasništva, već je po pravnoj prirodi uvjerenje o visini kapitala.

15. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZPDML-a pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan tim Zakonom. Pomorsko dobro čine unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i podzemlje, te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje (stavak 2.). U smislu stavka 2. ovoga članka, dijelom kopna smatra se: morska obala, luke, nasipi, sprudovi, hridi, grebeni, plaže, ušća rijeka koje se izlijevaju u more, kanali spojeni s morem, te u moru i morskom podzemlju živa i neživa prirodna bogatstva (stavak 3.). Građevine i drugi objekti na pomorskom dobru koji su trajno povezani s pomorskim dobrom smatraju se pripadnošću pomorskog dobra (čl. 5. st. 1. ZPDML-a). Na pomorskom dobru ne može se stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi (čl. 5. st. 2. ZPDML-a). U konkretnom slučaju, predmetne nekretnine, kao dio morske obale, udovoljavaju navedenim zakonskim pretpostavkama, pa su upravo zbog toga i obuhvaćene Uredbom Vlade Republike Hrvatske o određivanju granica pomorskog dobra na tom predjelu morske obale.

16. Preostalim žalbenim navodima tuženik osporava odluku kojom je prvostupanjski sud rješenjem od 15. siječnja 2024. dopustio povrat u prijašnje stanje tvrdeći da za to nisu postojali opravdani razlozi.

17. Prema odredbi čl. 122. st. 1. ZPP-a protiv rješenja kojim se prihvaća prijedlog za povrat u prijašnje stanje nije dopuštena žalba, osim ako je prijedlog prihvaćen protivno čl. 117. st. 2. i čl. 119. ovog Zakona ili prijedlog koji je nepravovremeno podnesen. Sukladno citiranoj odredbi čl. 122. ZPP-a protiv rješenja suda kojim se prihvaća prijedlog za povrat u prijašnje stanje, nije dopuštena žalba osim ako se ne radi o navedenim iznimkama iz odredbi čl. 117. st. 2. i čl. 119. ZPP-a, što znači da nije dopuštena ni posebna (samostalna), kao ni tzv. vezana (nesamostalna) žalba protiv odluke o glavnoj stvari. Zbog navedenog, ovaj žalbeni sud nije razmatrao iznesene žalbene navode.

18. S obzirom na sve navedeno, pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev jer je tijekom postupka utvrđeno da predmetne nekretnine predstavljaju pomorsko dobro koje ima značaj općeg dobra o kojem brigu vodi Republika Hrvatska te je, u smislu odredbe čl. 3. ZV-a, izvan pravnog prometa.

19. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena.

Zagreb, 29. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić