Poslovni broj: P-3251/2023-12

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćnici Sanji Barbarić, odvjetnici u Oroslavju, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupan po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i Partneri, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. siječnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, istoga dana,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. / Kamate i naknade/ u Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj broj 3210232666, kreditna partija 7103734405, kojeg su dana 12.07.2007.g. zaključili tužitelj GT, [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb,Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kao kreditor, a koji je potvrđen kod javnog bilježnika Zdravke Bišćanin-Pešut, Krapina, Kardinala Stepnica 10, pod poslovnim brojem OV-3343/2007 dana 13.07.2007.g. i to u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Taraifi naknada za usluge Kreditora.

II. Nalaže se tuženiku, ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb,Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, isplatiti tužitelju GT, [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 186,76 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.07.2007.g. do isplate po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb,Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, isplatiti tužitelju GT, [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 1.026,54 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. siječnja 2025. g. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu kamata na dosuđeni iznos od 186,76 € za razdoblje od 12.07.2007. do 15.07.2007.

Obrazloženje

1.

Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 12.07.2007. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210232666, kreditna partija 710373440, prema kojem Ugovoru je tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu od 21.325,03 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

2.

Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu (kamate i naknade) u navedenom Ugovoru o kreditu ugovorena je odredba koja glasi: "Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora". Tužitelj navodi da mu je tuženik s te osnove prilikom isplate kredita dana 16.07.2007. naplatio iznos od 1.407,16 kn što odgovara iznosu od 186,76 € (prema fiksnom tečaju konverzije), iako tuženik nije imao nikakvih posebnih troškova obrade kredita, a trošak solemnizacije Ugovora kod javnog bilježnika je platio tužitelj sukladno odredbi čl. 18. h predmetnog Ugovora.

3.

O ovoj ugovornoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pregovarali, niti je tužitelj kao korisnik kredita imao mogućnosti utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe. Radi se o unaprijed formuliranoj odredbi koja je uzrokovala neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik naplaćenu naknadu ne temelji na konkretnom trošku administriranja osoblja ili materijala radi čega je taj trošak i netransparentan trošak. 4.

Trošak obrade kredita, ako i postoji ne smije pasti na teret potrošača jer se banka temeljem čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu ZOO) naplaćuje kroz ugovorenu kamatu. Tuženik je tužitelju dva puta obračunao jedno te istu uslugu, prvi puta kroz plaćanje naknade, a zatim kroz ugovorenu kamatu.

5.

Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je definiraju odredbe čl. 81. st. 1., 81. st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom standardiziranom obrascu Ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska Institucija te profesionalno dioničko društvo.

6.

Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem.

7.

Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava; / načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje, te načelu zlouporabe prava.

8.

Također, u Ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano ni da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja Ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Naime, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos umanjen za navodne troškove kredita, koji troškovi obrade usput rečeno ulaze u redoviti opis radnog mjesta kreditnog referenta zaposlenika banke.

9.

Na taj način tuženik je prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sklapanjem Ugovora o kreditu, tim više što je banka u konkretnom Ugovoru obvezu plaćanja svih naknada i troškova vezala za Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora ne navodeći uopće niti opisno koja odredba tarife bi se imala primijeniti.

10.

Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom traži da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu, te da obveže tuženika na isplatu svote od 186,76 € koji iznos je tužitelj platio dana 16.07.2007.g., pa kamatu potražuje od tog datuma uz naknadu parničnog troška s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

11.

U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, dočim ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. Osporava istaknutu vrijednost predmeta spora u svoti od 1.513,99 € navodeći da VPS može iznositi maksimalno 186,76 €.

12.

U odnosu na sam meritum spora tuženik navodi da je citirana odredba o ulaznoj naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva, pa je stoga bespredmetno utvrđivati eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe.

13.

Tuženik navodi da nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene odredbe o predmetu Ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik navodi da je na jednak način određeno i Direktivom Vijeća Europske unije broj: 93/13 čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u Hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. 14.

Tuženik tvrdi da je tužitelju pružio dovoljno informacija prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, te ga je u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, a ta naknada mu je bila i jasno predočena od strane djelatnice banke koja je obrađivala kredit.

15.

Tuženik navodi da kao banka ima troškove prilikom obrade kredita koji se odnose na operativne troškove (trošak rada djelatnika banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i slično, materijalnih troškova, troškova trećih strana koji sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova).

16.

Ističe da ugovorna odredba iz čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu Zahtjeva i odobravanje kredita ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, te ističe prigovor zastare tužiteljeve tražbine, te se poziva na odredbu čl. 214. ZOO/91 odnosno odredbu čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno s zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

17.

Tuženik ističe prigovor zastare tražbine jer je naknada naplaćena tužitelju 2007., a tužba je podnesena u svibnju 2023., dakle izvan objektivnog petogodišnjeg roka zastare.

18.

Tuženik predlaže da sud tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka.

19.

U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 12.07.2007. (list 6 spisa), potvrdu Zagrebačke banke d.d. od 27.04.2023. (list 7 spisa), te je saslušao tužitelja kao stranku (list 144 do 145 spisa).

20.

Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

21.

Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu između stranaka pod brojem 3210232666 od dana 12.07.2007. u kojem Ugovoru je u čl. 2. ugovorena obveza tužitelja da banci plati sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Neprijeporno je da je tuženik tužitelju tu naknadu naplatio, a što je razvidno i iz Potvrde banke od 27.04.2023. (list 7 spisa), gdje je navedeno da je tužitelju za navedeni kredit naplaćena naknada za obradu zahtjeva dana 16.07.2007. u svoti od 1.407,16 kn / 186,76 €.

22.

Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja ugovarajući predmetnu ulaznu naknadu, te je prijeporno je li tuženik tužitelju obrazložio kako i na koji način će biti ugovorena visina ulazne naknade.

23.

Radi utvrđivanja ove prijeporne činjenice, a to je jesu li stranke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale o ulaznoj naknadi saslušan je tužitelj kao stranka.

24.

Tužitelj GT navodi da je 2007. želio kupiti automobil. Otišao je u Autokuću Autokrešo u Velikoj Vesi i oni su mu ponudili automobile i pitali su ga ima li novac za kupiti automobil na što je rekao da nema gotovinu, a oni su mu ponudili da može kupiti automobil na kredit i da dade svoje osobne podatke i da će oni riješiti sve za kredit. Predao je svoje osobne podatke u Autokući, oni su priredili Ugovor, kada je ponovo došao dali su mu Ugovor na potpis te je po potpisu Ugovora o kreditu preuzeo automobil i ključeve.

25.

Uopće nije odlazio u Zagrebačku banku i nije vidio bankarskog službenika. U Autokući mu nisu ništa objašnjavali u svezi ulazne naknade, niti od čega se ona sastoji, niti zašto to mora platiti. U to vrijeme niti jedan kredit nije bio bez troškova. Priopćili su mu da mora platiti tu ulaznu naknadu pa je poradi toga dignuo veći iznos kredita kako bi sve troškove kredita mogao podmiriti iz tog iznosa. Oni su njemu rekli da postoje troškovi kredita i bio je svjestan da mora platiti te troškove kredita. Ponudili su mu da troškove kredita može podmiriti iz novaca od kredita. Nije išao kod javnog bilježnika. Prije potpisivanja je pročitao Ugovor. Bilo mu je jasno da dobiva novac koji mu je dostatan da kupi automobil, da Ugovor traje 7 godina i da je u Ugovoru upisana rata kredita.

26.

Predmetni automobil je koristio za obiteljske potrebe.

27.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja saslušanog kao stranke jer je njegov iskaz logičan i uvjerljiv.

28.

Tim iskazom sud je sa sigurnošću utvrdio da tužitelju nije bilo objašnjeno kakva je to naknada, niti mu je bilo objašnjeno po kojem tečaju će se obračunavati sporna naknada, a osim toga tužitelju je odobren jedan iznos kredita, a stvarno mu je isplaćen manji iznos od odobrenog kreditnog zahtjeva. Pri tome tužitelju ni na koji način nije bilo objašnjeno što se plaća u naknadi na odobreni iznos kredita i da li ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

29.

Činjenica jest da su banke morale vrlo jasno i transparentno navesti što čini trošak obrade kredita, a ne to samo naplatiti u postotnom iznosu jer su na taj način i korisnike kredita dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit.

30.

Iskazom tužitelja sud je sa sigurnošću utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu sa svim svojim odredbama bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da se u trenutku sklapanja Ugovora sa tuženikom nije pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita, već je tužitelju objašnjeno da treba platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.

31.

Posljedica takve odredbe da je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos kredita umanjen za navodne troškove obrade kredita, a koji je osobni bankar tužitelja obavila kao svoj redovni posao za kojeg prima redovnu plaću, a niti je na bilo koji način objašnjeno što je to što bi trebalo ući u posebne troškove naknade kredita.

32.

Naime, obrada kredita spada u cijenu koju tužitelj plaća na ime korištenja kredita. Ta cijena je izražena u obliku kamatne stope. Ovakvim načinom tuženik dvostruko naplaćuje svoje usluge, jednom kroz trošak obrade kredita, a drugi puta putem naplate kamate na odobreni iznos kredita. Uostalom, tuženi je financijska institucija koja se bavi kreditiranjem, u tu svrhu ima zaposlenike koji za svoj rad, između ostaloga i obradu kreditnog zahtjeva, primaju plaću. Dakle, ne radi se ni o kakvim izvanrednim troškovima radi kojih bi tuženi morao angažirati vanjske suradnike i imati izvanredne troškove, već o redovnom poslovanju koji izvršavaju njegovi zaposlenici.

33.

Prebaciti trošak obrade kredita na tužitelja, a koju obradu rade zaposlenici tuženika u okviru svojih radnih zadataka znači da tužitelj ne plaća samo cijenu kredita u vidu kamatne stope već i participira u troškovima zaposlenika tuženika koji obrađuju Zahtjev.

34.

U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog čl. propisano je da se činjenica o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog Ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena Ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

35.

Sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i primjerenosti cijene poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koji ugovor sadrži odredbu u čl. 2. da se korisnik obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. U ugovoru međutim nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kredita koje reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati o naknadi koja je propisana u čl. 2. Ugovora.

36.

Tuženik niti ne poriče činjenicu da s tužiteljem o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovarao već navodi da su tužitelju sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja Ugovora, te je u trenutku sklapanja Ugovora bio u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju.

37.

Temeljem utvrđenih činjenica proizlazi da je odredba Ugovora o kreditu čl. 5. kojim je određena ulazna naknada za obradu zahtjeva bila teško razumljiva jer tužitelj nije bio upoznat sa parametrima koje utječu na visinu te naknade, a tuženik je kao jača strana u Ugovoru jednostrano donio odluku o plaćanju ulazne naknade, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao, pa se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 smatra nepoštenom. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

38.

Nadalje odredbom čl. 295. ZOO-a je propisano je da su Opći uvjeti Ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj Ugovora koje je jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja Ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom Ugovoru), bilo da se na njih Ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom Ugovoru. Odredbom čl. 269. st. 1. propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. istog čl. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

39.

U svijetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer Ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračuna visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a.

40.

Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog Ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena je kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

41.

Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

42.

Isto tako plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se o toj naknadi nije pojedinačno pregovaralo.

43.

Nadalje, čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05.04.2003. se jednako kao i u ZZP/03 definira pojam nepoštene ugovorne odredbe pri čemu se uz taj čl. - 3. nalazi i prilog koji sadrži indikativan i netaksativni popis odredbi koje se mogu smatrati nepoštenim, a među njima je i neopozivo obvezivanje potrošača na odredbe s kojima nije imao stvarne mogućnosti upoznati se prije sklapanja Ugovora, a tužitelj ovdje nije imao stvarne mogućnosti s obzirom da mu nije bilo objašnjeno na koji točno način će se utvrditi visina ulazne naknade, a tuženik je tužitelju u konkretnom slučaju naplatio tu naknadu.

44.

Dakle, u situaciji kada se o utuženim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visine tih naknada, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se predmetna odredba Ugovora o kreditu čl. 10. ima smatrati nepoštenom u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a te slijedom toga i ništetnom temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točki I. izreke.

45.

Visinu tužbenog zahtjeva u zatraženom iznosu od 186,76 € sud je sa sigurnošću utvrdio uvidom u potvrdu banke od 27.04.2023. (list 7 spisa) u kojoj banka potvrđuje da je tužitelju za navedeni kredit dana 16.07.2007. naplaćena naknada za obradu zahtjeva u iznosu od 1.407,16 € / 186,76 €.

46.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare da je naknada za obradu kredita naplaćena dana 16.07.2007.g. pa je istekao petogodišnji zastarni rok od dana plaćanja valja navesti da je ovaj sud u toč. I. izreke utvrdio ništetnost odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu temeljem čl. 87. st. 1. ZZP-a.

47.

Sukladno čl. 1111. ZOO-a sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo.

48.

Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano mu naplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

49.

Naime, u ovoj pravnoj stvari tuženik je nedvojbeno nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos. 50.

Nadalje pravnim shvaćanjem Sjednice građanskog odjela VSRH od 30.01.2020., a povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti VSRH je jasno naveo da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog Ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost Ugovora. 51.

Slijedom toga, odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja Zahtjeva. Po shvaćanju ovog suda tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je slijedom toga dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. kako to proizlazi iz potvrde banke od dana 16.07.2007. kada je ta naknada stvarno tužitelju i naplaćena.

52.

Radi navedenog sud je tužitelju dosudio na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita iznos od 186,76 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16.07.2007. g. pa do isplate, a odbio ga s zahtjevom za isplatu kamata za razdoblje od 12.07.2007. do 15.07.2007. jer je banka dospjela u zakašnjenje dana 16.07.2007. kada je tužitelju neosnovano naplatila tzv. ulaznu naknadu.

53.

Nadalje valja navesti da je sud u ovom predmetu na ročištu održanom dana 06.03.2024. utvrdio vrijednost predmeta spora u ukupnom iznosu od 1.513,99 € obzirom da tužbeni zahtjev tužitelja sadrži i dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje (deklaratorni dio zahtjeva) i kondemnatorni dio zahtjeva na isplatu, što zajedno čini VPS kojega je sud sukladno odredbi čl. 40. ZPP-a utvrdio.

54.

Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 277. st. 1. ZOO-a, po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), prema čl. 29. st. 2. ZOO-a i po Odluci o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a uvećano za 5 postotnih poena, te prema odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22).

55.

Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

56.

Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, troška sastava 1 podneska od 19.12.2023. u iznosu od 100 bodova, troška zastupanja na 2 ročišta (06.03.2024. i 16.01.2025.), svako po 100 bodova, a sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1 i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.

57.

Zbrojeno parnični trošak tužitelja iznosi 400 bodova / 800,00 €.

58.

Ovom iznosu pribrojen je trošak 25% PDV-a u iznosu od 200,00 €, troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 € koja je i plaćena temeljem Zakona o sudskim pristojbama, čime je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.026,54 €.

59.

Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a. 60.

Sud nije odlučivao o zatraženom trošku sudske pristojbe na presudu iz razloga što je dana 20.05.2023 stupio na snagu novi Zakon o sudskim pristojbama (" Narodne novine" 118/18 i 51/23) koji izričito propisuje u čl. 11. st. 1. toč. 20., da su Potrošači ex lege oslobođeni troška sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, radi čega tužitelj nije u obvezi plaćati sudske pristojbe.

61.

Radi navedenog odlučeno je kao u točkama I. - IV. izreke presude.

U Zagrebu, dana 29. siječnja 2025. godine

Sutkinja

Jesenka Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda na Županijski sud.

Dostaviti:

- pun tužitelja

- pun tuženika